Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-191/2024-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Jasminke Pavković suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DSU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Daniela Urban Laus, odvjetnica u Korčuli, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Splitu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku Stalna služba u Korčuli poslovni broj P-1000/2023 od 26. veljače 2024., u sjednici vijeća 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTB banka Hrvatska d.d. Split i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku Stalna služba u Korčuli poslovni broj P- 1000/2023 od 26. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 3., točka 3.1. i točka 3.3.ugovora o kreditu br. 070827338511 od 30. srpnja 2007. godine sklopljen između parničnih stranaka u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke.

II. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA HRVATSKA d.d. (OIB 52508873833) Domovinskog rata 61, Split, da tužiteljici: DSU (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 427,64 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos 15,30 € od 10. kolovoza 2008. godine,

na iznos 14,89 € od 10. rujna 2008. godine,

na iznos 14.64 € od 10. listopada 2008. godine,

na iznos 14,44 € od 10. studenog 2008. godine,

na iznos 14,30 € od 10. prosinca 2008. godine,

na iznos 14,28 € od 10. siječnja 2009. godine,

na iznos 14,26 € od 10. veljače 2009. godine,

na iznos 13,98 € od 10. ožujka 2009. godine,

na iznos 13,73 € od 10. travnja 2009. godine,

na iznos 13,36 € od 10. svibnja 2009. godine,

na iznos 13,03 € od 10. lipnja 2009. godine,

na iznos 12,80 € od 10. srpnja 2009. godine,

na iznos 12,53 € od 10. kolovoza 2009. godine,

na iznos 12,25 € od 10. rujna 2009. godine,

na iznos 11,84 € od 10. listopada 2009. godine,

na iznos 11,60 € od 10. studenog 2009. godine,

na iznos 11,33 € od 10. prosinca 2009. godine,

na iznos 11,07 € od 10. siječnja 2010. godine,

na iznos 10,83 € od 10. veljače 2010. godine,

na iznos 10,45 € od 10. ožujka 2010. godine,

na iznos 10,18 € od 10. travnja 2010. godine,

na iznos 9,86 € od 10. svibnja 2010. godine,

na iznos 9,57 € od 10. lipnja 2010. godine,

na iznos 9,20 € od 10. srpnja 2010. godine,

na iznos 8,94 € od 10. kolovoza 2010. godine,

na iznos 8,71 € od 10. rujna 2010. godine,

na iznos 8,45 € od 10. listopada 2010. godine,

na iznos 8,16 € od 10. studenog 2010. godine,

na iznos 7,88 € od 10. prosinca 2010. godine,

na iznos 7,58 € od 10. siječnja 2011. godine,

na iznos 7,27 € od 10. veljače 2011. godine,

na iznos 6,92 € od 10. ožujka 2011. godine,

na iznos 6,57 € od 10. travnja 2011. godine,

na iznos 6,23 € od 10. svibnja 2011. godine,

na iznos 5,95 € od 10. lipnja 2011. godine,

na iznos 5,58 € od 10. srpnja 2011. godine,

na iznos 5,27 € od 10.kolovoza 2011. godine,

na iznos 4,94 € od 10. rujna 2011. godine,

na iznos 4,59 € od 10. listopada 2011. godine,

na iznos 4,23 € od 10. studenog 2011. godine,

na iznos 3,86 € od 10. prosinca 2011. godine,

na iznos 3,50 € od 10. siječnja 2012. godine,

na iznos 3,16 € od 10. veljače 2012. godine,

na iznos 2,76 € od 10. ožujka 2012. godine,

na iznos 2,35 € od 10. travnja 2012. godine,

na iznos 1,98 € od 10. svibnja 2012. godine,

na iznos 1,61 € od 10. lipnja 2012. godine,

na iznos 1,19 € od 10. srpnja 2012. godine,

na iznos 0,24 € od 19. srpnja 2012. godine,

pa do isplate i to do 31.srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanih za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja,

sve u roku 15 dana. pa na dalje.

III. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA HRVATSKA d.d. (OIB 52508873833) Domovinskog rata 61, Split, da tužiteljici: DSU (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Nije u pravu tuženik kada smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana prvostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama.

6. S obzirom na žalbene navode tuženika gdje ističe da bi sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je pobijanom presudom utvrdio ništetnom i ugovornu odredbu čl. 3.1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva, ali da su u obrazloženju pobijane presude izostali razlozi zašto je ta ugovorna odredba ništetna, valja ukazati na slijedeće. Pobijana prvostupanjska presuda sadrži jasne i potpune razloge za ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, ne samo o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, već i razloge za ništetnost i ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. Okolnost da pritom u obrazloženju pobijane presude nije brojčano navedena odredba čl. 3.1. o promjenjivoj kamatnoj stopi ne znači da prvostupanjski sud nije iznio razloge i za ništetnost te ugovorne odredbe. Tako prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je odredba o promjeni ugovorene kamatne stope jedna od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 3.3. ugovora ovisna isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope te kriteriji za koje se veže promjena pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljici trebalo ponuditi – objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentici – potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti joj da iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno da prigovori povećanju stope redovne kamate i da zatraži okončanje ugovorenog odnosa. Konačno, prvostupanjski sud zaključuje da je navedena odredba u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, ništava. Stoga, dakle, nije u pravu tuženik kada smatra da pobijana prvostupanjska presude ne bi sadržavala razloge i za ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga, kada je odredbom čl. 3.1. predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, a člankom 3.3. istog Ugovora da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke, onda su te ugovorne odredbe i nužno međusobno u vezi.

7. Pravilno je prvostupanjski sud sporni odnos među strankama razmotrio prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tim pravilima u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03 i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema zakonu ili sporazumu stranaka moraju biti sastavljene u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03 i čl. 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03 i čl. 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07).

8. Pritom ovdje valja ukazati da okolnost što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud primijenio ZZP/07, umjesto ispravno ZZP/03 koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (30. srpnja 2007.) nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude jer oba navedena zakona sadrže istovjetna pravila o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

9. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu čl. 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

10. U situaciji kada tuženik o riziku koji predstavlja promjena stope redovne kamate sa tužiteljicom kao potrošačem uopće nije pregovarao, iako je bio svjestan rizika za istu, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, kada je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran i predstavlja standardni ugovor, kada tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja i kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije pružio niti jednu uvjerljivu činjenicu (dokaz) iz koje bi proizlazilo suprotno (npr. da bi tužiteljici nudio izmjenu ugovora u dijelu kamatne stope), to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je formirao i prvostupanjski sud, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate po jednostranoj odluci tuženika nepoštene jer su suprotne dobroj vjeri i kao takve su prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

11. Pritom valja ukazati da procjena znatnije neravnoteže ne podrazumijeva samo kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, kako to u biti tumači tuženik (povećanje anuiteta od svega 8,83 eura u odnosu na početni anuitet), već može proizlaziti i proizlazi, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici, iz same činjenice dovoljno ozbiljno oštećenog pravnog položaja u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač i slabija strana ugovora o kreditu s obzirom na oblik ograničenja sadržaja prava koja proizlaze iz odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate.

12. Neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

13. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 35/05 – dalje ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015, C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/EEZ).

14. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice iznos od 427,64 eura (razlika uslijed mijenjanja stope redovne kamate), to je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2/2 7. i 8. ZOO).

15. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana kada ih je tužiteljica platila tuženiku budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice sudu imao razloga vjerovati da je stekao te iznose na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

16. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo stoga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tužiteljice (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te okolnost da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP).

17. Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi radi kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 2. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak