REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-740/2021-10

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krešimir Škarica & Parteri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB: 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Špehar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar u Zagrebu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1826/18-4 od 10. prosinca 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2958/17-42 od 18. siječnja 2018., u sjednici održanoj 2. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1826/18-4 od 10. prosinca 2019. u točkama II., III. i V. izreke i predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti tužitelju ZG iznos od 429,38 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te iznos od 220.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 34.249,75 sa zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2018. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem na dosuđeni iznos od 429,38 Eur potražuje zatezne kamate tekuće od 11. listopada 2008. godine do 15. veljače 2009. godine.“.

2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Odbija se žalba tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 2958/17-42 od 18. siječnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti tužitelju ZG 429,38 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2009. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2958/17-42 od 18. siječnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti tužitelju ZG 220.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2009. pa do isplate kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u svoti od 34.249,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2018. pa do isplate te sudi:

Odbija se tužitelj ZG sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti tužitelju ZG 220.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2009. pa do isplate te mu naknaditi troškove parničnog postupka u svoti od 34.249,75 kn sa zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2018. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“.

III. Nalaže se tužitelju ZG naknaditi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje troškove parničnog postupka u svoti od 32.124,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2018. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik Hrvatski ured za osiguranje sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u svoti od 23.537,50 kn te sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na parnični trošak u svoti od 1.287,00 kn u razdoblju od 13. veljače 2011. pa do 18. siječnja 2018.

V. Nalaže se tužitelju ZG naknaditi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje trošak žalbe u svoti od 9.054,00 kn, u roku od 15 dana.“.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1013/2020-2 od 16. prosinca 2020. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

„Je li posredni - neizravni oštećenici (bliski srodnici izravne žrtve, smrtno stradalog putnika u prometnoj nezgodi) u slučaju propisanom u čl. 4.a Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama („Narodne novine“, MU br. 4/1994 - dalje: Konvencija), svoje pravo na naknadu štete ostvaruju iz istog prava kao i neposredna žrtva, pa su u takvim slučajevima ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 4.a st. 1. al. 2. Konvencije, ili se radi o samostalnom zahtjevu u odnosu na koji se ima primjenjivati opće pravilo iz čl. 3. Konvencije?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog gore naznačenog pravnog pitanja i predložio da revizijski sud preinači pobijanu presudu tako da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti ili podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbiti reviziju kao neosnovanu te je zatražio da mu se naknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u postupku pred nižestupanjskim sudovima bio je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio uslijed smrti svoje supruge BG u prometnoj nezgodi, putnice u autobusu slovačkih registarskih oznaka, koja se dogodila 7. rujna 2008. na području grada Gospića u Hrvatskoj i koju nesreću je skrivio vozač autobusa. Tužbenim zahtjevom za naknadu neimovinske štete zbog duševnih boli uslijed smrti supruge tužitelj je zahtijevao isplatu iznosa od 220.000,00 kn/29.199,02 Eur-a, dok je s osnove imovinske štete radi naknade troškova za pogrebne usluge zahtijevao isplatu iznosa od 429,38 Eur-a, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

8. U postupku pred nižetupanjskim sudovima između stranaka nije bilo sporno da je u prometnoj nezgodi sudjelovalo samo jedno vozilo - autobus stranih (slovačkih) registarskih oznaka osiguran kod inozemnog osiguratelja i da je jedini krivac za nezgodu vozač autobusa. Također nije bilo sporno da je u toj nezgodi smrtno stradala BG, slovačka državljanka s prebivalištem u [adresa] i da je tužitelj bio njezin suprug.

9. Nižestupanjski su sudovi s obzirom na međunarodni element prometne nesreće, primjenom kolizijskih pravila Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode od 4. svibnja 1971. („Narodne novine - MU“ broj 4/94 - dalje: Haška konvencija) zauzeli pravno shvaćanje prema kojem se na temelju odredbe članka 4. stavka 1.a alineja 2. Haške konvencije u konkretnom slučaju kao mjerodavno pravo primjenjuje slovačko pravo. Naime, u navedenoj odredbi je propisano da ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nezgodi i registrirano je u drugoj državi, a ne u državi gdje se dogodila prometna nezgoda, tada je mjerodavno pravo države registracije na odgovornost prema oštećenom koji je pretrpio ozljede (žrtva), a koji je bio putnik u vozilu i čije se redovito boravište nalazi u drugoj državi, a ne u državi gdje se dogodila nezgoda.

10. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje odluke naveo da „iz odredaba Građanskog zakonika Slovačke Republike kao i iz odredaba njezina Zakona, od 4. rujna 2001. o obveznom ugovornom osiguranju od odgovornosti za štetu počinjenu prijevozom motornog vozila, s izmjenama i dopunama - posljednja broj 110/2007 (list 231-232 spisa) nije predviđena odgovornost prijevoznika ili njegovog osiguravatelja za naknadu neimovinske štete bliskim srodnicima osoba stradalih u prometnim nesrećama (predviđena je mogućnost naknade štete od strane štetnika)“. Međutim, pozivajući se na praksu Suda Europske unije u predmetima C-22/12 i C-277/12 Katarina Haasova/Ratislav Petrik i Blanka Holingova te Vitalij Drozdov/Baltikus ASS, u kojima je navedeno da ako nacionalno pravo dozvoljava članovima obitelji žrtava prometne nezgode da zahtijevaju naknadu pretrpljene neimovinske štete, ona mora biti pokrivena obveznim osiguranjem motornog vozila te s obzirom na sadržaj Prve direktive (Direktiva Vijeća 72/166EEz ) od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građansko pravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila (dalje: Direktiva 72/166) i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti i Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila (dalje: Direktiva 84/5) ocjenjuje tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti. Prvostupanjski sud pri tome navodi da direktiva ima vertikalni učinak i da se može neposredno primijeniti, te da se država ne može pozvati na vlastiti propust neizvršenja obveze provedbe direktive. Odluku o visini novčane naknade i odluku o zateznim kamatama na dosuđenu naknadu štete sud je donio primjenom prava RH.

11. Drugostupanjski sud djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 220.000,00 kn/29.199,02 Eur-a s obrazloženjem da prema pravu Republike Slovačke obveza osiguravatelja prema oštećeniku ne uključuje naknadu neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika te da se strano nacionalno pravo u smislu odredbi Direktive ne može tumačiti drugačije nego što to izričito propisuje nacionalno pravo Republike Slovačke koja nije implementirala odredbe Direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti na način da svaki oblik građanske odgovornosti bude pokriven obveznim osiguranjem koji je predviđen nacionalnim pravom.

12. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

13. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

14. Tužitelj u reviziji u bitnom osporava pravno shvaćanje iz pobijane odluke prema kojem obveza osiguravatelja prema oštećeniku (prema slovačkom pravu) ne uključuje naknadu neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika.

15. S obzirom na sadržaj postavljenog pitanja, sporno je tumačenje Haške konvencije u okolnostima konkretnog slučaja, tj. je li pravo koje je mjerodavno za odgovornost prema izravnom oštećeniku mjerodavno i za bliske srodnike neposrednog oštećenika (posredne oštećenike).

15.1. U odnosu na postavljeno pitanje valja reći da je ovaj sud u odluci poslovni broj Rev 3160/2019-5 od 22. listopada 2024., donesenoj u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„Prema tome, u slučaju kada se prometna nezgoda s međunarodnim elementom dogodi u jednoj državi pri čemu u toj nezgodi sudjeluje samo jedno vozilo koje je registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda, tada se na zahtjeve za naknadu štete nastale u toj nezgodi neposrednim i posrednim oštećenicima čije je redovno boravište u istoj državi, i to državi registracije vozila, primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila. U konkretnom slučaju to znači da se na zahtjeve tužitelja za naknadu štete koju su pretrpjeli zbog smrti supruge, odnosno majke u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila u Republici Hrvatskoj primjenjuje slovačko i njemu nadređeno pravo Europske unije jer je u trenutku nesreće 2008. Slovačka Republika već bila članica EU.“. S obzirom na to da je navedeno pravno shvaćanje primjenjivo i u ovome predmetu, jer je riječ o prometnoj nezgodi u kojoj je sudjelovalo samo jedno vozilo koje je registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda te da je riječ o oštećenicima čije je redovno boravište u državi registracije vozila, treba primijeniti unutarnje pravo države registracije vozila, a to je slovačko pravo i njemu nadređeno pravo Europske unije.

15.2. Slovačko pravo poznaje odgovornost za neimovinsku štetu članovima obitelji preminulog oštećenika u Građanskom zakoniku ali, suprotno pravu EU, ta odgovornost nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti.

15.3. Sud Europske unije je u više svojih odluka interpretirao pojam „tjelesne ozljede“, primjerice u predmetima C-22/12 Haasová EU:C:2018:692 i C-277/12 Drozdovs EU:C:2013:685. U skladu s praksom Suda EU, relevantne direktive o obveznom osiguranju nalažu državama članicama pokriće obveznim osiguranjem svih oblika štete, uključujući i neimovinsku štetu zbog smrti bliske osobe, ali uz ispunjenje preduvjeta da je „naknada na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika predviđena nacionalnim pravom koje je primjenjivo na spor“. Pritom pravo Europske unije ne zahtijeva od država članica da nalože pokriće obveznim osiguranjem onih oblika štete koje nacionalno građansko pravo ne poznaje zato što je reguliranje građanske odgovornosti u ovlasti država članica.

15.4. Slovačka Republika propustila je pravilno odnosno potpuno implementirati direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jer one zahtijevaju da svaki oblik građanske odgovornosti koje nacionalno pravo poznaje bude pokriven obveznim osiguranjem. To znači, kada slovačko pravo u svom Građanskom zakoniku poznaje institut neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, tada prema spomenutoj praksi Suda EU, taj vid štete mora biti pokriven obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti (tako i u odluci ovog suda Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024.).

16. U odluci ovog suda poslovni broj Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024. navedeno je i sljedeće:

„Međutim, slovački je Vrhovni sud u odluci broj 6MCdo/1/2016 od 31 srpnja 2017., naslanjajući se na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike iznesenu u odluci broj 666/2016-36 od 11. listopada 2016., odstupio od svoje ranije prakse izražene u odlukama broj Cdo 168/2009 i Cdo 301/2012, te zauzeo pravno shvaćanje prema kojem izraz „šteta“(„škoda“) iz Zakona broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) treba tumačiti ekstenzivno tako da ovaj pojam uključuje i nematerijalnu štetu čija naknada pripada bliskim osobama smrtno stradalih osoba u prometnim nezgodama i to zbog građanskopravne odgovornosti za povredu prava na privatni i obiteljski život“ …… U takvim okolnostima kada se sudska praksa najvišeg suda Slovačke

Republike, koja se poziva na praksu slovačkog Ustavnog suda, tumači u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava i u duhu europskog prava, ne može se zaključiti da su unaprijed navedenim interpretativnim tumačenjem prekoračene dopuštene granice interpretacije uspostavljanjem odgovornosti za štetu osiguravajućeg društva.“.

17. Slijedom navedenog, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije glasi da posredni - neizravni oštećenici (bliski srodnici izravne žrtve, smrtno stradalog putnika u prometnoj nezgodi) u slučaju propisanom u čl. 4.a Konvencije svoje pravo na naknadu štete ostvaruju iz istog prava kao i neposredna žrtva, pa su u takvim slučajevima ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 4.a st. 1. al. 2. Konvencije.

18. S obzirom na gore navedeno, sud drugog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje na zakonu osnovane odluke zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. Prilikom donošenja nove odluke drugostupanjski sud će visinu neimovinske štete utvrditi prema slovačkom pravu u skladu sa sudskom praksom u Slovačkoj Republici, koju će naknadno pribaviti, te će uz navedeno pribaviti i sadržaj slovačkog prava u odnosu na pitanje zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete.

19. U nastavku postupka, sud drugog stupnja će vodeći računa o odgovoru na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva i potom donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

20. Odluka iz točke II. izreke ovog rješenja donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek