REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-34/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 koga zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 19. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Dundović, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Split Ulica domovinskog rata 61 da tužitelju AE, [adresa] isplati iznos od 572,75 eur na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 10,13 eur sa zakonskom zateznom počevši od 10. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 15,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 14,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 14,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 14,53 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 14,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 14,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 25,30 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 25,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 25,63 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 25,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 26,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 26,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 27,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 26,96 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 29,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 27,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 28,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 29,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 30,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 19,93 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 20,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 10,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 20,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 24,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 21,87 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 21,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 21,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 21,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 21,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 22,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 22,05 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,16 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 21,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 21,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 22,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 22,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2012 godine do isplate, za iznos od 22,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 21,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 22,06 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 21,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 21,86 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 21,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 22,06 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2013. godine do isplate i za iznos od 6,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2014. godine do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna odredba članak 10. stavak 1. i 2. Ugovora o kreditu broj 93168/2005 od dana 08. veljače 2008. godine koji je tužitelj AE, [adresa] zaključio sa OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, Ulica domovinskog rata 61, koja glasi: „10 Kamate. 1. Redovna (nominalana) kamata je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora. 2. Kod izmjene redovne kamatne stope Kreditor se obavezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate Kredita."

III Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., OIB 52508873833 da tužitelju KE, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.019,31 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj AE podnio je tužbu protiv tuženika OTP banka d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj sa tuženikom dana 8. veljače 2008. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 12017/2008 koji ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa] pod brojem OV-2435/08. Na osnovu tog ugovora tužitelj AE je kod tuženika ishodio kredit u iznosu od 63.000,00 CHF na rok otplate kredita od 180 mjeseci. Tužitelj je sa tuženikom je sačinio konverziju kredita iz CHF u Euro. U glavi 11. navedenog ugovora, kamata je ugovorena na način, da je „1. Redovna (nominalna) kamata je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora. 2. Kod izmjene redovne kamatne stope Kreditor se obavezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita. 3. Na sve dospjele, a nepodmirene tražbine na utvrđeni dan dospijeća, Korisnik kredita je dužan platiti zateznu kamatu, u skladu sa važećim odredbama akta Kreditor pridržava pravo, da umjesto ugovorene zatezne kamate, obračuna i naplati zakonsku zateznu kamatu, ako je ista viša od kamate određene odlukom Kreditora. Zatezna kamata obračunava se i naplaćuje za svo vrijeme zakašnjenja, od dana dospijeća do dana ispunjenja dužne činidbe. Kreditor pridržava pravo, da umjesto ugovorene zatezne kamate, određene aktom Kreditora koji uređuje kamate, obračunava i naplati zakonsku zateznu kamatu, ako je ista viša od zatezne kamate određene navedenim aktom kreditora." Na temelju navedene odredbe tuženik je jednostranom odlukom povećao kamatnu stopu ugovorne (redovne) kamatne i to u više navrata tokom trajanja ovog ugovora o kreditu. Odredbom članka 81 stavak 1. i 2. ZZP/03, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, posebice ako je potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a odredbom članka 87. ZZP/03, propisano je, da je nepoštena ugovorna odredba ništava, pa je sukladno navedenim zakonskim odredbama, ništetna odredba članka 4. stavak 1., 2. i 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koju je tuženik jednostranom odlukom povećao u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu. U presudi Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine te presudama Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, presuđeno je da je takva ugovorna odredba ništetna, a rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev-2668/18 od 12. veljače 2019. godine, riješeno je da korisnici kredita koji su sklopili ugovor o konverziju kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti takvih odredbi ugovora, kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju. Zbog neosnovanog i nezakonitog povećanja kamatne stope, ugovorene (redovne ) kamate jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je u periodu od početka otplate kredita, do isplate kredita, po osnovi ugovorne (redovne) kamate platio veći iznos nego što je to bilo ugovoreno u predmetnom Ugovoru o kreditu. Također je tužena postupila i po odredbama ZPK, tj. postupila prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjala kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi parametar i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredila jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s korisnikom kredita. Tužitelj podsjeća tuženu da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Kako je gore navedena odredba o ugovornoj kamati bila nepoštena, to su u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 odnosno članka 102.

ZZP, navedena ugovorna odredba ništetna.

Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog, dokazao osnov svoga potraživanja, te kako tužena treba vratiti nazad tužitelju, ono što je neosnovano i protuzakonito uzela na osnovu gore iznesenog, stoga isti predlaže Naslovu, da donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba članka glave 10. Kamate, stavak 1., 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 93168/2005 od dana 8. veljače 2008. godine koji je tužitelj AE iz [adresa] zaključio sa OTP bankom d.d., Split, Domovinskog rata 61, Poslovnica [adresa], a koja glasi:„10. Kamate.

1. Redovna (nominalna) kamata je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora. 2. Kod izmjene redovne kamatne stope Kreditor se obavezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita. 3. Na sve dospjele, a nepodmirene tražbine na utvrđeni dan dospijeća, Korisnik kredita je dužan platiti zateznu kamatu, u skladu sa važećim odredbama akta Kreditor pridržava pravo, da umjesto ugovorene zatezne kamate, obračuna i naplati zakonsku zateznu kamatu, ako je ista viša od kamate određene odlukom Kreditora. 4. Zatezna

kamata

obračunava se i naplaćuje za svo vrijeme zakašnjenja, od dana dospijeća do dana ispunjenja dužne činidbe. Nalaže se tuženoj OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, Poslovnica [adresa] da tužitelju AE iz [adresa] isplati novčani iznos čija će se visina utvrditi nakon što tuženik dostavi stvarni plan otplate i pregled uplata te nakon što se provede- financijsko-knjigovodstveno vještačenje sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik OTP banka Hrvatska d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da prije upuštanja u raspravljanje tuženik ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 186.b. ZPP-a. Naime, tužitelj je kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 12017/08, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni„, zahtjev, a ne ga postavljati u neutvrđenom iznosu. Tužitelj u svojoj tužbi nije zatražio da sud obveže tuženika na dostavu točno određenih podataka i dokumentacije (članak 186.b stavak 3. ZPP-a), ali za ovo traženje tužitelja nisu bile ispunjene niti zakonske pretpostavke jer je tužitelj kao druga ugovorna strana već u posjedu te dokumentacije. Tako je tužitelju uz „osnovni" Ugovor u CHF uručen inicijalni otplatni plan, a to je tuženik uručivao svim svojim korisnicima kredita. Identična je situacija i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Naime, tužitelj uopće nema pravnog interesa zahtijevati ovaj dokument jer je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobio u poslovnicama tuženika prilikom svako mjesečne uplate rate kredita. Što se tiče promjene kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu tuženik ističe kako je o svakoj promjeni kamatnih stopa pravovremeno obavještavao tužitelja dopisom putem pošte na kućnu adresu. I u konačnici povijest kretanja tečaja za CHF dostupan je svim zainteresiranim strankama putem Internet stranice tuženika (pogledati pod direktorijem arhiva tečajnih lista). Nadalje, tužitelj uz svoju tužbu uopće nije pružio dokaz da se obraćao tuženiku za dostavom bilo kakve dokumentacije u svezi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, potpuno je jasno kako se ne radi o dokumentaciji iz članka 186.b stavak 3. ZPP-a, pa stoga tuženik predlaže da sud obveže tužitelja da sukladno odredbi članka 109. ZPP-a uredi svoju tužbu pod prijetnjom odbacivanja iste. Pod zaštitom naprijed navedenog prigovora tuženik u nastavku daje slijedeći odgovor na tužbu, a kako slijedi. Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 08. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 12017/08 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 63.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 180 mjeseci (15 godina). Također, nije sporno da se u članku 5. Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 5,20 % godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u članku 11. Ugovora navodi da će se kamatna stopa određivati odlukom Kreditora. Isto tako nije sporno kako je odredbom članka 2. i 10. Ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju Banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Međutim, sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odrebe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995. 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: Z00). koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 08. veljače 2008. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe članka 361. stavak 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći." Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (08. veljače 2008.), odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila 08. veljače 2013., a tužba je podnesena tek 10. lipnja 2019. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač" (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužiteljica je u ovom parničnom postupku morala sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa), a potom dokazati uzročno-posljedičnu vezu između te ništetnosti i ništetnosti cijelog Ugovora, a ne se samo pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Iz činjeničnog dijela tužbe zaključuje se kako tužitelj smatra da je ugovorna odredba članka 11., a koja glasi: "redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora", ništetna te da je to „utvrđeno" presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž- 7179/13, od 13. lipnja 2014. i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. Iz naprijed navedenog proizlazi da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesene u parnici "Potrošač" na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz presude u parnici "Potrošač" bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope, niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Iz navedenih razloga, neosnovano tužitelj tvrdi da je ništetna odredba članka 11. Ugovora koji u relevantnom djelu glasi: " redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora ". Kako je u konkretnom ugovornom odnosu tužitelja i tuženika bilo dopušteno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu čiji se visina određuje odlukom tuženika, te da su među ugovornim stranama bili ugovoreni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, tuženik detaljnije obrazlaže u nastavku podneska. Tužitelj pogrešno drži da se može naprosto pozvati na utvrđenja iz Presude VTS bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno ovoj tezi, tužitelj je dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. stavak 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje: ZZP), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: ZPK). Dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Štoviše, odredbom članka 18. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istiha, a to se osobito odnosi na: Opće uvjete poslovanja, Pravilnik o odobravanju kredita građanima, druge akte Kreditora koji reguliraju kreditiranje građana. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom navoda iznesenih prethodnoj točki ovog podneska, očito je da je osnovana teza tuženika da se o odredbama kojima je uređena promjenjivost kamatne stope prethodno pregovaralo. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna. i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne, ili neuočljive, ili nerazumljive, je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS Credit Deafidt Swaps a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku), rizik naplate kredita (također povezano sa CDS). Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (u daljnjem tekstu: Odluka). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize Oesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP¬a i domače potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice

- razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread", a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. godine. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke — nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03:„Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je ar oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 399. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora." U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tužitelj je u svojoj tužbi istaknuo izuzetno bitnu činjenicu za ovaj parnični postupak, a to je da je 2016. s tuženikom sklopio Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu br. 12017708. Navedenim pravnim poslom (tzv. Konverzijom) stranke su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a koji ima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Dakle, tužitelj je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne. Malo je reći da je ovakva pravna argumentacija tužitelja apsurdna te da nema uporišta u zakonu. Samo da podsjetimo, sklapanju Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 12017/08 pristupilo se nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pa je tuženik sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu jednostavno postupao u skladu sa zakonskom obvezom. S druge pak strane za tužitelja nije postojala nikakva zakonska obveza sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 12017/08, nego je to bila samo mogućnost koju je tužitelj u konačnici i prihvatio. Dakle, sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 12017/08 stranke su sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 12017/08, a na način da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu postala izjednačena s položajem u kojem bi bila da je koristio kredit denominiran u EUR. Prije sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu tužitelju je predočen i rastumačen tzv. Obračun konverzije, a koji je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute. Ako se pozorno pročita sadržaj sklopljenog Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 12017/08 dolazi se do zaključka kako su ugovorne stranke (tužitelj i tuženik) tim pravnim poslom izmijenile članak 5.1. i članak 6. osnovnog ugovora tako da su te izvorne odredbe iz osnovnog ugovora prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke među strankama. Ono što je važno za istaknuti je činjenica da su stranke ugovorile kako Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 12017/08 proizvodi pravne učinke od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu broj 12017/08, dakle od 2006. Stoga, tužitelj nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu „pretplatu" na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 12017/08. Potvrdu naprijed navedenog pronalazimo i u činjenici da je sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 12017/08 tužitelju priznata pretplata po kreditu, pa je doista apsurdno da tužitelj u ovom postupku još jednom od tuženika potražuje „pretplatu" po kreditu koja joj je već jednom obračunata, priznata i isplaćena od strane tuženika prilikom provedbe konverzije kredita. Tuženik u prilog svojim tvrdnjama uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i aktualnu praksu Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1146/18, od 03. siječnja 2019. i Gž-1654/2017 od 21.11.2018.g., a u kojim sudskim odlukama je zauzet identičan pravni stav kojeg sada zastupa tuženik u ovom parničnom postupku. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbaciti/odbiti tužbeni zahtjeva tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U podnesku od 30. ožujka 2020. tuženik je naveo da ističe jednu izuzetno bitnu činjenicu za ovaj spor, a to je da su parnične stranke 12. veljače 2016. provele tzv. konverziju Ugovora o kreditu broj 12017/08. Također se ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30. rujna 2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: „ZPK“) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U tom smislu, člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije prema kojem je banka bila dužna: na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunati iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita; umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u CHF; početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati CHF anuiteti zamijeniti novim EUR otplatnim planom, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoriti u EUR anuitete prema tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljaju osnovu za namirenje EUR anuiteta po novom EUR otplatnom planu; utvrditi preplatu / manju uplatu između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu. Tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj 12017/08. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK potrošač je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije i u navedenom razdoblju, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao. Tužitelj je prihvatio ponudu te su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 12017/08 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita u valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „Dodatak br. 1) kojim je i utvrđen iznos preplate tužitelja. Navedenim Dodatkom br. 1 stranke su sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Tako, navedenim Dodatkom br. 1 tuženik je pristao: na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Slijedom navedenog, Dodatkom br. 1 tužitelj i tuženik s retroaktivnim učinkom izmijenili su svoj osnovni CHF ugovorni odnos, na način da su izmijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu i to: kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu.

Stoga, stav je tuženika kako tužitelj nema pravo u posebnoj parnici, pozivom na pravna utvrđenja iz kolektivne parnice radi zaštite kolektivnih interesa i prava pokrenute od strane Udruge Potrošač (dalje: Parnica Potrošač), zahtijevati utvrđenje ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika iz osnovnog CHF Ugovora o kreditu niti potraživati isplatu bilo kakvih iznosa po ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornosti tuženika. Sklapanje Dodatka br. 1 ima značenje svojevrsne nagodbe tužitelja i tuženika u smislu odredbe članka 150. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015; dalje: ZOO) kojim je riješena potencijalna pravna neizvjesnost u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika, i to na način da se: pravni položaj tužitelja izjednači s pravnim položajem potrošača korisnikom kredita s valutnom klauzulom u EUR (ugovorom o kreditu koji nije bio predmetnom ispitivanja i odlučivanja u Parnici Potrošač), kao svojevrsnom pravnom fikcijom predviđenom odredbama članka 19.c ZPK-a; i to s učinkom od dana sklapanja osnovnog CHF Ugovora o kredit, odnosno retroaktivnim djelovanjem na ugovorni odnos tužitelja i tuženika; uz pravo tužitelja na povrat tako nastale preplate po osnovi mjesečnih anuiteta plaćenih od strane tužitelja po osnovi odredaba osnovnog CHF Ugovora o kreditu. Unatoč tome što je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije izvršiti prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe članka 19.c ZID ZPK/15, nagodba sklopljena između tužitelja i tuženika u vidu Dodatka br. 1. potpisana je od strane tužitelja njegovom samostalnom i stvarnom voljom, te se kao takva ima i mora tumačiti svojevrsnim rješavanjem potencijalne pravne neizvjesnosti u osnovnom CHF ugovornom odnosu tužitelja i tuženika, uz odstupanje stranka od njihovih daljnjih zahtjeva po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu. Uostalom, mogućnost potrošača samostalno odlučiti hoće li ili neće pristati na konverziju svojeg CHF kredita, već dovoljno ukazuje na volju potrošača (ovdje tužitelja) da sklapanjem Dodatka br. 1 i provedbom konverzije konačno riješi potencijalnu pravnu neizvjesnost nastalu u osnovnom ugovornom odnosu s bankom (ovdje tuženikom). Da je smisao postupka konverzije kredita vezanih za valutnu klauzulu u CHF bilo konačno rješenje nastalih pravnih neizvjesnosti između banaka i potrošača u obliku svojevrsne nagodbe potrošača i njegove banke s učinkom od početka osnovnog ugovornog odnosa proizlazi i iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10. rujna 2015. - Prijedlog broj 899 (dalje: Konačni prijedlog) na osnovu kojeg su donesene izmjene i dopune ZPK-a i dodana Glava IV.a ZPK-a o postupku konverzije. Tako se, između ostalog, u Konačnom prijedlogu navodi kako je svrha donošenja izmjena i dopuna ZPK-a: „S obzirom da vjerovnici i dužnici u CHF do sada nikako nisu uspjeli iznaći obostrano prihvatljivo rješenje, niti su pregovori vođeni u Ministarstvu financija urodili plodom, sve naprijed navedeno navelo je zakonodavca da ovim Zakonom postavi temelj za trajno rješenje problema u CHF…“ (stranica 4. Konačnog prijedloga); „…Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procjenjivo je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga); „…postići se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova…Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga). Stoga, svrha konverzije kredita u CHF bila je trajno i konačno, voljom ugovornih strana, riješiti potencijalnu pravnu neizvjesnost nastalu u ugovornom odnosu banke i potrošača u vidu svojevrsne nagodbe, odnosno aneksa ugovora o kreditu s odredbama s retroaktivnim učinkom. Upravo iz navedenih razloga, prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim presudama bili su dužni odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti osporavane i retroaktivno izmijenjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i zahtjev za isplatu preplaćene razlike po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu te dosudi troškove postupka u korist tuženika. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom br. 1. od 12. veljače 2016. utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 37.475,04 HRK. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu: utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 37.475,04 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 12.02.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U podnesku od 18. siječnja 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje se da je ništetna odredba članak 10. stavak 1. i 2. Ugovora o kreditu broj 93168/2005 od dana 08. veljače 2008. godine koji je tužitelj AE, [adresa] zaključio sa OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, Ulica domovinskog rata 61 koja glasi: „10. Kamate. 1. Redovna (nominalana) kamata je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora. 2. Kod izmjene redovne kamatne stope Kreditor se obavezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate Kredita. Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Split Ulica domovinskog rata 61 da tužitelju AE, [adresa] isplati iznos od 572,75 EUR na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 10,13 EUR sa zakonskom zateznom počevši od 10. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 15,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 14,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 14,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 14,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 14,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 14,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 25,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 25,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 25,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 25,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 26,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 26,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 27,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 26,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 29,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 27,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 28,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 29,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 30,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 19,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 20,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 10,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 20,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 24,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 21,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 21,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 21,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 21,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 21,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 22,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 22,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 22,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 21,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 21,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 22,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 22,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2012 godine do isplate, za iznos od 22,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 21,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 22,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 21,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 21,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 21,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 21,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 22,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2013. godine do isplate i za iznos od 6,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2014. godine do isplate te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

5. U podnesku od 13. veljače 2025. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na koji primjedbi u matematičnom izračunu nije imao. U istom podnesku naveo je da se i dalje protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u ovom predmetu. Naime, već sama uputa za vještačenje prema stavu tuženika je bila pogrešna, pa iz navedenog razloga niti rezultat provedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tuženik se u konkretnom slučaju protivi metodologiji izračuna cijenjenog vještaka. Tako je vještak u svojem nalazu i mišljenju izradio mjesečni izračun (sukladno nalogu suda u rješenju o određivanju vještačenja) razlike kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (5,20 %) i to za cijelo vrijeme otplate kredita. U konkretnom slučaju vještak je uzeo početno ugovorenu kamatu od 5,20 % kao da se radilo o fiksnoj kamatnoj stopi, a to nikada nije bila volja ugovornih strana (dovoljno je pročitati ugovor o kreditu u kojem jasno stoji da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a ne fiksnu kamatu). Kako je unutar otplatnog plana, po nalazu mišljenja vještaka razlika u anuitetima s osnova promjene kamatne stope, to je tužitelj preplatio 572,75 EUR te shodno nalazu vještaka smatramo matematički izračun vještaka stručan i u skladu sa pravilima struke. Osporavajući nalaz i mišljenje, tuženik ukazuje na dio nalaza i mišljenja u kojem je cijenjeni vještak izračunavao iznos preplate (više uplaćenih novčanih sredstava) po ugovoru o kreditu koji je nastao po osnovi porasta tečaja CHF u odnosu na HRK u utuženom razdoblju. Naime, vještak je u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (1,00 CHF = 4,567800 kn), pa proizlazi kao da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom, a to iz priležeće dokumentacije ne proizlazi jer to nije bila volja niti jedne ugovorne strane. Nadalje, što se tiče razlike između anuiteta s osnova valutne klauzule, prema nalazu mišljenja vještaka na dan dospijeća iznosi 8.253,41 EUR. Navedeni iznos tuženik smatra stručan, te nema primjedbi na matematički izračun. Naime, sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrebno je uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 723,63 EUR u odnosu na početno ugovoreno. U prilog tome dostavljamo recentnu odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-1077/2020. U istome predmetu tužitelj je protiv navedene presude podnio prijedlog za dopuštenje revizije, no međutim i Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem broj Revd 2324/2021 prijedlog tužitelja kao takav odbio. Nadalje, u prilog svojim tvrdnjama tuženik dostavlja odluku Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-911/2021 u kojoj sud između ostalog i navodi: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni.“ Isto tako, tuženik dostavlja i recentnu odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-607/2022 od 09. lipnja 2022. u kojoj je između ostalog na str. 5. obrazloženja i navedeno: „Osnovana je i žalbena tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud počinio pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je tužitelju dosudio iznos koji odgovara zbroju preplaćenih mjesečnih iznosa primjenom valutne klauzule za razdoblja kada je tečaj švicarskog franka bio veći u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme kada je tužitelju izvršena isplata iznosa kredita, a da pri izračunu visine tražbine tužitelja nije uračunao i iznose manje plaćenog po pojedinim mjesecima, za razdoblje kada je tečaj švicarskog franka bio manji u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme isplate kredita. Naime, kao što je rečeno, tužitelj utuženi iznos potražuje na ime preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Iznos preplate je utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s tim da je iz priložene tablice vidljivo da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kroz određene mjesece u početnom razdoblju otplate kredita, uplaćivao manje od obveze koliko je ona iznosila na dan isplate po ugovoru, tj. bez primjene ništetnih odredbi. Pravilna primjena materijalnog prava podrazumijeva prebijanje manje plaćenog u pojedinim mjesecima sa preplatama u pojedinim, kronološki najbližim mjesecima, i to neovisno od toga zbog ništetnosti kojih odredbi (o valutnoj klauzuli ili načinu promjene kamatne stope) je došlo do razlike u plaćanju. Ovo stoga što se ništetne odredbe ugovora ne primjenjuju, pa se obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platio ima svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe. Budući da se radi o jedinstvenom pravnom odnosu, bilo je potrebno visinu preplate izračunati uračunavanjem manje plaćenih iznosa po pojedinim mjesecima. Imajući u vidu da je dio zakonske zatezne kamate utužen i dosuđen u apsolutnom iznosu, navedeni propust je bio od utjecaja i na dio izračuna koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu.“ Također, tuženik napominje kako se posljedice ništetnih odredbi ugovora jednako odražavaju na obje ugovorne strane sukladno članku 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), te u tom smislu tuženik u konkretnom slučaju nije morao postavljati protutužbeni zahtjev u formalnom smislu, ali je tuženik tijekom postupka jasno naveo da traži da sud prilikom presuđenja prizna i manje plaćene iznose zbog pada tečaja CHF. Sukladno navedenom, tuženik dostavlja rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd 4393/2021 od 13. listopada 2021., a kojim potkrepljuje iznijete navode: „na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“ Nastavno, tuženikovi navodi su potkrijepljeni i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1277/2022 od 08. ožujka 2023. gdje je navedeno u točki 16.: „Zbog, pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrđivali, kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, u kojem iznosu su anuiteti kredita u tom vremenu bili niži od početnog, i slijedom toga koji iznos predstavlja razliku između anuiteta kredita obračunatog u kunama prema tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora i stvarno plaćenih anuiteta u periodu kada je tečaj CHF bio povoljniji za tužitelja jer je zbog nižeg tečaja CHF plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita“. Osim što je sud ovim rješenjem potvrdio da se negativne razlike moraju uzimati u obzir, također ističe na str. 3. i da tuženik nije u tu svrhu morao istaknuti prigovor radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev već je dovoljno da istakne prigovor usmjeren na samu visinu tužbenog zahtjeva. Identičan pravni stav, a koji i upućuje na prethodno navedenu odluku zauzeo je u Županijski sud u Osijeku u odluci Gž-1519/2022 od 09. listopada 2023. Sukladno tome, tuženik ističe kako je bit izračuna svake preplate po kreditu da se utvrdi razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu, odnosno ni s osnova kamatne stope niti valutne klauzule. Posebice ističemo kako je konverzijom utvrđena preplata tužitelja od 8.826,16 EUR, te bi se od navedene preplate morao umanjiti iznos od 4.973,79 EUR priznat temeljem Sporazuma o konverziji. Temeljem navedenog, ukupna razlika anuiteta bi iznosila 3.852,37 EUR. Preplata je uvrštena i prihvaćena od strane tužitelja, te je kao takva obračunata. Pravno pitanje je na odluci sudu glede osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Predlažemo tužbu i tužbeni zahtjev odbiti i dosuditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 8. veljače 2008., otplatni plan za ugovor o kreditu, rješenja Trgovačkog suda u Splitu, izvršen je uvid u sporazum o korištenju preplate, uvid u otplatni plan, podatke o uplati po kreditu, obavijesti o promjenama kamatne stope (listovi 121-1 do 152-1 spisa), izvršen je uvid u Dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 12017/08 od 12. veljače 2016., pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 29. prosinca 2024., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj AE.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 8. veljače 2008. sklopio ugovor o kreditu. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Člankom 3. ugovorena je namjena kredita i to isključivo za adaptaciju, a člankom 4. rok otplate od 180 mjeseci. Člankom 5. ugovorne strane ugovorile su kamatnu stopu od 5,20% godišnje koja je promjenjiva.

8. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 12. veljače 2016. sklopili Dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 12017/08 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

9. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

10. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

10.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

10.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

11. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. stavak 1. točka 2. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom sklopio 8. veljače 2008., a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita.

13. Tuženik smatra da je tužitelj tužbenim zahtjevom iz podneska od 18. siječnja 2025. smanjio tužbeni zahtjev koje smatra povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva i tuženik traži trošak za povučeni iznos tužbe sukladno članku 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku.

14. Sud ne nalazi da je tužitelj podneskom od 18. siječnja 2025. smanjio tužbeni zahtjev budući da je tužitelj podnio takozvanu stupnjevitu tužbu te je i bez poziva suda u smislu članka 186. b stavak 4. Zakona o parničnom postupku uredio tužbeni zahtjev po provedenom knjigovodstvenom vještačenju.

15. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

16. Nadalje, temeljem iskaza tužitelja kao i uvidom u ugovor o kreditu sud je utvrdio da se o odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije posebno pregovaralo.

17. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

18. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 63.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Člankom 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorne strane ugovorile su kamatnu stopu od 5,20% godišnje, a koja godišnja kamatna stopa je promjenjiva.

19. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza samog tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva nije pojedinačno pregovaralo.

20. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

21. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

22. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

23. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

24. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

25. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužiteljici mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

26. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

27. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

28. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

29. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

30. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

31. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

32. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

34. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

35. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

36. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

37. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

39. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 8. veljače 2008. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, nepoštena, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

41. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 5. ugovora o kreditu kojeg je tužitelj kao korisnik kredita dana 8. veljače 2008. sklopio s tuženikom kao kreditorom i kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna, kamatna stopa u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nije bila određena, a niti odrediva, nerazumljiva je i nepoštena, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, koju promjenu ugovorene kamatne stope donosi isključivo davatelj kredita, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu korisnika kredita tako da davatelj kredita određuje obvezu korisnika kredita koju obvezu korisnik kredita kroz ugovoreno razdoblje povrata kredita ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti.

42. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

43. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

44. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, nepoštena, posljedica čega je ništetnost takve odredbe pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

45. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je deklaratorno.

45.1. Tužitelj je uređenim tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. stavak 1. i 2. ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom 8. veljače 2008.

45.2. Uvidom u ugovor o kreditu broj 12017/8 od 8. rujna 2008. utvrđeno je da se članak 10. predmetnog ugovora o kreditu odnosi na plaćanje mjesečnih rata kredita i način plaćanja pa se ta odredba ne odnosi na promjenjivu kamatnu stopu za koju tužitelj tvrdi da je ništetna pa je sud taj dio tužbenog zahtjeva tužbe tužitelja kao neosnovan odbio i odlučio kao u točki II izreke.

46. Uvidom u Dodatak broj 1 ugovora o kreditu od 12. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika da je ostatak glavnice nakon konverzije na dan 22. veljače 2016. iznos od 23.310,86 eura te da postoji preplata po osnovnom ugovoru o kreditu.

47. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita, kamate prema sklopljenom ugovoru o kreditu i kamata koje su se tijekom otplate kredita mijenjale provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

48. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili 8. veljače 2008. ugovor o kreditu za adaptaciju nekretnine pod brojem ugovora 12017/08 iznosa od 63.000,00 CHF uz mjesečnu otplatu na 180 anuiteta, a obračunato u kunama za isplatu kredita prema prodajnom tečaju za devize prema tečajnoj listi kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita, a za otplatu kredita prema prodajnom tečaju za devize prema tečajnoj listi kreditora za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje i početni mjesečni anuitet od 506,45 CH, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti promijenili u CHF od strane tuženika zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa u CHF, a i u kunama zbog primjene ugovorenog prodajnog tečaja za devize kreditora za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta. Prema mišljenju knjigovodstvenog vještaka ukupno preplaćeno po kreditu zbog promjene redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosi 4.315,38 kn što po konverzijskom tečaju od 7,53450 iznosi 572,75 eur. U ovom kreditnom odnosu provedena je konverzije kredita iz CHF u eur i preplata po konverziji u korist tužitelja iznosila je 37.475,04 kn.

49. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

50. U konkretnom slučaju iako je izvršena konverzija kredita i kredit konvertiran iz valute CHF u valutu eur i konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužitelju nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik primio.

50.1. Ocjena je suda da sklopljeni dodatak ugovoru o kreditu ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva i time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuitete kredita zbog promjene kamatne stope za ovdje utuženo razdoblje.

51. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

52. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja kamatne stope u iznosu od 572,75 eura.

53. Tužitelj je tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu preplaćenih anuiteta temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

54. Budući da je sud utvrdio da je tuženik na ime ništetne odredbi o promjeni kamatne stope u iznosu od 572,75 eura stekao bez osnove to je sud tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 572,75 eura s osnova promjene kamatne stope prihvatio. Sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni mjesečni iznos te je odlučeno kao u izreci.

55. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

56. Sud smatra da je prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

57. Tužitelj je tužbom zatražio isplatu više plaćene rate kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 10. lipnja 2019.

58. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

58.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

58.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

58.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

58.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

59. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

60. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

60.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

61. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

62. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

63. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 10. lipnja 2019., a traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita to sud nalazi da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

64. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u ovom postupku uspio s većim dijelom tužbenog zahtjeva dok je s neznatnim dijelom odbijen, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 125,00 eur s PDV-om, za pristup na pripremno ročište održano 3. prosinca 2019. u iznosu od 62,50 eura s PDV-om budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 10. lipnja 2020. u iznosu od 62,50 eura s PDV-om budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 15. rujna 2020. u iznosu od 62,50 eura s PDV-om budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 25. listopada 2023. u iznosu od 125,00 eur s PDV-om, za pristup na glavnu raspravu održanu 10. siječnja 2024. u iznosu od 125,00 eura s PDV-om i za pristup na glavnu raspravu održanu 19. ožujka 2025. u iznosu od 125,00 eur s PDV-om. Sud je kao osnovan priznao i sastav obrazloženog podneska od 18. siječnja 2025. u iznosu od 125,00 eur pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 687,50 eur. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur pa je sud priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.019,31 eur. Sud je tužitelja s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio.

65. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 2. travnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Osijek, K. Zvonimira 17/1