Poslovni broj: Gž-813/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku EE, odvjentiku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6107/2024-32 od 21. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6107/2024-32 od 21. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. 228-50- 3472544 od 17.5.2006. između tužitelja i tuženika, kojima su ugovorene valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva stopa ugovorne kamate.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 3.392,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to:

- na 10,43 eura od 2.10.2008.

- na 14,67 eura od 19.12.2008.

- na 17,72 eura od 6.2.2009.

- na 19,10 eura od 6.2.2009.

- na 15,30 eura od 28.3.2009.

- na 16,03 eura od 30.4.2009.

- na 10,21 eura od 29.5.2009.

- na 5,93 eura od 23.6.2009.

- na 7,07 eura od 31.7.2009.

- na 9,32 eura od 29.8.2009.

- na 9,13 eura od 30.9.2009.

- na 6,85 eura od 30.10.2009.

- na 11,13 eura od 30.11.2009.

- na 14,56 eura od 14.12.2009.

- na 19,44 eura od 30.1.2010.

- na 18,32 eura od 25.2.2010.

- na 24,95 eura od 18.3.2010.

- na 23,69 eura od 26.4.2010.

- na 26,14 eura od 25.5.2010.

- na 47,34 eura od 17.6.2010.

- na 42,98 eura od 13.7.2010.

- na 56,31 eura od 31.8.2010.

- na 51,70 eura od 13.9.2010.

- na 44,29 eura od 14.10.2010.

- na 59,93 eura od 5.11.2010.

- na 79,82 eura od 21.12.2010.

- na 65,73 eura od 18.1.2011.

- na 70,67 eura od 16.2.2011.

- na 64,39 eura od 15.3.2011.

- na 65,52 eura od 14.4.2011.

- na 92,18 eura od 16.6.2011.

- na 94,78 eura od 16.6.2011.

- na 117,05 eura od 11.7.2011.

- na 105,61 eura od 19.8.2011.

- na 93,09 eura od 30.9.2011.

- na 91,74 eura od 13.10.2011.

- na 90,78 eura od 10.11.2011.

- na 96,75 eura od 19.12.2011.

- na 101,96 eura od 12.1.2012.

- na 102,66 eura od 22.2.2012.

- na 99,06 eura od 19.3.2012.

- na 101,49 eura od 20.4.2012.

- na 103,15 eura od 16.5.2012.

- na 100,35 eura od 30.6.2012.

- na 101,09 eura od 20.7.2012.

- na 98,99 eura od 20.8.2012.

- na 94,45 eura od 17.9.2012.

- na 99,29 eura od 30.10.2012.

- na 101,61 eura od 21.11.2012.

- na 99,98 eura od 13.12.2012.

- na 90,86 eura od 21.1.2013.

- na 98,61 eura od 21.2.2013.

- na 99,29 eura od 29.3.2013.

- na 96,25 eura od 15.4.2013.

- na 92,96 eura od 9.5.2013., i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 1.251,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to:

- na 7,69 eura od 14.11.2007.

- na 7,65 eura od 4.12.2007.

- na 7,79 eura od 30.1.2008.

- na 7,86 eura od 29.2.2008.

- na 8,00 eura od 28.3.2008.

- na 7,80 eura od 21.4.2008.

- na 11,66 eura od 29.5.2008.

- na 11,80 eura od 30.6.2008.

- na 11,59 eura od 30.7.2008.

- na 11,60 eura od 2.9.2008.

- na 11,73 eura od 2.9.2008.

- na 12,68 eura od 2.10.2008.

- na 12,04 eura od 29.11.2008.

- na 12,85 eura od 19.12.2008.

- na 12,98 eura od 6.2.2009.

- na 13,03 eura od 6.2.2009.

- na 19,65 eura od 28.3.2009.

- na 19,69 eura od 30.4.2009.

- na 19,33 eura od 29.5.2009.

- na 19,06 eura od 23.6.2009.

- na 19,13 eura od 31.7.2009.

- na 19,27 eura od 29.8.2009.

- na 19,26 eura od 30.9.2009.

- na 19,12 eura od 30.10.2009.

- na 19,39 eura od 30.11.2009.

- na 19,60 eura od 14.12.2009.

- na 19,90 eura od 30.1.2010.

- na 19,83 eura od 25.2.2010.

- na 20,25 eura od 18.3.2010.

- na 20,17 eura od 26.4.2010.

- na 20,32 eura od 25.5.2010.

- na 21,65 eura od 17.6.2010.

- na 21,37 eura od 13.7.2010.

- na 22,21 eura od 31.8.2010.

- na 21,92 eura od 13.9.2010.

- na 21,46 eura od 14.10.2010.

- na 22,43 eura od 5.11.2010.

- na 23,67 eura od 21.12.2010.

- na 22,80 eura od 18.1.2011.

- na 23,10 eura od 16.2.2011.

- na 22,71 eura od 15.3.2011.

- na 22,78 eura od 14.4.2011.

- na 24,45 eura od 16.6.2011.

- na 24,61 eura od 16.6.2011.

- na 24,94 eura od 11.7.2011.

- na 24,25 eura od 19.8.2011.

- na 23,50 eura od 30.9.2011.

- na 20,77 eura od 13.10.2011.

- na 20,72 eura od 10.11.2011.

- na 21,04 eura od 19.12.2011.

- na 21,32 eura od 12.1.2012.

- na 21,35 eura od 22.2.2012.

- na 21,16 eura od 19.3.2012.

- na 21,29 eura od 20.4.2012.

- na 21,38 eura od 16.5.2012.

- na 21,23 eura od 30.6.2012.

- na 21,27 eura od 20.7.2012.

- na 21,16 eura od 20.8.2012.

- na 20,92 eura od 17.9.2012.

- na 21,17 eura od 30.10.2012.

- na 21,30 eura od 21.11.2012.

- na 21,21 eura od 13.12.2012.

- na 20,73 eura od 21.1.2013.

- na 21,14 eura od 21.2.2013.

- na 21,18 eura od 29.3.2013.

- na 21,01 eura od 15.4.2013.

- na 20,07 eura od 9.5.2013., i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnični trošak od 2.015,45 eura sa zateznim kamatama od 22.1.2025. do isplate, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana."

2. Protiv te odluke žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tuženiku dosude troškovi postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11) ZPP, na koju upućuje tuženik, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nisu ostvarene ni druge povrede na koje tuženik upućuje zbog razloga koji slijede.

6. Prvostupanjskom presudom je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 17. svibnja 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za švicarski franak (dalje CHF), kao i zahtjev za isplatom razlike nastale u otplati kredita uslijed navedenih ništetnih odredbi.

8. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu, da je ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor korisniku kredita, ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 33.860,75 CHF, na rok otplate kredita od 7 godina, s promjenjivom kamatnom stopom od 5,2% godišnje, kao i da je tužitelj taj kredit do kraj otplatio.

9. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03).

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima anuiteta koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koje bi plaćao da je kamatna stopa do kraja utuženog razdoblja bila 5,2% iznosi 1.251,99 eura, a ukupna visina razlike u otplati kredita nastale uslijed razlike između tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita i promjena tog tečaja kroz razdoblje otplate kredita iznosi ukupno 3.392,70 eura.

13. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 - u nastavku ZZP/14), odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 - u nastavku ZZP/22), te članka 502.c ZPP.

14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

15. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu CHF, u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja ovog postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

17. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19 - u nastavku ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, te je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja (obzirom da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka na tu okolnost), čiji iskaz je pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza (postupanja tužitelja) koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

18. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

19. U odnosu na navode tuženika da je promašeno pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom, za ukazati je da činjenica što je ugovor u cijelosti isplaćen, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne, te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO), kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud.

20. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

21. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO.

22. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe (13. lipnja 2019.), tražbina tužitelja u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, kao i u odnosu na valutnu klauzulu, nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

23. Ističe se, kako iz stanja spisa proizlazi da tužitelj tužbom koja je podnesena 13. lipnja 2019. nije postavio novčani iznos koji potražuje tužbenim zahtjevom, navodeći da će isti postaviti nakon provedenog vještačenja. U ovom slučaju ne radi se o stupnjevitoj tužbi jer je tužitelj imao sve isprave potrebne za utvrditi visinu zahtjeva, zbog čega je prvostupanjski sud kada je primio takvu tužbu, trebao istu na temelju odredbe članka 109. ZPP vratiti tužitelju da je uredi da bi se po njoj moglo postupati. Budući da prvostupanjski sud na takav način nije postupio, okolnost što je tužitelj prvi put postavio tužbeni zahtjev na novčani iznos podneskom od 27. veljače 2020. ne može ići na štetu tužitelja, a taj podnesak se ne može smatrati preinakom tužbe, čime su otklonjene relativno bitne povrede postupka na koje se poziva tuženik, kao i povreda iz članka 354. stavka 2. točke 12) ZPP, makar je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, na pripremnom ročištu od 17. ožujka 2021. donio rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe, a koje je u opisanoj situaciji bilo suvišno.

24. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva se nesavjesnost kreditne institucije.

25. Tužitelju stoga pripada pravo na povrat pretplate po osnovi rasta kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu i povećanje tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO, u pogledu čega je iznos pojedinih mjesečnih preplata pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

26. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

27. Obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak, a kod obračuna troška koji je tužitelju bio potreban za vođenje ove parnice, suprotno tvrdnjama tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio taj trošak i primijenio odgovarajuće odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

28. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP.

29. Zbog svega navedenog, dakle, odlučeno je kao u izreci.

Split, 2. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić