REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Poslovni broj P-734/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić,, u pravnoj stvari tužiteljice NR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnicima Antunu Kisiću i Katiji Njirić, odvjetnicima iz ZOU Antun Kisić i Katija Njirić, iz Dubrovnika protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupano po Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, Strossmayerov trg 8, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužitelja i tuženika, 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 818-50-3688371, sklopljenog22. rujna 2006. godine, a koji je 27. rujna 2006. godine potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem OU 1208/06-1, u dijelu u kojem se iznos glavnice i iznos anuiteta vezuju uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba iz čl. 3 Ugovora o kreditu br. 818-50-3688371, sklopljenog22. rujna 2006. godine, a koji je 27. rujna 2006. godine potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem OU 1208/06-1, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., isplatiti tužiteljici u roku od petnaest dana iznos od 3.362,47 EUR (tri tisuće tri totine šezdeset dva eura i četrdeser sedam centi) uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče:

-na iznos od 10,31 EUR od 31. listopada 2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,74 EUR od 31. prosinca 2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 16,21 EUR od 31. siječnja 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 17,34 EUR od 28. veljače 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,02 EUR od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,62 EUR od 30. travnja 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 10,02 EUR od 31. svibnja 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 6,62 EUR od 30. lipnja 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,54 EUR od 31. srpnja 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,35 EUR od 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,21 EUR od 30. rujna 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,40 EUR od 31. listopada 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 10,84 EUR od 30. studenoga 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,62 EUR od 31. prosinca 2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 17,57 EUR od 31. siječnja 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 16,70 EUR od 09. ožujka 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,07 EUR od 30. travnja 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 21,09 EUR od 05. svibnja 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 23,11 EUR od 31. svibnja 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 40,36 EUR od 30. lipnja 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 36,88 EUR od 31. srpnja 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 47,80 EUR od 01. rujna 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 44,12 EUR od 05. listopada 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 38,14 EUR od 31. listopada 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 51,01 EUR od 13. prosinca 2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 67,41 EUR od 01. veljače 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 55,96 EUR od 11. veljače 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 60,13 EUR od 28. veljače 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 55,06 EUR od 31. ožujka 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 56,09 EUR od 20. svibnja 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 78,26 EUR od 21. lipnja 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 80,56 EUR od 19. srpnja 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 99,22 EUR od 24. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 89,88 EUR od 19. rujna 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 79,61 EUR od 24. listopada 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 79,00 EUR od 29. studenoga 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 78,32 EUR od 30. prosinca 2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 83,48 EUR od 18. siječnja 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 88,00 EUR od 14. veljače 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 88,74 EUR od 21. ožujka 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 85,84 EUR od 12. travnja 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 88,04 EUR od 17. svibnja 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 89,61 EUR od 15. lipnja 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 87,38 EUR od 10. srpnja 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 88,15 EUR od 16. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 86,52 EUR od 10. rujna 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 82,79EUR od 04. listopada 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 87,08 EUR od 31. listopada 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 89,22 EUR od 30. studenoga 2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 87,98 EUR od 02. siječnja 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 80,28 EUR od 06. veljača 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 87,11 EUR od 08. ožujka 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 87,86 EUR od 10. travnja 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 85,39 EUR od 10. svibnja 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 77,35 EUR od 07. lipnja 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 77,29 EUR od 11. srpnja 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 79,46 EUR od 12. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 82,85 EUR od 11. rujna 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 87,52 EUR od 12. listopada 2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 85,34EUR od 31. listopada 2013. godine pa do isplate, prema stopi zateznih kamata koja se određuju do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciaranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., isplatiti tužiteljici u roku od petnaest dana iznos od 569,07 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 2. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i tako sve do isplate, a od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciaranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja u iznosu 196,90 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

− na iznos od EUR 1,63 počev od dana 1.12.2006. godine pa do isplate; − na iznos od EUR 3,86 počev od dana 1.1.2007. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 5,84 počev od dana 1.2.2007. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 5,51 počev od dana 1.3.2007. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 5,32 počev od dana 1.4.2007. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 8,36 počev od dana 1.5.2007. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 10,83 počev od dana 1.6.2007. godine pa do isplate − na iznos od EUR 12,51 počev od dana 1.7.2007. godine pa do isplate − na iznos od EUR 11,03 počev od dana 1.8.2007. godine pa do isplate − na iznos od EUR 9,79 počev od dana 1.9.2007. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 13,50 počev od dana 1.10.2007. godine pa do isplate − na iznos od EUR 13,95 počev od dana 1.11.2007. godine pa do isplate, − na iznos od EUR 10,79 počev od dana 1.12.2007. godine pa do isplate − na iznos od EUR 11,98 počev od dana 1.1.2008. godine pa do isplate − na iznos od EUR 7,84 počev od dana 1.2.2008. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 5,57 počev od dana 1.3.2008. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 1,66 počev od dana 1.4.2008. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 7,54 počev od dana 1.5.2008. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 9,76 počev od dana 1.6.2008. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 6,93 počev od dana 1.7.2008. godine pa do isplate

− na iznos od EUR 11,10 počev od dana 1.8.2008. godine pa do isplate − na iznos od EUR 10,90 počev od dana 1.9.2008. godine pa do isplate − na iznos od EUR 8,44 počev od dana 1.10.2008. godine pa do isplate − na iznos od EUR 2,26 počev od dana 1.12.2008. godine pa do isplate i to do dana 31. prosinca 2007. godine određenim temeljem čl. 1. st. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 2.529,47 EUR (dvije tisuće pet stotina dvadeset i devet eura i četrdeset i sedam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., dana 22 rujna 2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 818-50-3688371, koji je 27. rujna 2006. potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem OU 1208/06-1 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a na temelju kojeg je tužiteljici odobren kredit za kupnju novog vozila SEAT u iznosu od 27.975,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja. Tvrdi da je tuženik predmetnom Ugovoru o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica koja čini predmet Ugovora o kreditu, a da tuženik nije prije zaključenja, ni u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u korist jače ugovorne strane odnosno tuženika. Ističe da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Kao i presudu i rješenje Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., kojim je odbijena između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Smatra da su sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, iste obvezujuće za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Nadalje, ističe da je čl. 3. Ugovora o kreditu određeno je kako naknada iznosi 3.30% od iznosa kredita, jednokratna je i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Smatra da je time tuženik obvezao tužitelja na plaćanje troškova obrade kredita bez da je prethodno, a niti naknadno tuženik tužitelju jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i ništetnom i nepoštenom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je tuženik je prilikom ugovaranja kredita 15. listopada 2006. naplatio naknadu od 3,30% iznosa glavnice za obradu kredita u iznosu od 4.287,68 HRK / 580,85 EUR. Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, financijske institucije. Stoga je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formulirane odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da je tuženik na temelju ništetnih ugovornih odredbi od tužitelja naplatio iznos od 3.533,05 EUR / 26.409,39 HRK, kao i iznos od 4.287,68 HRK / 580,85 EUR kao naknadu za obradu kredita, a koji iznosi mu ne pripadaju. Tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnost odredbe čl. 1., 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 818-50-3688371, sklopljenog22. rujna 2006. godine, a koji je 27. rujna 2006. godine potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem OU 1208/06-1, te naloži tuženiku platiti na ime razlike preplaćenog iznosa temeljem nepoštenih odredbi i to iznos 3.533,05 EUR (valutna klauzula) i iznos 569,07 EUR (jednokratna naknada), uz naknadnu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom prethodnog postupka prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, predlaže ga odbiti uz dosudu parničnog troška tuženiku. Osporava da bi tužiteljica bila potrošač. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja tužbe. Tuženik tvrdi da je Ugovor o kreditu u članku 3. jasno i precizno navedeno da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita i da se ista naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita te da u vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu 2008. godine, nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita. Takva obveza za banke je nastupila tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15 na dan 25.9.2015), slijedom čega je potpuno jasno da tuženik u konkretnim slučaju nije postupao protuzakonito. Ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužiteljici od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužiteljica bila upoznat s činjenicom da je obvezan isplatiti naknadu koja je jasno navedena na prvoj stranici Ugovora o kreditu. Osporava tvrdnju tužiteljice kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. Smatra da je tužiteljica u potpunosti svjesno odabrala kredit denominiran u CHF, te joj je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je tužiteljica mogla odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrala predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužiteljici od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je bilao upoznata s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Nadalje, ističe prijeboj tzv. negativne razlike, odnosno iznose za eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa.

3. U tijeku postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 818-50-3688371 (list 6- 10 spisa),otplatnu tablicu (list 14-16 spisa) knjigovodstvenu karticu (list 17-22 spisa), otplatni plan (list 23-30 spisa) saslušana je tužiteljica (list 130-131 spisa),provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještakinji Stefani Gardašanić (list135- 148 spisa).

3.1. Sud nije usmeno saslušao sudsku vještakinju s obzirom da je njen pisani nalaz dovoljno jasan, a stranke nisu imale prigovora te su se suglasili da nije potrebno da ista usmeno iznese svoj pisani nalaza i mišljenje. Sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Nikše Viđena jer smatra da je isti suvišan te se njime neće utvrditi odlučne činjenice u ovom postupku.

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan, a tražbina istaknuta radi prijeboja neosnovana.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 818-50-3688371 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Sporna je mjesna nadležnost ovog suda, aktivna legitimacija tužiteljice, odnosno ima li status potrošača, zastara potraživanja, jesu li odredbe čl. 1., 3. i 7. Ugovora o kreditu protivni pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovorenog tečaja CHF i jednokratne naknade, ima li tuženik pravo na prijeboj tzv. negativnih razlika, je li u odnosu na tražbinu koji ističe prigovorom radi prijeboja nastupila zastara.

6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti.

6.1. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

6.2. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/, 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 27. rujna 2006.), s tima da je danas na snazi istoimeni zakon iz 2014. godine (Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

6.3. Budući tuženica u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 12. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora), pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

6.4. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

6.5. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljevih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženice, tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženice sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužitelj bio obvezan putovati u Zagreb, što bi, s obzirom na mjesto njegovog prebivališta u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost i troškove putovanja iz mjesta prebivališta u [adresa] i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme.

6.6. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakon o parničnom postupku (""Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) pa imajući uvidu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, mjesno nadležan Općinski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženicu na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženice, prema odredbi čl. 59. ZPP-a, mjesno nadležan i sud sjedišta njezine poslovnice, s obzirom na to da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženice koja se nalazi u Dubrovniku (Podružnica Dubrovnik.), slijedi da je Općinski sud u Dubrovniku, za koji sud se tužitelj po svome izboru odlučio podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP-a, bio mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

6.7. Slijedom svega navedenog nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

7. Čitanjem javno objavljene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Čitanjem javno objavljene presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14 .lipnja 2018. potvrđena.

8. Iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući da je u ovoj parnici, protivno navodu tuženika, vezan za takva utvrđenja navedenih sudova uz napomenu da ovaj sud nije prihvatio osnovanim navod tuženika da se navedene odluke ne bi mogle primijeniti u konkretnom slučaju jer je ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja navedenih sudova iz izreke njihovih odluka, a ne za pojedine navode iz njihovog obrazloženja.

9. Treba uzeti u obzir utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. U toj presudi, sud je odlučivao u revizijskom postupku, između ostalog, jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka.

10. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj.

11. Temeljem odredbe čl. 502. c. ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje, a tužiteljica se pozvala na navedeno.

12. Nadalje, valja reći da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena promjenjiva kamatna otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF (čl. 1. i 7.) te naknada za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.).

13. U odnosu na pojedinačno pregovaranja ukazuje se na to da odredba čl. 96. st. 2. ZZP, sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik je kao banka odredbu o valutnoj klauzuli u CHF sadržala u ugovoru, na formuliranom standardnom ugovoru. Tuženik je bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice kao prosječnog potrošača u tom smislu slabiji. Tužiteljica kao prosječno obrazovana osoba na temelju sadržaja odredbi ugovora po ocjeni suda nije mogla niti bila u mogućnosti procijeniti značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem takvih odredbi, uz činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti i raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije na transparentan način objasnio. Suprotno tvrdnjama tuženika ništa ne govori da bi se po pitanju valutne klauzule u ugovoru pojedinačno pregovaralo, sadržaj odredbi je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, bez da je prilikom sklapanja ugovora tužitelja kao korisnika upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

14. Načelo transparentnosti sadržano u odredbama čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te točki 20 uvodne izjave, propisuje da: "…budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije…". Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba obzirom da odredba čl. 5. st. 1. Direktive propisuje kako u slučaju ugovora u kojim se potrošaču sve ili određene odredbe nude napismeno, iste uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Zahtjev transparentnost kao pojam nužno nameće jezičnu i formalnu konotaciju odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 MR od 23. travnja 2015, par. 50.). Stoga zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 N i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.45., presuda suda C- 26/13., M i UR od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, par. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojmova valutne klauzule, već i ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti, a što nije utvrđeno u ovom postupku da bi učinio, nego je tužiteljici unaprijed pripremljeni ugovor sačinjen od strane tuženika dan na potpis, bez upozorenja o svim mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Stoga se i ne može govoriti o informiranosti potrošača i da su ugovorne odredbe bile jasne, uočljive i lako razumljive, iz gore navedenih razloga, kao i činjenice da je pravomoćnim odlukama u postupku kolektivne zaštite potrošača jasno utvrđeno da je postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF bilo nedopušteno.

15. Nadalje, valja još reći da Vrhovni sud RH, u odluci koja je pravno vezana za spomenuti postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, poslovni broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., govori o potrebi vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu NRĆ i MRĆ Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

16. Sud smatra da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

17. U odnosu na prigovor zastare:

17.1 Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle tek od 14. lipnja 2018. donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17.2. S obzirom da je zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu dana 13 lipnja 2023., od pravomoćnosti odluke u kolektivno sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

18. Tuženik u postupku prigovara da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Prema stajalištu ovog suda tužiteljica je svojstvo potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno- pravnog odnosa - dana 7. rujna 2006. obzirom da navedeno svojstvo tužiteljice nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu u kojem je naveden kao korisnik kredita, fizička osoba, a da je namjena ugovorenog kredita – kredit za kupnju novih vozila SEAT, zbog čega nije niti trebao dokazivati svojstvo potrošača na neki drugi način budući da takvo svojstvo jasno i nedvosmisleno proizlazi iz predmetnog ugovornog odnosa između parničnih stranaka. Tome valja nadodati da je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna - u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca - na tuženiku koji takav prigovor ističe. U tom pravcu sud je saslušao tužiteljicu.

18.1. Tužiteljica saslušana kao parnična stranka iskazala je da je podigla kredit kod tuženika u svrhu kupnje osobnog automobila kojeg je vozio njen sin kako bi im pomogao prilikom vožnje u kupovinu i na posao jer ni ona ni suprug ne voze. Navela je da je jedina opcija bila podići kredit kod tuženika u valuti CHF jer je auto kuća kod koje su kupovali vozilo imala s tom bankom poslovnu suradnju. Kredit su u cijelosti otplatili 2013. Iskaz tužiteljice dan je životno i logično i nije u suprotnosti s drugim dokazima pa ga u bitnom sud prihvaća kao vjerodostojan i životan.

18.2. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica kao potrošač u konkretnim okolnostima bila upoznata s načinom promjene tečaja i kamate te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Tuženik ističe paušalne tvrdnje da tužiteljica nije potrošač međutim već i samog sadržaja ugovora proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba u svrhu financiranja automobila marke Seat tip vozila Leon, model vozila 1.9. (čl. 8 Ugovora o kreditu). Što je dodatno potvrđeno iskazom tužiteljice.

19. Tuženik je u ovom postupku predložio saslušati kao svjedoka javnog bilježnika Nikše Viđena na okolnost utvrđenja činjenice da je tuženik s tužiteljicom pregovarao i da ona nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od drugih te da je bila svjesna činjenice vezanih za promjenu kamatne stope i promjenu tečaja valute. Sud smatra da je dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika suvišan jer se izvođenjem istog neće utvrditi odlučne činjenice s obzirom savjesnost i poštenje tužiteljice u pregovaranju s tuženikom. Saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati je li potrošač prije sklapanja konkretnog ugovora bio obaviješten o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ili o rizicima promjene tečaja švicarskog franka. Javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti naprijed navedene parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Isto tako dostavljene isprave uz odgovor na tužbu ne daju sudu dovoljno za zaključak da je tužiteljica bila upoznata s načinom promjene valute.

20. U odnosu na ništetnosti odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu prvenstveno treba naglasiti da je odredbom čl. 81. st. 1. i t. 2. ZPP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima i predmetni ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30% jednokratno, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače.

20.1. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno plaćanje 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

22. Slijedom navedenog ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF – čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, (točka I. izreke) i ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu (točka II.)

23. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. st. 2 ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništetnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

24. Radi obračuna visine tražbine, sudskom vještaku dan je zadatak kolika je razlika, izražena u eurima, između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu broj 818-50-3688371 u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi istoj bili naplaćeni da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, ti isto i uzimajući u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa kao i da da utvrdi iznos koji je uplaćen na ime naknade za obradu kredita.

25. Provedenim vještačenjem po Stefani Gardašanić, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (list 135-147 spisa), kojeg je provela temeljem uvida u Ugovor o kreditu, Plan otplate i Kartica kredita utvrdila je ukupni iznos tzv. pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog u ukupnom iznosu 25.334,51 kuna, ili 3.362,47 eura, te tablično prikazala pojedine mjesečne iznose, te je utvrdila tzv. negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 1.483,65 kuna, odnosno 196,90 eura, koje je također tablično prikazala po mjesecima.

26. Stranke nisu imale primjedbi na izračun i metodu izračuna sudske vještakinje pa je pisani nalaz i mišljenje prihvaćeno u cijelosti jer je dano sukladno pravilima struke i vjerodostojno.

27. Nakon pisanog nalaza i mišljenja tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u dijelu isplate na način da potražuje ukupnu svotu od 3.362,47 EUR s dospijećem pojedinačnih mjesečnih iznosa dospijevajući svaki mjesec do isplate.

28. Tuženik je uredio istaknuti prigovor radi prijeboja kojom zahtjeva da sud utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu 196,90 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečine iznose dospijevajući od svakog mjeseca do isplate.

29. Slijedom navedenog na ime razlike mjesečni anuiteta zbog promjene valute vezane za CHF po kreditu broj 818-50-368837 tužiteljici pripada ukupno iznos 3.362,47 EUR s mjesečnim dospjelim razlikama kako je i zatraženo u uređenom tužbenom zahtjevu od 13. prosinca 2024. pri čemu joj je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine iznose od preplaćene uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke.

30. Visina jednokratne naknade za obradu kredita ugovorenu u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu utvrđena je temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka u iznosu 569,07 EUR-a. Ista plaćena prilikom njegovog podizanja pa kako tužitelj potražuje zateznu kamatu od 2.listopada 2006., kada je isplaćen kredit tužiteljici (utvrđeno temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka), to je valjalo i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev (točka IV. izreke).

31. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

32. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja tzv. negativne tečajne razlike koje se odnose na ugovorno vrijeme kada je tečaj CHF/kn bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a koje je vještak utvrdio u iznosu od 196,90 EUR, to je evidentno da tužitelj s tog osnova nije ništa primio, pa ni tuženik s osnova instituta stjecanja bez osnove nema pravo tražiti povrat, a obzirom da ima svojstvo trgovca, a ne potrošača, to ni temeljem ranije cit. odredbi ZZP/03 i ZZP/07 o posljedicama ništetnosti nije ovlašten tražiti povrat tih iznosa. Tome valja nadodati i da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora, stoga, snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Osim toga, uračunavanje koje on predlaže imalo bi za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki V. izreke presude.

33. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZPP- a.

33.1. Tako su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.) i to za sastav tužbe (100 b, Tbr. 7/1) za sastav obrazloženih podnesaka 24. srpnja 2023., 18. prosinca 2023., 25. rujna 2024., 13. prosinca 2024. (svako po 100 b, Tbr. 8/1) za zastupanje na ročištima 22. ožujka 2024., 17. rujna 2024., 3. ožujka 2025. (svako po 100 b, Tbr.9/1), što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV (25 %) čini iznos 2000,00 EUR. Tome valja dodati trošak vještačenja u iznosu 398,17 EUR kao i trošak sudske pristojbe na tužbu (43,80 EUR) i presudu (87,50 EUR), tako da ukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 2.529,47 EUR pa je odlučeno kao u točki VI. izreke.

33.2. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 2. travnja 2025.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika