Poslovni broj: P-388/2021-40

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miroslavu Šariću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Petrova 182, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 216-334/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 06. 09. 2005. godine, koji je potvrđen kod javnog bilježnika mr. sc. Zoje Puljiz iz Splita, Mažuranićevo šetalište 14, dana 08. 09. 2005. godine, pod broj: OU-594/05, kojom je propisana „promjenljivost kamatne stope“ odnosno kojom je propisano: „Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 30. 04. 2006. (tridesetogtravnjadvijetisućešeste) godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01. 05. 2006. (prvogsvibnjadvijestisućepeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća promjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, plati tužitelju ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ukupan iznos od 14.022,35 EUR / 105.651,40 HRK na ime neosnovanog obogaćenja zbog više naplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj 216-334/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 06. 09. 2005. godine koji je potvrđen od strane javnog bilježnika mr. sc. Zoje Puljiz iz Splita, Mažuranićevo šetalište 14, dana 08. 09. 2005. godine, pod brojem OU-594/05, radi primjene ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja je od 01. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine određena u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi koja je od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određena u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče na svaki pojedini mjesečni iznos koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule kojom se glavnica veže uz valutu CHF, i to:

- na iznos od 43,51 EUR / 327,83 HRK od 01. 06. 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,72 EUR / 336,91 HRK od 01. 07. 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,17 EUR / 325,23 HRK od 01. 08. 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,38 EUR / 326,88 HRK od 01. 09. 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,42 EUR / 327,13 HRK od 01. 10. 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,34 EUR / 326,57 HRK od 01. 11. 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,13 EUR / 324,95 HRK od 01. 12. 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,74 EUR / 322,00 HRK od 01. 01. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,46 EUR / 319,89 HRK od 01. 02. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,44 EUR / 319,80 HRK od 01. 03. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,48 EUR / 320,05 HRK od 01. 04. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,94 EUR / 316,00 HRK od 01. 05. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,50 EUR / 312,71 HRK od 01. 06. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,21 EUR / 310,46 HRK od 01. 07. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,47 EUR / 312,44 HRK od 01. 08. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,69 EUR / 314,09 HRK od 01. 09. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,97 EUR / 504,62 HRK od 01. 10. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,84 EUR / 503,62 HRK od 01. 11. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,68 EUR / 509,97 HRK od 01. 12. 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,34 EUR / 507,34 HRK od 01. 01. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,56 EUR / 516,54 HRK od 01. 02. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 69,23 EUR / 521,63 HRK od 01. 03. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,24 EUR / 1.041,54 HRK od 01. 04. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 134,83 EUR / 1.015,89 HRK od 01. 05. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,49 EUR / 1.005,76 HRK od 01. 06. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 135,14 EUR / 1.018,24 HRK od 01. 07. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 132,71 EUR / 999,90 HRK od 01. 08. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 132,83 EUR / 1.000,81 HRK od 01. 09. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 134,27 EUR / 1.011,68 HRK od 01. 10. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,21 EUR / 1.094,06 HRK od 01. 11. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,88 EUR / 1.038,86 HRK od 01. 12. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,34 EUR / 1.223,18 HRK od 01. 01. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,92 EUR / 1.235,07 HRK od 01. 02. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,64 EUR / 1.240,45 HRK od 01. 03. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,67 EUR / 1.225,64 HRK od 01. 04. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,05 EUR / 1.228,47 HRK od 01. 05. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,04 EUR / 1.205,83 HRK od 01. 06. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,83 EUR / 1.189,16 HRK od 01. 07. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 158,42 EUR / 1.193,59 HRK od 01. 08. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,58 EUR / 1.202,37 HRK od 01. 09. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,48 EUR / 1.201,61 HRK od 01. 10. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 158,30 EUR / 1.192,73 HRK od 01. 11. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,51 EUR / 1.209,39 HRK od 01. 12. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,29 EUR / 1.222,77 HRK od 01. 01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,81 EUR / 1.241,78 HRK od 01. 02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,23 EUR / 1.237,42 HRK od 01. 03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,66 EUR / 1.263,23 HRK od 01. 04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,01 EUR / 1.258,33 HRK od 01. 05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,27 EUR / 1.267,86 HRK od 01. 06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 179,24 EUR / 1.350,45 HRK od 01. 07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 176,98 EUR / 1.333,45 HRK od 01. 08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 183,87 EUR / 1.385,38 HRK od 01. 09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 181,49 EUR / 1.367,44 HRK od 01. 10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,66 EUR / 1.338,58 HRK od 01. 11. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 185,74 EUR / 1.399,48 HRK od 01. 12. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 176,37 EUR / 1.328,86 HRK od 01. 01. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 169,82 EUR / 1.279,50 HRK od 01. 02. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 172,34 EUR / 1.298,50 HRK od 01. 03. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 169,41 EUR / 1.276,45 HRK od 01. 04. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 169,95 EUR / 1.280,47 HRK od 01. 05. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 182,33 EUR / 1.373,75 HRK od 01. 06. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 183,53 EUR / 1.382,84 HRK od 01. 07. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 193,88 EUR / 1.460,77 HRK od 01. 08. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 188,56 EUR / 1.420,74 HRK od 01. 09. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 182,75 EUR / 1.376,91 HRK od 01. 10. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,94 EUR / 1.084,53 HRK od 01. 11. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 208,39 EUR / 1.570,08 HRK od 01. 12. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 211,57 EUR / 1.594,06 HRK od 01. 01. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 214,34 EUR / 1.614,96 HRK od 01. 02. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 214,71 EUR / 1.617,76 HRK od 01. 03. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,80 EUR / 1.603,30 HRK od 01. 04. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 214,09 EUR / 1.613,07 HRK od 01. 05. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 214,98 EUR / 1.619,75 HRK od 01. 06. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 213,49 EUR / 1.608,51 HRK od 01. 07. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 213,88 EUR / 1.611,46 HRK od 01. 08. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,76 EUR / 1.603,04 HRK od 01. 09. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 210,38 EUR / 1.585,09 HRK od 01. 10. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,95 EUR / 1.604,50 HRK od 01. 11. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 214,19 EUR / 1.613,81 HRK od 01. 12. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 213,29 EUR / 1.607,03 HRK od 01. 01. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 208,43 EUR / 1.570,41 HRK od 01. 02. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,56 EUR / 1.601,52 HRK od 01. 03. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,92 EUR / 1.604,24 HRK od 01. 04. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 211,30 EUR / 1.592,04 HRK od 01. 05. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 206,27 EUR / 1.554,13 HRK od 01. 06. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 206,14 EUR / 1.553,16 HRK od 01. 07. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,38 EUR / 1.562,47 HRK od 01. 08. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 209,36 EUR / 1.577,41 HRK od 01. 09. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,10 EUR / 1.598,09 HRK od 01. 10. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 210,69 EUR / 1.587,42 HRK od 01. 11. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 211,69 EUR / 1.594,97 HRK od 01. 12. 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,83 EUR / 1.603,54 HRK od 01. 01. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,33 EUR / 92,92 HRK od 01. 02. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,42 EUR / 93,57 HRK od 01. 03. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR / 93,36 HRK od 01. 04. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,30 EUR / 92,64 HRK od 01. 05. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,26 EUR / 92,41 HRK od 01. 06. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,28 EUR / 92,51 HRK od 01. 07. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR / 93,33 HRK od 01. 08. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,48 EUR / 94,02 HRK od 01. 09. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,46 EUR / 93,87 HRK od 01. 10. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,54 EUR / 94,47 HRK od 01. 11. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,59 EUR / 94,87 HRK od 01. 12. 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,56 EUR / 94,63 HRK od 01. 01. 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR / 94,70 HRK od 01. 02. 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR / 94,70 HRK od 01. 03. 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR / 94,70 HRK od 01. 04. 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR / 94,70 HRK od 01. 05. 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR / 94,70 HRK od 01. 06. 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR / 94,70 HRK od 01. 07. 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR / 94,70 HRK od 01. 08. 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR / 94,70 HRK od 01. 09. 2015. godine pa do isplate, te

- na iznos od 12,57 EUR / 94,70 HRK od 01. 10. 2015. godine pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 6.334,04 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 6.334,04 eura, a do zatraženog iznosa od 6.534,44 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke 6. rujna 2005. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u svrhu dovršenja kuće. Tijekom otplate tuženik da je jednostrano u više navrata mijenjao kamatnu stopu s početno ugovorene od 3,99 % na više i to uvijek na štetu tužitelja. Takvo stanje da je trajalo do 31. prosinca 2013. kada je od 31. siječnja 2014. kamatna stopa smanjena na 3,23 %, dakle ispod ugovorene kamatne stope. Takav način promjene kamatne stope da je ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome. Tuženik da je tužitelju dao na potpis standardizirani, unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu te s tužiteljem nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi. Ugovorena valutna klauzula u CHF da je također ništetna i nepoštena jer tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem te valutne klauzule. Tuženik da je tužitelja nagovarao da uzme kredit baš u CHF prikazujući mu da že takav kredit biti za njega povoljniji od eventualnog kredita u EUR ili drugoj valuti. Tuženik da je propustio tužitelju na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope zbog čega mu nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze. Takvo postupanje tuženika protivno je načelu savjesnosti i poštenja te je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača posebno jer tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe kako je tužitelj predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu 27. siječnja 2016. Tuženik je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Pored toga, aneksom kojim je provedena konverzija duga utvrđena je preostala glavnica na dan sklapanja tog aneksa. Sklapanje takvih aneksa kojim je provedena konverzija i kojim se utvrđuje preostala glavnica predstavlja izričito priznanje duga. Iz navedenog razloga tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnost odredbi ugovora o kreditu niti eventualno postojanje preplate temeljem ništetnih odredbi do datuma sklapanja aneksa kojim je priznao dug. Stoga je zahtjev tužitelja neosnovan i isti treba odbiti. Također, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13. To, međutim, ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To tužitelj ovdje ne dokazuje. Tužitelj da je sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga da je nesporno da je aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3., na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBORom usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz aneksa bila ništetna. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO- a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor. Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi (obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj da nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Sklapanjem aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužitelj potpuno pogrešno smatra kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas, ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Sporazumom prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Sporazumom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva te se protivi da se privatno izrađen nalaz koristi kao dokaz u ovom parničnom postupku. Budući da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate, tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 10. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u podatke iz sudskog registra ( l.s. 13-19), ugovor o kreditu od 6. rujna 2005. uz aneks istog ( l.s. 20-32), pregled prometa za klijenta i specifikaciju uplata, otplatni plan, obračun razlike kamata, kamatne stope ( l.s. 33-70, 212-220), sudsku praksu ( l.s. 71-74), mišljenje vještaka Zrinka Ručevića ( l.s. 95), podnesak tužitelja Savez "Potrošač" od 01. prosinca 2012. ( l.s. 96 i 97), podatke Porezne uprave i Turističke zajednice Grada Omiša ( l.s. 297,298), pisanu izjavu ŽOU ( priložena uz odgovoru na tužbu), saslušao svjedoke CO, FO, GO, AO, COU, ĆO, tužitelja ( l.s. 166-170, 177-182), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 184-194). Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 20. veljače 2025. su predložile zaključiti glavnu raspravu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Ovaj članak odgovara čl. 142. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u daljnjem tekstu ZOO/91). Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a/05 kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a/05 kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužitelj kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno jesu li ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja i je li prihvaćanjem konverzije otpala pravna osnova za potraživanje u ovoj parnici. Sporno je i pitanje ima li tužitelj status potrošača.

8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 6. rujna 2005. proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, na dan sklapanja ugovora je 3,99 %, a od 01. 05. 2006. banka da je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada korisnik kredita.

9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da su ništetne odredbe o ugovorenoj jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c ZPP-a veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.

11. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a/05 čl. 388. ZOO/91. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Prigovor prekluzije isticanja ništetnosti nije osnovan s obzirom da se sukladno čl. 328. ZOO-a/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x- 405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim.

13. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, tuženik se poziva na vlastitu Odluku o kamatama Banke koja je sadržana u samom ugovoru i po prirodi stvari o uvjetima iz te odluke se i ne može pojedinačno pregovarati. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

16. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 6. Ugovora: „Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 30. 04. 2006. (tridesetogtravnjadvijetisućešeste) godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01. 05. 2006. (prvogsvibnjadvijestisućepeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća promjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.". Ovakva odredba predstavlja previše uopćenu definiciju bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti pa se ni po takvim definicijama ne može ( u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu) znati uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope, kolika će ta promjena biti, koliko će trajati, kada će uslijediti nova promjena, koliko će tih „novih“ promjena biti, itd. Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge ugovaranja takve odredbe, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takvu odredbu ili predloži drugačije rješenje, odnosno izbacivanje iste iz ugovora ili neku drugačiju odredbu. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamata predstavlja cijenu). Stranke nisu priložile obavijesti o promjeni kamatne stope i o promjeni uvjeta po kreditu iz kojih bi se eventualno moglo vidjeti je li tuženik navodio razloge zbog kojih dolazi do promjene. Tuženik je u nedostatku odgovarajućih propisa o tome u ugovoru koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent ( tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano ( kako je ranije obrazloženo), što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a isti stav izražen je i u presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1215/17, od 26. lipnja 2019.

17. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jovića prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan i s obzirom da stranke istom nisu prigovarale ( nakon izrađene dopune). Vještak je naveo da je u razdoblju od 30.04.2006. do 01.01.2014. tuženik mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća/plaćanja. Od 01.01.2014. da je primijenjena kamatna stopa od 3,23 postotna poena, ali je anuitet ipak bio viši od početnog. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.05.2006. do 30.09.2015. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom navedenog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 14.022,35 Eur (po fiksnom tečaju konverzije). Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita, prikazanih u tablici u nalazu. Na pitanje tuženika da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama i jesu li prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu uzete u obzir navodne preplate tužitelja, odgovor je potvrdan. Nastavno na temu konverzije vještak smatra da je konverzijom retroaktivno poništen kredit s valutnom klauzulom CHF i konstruiran kredit s valutnom klauzulom Eur. Ne postoji kroz konverziju vraćanje pojedinačnih razlika u anuitetima od strane tuženika prema tužitelju. Konvertirani kredit s početnim kreditom nema nikakvih dodirnih točaka osim iznosa isplaćene glavnice i roka otplate i ne mogu se na nikakav način povezivati. Isplaćenom preplatom po kreditu je u pravilu tek dijelom nadoknađena razlika preplaćenih kamata i tečajnih razlika CHF kredita, i to poglavito tečajnih razlika, kamatne stope po konvertiranom EUR kreditu su bile više od kamatnih stopa po početnom kreditu. Na prigovore tuženika vještak je odgovorio navodeći da u samom ugovoru nije objašnjeno kada se koristi tečaj na dan plaćanja, te je jedino logično da se on koristi u slučaju kašnjenja. Međutim u konkretnom predmetu je tužitelj plaćao na vrijeme, te sam suprotno tvrdnji tuženika, gotovo u pravilu primjenjivao tečaj važeći na dan dospijeća, što je vidljivo iz tablice obračuna. Tuženik prigovara da vještak nije trebao uključiti anuitet koji je dospio 30.09.2015. jer je isti uključen u konverziju s čime se vještak ne slaže navodeći da je konverzija je izračunata po dospijeću i navedenog anuiteta, a osim toga do zaključenja aneksa Ugovora kojim je kredit konvertiran je važilo prijelazno razdoblje u kojem je tužitelj i dalje plaćao kredit s valutnom klauzulom CHF. Tuženik prigovara metodologiji izračuna kojom je de facto fiksirana kamatna stopa i traži obračun s kamatnom stopom tada važećom za kunske kredite. Vještak navodi kako je primijenio metodologiju sukladnu tužbenom zahtjevu i ustaljenoj sudskoj praksi, tako da je zahtjev tuženika bespredmetan. Tuženik prigovara kako su u izračun uvrštene samo pozitivne razlike, a vještak da je trebao uvrstiti i negativne razlike. U svom nalazu vještak da je već naveo da nisu postojale negativne razlike, anuiteti su i u periodu nakon 01.01.2014. bili viši od početnog, dakle nije bilo tzv. “negativnih razlika” pri plaćanju anuiteta.

18. Nakon nalaza i mišljenja vještaka te očitovanja na prigovore tuženika, tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Joviću bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelj proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07. Navedeno proizlazi i iz navoda tužitelja i svjedoka CO ( supruge tužitelja) , GO ( kojoj je tužitelj djever), ĆO ( punica tužitelja), UO ( sestra tužitelja) da se predmetna nekretnina iznajmljivala "preko domaćinstva" , a ne u turističke svrhe. Svjedok FO ( brat tužitelja) je iskazao da se nekretnina iznajmljivala u turističke svrhe, ali s obzirom da iz podataka Porezne uprave i Turističke zajednice proizlazi kako tužitelj nije evidentiran obveznik po toj osnovi i s obzirom na iskaze ostalih svjedoka koji su govorili o iznajmljivanju koje nije bilo turističke namjene, ovaj sud zaključuje da se u slučaju tužitelja radi o potrošaču sukladno odredbama ZZP/03 i ZZP/07, kako je ranije navedeno. Izvedenim dokazima nije utvrđeno suprotno ponašanje tužitelja. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO-a/05 i ZOOO/91.

19. U odnosu na prigovor tuženika da sklapanjem Aneksa (Dodatka) predmetnog ugovora u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ističe se da je samom ponudom konverzije tuženik postupio sukladno obvezi iz ZPK i to promjene valute ugovora. U Dodatku ugovora o kreditu ( o konverziji) nije navedeno da se određuje i kamatna stopa sukladno ZOO-u i Direktivi već se tim dodatkom jednostavno određuje kamatna stopa, onako kako je ista vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i za promjenu istih, nisu vođeni pojedinačni pregovori već je kamatna stopa mijenjana prema odluci jedne strane ( tuženika) a takav tijek i promjena kamate samo inkorporirani u dodatak ugovora o kreditu za tužitelja. Ni u Dodatku ugovora ni u ZPK, nije navedeno da se višak koji je preplaćen zbog nezakonito mijenjane kamate ( kako je ranije utvrđeno) obuhvaća predmetnom konverzijom već se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF ( osim uplata na ime neplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20. Tuženik drži da su kamate mijenjane u skladu sa zakonom i da tužbeni zahtjev nije osnovan. Uzimajući u obzir ZPK i Dodatak ugovora o kreditu zaključuje se da prilikom konverzije nije uzeto u obzir kako se radi o nezakonitim promjenama kamata, odnosno da to jest uzeto u obzir sam izračun konverzije bi drugačije izgledao jer bi se morao posebno izračunati i onaj dio više plaćenih iznosa s obzirom na promjene kamata koje nisu bile u skladu s odredbama ZOO-a i ZZP-a te Direktive 93/13/EEZ. Drugim riječima, konverzija je rađena s pretpostavkom da su kamate tijekom utuženog razdoblja mijenjane u skladu s navedenim propisima, za što je u ovom postupku utvrđeno da nije bio slučaj. Osim toga, između stranaka nije sporno da tuženik nije u bilo kojem dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu već je ponudom predmetnog Dodatka jedino postupio po obvezi iz ZPK-a. I u tom slučaju tuženik je samo ponudio tužitelju već gotov primjerak dodatka ugovora, unaprijed računajući sve promjene kamata koje je na kredite u EUR mijenjao isto kao i kod tužiteljevog Ugovora o kreditu ( dakle, bez pregovora s drugom stranom o promjeni kamate, razlozima mijenjanja, okolnostima promjene itd.).

21. Iz svega se zaključuje kako je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene odnosno zaključenjem i potpisivanjem Dodatka Ugovoru nisu sanirani razlozi koji su bili razlog ništetnosti ove odredbe, no treba reći da prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor, ili njegov dio, ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane ( Županijski sud u Zadru, Gž-931/16 od 13. travnja 2018.). Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim (Županijski sud u Zadru, Gž-1365/16 od 16. ožujka 2018.).

22. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo-429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020. – „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati – članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

23. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je glavni tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci. Kako je prihvaćen glavni tužbeni zahtjev o podrednom tužbenom zahtjevu je bilo bespredmetno odlučivati.

24. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a/05.

25. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 i 126/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 250 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 14. rujna 2024. vrijednost od 250 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanje na ročištu od 25. listopada 2022., 23. siječnja 2023., 17. travnja 2023., 15. prosinca 2023., 10. lipnja 2024., 29. listopada 2024. i 20. veljače 2025. vrijednost od po 250 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% te trošak vještačenja od 300,00 eura ukupno iznosi 6.334,04 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužitelja nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023). Vrijednost boda određena je prema Tarifi koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja radnje i sukladno vrijednosti predmeta spora.

26. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 2. travnja 2025.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku.

2. Tuženiku po punomoćniku.