REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5460/2023-29

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice URŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 06. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Nicole Kwiatkowski, odvjetnice i punomoćnika tuženika Ivana Tomljanovića, odvjetnika, dana 02. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 016- 964/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. 04. 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici URŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 9.984,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose od:

14,96 EUR od 31.10.2008.

0,31 EUR od 02.12.2008.

20,23 EUR od 31.12.2008.

12,02 EUR od 02.02.2009.

11,63 EUR od 02.03.2009.

10,51 EUR od 31.03.2009.

9,43 EUR od 30.04.2009.

19,75 EUR od 01.06.2009.

12,17 EUR od 30.06.2009.

14,48 EUR od 31.07.2009.

20,31 EUR od 02.09.2009.

13,55 EUR od 09.10.2009.

14,11 EUR od 02.11.2009.

20,59 EUR od 30.11.2009.

27,03 EUR od 31.12.2009,

35,20 EUR od 01.02.2010.

30,10 EUR od 01.03. 2010.

46,50 EUR od 01.04. 2010.

40,95 EUR od 30.04. 2010.

46,41 EUR od 31.05. 2010.

79,28 EUR od 30.06. 2010.

74,61 EUR od 02.08. 2010.

96,94 EUR od 31.08. 2010.

85,35 EUR od 01.10. 2010.

76,82 EUR od 02.11. 2010.

99,67 EUR od 30.11. 2010.

130,67 EUR od 31.12. 2010.

108,06 EUR od 31.01.2011.

105,46 EUR od 28.02. 2011.

106,07 EUR od 01.04. 2011.

105,00 EUR od 02.05. 2011.

151,24 EUR od 31.05. 2011.

144,83 EUR od 01.07. 2011.

191,10 EUR od 01.08. 2011.

178,65 EUR od 01.09. 2011.

147,64 EUR od 03.10. 2011.

146,72 EUR od 02.11. 2011.

139,64 EUR od 01.12. 2011.

152,19 EUR od 04.01. 2012.

161,85 EUR od 27.02. 2012.

151,09 EUR od 01.03. 2012.

156,66 EUR od 31.03. 2012.

155,26 EUR od 30.04. 2012.

50,36 EUR od 19.06. 2012.

47,19 EUR od 09.07. 2012.

49,94 EUR od 31.07. 2012.

48,41 EUR od 03.09. 2012.

44,68 EUR od 05.10. 2012.

48,59 EUR od 07.11. 2012.

46,88 EUR od 10.12. 2012.

49,25 EUR od 07.01. 2013.

46,30 EUR od 08.02. 2013.

42,63 EUR od 06.03. 2013.

49,55 EUR od 18.04. 2013.

46,06 EUR od 30.04. 2013.

44,02 EUR od 06.06. 2013.

41,17 EUR od 03.07. 2013.

44,80 EUR od 07.08. 2013.

45,87 EUR od 04.09. 2013.

46,00 EUR od 10.10. 2013.

47,04 EUR od 31.10. 2013.

46,41 EUR od 02.12. 2013.

48,98 EUR od 31.12. 2013.

49,51 EUR od 05.02. 2014.

46,24 EUR od 04.03. 2014.

49,01 EUR od 25.04. 2014.

47,46 EUR od 30.04. 2014.

48,55 EUR od 31.05. 2014.

47,20 EUR od 30.06. 2014.

50,11 EUR od 01.08. 2014.

51,91 EUR od 31.08. 2014.

49,95 EUR od 30.09. 2014.

52,85 EUR od 31.10. 2014.

51,46 EUR od 04.12. 2014.

53,20 EUR od 31.12. 2014.

53,34 EUR od 31.01. 2015.

41,29 EUR od 28.02. 2015.

45,72 EUR od 07.04. 2015.

44,24 EUR od 30.04. 2015.

22,86 EUR od 01.06. 2015.

22,12 EUR od 30.06. 2015.

22,86 EUR od 31.07. 2015.

21,94 EUR od 31.08. 2015.

21,24 EUR od 30.09. 2015.

21,94 EUR od 31.10. 2015.

22,71 EUR od 30.11. 2015.

23,47 EUR od 31.12. 2015.

23,47 EUR od 31.01. 2016.

21,10 EUR od 29.02. 2016.

22,55 EUR od 31.03. 2016.

21,83 EUR od 30.04. 2016.

28,81 EUR od 31.05. 2016.

29,81 EUR od 30.06. 2016.

30,36 EUR od 31.07. 2016.

27,61 EUR od 31.08. 2016.

27,48 EUR od 30.09. 2016.

28,55 EUR od 31.10. 2016.

29,95 EUR od 30.11. 2016.

31,42 EUR od 31.12. 2016.

31,04 EUR od 31.01. 2017.

28,33 EUR od 28.02. 2017.

31,17 EUR od 31.03. 2017.

29,35 EUR od 30.04. 2017.

29,10 EUR od 31.05. 2017.

27,79 EUR od 30.06. 2017.

25,24 EUR od 31.07. 2017.

24,80 EUR od 31.08. 2017.

24,76 EUR od 30.09. 2017.

24,54 EUR od 31.10. 2017.

23,75 EUR od 30.11. 2017.

24,04 EUR od 31.12. 2017.

23,61 EUR od 31.01. 2018.

21,32 EUR od 28.02. 2018.

21,99 EUR od 31.03. 2018.

19,66 EUR od 30.04. 2018.

23,67 EUR od 31.05. 2018.

22,31 EUR od 30.06. 2018.

22,96 EUR od 31.07. 2018.

25,58 EUR od 31.08. 2018.

25,06 EUR od 30.09. 2018.

25,28 EUR od 31.10. 2018.

24,62 EUR od 30.11. 2018.

25,83 EUR od 31.12. 2018.

24,89 EUR od 31.01. 2019.

23,31 EUR od 28.02. 2019.

27,23 EUR od 31.03. 2019.

24,76 EUR od 30.04. 2019.

26,98 EUR od 31.05. 2019.

26,95 EUR od 30.06. 2019.

28,09 EUR od 31.07. 2019.

28,72 EUR od 31.08. 2019.

28,48 EUR od 30.09. 2019.

28,44 EUR od 31.10. 2019.

26,18 EUR od 30.11. 2019.

28,04 EUR od 31.12. 2019.

29,48 EUR od 31.01. 2020.

31,43 EUR od 29.02. 2020.

36,21 EUR od 31.03. 2020.

34,39 EUR od 30.04. 2020.

35,95 EUR od 31.05. 2020.

34,90 EUR od 30.06. 2020.

34,29 EUR od 31.07. 2020.

34,14 EUR od 31.08. 2020.

33,05 EUR od 30.09. 2020.

35,43 EUR od 31.10. 2020.

28,96 EUR od 30.11. 2020.

29,45 EUR od 31.12. 2020.

29,96 EUR od 10.02. 2021.

26,16 EUR od 28.02. 2021.

28,06 EUR od 01.04. 2021.

27,50 EUR od 04.05. 2021.

28,58 EUR od 01.06. 2021.

27,47 EUR od 30.06. 2021.

30,12 EUR od 31.07. 2021.

29,66 EUR od 31.08. 2021.

29,34 EUR od 07.10. 2021.

31,50 EUR od 31.10. 2021.

32,48 EUR od 02.12. 2021.

33,87 EUR od 05.01. 2022.

32,30 EUR od 09.02. 2022.

31,13 EUR od 01.03. 2022.

35,44 EUR od 01.04. 2022.

34,37 EUR od 02.05. 2022.

37,39 EUR od 02.06. 2022.

39,24 EUR od 01.07. 2022.

42,70 EUR od 08.08. 2022.

46,06 EUR od 02.09. 2022.

45,19 EUR od 06.10. 2022.

44,76 EUR od 02.11. 2022.

69,57 EUR od 06.12. 2022.

71,63 EUR od 09.01.2023.

69,33 EUR od 06.02. 2023.

95,17 EUR od 06.03. 2023.

106,95 EUR od 06.04. 2023.

106,01 EUR od 04.05. 2023.

137,47 EUR od 07.06. 2023.

130,17 EUR od 06.07. 2023.

141,74 EUR od 04.08. 2023.

169,17 EUR od 05.09. 2023.

160,14 EUR od 05.10. 2023.

165,99 EUR od 03.11. 2023.

182,22 EUR od 08.12. 2023.

194,42 EUR od 08.01.2024.

193,63 EUR od 02.02. 2024.

168,52 EUR od 07.03. 2024.

169,88 EUR od 05.04. 2024., sve do isplate,

te joj naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.648,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02.04.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, u razdoblju od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 07.06.2023. tužiteljica navodi kako se pred ovim sudom vodi postupak pod posl. brojem P-2940/2012 između istih stranaka vezano za isti ugovor o kreditu, međutim u tome se postupku radi isključivo o preplati s osnova promjenjive kamatne stope, dok se u ovome postupku radi o preplati s osnova valutne klauzule, stoga nema istovjetnosti tužbenih zahtjeva niti bi opravdan bio prigovor litispendencije. Dana 24. 4. 2006. tužitelj i tuženi su sklopili Ugovor o kreditu broj 016-964/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond u iznosu od 154.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Istim ugovorom određeni su specifični uvjeti otplate kredita, i to na način da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate (dakle nakon 28 godina od dana stavljanja kredita u otplatu), s time da za cijelo vrijeme otplate kredita korisnik plaća mjesečno iznos od 188,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti u korist investicijskog fonda HI-balanced, koja sredstva u fondu su trajno založena u korist tuženika, te istovremeno plaća banci –tuženiku svaki mjesec dospjele kamate na glavnicu. Člankom 3. Ugovora definirana je kamatna stopa, gdje je određeno da se na iznos kredita obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže 1.50% dekurzivno godišnje. Tromjesečni LIBOR CHF se uvećava za ugovorenu maržu i zaokružuje na slijedeću četvrtinu. LIBOR CHF (London Interbank Offered Rate / londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa) predstavlja promjenjivu kamatnu stopu po kojoj banke jedna drugoj nude novac u zajam na londonskom međubankarskom tržištu. Dakle radi se o dnevno promjenjivoj varijabli, ovisnoj o stanju na londonskom tržištu kapitala, koja uobičajeno služi kao parametar pri utvrđivanju promjenjivih kamatnih stopa kod ugovora banaka sa klijentima. Predmetni iznos kredita isplaćen je tužitelju dana 9. 5. 2006. na način da je tužitelju od strane tuženika isplaćen iznos od 154.600,00 CHF što je uz primjenu srednjeg tečaj za CHF tuženika važećem na dan isplate iznosilo 721.209,00 HRK. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica -švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Jednako tako, tužitelj smatra nedopuštenom i nepoštetnom i odredbu o zaračunatoj naknadi za djelomičnu i prijevremenu otplatu kredita. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH -Pž-7129/13) od 4. 7. 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Što se pitanja zastare tiče, o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo Pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022., dakle nema govora o tome da bi zastara u ovome slučaju nastupila jer po tome pravnom shvaćanju zastara nastupa tek 14. lipnja 2023. Navedeno pravno shvaćanje glasi: "Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Što se pak pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Sud Europske unije, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20. 9. 2018). Tužitelj ukazuje i na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF, te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti (pitanje promjenjive kamatne stope je riješeno već ranije).

2. Tužiteljica, a u odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF, prvenstveno navodi zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužitelja i tuženika, te se nadalje obrazlaže stav tužitelja. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 2. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca – kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štitila je tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina i više nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je također bila neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio razboritu i informiranu odluku.

3. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. O svemu tome je, kao što je već ranije navedeno, stav zauzeo i Sud Europske unije koji je u Presudi C-26/13 od 30. 4. 2014. izričito naveo:

Članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na sljedeći način: -izraz "glavni predmet ugovora" odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; -ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži "naknadu" koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13. Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Također, isti je sud u Presudi C-51/17 od 20. 9. 2018. izričito naveo: -Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.; -Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.; -Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu. Također, Sud Europske unije je u Presudi C- 118/17 od 14. ožujka 2019. izričito naveo: Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da: -mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i -mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Članak 6. stavak 1. iste direktive glasi: „Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.” Iz spomenute Presude valja izdvojiti još i sljedeća utvrđenja Suda: U tom pogledu, valja podsjetiti da navedeni članak 6. stavak 1. zahtijeva da države članice predvide da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, i da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. (39) Iako je mađarski zakonodavac ispravio probleme povezane s praksom kreditnih ustanova, koja se sastoji od sklapanja ugovora o zajmu s odredbama o tečajnoj razlici, mijenjajući te odredbe zakonskim putem i održavajući istovremeno valjanost ugovora o zajmu, takav pristup odgovara cilju zakonodavca Unije u okviru Direktive 93/13, a osobito njezina članka 6. stavka 1. Naime, taj cilj se sastoji od uspostavljanja ravnoteže između strana održavajući u načelu valjanost ugovora kao cjeline, a ne u utvrđenju nevaljanim ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od **.**.2012. U i S, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 31.). (40) Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točki 40. ove presude. (43) U ovom slučaju, iako tužba O potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se O nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., T, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 53.). (44) Što se tiče, kao peto, pitanja treba li ugovor o zajmu poput onog u glavnom postupku poništiti u cijelosti kada je utvrđeno da je jedna njegova odredba nepoštena,valja reći, s jedne strane, kao što je to već navedeno u točki 40. ove presude, da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. S druge strane, taj ugovor u načelu mora nastaviti vrijediti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C-421/14, EU:C:2017:60, t. 71. i navedena sudska praksa), što treba provjeriti na objektivan način (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2012., U i S, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 32.). (53). Nadalje, tuženik je tako koncipirao predmetni proizvod "ugovor o kreditu s ulaganjem u otvoreni investicijski fond HI-balanced" na način da se sredstva u fondu koja je tužitelj uplaćivao u iznosu od 192,78 CHF bila vezana uz valutu EUR. Isto znači da je tužitelj unatoč činjenici da je uplaćivao svaki mjesec određeni ulog u protuvrijednosti CHF u otvoreni investicijski fond, pored mogućnosti gubitka samog uloga u fondu, bio svakako na gubitku s obzirom na to da je izgubio na razlici tečaja CHF –EUR. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 7.719,07 EUR / 58.159,33 HRK.

4. Slijedom svega navedenoga, tužiteljica u tužbi predlaže donošenje presude:

-(Ad I) kojom se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 016-964/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. 4. 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...".

-(Ad II) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.719,07 EUR / 58.159,33 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 07.04.2010. do 04.05.2023.) do isplate, te

- (Ad III) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 06.12.2023. navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga koje iznosi u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tuženik, a u odnosu na primjenjivost presude u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, ističe da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g., cit.: „…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“

6. Tuženik, a u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, navodi kako tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna, te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na pitanje je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

7. Tuženik, a na pitanje postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, odgovara da u pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske.

8. Tuženik, a na pitanje je li tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovara da postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

9. Tuženik, a u odnosu na jasnoću, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli, navodi da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“. Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 10,12% te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

10. Tuženik ovdje napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“.

11. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH10 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

12. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

13. U podnesku od 26.03.2014. tuženik je naveo da osporava potrošačko svojstvo tužitelja i Ugovora o kreditu.

14. Tužiteljica je u podnesku od 22.10.2024., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje vještačenje tužiteljica nije imala primjedbi, preinačila (na način da je isti povisila) tužbeni zahtjev, navodeći da uređuje tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještaka, te predlaže donošenje slijedeće presude: ''I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 016- 964/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. 4. 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.984,13 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

14,96 EUR od 31.10.2008.

0,31 EUR od 02.12.2008.

20,23 EUR od 31.12.2008.

12,02 EUR od 02.02.2009.

11,63 EUR od 02.03.2009.

10,51 EUR od 31.03.2009.

9,43 EUR od 30.04.2009.

19,75 EUR od 01.06.2009.

12,17 EUR od 30.06.2009.

14,48 EUR od 31.07.2009.

20,31 EUR od 02.09.2009.

13,55 EUR od 09.10.2009.

14,11 EUR od 02.11.2009.

20,59 EUR od 30.11.2009.

27,03 EUR od 31.12.2009,

35,20 EUR od 01.02.2010.

30,10 EUR od 01.03. 2010.

46,50 EUR od 01.04. 2010.

40,95 EUR od 30.04. 2010.

46,41 EUR od 31.05. 2010.

79,28 EUR od 30.06. 2010.

74,61 EUR od 02.08. 2010.

96,94 EUR od 31.08. 2010.

85,35 EUR od 01.10. 2010.

76,82 EUR od 02.11. 2010.

99,67 EUR od 30.11. 2010.

130,67 EUR od 31.12. 2010.

108,06 EUR od 31.01.2011.

105,46 EUR od 28.02. 2011.

106,07 EUR od 01.04. 2011.

105,00 EUR od 02.05. 2011.

151,24 EUR od 31.05. 2011.

144,83 EUR od 01.07. 2011.

191,10 EUR od 01.08. 2011.

178,65 EUR od 01.09. 2011.

147,64 EUR od 03.10. 2011.

146,72 EUR od 02.11. 2011.

139,64 EUR od 01.12. 2011.

152,19 EUR od 04.01. 2012.

161,85 EUR od 27.02. 2012.

151,09 EUR od 01.03. 2012.

156,66 EUR od 31.03. 2012.

155,26 EUR od 30.04. 2012.

50,36 EUR od 19.06. 2012.

47,19 EUR od 09.07. 2012.

49,94 EUR od 31.07. 2012.

48,41 EUR od 03.09. 2012.

44,68 EUR od 05.10. 2012.

48,59 EUR od 07.11. 2012.

46,88 EUR od 10.12. 2012.

49,25 EUR od 07.01. 2013.

46,30 EUR od 08.02. 2013.

42,63 EUR od 06.03. 2013.

49,55 EUR od 18.04. 2013.

46,06 EUR od 30.04. 2013.

44,02 EUR od 06.06. 2013.

41,17 EUR od 03.07. 2013.

44,80 EUR od 07.08. 2013.

45,87 EUR od 04.09. 2013.

46,00 EUR od 10.10. 2013.

47,04 EUR od 31.10. 2013.

46,41 EUR od 02.12. 2013.

48,98 EUR od 31.12. 2013.

49,51 EUR od 05.02. 2014.

46,24 EUR od 04.03. 2014.

49,01 EUR od 25.04. 2014.

47,46 EUR od 30.04. 2014.

48,55 EUR od 31.05. 2014.

47,20 EUR od 30.06. 2014.

50,11 EUR od 01.08. 2014.

51,91 EUR od 31.08. 2014.

49,95 EUR od 30.09. 2014.

52,85 EUR od 31.10. 2014.

51,46 EUR od 04.12. 2014.

53,20 EUR od 31.12. 2014.

53,34 EUR od 31.01. 2015.

41,29 EUR od 28.02. 2015.

45,72 EUR od 07.04. 2015.

44,24 EUR od 30.04. 2015.

22,86 EUR od 01.06. 2015.

22,12 EUR od 30.06. 2015.

22,86 EUR od 31.07. 2015.

21,94 EUR od 31.08. 2015.

21,24 EUR od 30.09. 2015.

21,94 EUR od 31.10. 2015.

22,71 EUR od 30.11. 2015.

23,47 EUR od 31.12. 2015.

23,47 EUR od 31.01. 2016.

21,10 EUR od 29.02. 2016.

22,55 EUR od 31.03. 2016.

21,83 EUR od 30.04. 2016.

28,81 EUR od 31.05. 2016.

29,81 EUR od 30.06. 2016.

30,36 EUR od 31.07. 2016.

27,61 EUR od 31.08. 2016.

27,48 EUR od 30.09. 2016.

28,55 EUR od 31.10. 2016.

29,95 EUR od 30.11. 2016.

31,42 EUR od 31.12. 2016.

31,04 EUR od 31.01. 2017.

28,33 EUR od 28.02. 2017.

31,17 EUR od 31.03. 2017.

29,35 EUR od 30.04. 2017.

29,10 EUR od 31.05. 2017.

27,79 EUR od 30.06. 2017.

25,24 EUR od 31.07. 2017.

24,80 EUR od 31.08. 2017.

24,76 EUR od 30.09. 2017.

24,54 EUR od 31.10. 2017.

23,75 EUR od 30.11. 2017.

24,04 EUR od 31.12. 2017.

23,61 EUR od 31.01. 2018.

21,32 EUR od 28.02. 2018.

21,99 EUR od 31.03. 2018.

19,66 EUR od 30.04. 2018.

23,67 EUR od 31.05. 2018.

22,31 EUR od 30.06. 2018.

22,96 EUR od 31.07. 2018.

25,58 EUR od 31.08. 2018.

25,06 EUR od 30.09. 2018.

25,28 EUR od 31.10. 2018.

24,62 EUR od 30.11. 2018.

25,83 EUR od 31.12. 2018.

24,89 EUR od 31.01. 2019.

23,31 EUR od 28.02. 2019.

27,23 EUR od 31.03. 2019.

24,76 EUR od 30.04. 2019.

26,98 EUR od 31.05. 2019.

26,95 EUR od 30.06. 2019.

28,09 EUR od 31.07. 2019.

28,72 EUR od 31.08. 2019.

28,48 EUR od 30.09. 2019.

28,44 EUR od 31.10. 2019.

26,18 EUR od 30.11. 2019.

28,04 EUR od 31.12. 2019.

29,48 EUR od 31.01. 2020.

31,43 EUR od 29.02. 2020.

36,21 EUR od 31.03. 2020.

34,39 EUR od 30.04. 2020.

35,95 EUR od 31.05. 2020.

34,90 EUR od 30.06. 2020.

34,29 EUR od 31.07. 2020.

34,14 EUR od 31.08. 2020.

33,05 EUR od 30.09. 2020.

35,43 EUR od 31.10. 2020.

28,96 EUR od 30.11. 2020.

29,45 EUR od 31.12. 2020.

29,96 EUR od 10.02. 2021.

26,16 EUR od 28.02. 2021.

28,06 EUR od 01.04. 2021.

27,50 EUR od 04.05. 2021.

28,58 EUR od 01.06. 2021.

27,47 EUR od 30.06. 2021.

30,12 EUR od 31.07. 2021.

29,66 EUR od 31.08. 2021.

29,34 EUR od 07.10. 2021.

31,50 EUR od 31.10. 2021.

32,48 EUR od 02.12. 2021.

33,87 EUR od 05.01. 2022.

32,30 EUR od 09.02. 2022.

31,13 EUR od 01.03. 2022.

35,44 EUR od 01.04. 2022.

34,37 EUR od 02.05. 2022.

37,39 EUR od 02.06. 2022.

39,24 EUR od 01.07. 2022.

42,70 EUR od 08.08. 2022.

46,06 EUR od 02.09. 2022.

45,19 EUR od 06.10. 2022.

44,76 EUR od 02.11. 2022.

69,57 EUR od 06.12. 2022.

71,63 EUR od 09.01.2023.

69,33 EUR od 06.02. 2023.

95,17 EUR od 06.03. 2023.

106,95 EUR od 06.04. 2023.

106,01 EUR od 04.05. 2023.

137,47 EUR od 07.06. 2023.

130,17 EUR od 06.07. 2023.

141,74 EUR od 04.08. 2023.

169,17 EUR od 05.09. 2023.

160,14 EUR od 05.10. 2023.

165,99 EUR od 03.11. 2023.

182,22 EUR od 08.12. 2023.

194,42 EUR od 08.01.2024.

193,63 EUR od 02.02. 2024.

168,52 EUR od 07.03. 2024.

169,88 EUR od 05.04. 2024.,

s time da zakonska zatezna kamata od dospijeća do 31.prosinca 2007. teče po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.''

15. Tuženik se u podnesku od 21.02.2025. i na ročištu od 06.03.2025. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužiteljice od 22.10.2024., u bitnome navodeći da je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev na način da je isti povisila sa početno postavljenih 7.719,07 eura na sada postavljenih 9.984,13 eura, tuženik ističe da je ovakva preinaka tužbe nedopustiva jer je ista protivna kogentnoj odredbi čl. 190. st. 1. ZPP pa stoga sud treba odlučivati u granicama odredbe čl. 190. st. 2. ZPP. Slijedom toga, tuženik ističe da tužitelj nije bez svoje krivnje izvršio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer činjenica da je financijskim vještačenjem utvrđen veći iznos navodne preplate u odnosu na prvotno utuženi ne može predstavljati razlog koji opravdava preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, a što potvrđuje i sudska praksa u odluci Županijskog suda u Vukovaru Gž - 512/2020 – 2 od 24. svibnja 2021.g. Tuženik dodaje da je tužitelj prije podnošenja tužbe raspolagao sa svim dokumentima potrebnim za izračun visine tužbenog zahtjeva i postavljanje urednog i određenog tužbenog zahtjeva. Okolnosti u kojima tužitelj isto nije i učinio ne može imati negativne učinke spram tuženika, već samo naspram tužitelja. Tuženik stoga ističe da je vještačenje u postupku samo dokazno sredstvo za dokazivanje visine tužbenog zahtjeva, a ne sredstvo koje pomaže tužitelju odrediti visinu tužbenog zahtjeva postavljanje tužbenog zahtjeva, osobito ne u okolnostima u kojima nije podnesena osnovana stupnjevita tužba. U slučaju da sud dopusti preinaku tužbe, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Nadalje, tuženik se protivi tužiteljevom potraživanju sa osnove zakonskih zateznih kamata koje teku od dana stjecanja pojedinog iznosa pa do isplate.

16. Iako se tuženik usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužiteljice od 22.10.2024., sud je na ročištu od 06.03.2025. (list 160 spisa) preinaku dopustio, a primjenom odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a stoga jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev usklađen s provedenim financijskim vještačenjem u ovom predmetu, a upravo sud temeljem odredbe čl. 259. st. 1. ZPP-a rukovodi vještačenjem, odnosno određuje zadatak vještaku, pa tužiteljica prije povođenja vještačenja u ovom predmetu nije mogla znati kakav će biti nalaz i mišljenje vještaka. Osim toga, tužiteljica zatraženom preinakom nije promijenila identitet svog tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom, već tužiteljica u preinačenom zahtjevu temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, čime ona nije promijenila istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužiteljica ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije.

17. Tuženik na ročištu od 06.03.2025., a u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev kao u podnesku tužiteljice od 22.10.2024., navodi da ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih dotada iznesenih navoda. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

18. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016-964/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.04.2006. (list 11-17 spisa), obavijest tuženika o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 18-19 spisa), specifikaciju isplate kredita (list 20 spisa), otplatni plan (list 21-31 spisa), pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 46-49 spisa), članke objavljivane u časopisu Hypo times (list 55-66 spisa), transkript priloga objavljenog 08.07.2005. na Radiju 101 (list 67 spisa), članak objavljen 24.01.2015. na portalu HRT-a naslova '' P: 2005. upozoravao sam na rizik franka'' (list 68-69 spisa), Odgovor HNB-a od 11.04.2017. na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 70-71 spisa), članak UR ''Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli'' objavljen u časopisu Pravo i porezi broj 9/18 (list 72- 84 spisa) i u dokumentaciju o otplati kredita koju je tužiteljica dostavila u spis na pripremnom ročištu (list 96-102 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 24.04.2024. (list 118-127 spisa). Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 161-162 spisa).

19. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev (kao u podnesku tužiteljice od 22.10.2024.) osnovan u cijelosti.

20. Sud nije cijenio pisanu izjavu svjedoka SRŽ (list 50- 54 spisa) koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, niti je na pripremnom ročištu prihvatio prijedlog tuženika da se ista koristi kao dokaz u ovom postupku (list 92 spisa), a sve primjenom odredbe čl. 4. i čl. 220. st. 2. ZPP-a, odnosno jer osoba koja je dala ovu izjavu nije niti predložena za svjedoka, niti je saslušana kao svjedok u ovom postupku.

21. Sud je na pripremnom ročištu od 04.03.2024. (list 92 spisa) temeljem svog ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. i čl. 292. st. 4. ZPP-a odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede financijsko vještačenje na način koji je tuženik opisao u točci 35. odgovora na tužbu, tj. primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i iznosila 10,12% godišnje, te uzimajući u obzir tzv. "negativne razlike", tj. manjak koji je nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog početnog, a jer bi to bilo nesvrsishodno. Naime, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP- a, tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (dana 24.04.2006.) uopće imao u ponudi i tužiteljici nudio upravo kunski kredit sa kamatnom stopom koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu iznosila 10,12% godišnje, kao niti da bi upravo takav kredit tužiteljici i odobrio da ga tužiteljica zatražila. Osim toga, neosnovano smatra tuženik da bi se u izračun pretplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), a stoga jer sve i kada je tužiteljica plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nije ništa stekla, jer ništa od tuženika nije primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), a u korist tuženika, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika), pa stoga i primjenom odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a (a jer tuženik i nije u ovom postupku postavio zahtjev za isplatu i/ili prijeboj na teret tužiteljice), nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1., niti čl. 1111. st. 1., a niti čl. 195. st. 1. ZOO-a u korist tuženika i provođenju financijskog vještačenja uzimajući u obzir tzv. "negativne razlike", tj. manjak koji je nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog početnog.

22. Sud je rješenjem od 18.02.2025. (list 152 spisa) odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje SR, djelatnice tuženika, a čije saslušanje je predložio tuženik, da bi tuženik kasnije, u podnesku od 14.02.2025. (list151 spisa). odustao od ovog dokaznog prijedloga, a sve temeljem čl. 219. st. 1. i čl. 292. st. 6. ZPP-a.

23. Sud je na ročištu od 06.03.2025. (list 161 spisa) odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka - javnog bilježnika pred kojim je solemniziran ugovor o kreditu OR iz [adresa], a čije saslušanje je predložio tuženik, da bi tuženik kasnije, na ročištu od 06.03.2025 (list 161 spisa). odustao od ovog dokaznog prijedloga, a sve temeljem čl. 219. st. 1. i čl. 292. st. 6. ZPP-a.

24. Među strankama nije sporno da je tuženik promijenio tvrtku iz Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. u Addiko bank d.d. nakon zalječenja predmetnog ugovora o kreditu (dana 24.04.2006.).

25. Sud uvidom u pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 46-49 spisa) nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer sud nema dovoljno potrebnih stručnih znanja (ovo je notorno) da bi ocijenio kako kretanje kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule utječe na odnose stranaka u ovom predmetu. Osim toga, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, tuženik nije dokazao da bi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (dana 24.04.2006.) imao u ponudi i tužiteljici nudio upravo kunski kredit sa kamatnim stopama prikazanim u ovom pregledu.

26. Sud nije cijenio članak UR ''Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli'' objavljen u časopisu Pravo i porezi broj 9/18 (list 72- 84 spisa) koji je dostavio tuženik kako bi obrazložio pravnu osnovu svog odgovora na tužbu, sve primjenom odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a i temeljem svog ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a, te imajući u vidu odredbu čl. 5. Zakona o sudovima (''Narodne novine'' broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).

27. Uvidom u članke objavljivane u časopisu Hypo times (list 5-66 spisa) sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer tuženik nije naveo niti dokazao kada su svi ovi članci nastali i objavljeni, tj. da li prije ili nakon nastanka ovdje spornog odnosa između parničnih stranaka (dana 24.04.2006.), te da li je tuženik tužiteljicu upoznao sa sadržajem istih prije ili prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

28. Uvidom u transkript priloga objavljenog 08.07.2005. na Radiju 101 (list 67 spisa), članak objavljen 24.01.2015. na portalu HRT-a naslova '' P: 2005. upozoravao sam na rizik franka'' (list 68-69 spisa) i u Odgovor HNB-a od 11.04.2017. na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 70-71 spisa) sud je utvrdio da je pitanje stabilnosti valute švicarski franak bila tema kako stručnih bankarskih krugova, tako i tema kojom su se bavili mediji u Republici Hrvatskoj. No, iz ovih članaka sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer je samo prilog objavljen 08.07.2005. na Radiju 101 (list 67 spisa) nastao prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (dana 24.04.2006.), a tuženik nije dokazao je li tuženik tužiteljicu upoznao sa sadržajem ovog priloga prije ili prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, dok su članak objavljen 24.01.2015. na portalu HRT-a naslova '' P: 2005. upozoravao sam na rizik franka'' (list 68-69 spisa) i Odgovor HNB-a od 11.04.2017. na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 70-71 spisa) objavljeni 9 odnosno 11 godina nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (dana 24.04.2006.), pa sadržaj istih i nije relevantan za odnose stranaka u ovom postupku. No, tuženikovo pozivanje na ove članke i prilog, kao i na članke objavljivane u časopisu Hypo times (list 5-66 spisa), a suprotno tvrdnjama samog tuženika, upravo dokazuje da je tuženik kao trgovac, dakle profesionalac zapravo znao ili morao znati da je predmetni kredit zapravo rizičan kredit, ali ga to nije spriječilo da i dalje nudi takve kredite na tržištu bez bilo kakvoga upozorenja korisnicima kredita o rizičnosti ovakvog kredita, što dodatno upućuje na tuženikovu nesavjesnost (a sve kako će to biti u nastavku objašnjeno).

29. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-964/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.04.2006. (list 11-17 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 24.04.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 016-964/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), s ugovorenim iznosom kredita od 154.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, kredit je odobren za kupovinu stana i garaže, s rokom otplate od 28 godina, i to na način da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate (dakle nakon 28 godina od dana stavljanja kredita u otplatu), s time da za cijelo vrijeme otplate kredita korisnik plaća mjesečno iznos od 188,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti u korist investicijskog fonda HI-balanced, koja sredstva u fondu su trajno založena u korist tuženika, te istovremeno plaća banci, tj. tuženiku svaki mjesec dospjele kamate na glavnicu. Člankom 3. Ugovora definirana je promjenjiva kamatna stopa, gdje je određeno da se na iznos kredita obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže 1.50% dekurzivno godišnje, a tromjesečni LIBOR CHF se uvećava za ugovorenu maržu i zaokružuje na slijedeću četvrtinu. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužiteljica u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe iz članka 2. i 4. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak.

30. Iako je odredbom čl. 22. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta tuženika, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i Odluku o kamatnim stopama tuženika, te druge opće akte tuženika, sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja postojanja tražbine tuženika iz tog Ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Opće poslovne uvjete tuženika, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i Odluku o kamatnim stopama tuženika, te druge opće akte tuženika) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sud i nije poznat sadržaj ovih općih akata tuženika, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. ZOO-a utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

31. Uvidom u obavijest tuženika o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 18-19 spisa), specifikaciju isplate kredita (list 20 spisa), otplatni plan (list 21-31 spisa) i u dokumentaciju o otplati kredita koju je tužiteljica dostavila u spis na pripremnom ročištu (list 96-102 spisa), a s tim da niti ove činjenice među strankama nisu sporne, sud je utvrdio da je kredit tužiteljici isplaćen 09.05.2006. po tečaju koji je na dan isplate iznosio 4,665000 kn za 1 CHF, sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužiteljica otplatila svaki obrok gore opisanog kredita, da je tužiteljica otplaćivala kredit uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da se tijekom otplate više puta mijenjala kamatna stopa po kojoj je tužiteljica vršila isplate. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

32. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 161-162 spisa), te je njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice, jer je ona iskazivala okolnosno, jasno, logično i suglasno sadržaju pregledane dokumentacije. Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu radila u Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o. na poslovima prodaje nekretnina, a predmetnim kreditom kupila je stan u kojem stanuje od kupnje, te je to jedina nekretnina koju ima u vlasništvu. Nadalje, sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da je tuženik tužiteljici ponudio jedino kredit u valuti CHF i to upravo pod uvjetima iz predmetnog Ugovora o kreditu, da se radilo o standardiziranom, tipskom ugovoru kakav se nudio svim djelatnicima tuženikove grupe za rješavanje njihova stambenog pitanja, te da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ovdje spornim odredbama o vezivanju glavnice i plaćanju anuiteta vezanih uz švicarski franak (valutna klauzula u CHF), a niti je bilo tuženik bilo javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu tužiteljicu informirao o posljedicama i rizicima ugovaranja ovdje pobijanih odredbi o vezivanju glavnice i plaćanju anuiteta vezanih uz švicarski franak.

33. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu radila u Hypo Alpe Adria Consultants d.o.o. na poslovima prodaje nekretnina, a predmetnim kreditom kupila je stan u kojem stanuje od kupnje. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP- a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti. Iz istih razloga neosnovano tuženik prigovara potrošačkom svojstvu tužiteljice i Ugovora o kreditu.

34. Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 24.04.2024. (list 118- 127 spisa) sa zadatkom vještaku koji je predložila tužiteljica i to da se vještak, temeljem dokumentacije u spisu i dokumentacije koju vještak pribavi po potrebi od tuženika, očituje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u eurima i u kunama po mjesecima i ukupno, i to za razdoblje od početka otplate pa do dana izrade nalaza i mišljenja vještaka, a jer se radi o kreditu u otplati.

35. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 24.04.2024. (list 118-127 spisa) vještak u bitnome navodi da je na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, te nakon izrade potrebnih izračuna, mišljenje vještaka kako slijedi: pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužiteljice - visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja obveze) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do dana izrade nalaza i mišljenja, iznosi ukupno 9.984,13 EUR, s tim da je vještak pojedine mjesečne iznose razlika i datum svake preplate prikazao u stupcu ‘15’ Tabele 1 nalaza vještaka.

36. Tužiteljica nije imala primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je sukladno istome konačno postavila svoj tužbeni zahtjev, dok se tuženik na provedeno financijsko vještačenje očitovao u podnescima od 25.10.2024. i 03.12.2024. u kojima u bitnome navodi kako nema posebnih financijskih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković, no da ističe prigovore pravne prirode, jer smatra da je izračun vještaka iz nalaza i mišljenja pogrešno uzeti kao dokaz visine tražbine tužitelja iz razloga što se istim zanemaruje činjenica da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Usvajanje tužbenog zahtjeva prema izračunu vještaka iz Nalaza i mišljenja bi stoga dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Time bi tužitelj bio doveden u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Tuženik smatra da bi uspostava formalne ravnoteže između parničnih stranaka značila da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a što tuženik osporava, na ugovor o kreditu koji je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Također, dodaje da je tuženiku je tijekom otplate nastao manjak budući da je tečaj valute CHF bio niži negoli u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu slijedom čega je tužitelj plaćao iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet. Da je potrebno uračunati manje plaćeni iznosi proizlazi iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO): „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora“, razvidno je kako jedino tuženik može imati potraživanje prema tužitelju s osnove valutne klauzule. U tom smislu, treba napomenuti kako učinke ništetnosti nije moguće vremenski ograničiti tako da posljedice ništetnosti vrijede samo za periode kad je valuta tečaja CHF-a bila veća od početno ugovorene.

37. Kako tuženik u bitnome i nije imao preciznih i izravnih primjedbi na matematički izračun vještaka, već su njegove primjedbe u bitnome pravne naravi, tj. tuženik ustvari prigovara zadatku koji je sud odredio vještaku, te kako je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te je svoj nalaz i mišljenje adekvatno obrazložio, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.

38. Sud ponavlja da neosnovano smatra tuženik da bi se u izračun pretplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), a stoga jer sve i kada je tužiteljica plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nije ništa stekla, jer ništa od tuženika nije primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u korist tuženika), a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika), pa stoga i primjenom odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1., niti čl. 1111. st. 1., a niti čl. 195. st. 1. ZOO- a u korist tuženika. Osim toga, upravo je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja je ništetna (sve kako će u nastavku biti obrazloženo), a što je tuženiku bilo poznato od zaključenja Ugovora o kreditu, pa bi stoga ostvarivanje bilo kakvih prava tuženika na teret tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu bilo suprotno odredbi čl. 6. ZOO-a. Također, neosnovano tuženik tvrdi da bi za izračun potraživanja tužiteljice u ovom predmetu valjalo primijeniti kamatnu stopu na kredite koji su odobravani u HRK, a stoga jer iz predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi ugovaranje ovakvog kredita bila namjera stranaka u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, a niti tuženik tvrdi i/ili dokazuje da bi upravo takav kredit ponudio i odobrio tužiteljici.

39. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

40. Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

41. Prema odredbama članka 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom čl. 295. st. 3. ZOO-a propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj, te joj u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz članka 2. i 4. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I glede ovih ugovorenih odredbi iz čl. 2. Ugovora o kreditu, a kada je iste utvrdio ništetnima.

42. Kako su odredbe iz članka 2. i 4. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih je tužiteljica vršila isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, odnosno da pozitivna razlika između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi ukupno 9.984,13 EUR, tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani u nalazu vještaka, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 9.984,13 EUR, a jer je upravo ovo iznos koji je financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužiteljica izvršila tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima.

43. Obzirom da je upravo temeljem ništetnih odredbi iz čl. 2. i. 4. Ugovora o kreditu tužiteljica isplatila tuženiku ukupno 9.984,13 EUR, odnosno 75.225,43 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), tj. iznos koji prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita iznosi 16.125,49 CHF (a jer je srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,665000 kn, kako je to utvrđeno uvidom u dokumentaciju i provedenim financijskim vještačenjem u ovom predmetu), tj. oko 10,43 % od odobrenog iznosa kredita (od 154.600,00 CHF), to je sud utvrdio da se unošenje odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

44. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa stoga dio zahtjeva tužiteljice na utvrđenje nje u zastari. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu s naslova preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, valja reći da je valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužiteljici pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 07.06.2023. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužiteljice. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

45. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica uspjela u ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Trošak zastupanja tužiteljice koji je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od troška sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 19.12.2023. i 22.10.2024. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 04.03.2024. i 06.03.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 500 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.000,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 250,00 EUR, to ukupno iznosi 1.250,00 EUR. Uz trošak financijskog vještačenja, to ukupno iznosi 1.648,17 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici s naslova naknade parničnog troška, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II glede ovog dijela zahtjeva tužiteljice. Na ovaj iznos tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

46. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 02. travnja 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a kn od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika