Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-1199/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, OIB: 54566384631, Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Tomislavu Stoparu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antoneli Sesar, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Jakovu Delipetaru, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20.veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, 2.travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012037793 od dana 19.listopada 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika i potvrđenog po javnom bilježniku Boži Markoviću iz Malog Lošinja pod brojem OU-463/2006 u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano u valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 2.427,16 EUR zajedno sa sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011. godine, od 01.07.2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30 %, od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31%, od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023.godine po stopi od 5,50% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2023. godine po stopi od 8% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2024. godine po stopi od 7,5%, od 01. srpnja do 31. prosinca 2024. godine po stopi od 7,25%, a od 1. siječnja 2025. godine po stopi 6,15%, a u slučaju promjene kamatne stope sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje, od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, i to kako slijedi:

- na iznos od 13,48 € od 1.11.2008 do isplate,

- na iznos od 6,80 € od 1.1.2009 do isplate,

- na iznos od 10,93 € od 1.2.2009 do isplate,

- na iznos od 13,92 € od 1.3.2009 do isplate,

- na iznos od 9,57 € od 1.4.2009 do isplate,

- na iznos od 10,77 € od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 6,34 € od 1.6.2009 do isplate,

- na iznos od 5,27 € od 1.7.2009 do isplate,

- na iznos od 6,14 € od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 6,76 € od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 6,82 € od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 5,39 € od 1.11.2009 do isplate,

- na iznos od 7,80 € od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 9,89 € od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 12,47 € od 1.2.2010 do isplate,

- na iznos od 12,92 € od 1.3.2010 do isplate,

- na iznos od 17,08 € od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 15,94 € od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 17,93 € od 1.6.2010 do isplate,

- na iznos od 25,39 € od 1.7.2010 do isplate,

- na iznos od 26,08 € od 1.8.2010 do isplate,

- na iznos od 36,87 € od 1.9.2010 do isplate,

- na iznos od 33,55 € od 1.10.2010 do isplate,

- na iznos od 28,95 € od 1.11.2010 do isplate,

- na iznos od 36,66 € od 1.12.2010 do isplate,

- na iznos od 46,50 € od 1.1.2011 do isplate,

- na iznos od 42,25 € od 1.2.2011 do isplate,

- na iznos od 41,80 € od 1.3.2011 do isplate,

- na iznos od 41,48 € od 1.4.2011 do isplate,

- na iznos od 38,62 € od 1.5.2011 do isplate,

- na iznos od 43,43 € od 1.6.2011 do isplate,

- na iznos od 56,42 € od 1.7.2011 do isplate,

- na iznos od 69,27 € od 1.8.2011 do isplate,

- na iznos od 85,62 € od 1.9.2011 do isplate,

- na iznos od 81,80 € od 1.10.2011 do isplate,

- na iznos od 55,37 € od 1.11.2011 do isplate,

- na iznos od 55,15 € od 1.12.2011 do isplate,

- na iznos od 55,40 € od 1.1.2012 do isplate,

- na iznos od 61,24 € od 1.2.2012 do isplate,

- na iznos od 63,87 € od 1.3.2012 do isplate,

- na iznos od 63,03 € od 1.4.2012 do isplate,

- na iznos od 61,68 € od 1.5.2012 do isplate,

- na iznos od 62,66 € od 1.6.2012 do isplate,

- na iznos od 62,48 € od 1.7.2012 do isplate,

- na iznos od 62,39 € od 1.8.2012 do isplate,

- na iznos od 61,52 € od 1.9.2012 do isplate,

- na iznos od 58,72 € od 1.10.2012 do isplate,

- na iznos od 59,83 € od 1.11.2012 do isplate,

- na iznos od 62,82 € od 1.12.2012 do isplate,

- na iznos od 62,31 € od 1.1.2013 do isplate,

- na iznos od 56,44 € od 1.2.2013 do isplate,

- na iznos od 62,03 € od 1.3.2013 do isplate,

- na iznos od 62,45 € od 1.4.2013 do isplate,

- na iznos od 59,42 € od 1.5.2013 do isplate,

- na iznos od 55,24 € od 1.6.2013 do isplate,

- na iznos od 57,97 € od 1.7.2013 do isplate,

- na iznos od 56,72 € od 1.8.2013 do isplate,

- na iznos od 56,70 € od 1.9.2013 do isplate,

- na iznos od 61,56 € od 1.10.2013 do isplate,

- na iznos od 59,25 € od 1.11.2013 do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.254,94 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope u skladu s odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je ugovorom o kreditu od dana 19.listopada 2006. broj ugovora 9012037793 potvrđenog po javnom bilježniku Boži Markoviću iz [adresa] pod brojem OU-463/2006 (u daljnjem tekstu: ugovor) tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeći na dan puštanja kredita u tečaj tj. korištenje kredita, a koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiju 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja da je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika i zbog navedenog za vrijeme otplate predmetnog kredita da je došlo do značajnog povećanja mjesečnog anuiteta. Nadalje, odredbom čl.1.ugovora da je ugovoreno da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, drugim riječima, da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i tuženik da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 19.500,00 CHF i to po srednjem tečaju CHF važećim na dan puštanja kredita u tečaj, tj. dan korištenja kredita koji je iznosio 4,657945 kn za 1 CHF, dok da je odredbom čl. 6.Ugovora tuženik obvezao tužitelja da dobiveni iznos verati kroz 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećim na dan plaćanja; u početku da je srednji tečaj CHF bio relativno stabilan, dok da je nakon 2007. naglo krenuo rast tečaja s početnih 4,657945 kn za 1 CHF da bi do 31.10.2013. dosegao 6,178000 kn za 1 CHF koja činjenica promjena srednjeg tečaja CHF da je nesporno rezultirala povećanjem mjesečnog anuiteta.

2. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu VTS u Zagrebu Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013., dalje se poziva i na presudu VSRH pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3.rujna 2019. kojom da je odbijena revizija kao neosnovana, čime da je potvrđeno pravno stajalište da su ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli u švicarskom franku ništetne i od strane VSRH; tuženik da je ugovornim odredbama sa valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega i tužitelja, slijedom navedenog da je razvidno da iste odredbe s valutnom klauzulom nesporno predstavljaju nepoštene, pa i samim time ništetne ugovorne odredbe, a tuženik da je u razdoblju od 31.listopada 2008. - 31.listopada 2013. od tužitelja s naslova ništetne ugovorne odredbe i valutnoj klauzuli švicarskim francima prenaplatio 17.737,07 kn, koji iznos da je tuženik dužan vratiti tužitelju sa zateznim kamatama koje teku od svakog od dospijeća pa do isplate slijedom čega je predložio donošenje presude utvrditi ništetnim odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezani za valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja i naložiti tuženiku isplatiti tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 17.737,07 kn, uz zatezne kamate i troškove parničnog postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 10.veljače 2025. specificirao tužbeni zahtjev potražujući iznos glavnice u visini od 2.527,16 €; u tužbi je ranije označena glavnica od 17.737,07 kn ili 2.354,11 €, a sukladno stavu sa sastanka VSRH sa ŽS od 26.11.2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti iz razloga što da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako da je isti zatvoren, da povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema i da odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i uklanjanja povrede koje nema te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom budući da postupanje tuženika više niti ne postoji, odnosno istoga nikada da nije niti bilo; da se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, a pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS broj Pž-6632/17 da je pravno irelevantna; ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe i ugovorne odredbe o u ugovoru sklopljenim sa individualnim potrošačem, pa da se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega da je i presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja.

5. U odnosu na valutnu klauzulu da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl.22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu, poziva se na presudu VS-Rev-1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.6.2009.; tuženik ukazuje na to kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu javnobilježničkog akta, u kojem smjeru se poziva na sudsku praksu i presudu VSRH Rev-895/2003 od 2.9.2005., dalje ističući da je tužitelj poslovno sposobna osoba i da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo; da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem.

6. Uz navedeno, tuženik u odgovoru na tužbu iznosi svoje viđenje, teoretizirajući samo poslovanje sebe kao banke opravdavajući takvo postupanje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa ovdje tužiteljem, koje navode nema potrebe detaljno analizirati, niti navoditi u obrazloženju ove presude budući ti navodi nisu relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

7. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare, dodatno opravdavajući taj prigovor podneskom od 16.9.2021. u kojem navodi da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno; kolektivnom tužbom da se ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna; zastarni rok od 5 godina da počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom 5 godina nakon toga, poziva se na odluke VSRH

Rev-x-183/11, ŽS u Zagrebu Gž-6858/16…

8. U odnosu na odgovor na tužbu tuženika tužitelj se očitovao podneskom od 7.2.2022. navodeći da presude VSRH Rev-t-294/14 kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika te VSRH Rev-2221/18 kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu švicarski franak imaju nespornu težinu na utvrđivanje sudske prakse na nižim sudovima u RH; da to u ovom postupku ne može biti govora da bi navedene sporne ugovorne odredbe ugovora o kredita koji su zaključile stranke ovog postupka sada bile poštene, odnosno, da bi bile izuzetak od već pravomoćno utvrđenog; tužitelj da niti u jednoj fazi sklapanja ugovora nije dobio informacije temeljem kojih bi isti mogao predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, te da se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, poziva se dalje na utvrđenja ranije citirane odluke VTS RH, a u odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe da je donesena presudu i rješenje VSRH Rev-2245/17 od 20.3.2018. kojom je regulirano pitanje zastare potraživanja te da je prema shvaćanju VSRH pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241.ZOO/05 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da je vođenjem kolektivnog spora prekinuta zastara, u suprotnom da vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla, stoga da je prigovor zastare promašen.

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 9012037793 od 19.listopada 2006. sklopljen između ovdje stranaka, otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope s lista 15-16 spisa, plan otplate (list 17- 18 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 11.3.2021. (list 19-21 spisa), knjigovodstvenu karticu s lista 23-36 spisa i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića iz Klane od 17.prosinca 2024. (list 93- 106), kao i saslušanje tužitelja.

10. U postupku kolektivne zaštite interesa potrošača od strane Trgovačkog suda u Zagrebu donesena je presuda P-1401/12 od 4.srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača-korisnika kredita ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su bili zaključeni u vremenskom periodu od 2003. -2008., ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i ta odluka je postala pravomoćna 13.lipnja 2014. kada je prvostupanjska odluka potvrđena presudom VTS Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014., dok je u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odlučeno prvostupanjskom odlukom, odnosno presudom TS u Zagrebu P-1401/12 od 4.srpnja 2013. potvrđenom od strane VTS Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018., a budući tužitelj svoje potraživanje temelji na nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama o CHF valutnoj klauzuli, to je za presuđenje u ovoj pravnoj stvari relevantna citirana presuda TS u Zagrebu P-1401/12 od 4.srpnja 2013., koja je stekla pravomoćnost 14.lipnja 2018.

11. Uvidom u presudu VTS Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako su tom presudom odbijene žalbe tuženika, između ostalog i 2.tuženika Privredna banka Zagreb d.d. koji je tuženik u ovom postupku i potvrđena je presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi kako je pobijanom presudom P-1401/12 od 4.7.2013. TS u Zagrebu utvrdio da je između ostalih 2.tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1.studenog 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda da traje i nadalje, povrijedio kolektive interese i prava potrošača, korisnike kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatni stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time od 10.rujna 2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to čl.81., 82., 90., a od 7.kolovoza pa na dalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to čl.96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, tom prvostupanjskom odlukom dalje je naloženo svim tuženicima pa tako i ovdje tuženiku da prekinu s gore opisanim postupanjem te je svim tuženicima naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojim je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezano uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, zabranjeno je tuženicima takvo ili slično postupanje ubuduće, na koju odluku se opravdano tužitelj poziva u tužbi. U odnosu na primjenu te presude trgovačkog suda potvrđene presudom VTSRH VSRH je u svojoj odluci Rev-3142/18 od 19.3.2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl.502.c ZPP-a, a isto tako i čl.118.ZZP vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, tužitelj opravdano navodi da su svi tuženikovi navodi kojima se osporava ništetnost spornih ugovornih odredbi već raspravljeni u kolektivnom postupku i otklonjeni kao neosnovani, slijedom čega da je i donesena pravomoćna presuda o prihvaćanju tužbenog zahtjeva potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, pa tako i ovdje tuženika, kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio potrošačka prava i interese korisnika kredita ugovarajući s njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Prihvaćajući i primjenjujući stav Vrhovnog suda da nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, ovaj sud imao je u vidu i uzeo je u obzir također odluku i stav Ustavnog suda RH U-III-5458/2021 od 30.lipnja 2022. o zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi. Na tuženiku je u ovom postupku –pojedinačnom potrošačkom sporu bio teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača – tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, a tuženik je na ročištu 4.10.2023. odustao od prijedloga za saslušanje osobnog bankara ne predloživši druge dokaze u tom smjeru, a uostalom i u odgovoru na tužbu tuženik navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženika taj prigovor je neosnovan budući zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike počinje teći 14.lipnja 2018. i istekla bi dakle protekom roka od 5 godina, opći zastarni rok, odnosno 14.lipnja 2023., a tužba je u ovom predmetu podnesena 13.srpnja 2021., sve sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH poslovni broj Su-IV-33/22-2 od 31.siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

13. U odnosu na činjenicu istaknutu od strane tuženika da je ugovor o kreditu prestao isplatom, koju činjenicu tužitelj nije osporio, u konkretnom slučaju ta činjenica je irelevantna i to iz razloga što je tužitelj upravo zbog ništetnosti tog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF preplatio iznos kredita, pa se stoga radi o stjecanju bez osnove jer tužitelj kao potrošač u ovom slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu ima pravo na povrat preplaćenih iznosa jer je po utvrđenju ništetnosti tih odredbi otpala osnova po kojoj su ti iznosi plaćeni čime je nepošteni stjecatelj, tuženik, od dana stjecanja dužan platiti i zatezne kamate, stoga je sukladno odredbi čl.1111.st.3. i 1115. ZOO valjalo postupiti kao u izreci ove presude. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka radi se isključivo o obračunu preplaćenog iznosa na koji obračun tužitelj nije istaknuo prigovor, a tuženik neopravdano navodi da je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban, ne prigovarajući na sam obračun, stoga je nalaz i mišljenje vještaka prihvaćen u cijelosti kao stručan, objektivan, jasan i nedvosmislen, izrađen za potrebe presuđenja u ovoj pravnoj stvari. Vještak je na prijedlog tuženika utvrdio i negativnu tečajnu razliku u smislu da je tužitelj na ime tečajnih razlika manje uplatio 140,30 €, time da, ponavlja se, tuženik smatra nalaz i mišljenje vještaka neosnovanim, promašenim, nepotrebnim, a uostalom VSRH je presudom Rev-549/23 od 18.prosinca 2023. odgovorio na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija, koji odgovor glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita", u konkretnom slučaju izostali su prigovori i protutužbeni zahtjev.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP, a koji troškovi dosuđeni tužitelju se odnose na sastav tužbe, sastav podneska od 7.2.2022. i 10.2.2025., zastupanja na ročištima 4.4.2022., 4.10.2023., 4.12.2023. i 20.2.2025. u iznosima od po 200,00 €, uz PDV po stopi od 25%, trošak vještačenja 400,00 €, trošak pristojbe na tužbu 35,00 € i pristojbe na ovu presudu 69,94 €. U odnosu na podnesak od 4.10.2023. taj podnesak ne prileži spisu stoga ti troškovi nisu dosuđeni, kao niti troškovi pristupa na ročište za objavu presude s obzirom da ti troškovi do ove odluke nisu nastali.

U Malom Lošinju 2.travnja 2025.

S u d a c

Tomislav Stopar

Pravna pouka: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ove Stalne službe nadležnom Županijskom sudu.

DN-a:

1. Punomoćniku tužitelja – odvjetnica Antonela Sesar

2. Punomoćniku tuženika – odvjetnik Jakov Delipetar