Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž R-27/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Karlovca, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova (OIB:52634238587), Zagreb, zastupane po Općinskom državom odvjetništvu u Sisku, radi naknade štete, povodom žalbe tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku broj Pr-42/2023-20 od 15. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužene odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku broj Pr-42/2023-20 od 15. siječnja 2025. u toč.I/-, toč.II/- i toč.III/- i toč.V/izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom u toč.I/izreke naloženo je tuženoj da tužitelju s osnova neimovinske štete (zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) isplati iznos od 3.981,68 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2022. do isplate. Toč.II/izreke tužena je obvezana naknaditi tužitelju imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći u iznosu od 400,000 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, a toč.III/izreke i troškove liječenja u iznosu od 437,98 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate te rentu za troškove liječenja u iznosu od 14,72 Eur mjesečno i to počam od 2. listopada 2022. nadalje, sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti time da je buduće iznose rente dužna platiti svakog 1.- og u mjesecu za tekući mjesec. Toč.V/izreke tužena je obvezana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.525,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Nepobijanom toč.IV/izreke odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na zatraženu zateznu kamatu na imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći prije dosuđenog početka tijeka iste, a nepobijanim rješenjem utvrđeno je djelomično povlačenje tužbe u odnosu na zahtjev s osnova tuđe pomoći i njege (za iznos od 1.192,67 Eur).

2. Opisanu presudu u toč.I/-, toč.II/- toč.III- i toč.V/izreke pravovremenom žalbom pobija tužena iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), s prijedlogom ovom sudu da je preinači sukladno žalbenim navodima podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tužene odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanim dijelovima.

3. Žalba tužene je neosnovana.

4.Naime, polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne – da je tužitelj zaposlenik Policijske uprave Sisačko-moslavačke, Granične policije Policijske postaje Gvozd gdje u sklopu svakodnevnih poslova obavlja poslove vezane za suzbijanje prekograničnog kriminaliteta te ilegalnih migracija, da se u tom svojstvu dana 26. srpnja 2021. ozlijedio u vrijeme obavljanja poslova na zaštiti državne granice na način da ga je prilikom kretanja kroz šumsko područje u desno oko udarila grana, nakon čega je upućen u Opću bolnicu Karlovac gdje mu je dijagnosticirana probojna povreda oka i izvršen operativni zahvat te da je ozljeda od strane nadležnog HZZO-a priznata kao ozljeda na radu - prvostupanjski sud je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka (tužiteljevih radnih kolega) i tužitelja utvrdio da je Policijska postaja Gvozd u posljednjih nekoliko godina pod naročitim udarom ilegalnih ulazaka radi čega službenici poput tužitelja svakodnevno provode radnje i poslove usmjerene na suzbijanju takvog nezakonitog postupanja te da takvi poslovi po naravi stvari obuhvaćaju kretanje nepristupačnim i zaraslim terenima. Predmetnog dana da je tužitelj zajedno sa svjedocima GC i ĆC obavljao uobičajene poslove u sklopu kojih su na području općine [adresa] uočili ilegalna kretanja migranata na gusto zaraslom terenu – šikari, te su - nakon što su migrantima dali do znanja da su uočeni, a migranti počeli bježati, zajedno poduzeli radnje sprječavanja takvog postupanja pa je tužitelj sa ĆC krenuo u jednom smjeru, a GC u drugom kako bi zatvorili obruč te spriječili ilegalno kretanje osoba i daljnji bijeg pri čemu je došlo do ozljeđivanja tužitelja i to na način da je osoba (ilegalni migrant) za kojim se kretao, „nategnula“ granu koja se potom vratila i snažno ga udarila u oko. Posljedično navedenom prvostupanjski sud nalazi da je riječ o ozljedi na radu i u mjestu rada sukladno čl. 3. stav. 1. toč. 14. Zakona o zaštiti na radu (dalje: ZZR – "Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18) u vezi sa čl.111.stav.1. Zakona o radu (dalje: ZR – "Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19), a za koju prema nastavnoj odredbi čl.25. ZZR odgovara tužena.

4.1. Prosuđujući iznesena činjenična utvrđenja iz aspekta odredbe čl.25.stav.1. ZZR prema kojoj poslodavac odgovara radniku u slučaju ozljede na radu po načelu uzročnosti, sve prema općim propisima obveznog prava, time da se sukladno stav.2. citirane odredbe poslodavac takve odgovornosti može osloboditi ili se ona može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, prvostupanjski sud je otklonio prigovor tužene da se tužitelj ozlijedio zbog vlastite nepažnje, nalazeći da u provedenom postupku nije utvrđeno da bi postojale okolnosti koji bi oslobađale tuženiku odgovornosti ili istu umanjivale u smislu citirane odredbe čl.25. stav. 2. ZZR- a jer niti jedan provedeni dokaz ne potvrđuje takvu tvrdnju tužene. Iz iskaza tužitelju nadređene osobe - ŽC te svjedoka GC i ĆC je utvrđeno da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju postupao sukladno svim pravilima o protokolu te je bio opremljen i imao na sebi sve ono što je propisano važećim propisima u pogledu nošenja službene odjeće.

4.2. Prihvativši utvrđenja vještakinje oftalmološke struke dr. BC – da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju pretrpio perforacijsku ranu rožnice desnog oka, ožiljak (leukom) rožnice desnog oka i poremećaj suznog filma na ozlijeđenom oku, da je trpio fizičke boli jakog intenziteta oko 4 dana, srednje do 8 dana a manjeg još do 5 tjedana, da je pretrpio primarni, intenzivan i kratkotrajan strah (tužitelj je opisao da je pomislio da je ostao bez oka, izgubio je vid, a iz oka mu je iscurila tekućina), sekundarni strah jakog intenziteta naredna 4 dana, srednjeg intenziteta 8 dana te manjeg intenziteta 30 dana pri čemu je kasni strah u vidu nelagode i bojazni od ishoda liječenja trajao još oko 2 mjeseca, da je privremeno umanjenje životne aktivnosti u opsegu od 7% do 8% bilo prisutno sve do oporavka tužiteljevog vida 14. 10. 2022., a da je nastavno zaostalo trajno oštećenje površine ozlijeđenog oka zbog čega je potrebna redovita svakodnevna podrška korištenjem umjetnih suza i drugih preparata, osobito kod hladnog vremena, na vjetru, i u okolnostima prašine, što je ocjenjeno umanjenjem životnih aktivnosti za 5 %. Uz to da je tužitelj nakon bolničkog liječenja iziskivao tuđu pomoć tijekom 6 tjedana po 2 sata dnevno, potom tijekom 3 mjeseca tri puta tjedno po 1 sat (za vrijeme mirovanja, kapanje kapljica i stavljanja masti u oko, pomoć pri tuširanju, pranju kose, odlaska u trgovinu, liječniku, i obavljanja kućanskih poslova.)

4.3. Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime mu je nastala neimovinska šteta u smislu odredbe čl.1100. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21) kao i imovinska šteta zbog potrebe tuđe pomoći te da utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu u iznosu od 3.981,68 Eur, a za tuđu pomoć i njegu temeljem odredbe 1095. stav.1. ZOO- a u iznosu od 400,00 Eur (koliko tužitelj sumarno potražuje za 120 sata tuđe pomoći) po satnici od 3,33 Eur. S osnova troškova liječenja prvostupanjski sud je tužitelju dosudio iznos od 437,98 Eur (do stabilizacije oftalmološkog statusa) koji je utvrđen osnovom po liječniku utvrđene potrebe za permanentnim i svakodnevnim korištenjem umjetnih suza i drugih preparata a naročito pri hladnom vremenu, vjetru, izloženosti prašini i sl. , a koji iznos odgovara cijeni dviju bočica mjesečno tijekom 15 mjeseci, a nastavno u vidu rente u visini cijene koštanja jedne bočice mjesečno, sve temeljem odredbe čl.1095. ZOO-a.

5. Pobijajući opisanu presudu tužena uvodno ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka no nastavno u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga. Stoga se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

5.1. U preostalom dijelu žalba je svedena na osporavanje stajališta prvostupanjskog suda vezano uz ocjenu neosnovanosti prigovora tužene o nepažnji tužitelja kao isključivom razlogu njegovog ozljeđivanja no pri tom tužena ne navodi nikakve objektivne okolnosti koje bi stajalište prvostupanjskog suda dovele u dvojbu, jednako kao što je i tijekom prvostupanjskog postupka sadržaj isticanog prigovora iscrpila u konstataciji o tužiteljevoj nepažnji iako istu činjenično nije daljnje razradila niti na utvrđivanje iste predlagala dokaze. Ustrajući i u žalbi na tezi – da u postupanju tužene nije bilo obilježja nepravilnog i nezakonitog postupanja, tuženoj valja odgovoriti da za štetu nastalu tužitelju predmetnim ozljeđivanjem, odgovora prema kriteriju objektivne odgovornosti sukladno odredbi čl. 25.stav.1. ZZR te da tužena nije dokazala da je tužitelj predmetne zgode, obavljajući poslove na zaštiti državne granice na uobičajenom, nepristupačnom i zaraslom mjestu rada, iskazao nepažnju zbog koje bi došlo do ozljede.

5.2. U odnosu na pozivanje na isključenje primjene odredbi ZZR u odnosu na tužitelja kao policajca a koje da proizlazi iz odredbe čl.4. stav.4. ZZR koja propisuje da se pri obavljanju pojedinih specifičnih poslova kod kojih se zbog njihovih posebnosti i neizbježne proturječnosti sa ZZR ne mogu u cijelosti primijeniti opća načela prevencije kao - između ostalog - pri pojedinim poslovima policije, zaštita na radu uređuje posebnim propisima ili priznatim pravilima zaštite na radu valja navesti da navedena odredba ne isključuje odgovornost tužene kao poslodavca za povrede njezinih zaposlenika pri obavljanju njihovih poslova i radnih zadataka, već određuje da se propisi zaštite na radu koji preveniraju ozljeđivanje pri obavljanju određenih specifičnih poslova, prilagođuju specifičnostima takvih djelatnosti putem uređenja posebnim propisima.

6. U odnosu na žalbeno osporavanje visine tužitelju dosuđene neimovinske štete koju tužena smatra previsokom, protivnom utvrđenjima medicinske vještakinje i Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, valja navesti da razmatrajući pobijanu presudu i stanje spisa iz aspekta prethodno iznesenog žalbenog obrazloženja, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kvalifikatorne kriterije iz odredbe čl.1100.stav.2. ZOO imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja (koje detaljno i razlaže i analizira) koje je uz to i pravilno vrednovao rukovodeći se pri tom i Orijentacijskim kriterijima iz 2020. donesenim po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (broj Su-IV-47/2020-5).

6.1. Obzirom na sve izneseno, imajući u vidu da žalbom tužene nije dovedena u dvojbu zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, valjalo je njezinu žalbu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u toč.I/-, toč.II/- i toč.III/izreke, a i odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.V/izreke koju žaliteljica pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

7. Tuženoj obzirom na žalbeni neuspjeh nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka, analognom primjenom odredbe čl.154.stav.1. ZPP-a.

8. Nepobijana toč.IV/izreke kao ni rješenje o djelomičnom povlačenju tužbe, nisu bile predmetom žalbenog ispitivanja.

U Varaždinu 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec