Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-242/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VH, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 13. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Marijana Belčić i punomoćnika tuženika odvjetnika Belizara Tomaić, dana 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 10. st. d) toč.1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 81011/05, sklopljenog dana 13.06.2005. godine između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđen dana 13.06.2005. godine po vršitelju dužnosti javnog bilježnika Draganu Milasu iz Osijeka pod brojem OU-152/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

“…po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 2.096,89 EUR (dvijetisućedevedesetšeseura osamdesetdevetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

10,13 EUR tekućom od 15.02.2009.

9,02 EUR tekućom od 15.03.2009.

9,02 EUR tekućom od 15.04.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.05.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.06.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.07.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.08.2009.

2,39 EUR tekućom od 15.09.2009.

1,72 EUR tekućom od 15.11.2009.

2,39 EUR tekućom od 15.12.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.01.2010.

2,66 EUR tekućom od 15.02.2010.

6,64 EUR tekućom od 15.03.2010.

9,29 EUR tekućom od 15.04.2010.

8,63 EUR tekućom od 15.05.2010.

9,95 EUR tekućom od 15.06.2010.

12,61 EUR tekućom od 15.07.2010.

14,73 EUR tekućom od 15.08.2010.

13,94 EUR tekućom od 15.09.2010.

20,57 EUR tekućom od 15.10.2010

11,95 EUR tekućom od 15.11.2010.

14,60 EUR tekućom od 15.12.2010.

25,22 EUR tekućom od 15.01.2011.

24,29 EUR tekućom od 15.02.2011.

24,16 EUR tekućom od 15.03.2011.

24,16 EUR tekućom od 15.04.2011.

21,64 EUR tekućom od 15.05.2011.

27,74 EUR tekućom od 15.06.2011.

31,46 EUR tekućom od 15.07.2011.

32,78 EUR tekućom od 15.08.2011.

40,08 EUR tekućom od 15.09.2011.

46,72 EUR tekućom od 15.10.2011.

30,79 EUR tekućom od 15.11.2011.

32,78 EUR tekućom od 15.12.2011.

30,93 EUR tekućom od 15.01.2012.

36,10 EUR tekućom od 15.02.2012.

36,10 EUR tekućom od 15.03.2012.

35,44 EUR tekućom od 15.04.2012.

37,03 EUR tekućom od 15.05.2012.

44,73 EUR tekućom od 15.06.2012.

36,37 EUR tekućom od 15.07.2012.

36,10 EUR tekućom od 15.08.2012.

35,57 EUR tekućom od 15.09.2012.

32,12 EUR tekućom od 15.10.2012.

35,44 EUR tekućom od 15.11.2012.

36,10 EUR tekućom od 15.12.2012.

1,98 EUR tekućom od 15.10.2015.

28,85 EUR tekućom od 15.11.2015.

28,85 EUR tekućom od 15.12.2015.

28,98 EUR tekućom od 15.01.2016.

28,85 EUR tekućom od 15.02.2016.

28,85 EUR tekućom od 15.03.2016.

28,85 EUR tekućom od 15.04.2016.

29,25 EUR tekućom od 15.05.2016.

278,73 EUR tekućom od 15.08.2016.

67,22 EUR tekućom od 15.09.2016.

28,85 EUR tekućom od 15.10.2016.

24,16 EUR tekućom od 15.11.2016.

27,59 EUR tekućom od 15.12.2016.

35,58 EUR tekućom od 15.01.2017.

38,36 EUR tekućom od 15.02.2017.

30,04 EUR tekućom od 15.03.2017.

35,59 EUR tekućom od 15.04.2017.

35,59 EUR tekućom od 15.05.2017.

102,21 EUR tekućom od 15.06.2017.

212,52 EUR tekućom od 15.08.2017.

godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.prosinca 2023., a od 30.prosinca 2023. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.049,00 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 2. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana .

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je povučena tužba tužiteljice u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan tuženikov Poziv na plaćanje/Otkaz Ugovora o kreditu br. 81011/05, kreditna partija 40437503404 od 23.07.2014.g.“.

II. Utvrđuje se da je tužba tužiteljice za isplatu iznosa od 558,11 EUR (petstopedesetosameurajedanaestcenti) – povučena.

III. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva - odbacuje se.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 22. ožujka 2023. godine podnijela tužbu u kojoj tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 81011/05, potvrđen dana 13.06.2005. godine po javnom bilježniku Draganu Milasu iz Osijeka pod brojem OU-152/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.500,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora-tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 180 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 154,54 CHF. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. . Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 15.04.2007. godine pa do podnošenja tužbe, više platio dugovani iznos za 2.655,00 EUR / 20.004,10 kn. Dana 23.07.2014.godine tuženik je otkazao tužitelju predmetni Ugovor o kreditu uz obrazloženje kako tužitelj prema tuženiku ima nepodmirena potraživanja. Budući da je tužitelj zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, u trenutku otkazivanja predmetnog Ugovora o kreditu bio u preplati prema tuženiku, odnosno nije uzastopno propustio platiti dva dospjela mjesečna anuiteta sukladno čl. 14.st.1.toč.a) predmetnog ugovora o kreditu, razvidno je kako je tuženikov Poziv na plaćanja/Otkaz ugovora o kreditu ništetan. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl. 10. st.d) toč.1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 81011/05, sklopljenog dana 13.06.2005. godine između tužiteljice i tuženika, potvrđen dana 13.06.2005. godine po javnom bilježniku Draganu Milasu iz Osijeka pod brojem OU-152/2005, u dijelu odredbe koji glasi: “…po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.”

II. Utvrđuje se da je ništetan tuženikov Poziv na plaćanje/Otkaz Ugovora o kreditu br. 81011/05, kreditna partija 40437503404 od 23.07.2014.g.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 2.655,00 EUR / 20.004,10 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 15.04.2007. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 13.06.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (14.06.2005.g.), a tužba je podnesena tek 21.03.2023.g. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano pod točkom IV. ovog podneska, Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 2. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 19.500,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“. Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine

- 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano konstatira da je Poziv na plaćanje/otkaz ugovora o kreditu od dama 23.07.2014.g. ništetan, a sve iz razloga što je čl. 14. st.1. predmetnog ugovora jasno definirano pod kojim će uvjetima Kreditor otkazati ugovor. Budući da dospjele a nepodmirene obveze na dan 23.07.2014.g. iznose 3.629,11 CHF, dok ukupne obveze po kreditu iznose 13.461,77 CHF, a korisnik kredita (tužiteljica) nije u ugovorenom roku od 8 dana nakon otpreme dopisa sukladno čl. 14. st.2. podmirila dospjele obveze, isti je otkazan. Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka. Uvodno, tužitelj obavještava Naslov da je zaprimio Nalaz i mišljenje Posrednik d.o.o. društva za vještačenje izrađen od strane Darija Dumančića, stalnog sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke te se očituje kako na isti nema prigovora ni primjedbi te smatra da, u skladu s načelom ekonomičnosti, nema potrebe pozivati vještaka na raspravu. Imenovani vještak u nalazu utvrđuje postojanje preplate po osnovi preplaćenog tečaja u visini 2.096,89 € (u razdoblju od siječnja 2009.g. do srpnja 2017.g.).Uređenim tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene tzv. negativne tečajne razlike iz razloga što sukladno stajalištu VSRH-a iz revizijske odluke Rev-549/2023-4 od 18.12.2023. god. navedene ne treba samoinicijativno „uzimati u obzir“ niti za iste treba umanjivati visinu ukupne preplate u slučajevima kada tuženik (kreditor) nije istaknuo prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev u pogledu prebijanja/potraživanja takovih razlika. Pritom se ističe kako bi eventualno tuženikovo potraživanje/prebijanje manje plaćenih tečajnih razlika u odnosu na početni tečaj bilo u cijelosti neosnovano s obzirom da uplatama izvršenima po nižem tečaju od onoga važećeg na dan sklapanja ugovora tužitelj (korisnik kredita) nije bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga ne bi postojala niti tužiteljeva obveza za vraćanjem nečega što sam nije primio.Tek opreza radi, tužitelj u odnosu na eventualno takovo potraživanje/prigovor prijeboja od strane tuženika ističe (unaprijed) i prigovor zastare s obzirom da tuženik nije potrošač te u odnosu na njegova potraživanja iz sklopljenoga ugovora o predmetnom kreditu nije došlo do prekida zastare uslijed podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

3. U pisanom podnesku 17. siječnja 2025. (stranica 98 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da uređuje tužbeni zahtjev na način da isti glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 10. st. d) toč.1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 81011/05, sklopljenog dana 13.06.2005. godine između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđen dana 13.06.2005. godine po vršitelju dužnosti javnog bilježnika Draganu Milasu iz Osijeka pod brojem OU-152/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

“…po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.”.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 2.096,89 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

10,13 EUR tekućom od 15.02.2009.

9,02 EUR tekućom od 15.03.2009.

9,02 EUR tekućom od 15.04.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.05.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.06.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.07.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.08.2009.

2,39 EUR tekućom od 15.09.2009.

1,72 EUR tekućom od 15.11.2009.

2,39 EUR tekućom od 15.12.2009.

4,38 EUR tekućom od 15.01.2010.

2,66 EUR tekućom od 15.02.2010.

6,64 EUR tekućom od 15.03.2010.

9,29 EUR tekućom od 15.04.2010.

8,63 EUR tekućom od 15.05.2010.

9,95 EUR tekućom od 15.06.2010.

12,61 EUR tekućom od 15.07.2010.

14,73 EUR tekućom od 15.08.2010.

13,94 EUR tekućom od 15.09.2010.

20,57 EUR tekućom od 15.10.2010

11,95 EUR tekućom od 15.11.2010.

14,60 EUR tekućom od 15.12.2010.

25,22 EUR tekućom od 15.01.2011.

24,29 EUR tekućom od 15.02.2011.

24,16 EUR tekućom od 15.03.2011.

24,16 EUR tekućom od 15.04.2011.

21,64 EUR tekućom od 15.05.2011.

27,74 EUR tekućom od 15.06.2011.

31,46 EUR tekućom od 15.07.2011.

32,78 EUR tekućom od 15.08.2011.

40,08 EUR tekućom od 15.09.2011.

46,72 EUR tekućom od 15.10.2011.

30,79 EUR tekućom od 15.11.2011.

32,78 EUR tekućom od 15.12.2011.

30,93 EUR tekućom od 15.01.2012.

36,10 EUR tekućom od 15.02.2012.

36,10 EUR tekućom od 15.03.2012.

35,44 EUR tekućom od 15.04.2012.

37,03 EUR tekućom od 15.05.2012.

44,73 EUR tekućom od 15.06.2012.

36,37 EUR tekućom od 15.07.2012.

36,10 EUR tekućom od 15.08.2012.

35,57 EUR tekućom od 15.09.2012.

32,12 EUR tekućom od 15.10.2012.

35,44 EUR tekućom od 15.11.2012.

36,10 EUR tekućom od 15.12.2012.

1,98 EUR tekućom od 15.10.2015.

28,85 EUR tekućom od 15.11.2015.

28,85 EUR tekućom od 15.12.2015.

28,98 EUR tekućom od 15.01.2016.

28,85 EUR tekućom od 15.02.2016.

28,85 EUR tekućom od 15.03.2016.

28,85 EUR tekućom od 15.04.2016.

29,25 EUR tekućom od 15.05.2016.

278,73 EUR tekućom od 15.08.2016.

67,22 EUR tekućom od 15.09.2016.

28,85 EUR tekućom od 15.10.2016.

24,16 EUR tekućom od 15.11.2016.

27,59 EUR tekućom od 15.12.2016.

35,58 EUR tekućom od 15.01.2017.

38,36 EUR tekućom od 15.02.2017.

30,04 EUR tekućom od 15.03.2017.

35,59 EUR tekućom od 15.04.2017.

35,59 EUR tekućom od 15.05.2017.

102,21 EUR tekućom od 15.06.2017.

212,52 EUR tekućom od 15.08.2017.

godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“.

4. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 13. ožujka 2025. (stranica 104 spisa) punomoćnik tužiteljice naveo je da glede tužbenog zahtjeva od 17. siječnja 2025. u kojem je izostavljena točka II prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti poziva na plaćanje/otkaza ugovora o kreditu, da je 17. siječnja 2025. odustao odnosno povukao tužbu i tužbeni zahtjev u navedenom dijelu, te smanjio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu.

5. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u ugovor o kreditu, Izračun EKS i otplatni plan ,Promet po računu, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., saslušao vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, izvršio uvid u pisano očitovanje vještaka i saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

6. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenom osnovu.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:81011/05 od 13.lipnja 2005. (stranica 6 spisa) proizlazi da je sklopljen između HVB Splitska banka d.d., Split kao kreditora i VH, kao korisnika kredita. Sudužnik po navedenom ugovoru o kreditu je PH iz [adresa], a protivnik osiguranja RH iz [adresa].

Člankom 1. navedenog ugovora kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.000,00 CHF. Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita.

Namjena kredita je isključivo za adaptaciju (čl.3.). Rok otplate iznosi 180 mjeseci(čl.4.).

Nominalana kamatna stopa iznosi 4,99%,promjenjiva (čl.5.st.1.).

Efektivna kamatna stopa iznosi 5,34% (čl.6.s.t.1.).

Člankom 10. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta, i to 179 mjesečnih anuiteta u iznosu do po 154,54 CHF i jednog anuiteta u iznosu od 155,89 CHF.

Mjesečni anuiteti izraženi u CHF –valuti ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti ,po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća (čl.10.toč1.d.).

8. Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu soleminiziran po javnom bilježniku Draganu Milas iz Osijeka dana 13. lipnja 2005. Broj OU -152/2005 (stranica12 spisa).

9. Nije sporno da je tuženik pravni sljednik HVB Splitska banka d.d.

10. Tužiteljica VH, izjavila je saslušana u svojstvu stranke da je 2005. godine odlučila se na podizanje kredita s obzirom da su joj trebala sredstva za adaptaciju stana. Išla je u dvije banke, ali nije imala uvjeta za podizanje kredita kod tih banaka, zbog male plaće. Zatim je otišla u Splitsku banku, gdje je donijela 3 platne liste, djelatnik banke joj je rekao da dođe za dva tri dana i da će joj sve objasniti. Ponudio joj je kredit u valuti CHF i rekao da je to za nju najpovoljniji kredit i da je valuta CHF stabilna. Vjerovala je djelatniku banke i razlog njezinog dolaska je bio da joj objasni da li ima kakvih problema oko otplate. Rekao joj je samo da je stabilna valuta. Glede kamata nije ništa pojašnjavao. U vrijeme podizanja kredita bila je u radnom odnosu u Niz d.o.o. knjigovodstveni servis, gdje je obavljala posao administratora. Nije imala niti privatnu firmu, niti obrt. Prije potpisivanja ugovora o kreditu pročitala je ugovor, a predočen joj je gotovi tekst ugovora u kojem se nije ništa moglo mijenjati. Kada je pročitala ugovor nije vidjela nikakvu opasnost po nju. Početna rata kredita je bila 790,00 kuna, te je očekivala da će otplaćivati taj iznos rate. Kredit je podignut na rok otplate na 9 godina, na iznos od 19.600,00 CHF, te se rata povećala na iznos od 1.150,00 kuna. Bila je u šoku zbog toga i išla je u banku pitati što se događa. Odgovor je bio: " Svi su tako prošli, pa i vi". Rekla je da joj je bankarski službenik predstavio sasvim drugačiju priliku, na što joj je rečeno da nastavi plaćati kredit. Kredit je nastavila plaćati 2012. godine. U 12. mjesecu je ostala bez posla te je bez posla bila dvije godine i nije mogla vraćati kredit. 2015. godine u 8 mjesecu se ponovno zaposlila, ali na određeno vrijeme od 2 godine, te su joj tijekom te dvije godine s plaće ustezane rate kredita, te i danas ima ovrhu ali na mirovinu. U mirovini je od 2021. godine. Sjeća se da je dobila otkaz ugovora o kreditu od Splitske banke. Misli da je to bilo 2013. godine, a poslije je dobila otkaz ugovora o kreditu od OTP banke. Sa mirovine joj se ustežu rate tog kredita. Sjeća se da je dobila rješenje o ovrsi. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li joj je osobni bankar objasnio koji parametri utječu na promjenu kamatne stope, tužiteljica je izjavila da nije, te izjavila da joj je osobni bankar samo rekao da je to za njezina primanja najpovoljniji kredit i da je CHF valuta stabilna. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li ju je osobni bankar upozorio da HNB štiti ili ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, tužiteljica je izjavila da nije, te je izjavila da nikada ne bi podigla taj kredit da je znala da će joj se rata kredita toliko povećati. To joj je uzrokovalo financijske probleme, te razvod braka jer ju je suprug okrivljavao da je uništila obitelj i dovela ih do dna. Na pitanje punomoćnika tuženika koliko dugo je razmatrala uzimanje kredita od momenta ponude do momenta kada je odlučila podići kredit, tužiteljica je izjavila da se zbog proteka vremena ne može sjetiti. Misli da je razmatrala ponudu jedno 5 dana. Na pitanje punomoćnika tuženika s obzirom da je izjavila da je pročitala ugovor o kreditu da li je razumjela odredbe ugovora, tužiteljica je izjavila da je razumjela koliko je ona mogla razumjeti, te je vjerovala što joj je rekao službenik banke da je valuta sigurna. Ima završenu srednju Ekonomsku školu, taj posao nije radila, već kao administrator. Na pitanje punomoćnika tuženika da li prije potpisivanja ugovora o kreditu se savjetovala sa nekim ekonomske struke za sklapanje tog ugovora, izjavila je da se nije ni sa kim savjetovala jer je vjerovala onome što joj je rekao službenik banke. Na pitanje punomoćnika tuženika da li zna što znači pojam valutna klauzula, izjavila je da ne zna. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je bila svjesna rizika sklapanja ugovora, izjavila je da nije bila svjesna rizika. Tužiteljica je izjavila da je sama otplaćivala rate kredita. Sredstva kredita su utrošena za adaptaciju stana u kojem je živjela sa svojom obitelji. Nakon otkaza ugovora nije mogla podmirivati svoje obaveze jer nije radila, te se bila rastala od supruga, a nastavila je podmirivati svoje obveze kada se ponovno zaposlila (stranica 88 spisa).

11. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. ,koji je dana 11. rujna 2024 (stranica 60-73 spisa) dao pisani nalaz i mišljenje u kojem je naveo:

Razlika početnog tečaja CHF kojeg je tuženik OTP bank d.d. primjenjivao prilikom obračuna svakog anuiteta po promijenjenoj kamatnoj stopi i to tečaja 4,7976 naspram svakomjesečnog tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik tužitelju VH iznosi 2.096,89 EUR-a za vremensko razdoblje od mjeseca siječnja 2009. godine a kako je to obračunao na stranicama 10. i 11. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Razlika početnog tečaja CHF kojeg je tuženik OTP bank d.d. primjenjivao prilikom obračuna svakog anuteta po promijenjenoj kamatnoj stopi i to tečaja 4,7976 naspram svakomjesečnog tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik tužitelju VH kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog iznosi 1.985,49 EUR-a u vremenskom razdoblju od mjeseca siječnja 2009. godine, a kako je to obračunao na stranicama 12. i 13. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Datume uplata tužitelja naveo je na stranicama 5., 6. i 7. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Prema evidenciji tuženika dospjele a nepodmirene obveze na dan 23. srpnja 2014. godine iznosile su 3.629,11 CHF, dok ukupne obveze po kreditu iznosile su 13,461,77 CHF.

11.1. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. U nalazu i mišljenju odgovorio je na zadatak vještačenja. Dostavljene su mu primjedbe na nalaz i mišljenje u svezi kojih izjavljuje sljedeće:

Vezano za primjedbe punomoćnika tuženika može navesti da je vidljivo kako se radi o primjedbama pravne prirode o čemu odluke prvo treba donijeti sud.

Vezano za primjedbu punomoćnika tužitelja može navesti da je točan navod istog u podnesku kako je u pismenom nalazu i mišljenju stanje kredita s danom 23. srpnja 2014. godine utvrdio temeljem knjigovodstvene evidencije tuženika, a ne kako je tužitelj zatražio temeljem izračuna uzimajući u obzir početni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu. Kako nije uspio pribaviti, a niti tužitelj nije uspio pribaviti podatke o ukupnim uplatama na današnji dan, to moli sud da da rok u kojem bi od stranaka zatražio dostavu potrebnih podataka kako bi mogao sastaviti zatraženu pismenu dopunu nalaza i mišljenja.

Na istom ročištu punomoćnik tužiteljice izjavio je da prema iskazu tužiteljice, tužiteljici se i danas ustežu rate kredita, a izračun je dan sa 2017. godinom, odnosno obuhvaćene su uplate u nalazu i mišljenju zaključno sa 2017. godinom, tako da nedostaju podaci za razdoblje od 2017 do danas.

Na ove navode punomoćnika tužiteljice vještak financijsko knjigovodstvene struke je izjavio da je nalaz i mišljenje dao prema raspoloživoj financijskoj dokumentaciji, te će nalaz i mišljenje dopuniti nakon što pribavi ostalu dokumentaciju koju će zatražiti od stranaka.

11.2. U pisanom očitovanju od 23.prosinca 2024. (stranica 93-95 spisa) vještak financijsko – knjigovodstvene struke je naveo da prema podacima dostavljenim od strane punomoćnika tuženika za razdoblje od 2017. godine, je vidljivo da nakon 20.srpnja 2017.godine, a do kojeg datuma su u pisanom nalazu i mišljenju obuhvaćene uplate izvršene od strane tužiteljice VH, nema preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu tečajne razlike.

12. Odredbom čl.103 ZOO/91 (čl.322.,čl.1163,čl.1165 ZOO/05) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Odredbom čl.105 ZOO/91 (čl. 324. ZOO/05) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

14. Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05 ) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

15. Dakle, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljici na valjani i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak,te je s obzirom na navedeno tužiteljici kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne a kako je to navedeno u izreci.

16. Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

17. S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da je predmetna naprijed citirana ugovorna odredba u dijelu o valutnoj klauzuli ništetna a kako je to navedeno u izreci ( čl.12,čl.26,čl.103,104,čl.105 ZOO/91; čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

18. Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

19. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika,s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

20. Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

21. Odredbom čl. 104 ZOO/91 (323. st.1. ZOO/05) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, s napomenom da tuženik nije predlagao novo financijsko knjigovodstveno vještačenje na navedene okolnosti, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužiteljica po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatila tuženiku zaključno sa srpnjem 2017. ukupno iznos od 2.096,89 EUR, te je stoga sud naložio tuženiku platiti tužiteljici navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. U odnosu na izračun vještaka financijsko knjigovodstvene struke u dijelu gdje je u izračun uzeto u obzir kada je razlika anuiteta negativna, prema kojem izračunu je tužiteljica platila manje u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je tečaj za CHF na dan dospijeća istog anuiteta bio manji u odnosu na tečaj koji je važio prilikom isplate kredita – u iznosu od ukupno iznos od 111,40 EUR ,za navesti je da je predmet spora zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu tečajne razlike, te je stoga relevantan izračun vještaka u kojem su navedeni preplaćeni iznosi a prema kojem izračunu je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev. Naime, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da tužiteljica kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovorna za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO). Također je za navesti da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe o stjecanju bez osnove, s napomenom da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl.2.st.1.ZPP),te je u konkretnom slučaju naloženo tuženiku vratiti tužiteljici samo one iznose koje je neosnovano primio na osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a kako je to naprijed navedeno. Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje koji predstavljaju tzv. negativnu tečajnu razliku (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).

24. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31.siječnja 2022.godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV -33/2022- 2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju,a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24.2. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova ( 245.st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 ( u dijelu za promjenjivu kamatu),dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 22.ožujka 2023. godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017).

24.3. Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa s obzirom na izloženo prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan ( VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

25. U pisanom podnesku od 17.siječnja 2025. (stranica 98 spisa) tužiteljica po punomoćniku smanjila je tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa tečaja ,što ima karakter povlačenja tužbe, čemu se tuženik nije protivio, te je stoga sud temeljem odredbe čl.193. ZPP donio rješenje kao u izreci (2.655,00 EUR – 2.096,89 EUR = 558,11 EUR).

26. Kako je naprijed navedeno tužiteljica po punomoćniku po provedenom vještačenju po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke i pisanom očitovanju vještaka, u pisanom podnesku od dana 17. siječnja 2025. (stranica 98 spisa) specificirala je tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevala novčane iznose sukladno izračunu vještaka, pri čemu je smanjila tužbeni zahtjev te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP),kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. ZPP.

27.1. S obzirom na uspjeh u postupku naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.049,00 EUR , koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini od 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od 21.04.2023.,02.10.2024. i 17.01.2025.. .po Tbr.8.t.1. u visini od po 100 bodova a koji podnesci su bili sadržajno potrebni i nisu doveli do odugovlačenja postupka, te za zastupanja na ročištima kod suda dana 11.01.2024. (Tbr.9.t.1) 100 bodova, dana 15.11.2024. (Tbr.9.t.1) 100 bodova i 13.03.2025. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu 33,55 EUR i troška vještačenja po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke u iznosu od 265,45 EUR.

28. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

29. S obzirom da tuženik nakon što mu je dostavljen podnesak tužitelja od 17.siječnja 2025. kojim je snižen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, što ima karakter povlačenja tužbe kako je naprijed navedeno, nije u roku od 15 dana iz čl.164.st.8. ZPP, koji rok je prekluzivan, zahtijevao naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva, već tek u podnesku od 05.ožujka 2025. a koji trošak nije određeno zahtijevao (čl.164.st.2. ZPP),to je stoga sud donio rješenje kao u izreci.

30 .S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 2. travnja 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužiteljice

-punomoćniku tuženika