Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž R-200/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelj člana vijeća, u pravnoj stvari Tehnokom d.o.o., OIB 26987865935, iz Zagreba, Radnička cesta 228, zastupan po punomoćniku Marijanu Ruždjaku odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri u Zagrebu, protiv tuženog KS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Novaku odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6593/2020- 30 od 10. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6593/2020-30 od 10. studenog 2023.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška u iznosu 311,07 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pr-6593/2020-30 od 10. studenog 2023. u stavku I izrijeke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju TEHNOKOM d.o.o. , Zagreb, Radnička cesta 228, OIB: 26987865935 plati iznos od 93.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanim za tri postotna poena te da mu naknadi parnični trošak, sve u roku 15 dana.", te je u stavku II naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.990,08 EUR/14.999,68 kn u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tužitelj zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu cjelokupnog parničnog troška tužitelju, uključujući i trošak sastava žalbe u iznosu 248,86 EUR i PDV u iznosu 62,21 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službeno dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjenja niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

4.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, razlozi o odlučnim činjenicama su neproturječni ispravama u spisu predmeta zbog čega nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg poslodavca, za isplatom ugovorne kazne u iznosu 93.600,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, od tuženog kao bivšeg zaposlenika, zbog nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice.

6. Nesporno je između parničnih stranaka:

- da je tuženi radio kod tužitelja kao voditelj odjela Tlačna oprema i čelične konstrukcije u sektoru Projektiranje i inžinjering temeljem Ugovora o radu od 5. listopada 2007., te da mu je radni odnos prestao temeljem njegovog otkaza od 20. siječnja 2019.,

- da se tuženi nakon prestanka rada kod tužitelja, zaposlio u tvrtci Scan projekt d.o.o. koja je u tržišnom natjecanju s tužiteljem,

- da je plaća tuženog kod tužitelja bila veća od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj,

- da je u članku 3. Ugovora o radu od 5. listopada 2017. između stranaka ugovorena zabrana konkurencije, koji čanak glasi:

"Radnik ne može bez suglasnosti Društva za svoj ni za tuđi račun obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja Društva, ne može biti član uprave ni nadzornog odbora u drugom društvu koje se bavi poslovima iz predmeta poslovanja Društva, a ne može ni u prostorijama Društva obavljati poslove za svoj niti tuđi račun. Bez te suglasnosti Radnik ne može biti ni član trgovačkog društva koji osobno odgovara za obveze toga društva niti vlasnik ili suvlasnik trgovačkog društva, ako se ono bavi poslovima iz predmeta poslovanja Društva.

Postupanje Radnika protivno zabrani iz stavka 1. ovoga članka predstavlja tešku povredu radne obveze.

Nakon prestanka važenja ovog Ugovora, zabrana konkurencije iz stavka 1. ovoga članka je na snazi dvije godine.

Za slučaj povrede obveze iz stavka 1. ovoga članka, Radnik je dužan platiti ugovornu kaznu u iznosu od 93.600,00 kn, a pored navedenog Društvo ima pravo i na naknadu sveukupne štete, ukoliko ista prelazi visinu ugovorne kazne."

7. U žalbenoj fazi postupka, kao i u postupku pred sudom prvog stupnja, sporno je je li tuženik zaposlenjem u tvrtci Scan projekt d.o.o. koja je u tržišnom natjecaju s tužiteljem, povrijedio odredbu Ugovora o radu o zabrani natjecanja s tužiteljem, te shodno tome da li je tuženi dužan platiti utuženih 93.600,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi ugovorne kazne.

8. Sud prvog stupnja je prihvatio iskaze iskaza svjedoka AS, ĆS, NS, OS i iskaz tuženog jer su međusobno suglasni u bitnim dijelovima, te analizom njihovih iskaza i uvidom u Ugovora o radu od 5. listopada 2017.,utvrdio da odredba o ugovornoj kazni u članku 3. stavak 4. vrijedi samo za vrijeme trajanja Ugovora o radu i odnosi se na zakonsku zabranu konkurencije, a ne i za slučaj ugovorne zabrane konkurencije koja je na snazi 2 godine nakon isteka Ugovora o radu, da je taj Ugovor o radu pripremljen od strane tužitelja kao poslodavca pri čemu su ga radnici samo potpisali bez mogućnosti intervencije i stoga spornu odredbu treba tumačiti u korist tuženog kao radnika temeljem odredbe članka 319. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – u daljnjem tekstu ZOO), te da tuženik nije prekršio odredbu o ugovornoj kazni za vrijeme trajanja Ugovora o radu.

9. Pošavši od navedenih utvrđenja, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je u stavku I izrijeke pobijane presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

10. Prema odredbi članka 101. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19. – u daljnjem tekstu ZR) radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja), prema stavku 2. ako radnik postupi protivno zabrani iz stavka 1., poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvog posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvog posla.

10.1. Prema odredbi članka 102. stavak 1. ZR-a poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka Ugovora o radu, radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječaj s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja), prema stavku 2. ugovor iz stavka 1. ne smije se zaključiti za razdoblje duže od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa, te prema stavku 5. ugovor iz stavka 1. ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika.

10.2. Prema odredbi članka 106. stavak 1. ZR za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja može se ugovoriti ugovorna kazna, prema stavku 2. ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznog prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete.

11. Tumačeći odredbu članka 3. Ugovora o radu od 5. listopada 2017., a uzimajući pritom u obzir personalne dokaz odnosno iskaze navedenih svjedoka i tuženog, proizlazi da se odredba o ugovornoj kazni propisana člankom 3. stavkom 4. odnosi na slučaj povrede obveze iz članka 3. stavak 1., odnosno odnosi se na zabranu natjecanja za vrijeme trajanja radnog odnosa sukladno članku 101. stavak 1. ZR-a, pa kako tuženik za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tužitelja nije prekršio odredbu o zabrani konkurencije, to i prema stajalištu ovog suda drugog nisu ispunjenje pretpostavke za isplatu ugovorne kazne i tužbeni zahtjev je pravilno odbijen kao neosnovan, te se ne može prihvatiti tvrdnja žalitelja o tome da je stav prvostupanjskog suda izravno protivan sadržaju članka 3. Ugovora o radu od 5. listopada 2017. o zabrani natjecanja i da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

11.1. Pri tom valja navesti da sukladno odredbama ZR-a u slučaju zakonske zabrane natjecanja iz članka 101. stavak 1. ZR-a, poslodavac ima pravo prema odredbi stavka 2. na naknadu štete, a ne na naplatu ugovorne kazne, dok u slučaju ugovorne zabrane natjecanja iz članka 102. stavak 1. ZR-a poslodavac ima pravo prema odredbi članka 106. stavak 1. i 2. ZR-a na ugovornu kaznu što međutim nije slučaj u konkretnom predmetu.

12. Neosnovano tužitelj u žalbi osporava pravilnost ocjene suda prvog stupnja glede iskaza svjedoka NS i OS, navodeći da su oni zainteresirani za ishod spora u ovom predmetu i da se radi o bivšim zaposlenicima protiv kojih on – tužitelj kao poslodavac vodi spor radi isplate ugovorne kazne zbog iste pravne situacije kao i u ovom predmetu. Ovo stoga što su iskazi svjedoka NS i OS suglasni iskazima svjedoka AS ,svjedoka ĆS i iskazu tuženog, pa je pravilno sud prvog stupnja ocijenio personalne dokaze, dok se osporavanje vjerodostojnosti svjedoka NS i OS u žalbi ne može prihvatiti kao osnovano.

13. U odlomku 21. obrazloženja pobijene presude, sudu je uzimajući u obzir visinu mjesečne plaće tužitelja od 11.000,00 – 12.000,00 kn neto i visinu ugovorne kazne od 93.600,00 kn, utvrdio da je takvom ugovornom kaznom narušena ravnoteža između zaštite interesa tužitelja i prava tuženika na rad i zaradu kojom može ostvariti sebi i obitelji dostojan život. To međutim, nije odlučno kada je predmetnim Ugovorom o radu u članku 3. stavak 4. ugovorna kazna predviđena za slučaj zakonske zabrane natjecaja iz članak 101. stavak 1. ZR-a, pa su s tim u vezi neodlučni žalbeni navodi tužitelja o tome da sud nije razjasnio koja bi to radnička prava ugovorna zabrana natjecanja narušila, da je plaća tuženog iznosila 17.500,00 kn bruto i da stoga visina ugovorne kazne od 93.600,00 kn predstavlja manje od šest plaća koje je tuženik ostvario kod tužitelja, da se radi o uobičajenoj visini ugovorene kazne obzirom na vrijeme trajanja ugovorne kazne od 2 godine.

14. Slijedom iznijetoga valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u stavku I izrijeke ove presude.

15. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članak 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 311,07 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u stavku II izrijeke ove presude.

U Karlovcu 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec