REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-342/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja TC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Ani Petrić, odvjetnici iz Nove Gradiške, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Ulica domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupan po opunomoćeniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi obvezno – ništetnosti, vr. p. s. 1.592,67 eura, nakon javne glavne rasprave zaključene 17. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja TC, zamjenice opunomoćenika tužitelja Maje Nepehal, odvjetnice u Požegi i zamjenika opunomoćenika tuženika Velimira Galića, odvjetnika u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe čl.2., čl.11. Ugovora o kreditu br. 61722/04 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava koji je dana 6.veljače 2004.g. sklopljen između tužitelja, kao Korisnik kredita i pravnog prednika tuženika – Splitska banka d.d., kao Kreditora, u dijelu u kojem je iznos odobrenog stambenog kredita u kunskoj protuvrijednosti od 28.814,30 EUR određen po srednjem deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita te u dijelu u kojem je mjesečni anuitet određen u iznosu od 261,04 EUR, kao i sve obveze iz Ugovora koje se obračunavaju, iskazuju i izvršavaju u izabranoj stranoj valuti (EUR kao valuta Ugovora) jer tužitelj nije u cijelosti bio informiran o svim bitnim parametrima, suprotno savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

II Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe čl.5., čl.6., čl.10. Ugovora o kreditu br.61722/04 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava koji je dana 6.veljače 2004.g. sklopljen između tužitelja, kao Korisnik kredita i pravnog prednika tuženika – Splitska banka d.d., kao Kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke i vezana uz određenu valutnu klauzulu o kojim uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope tužitelj nije bio upoznat pa tako ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila dovoljno određena, jasna ni razumljiva, a o njoj tužitelj nije mogao pregovarati.

III Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe čl.8., čl.9., čl.12., čl.16. Ugovora o kreditu br.61722/04 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava koji je dana 6.veljače 2004.g. sklopljen između tužitelja, kao Korisnik kredita i pravnog prednika tuženika – Splitska banka d.d., kao Kreditora, u dijelu u kojem su određene ulazne i izlazne naknade, izdaci nastali sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršavanjem ugovora, troškovi opomena, zateznih kamata, troškovi osiguranja, naplaćene bez dogovora s tužiteljem i bez ikakvog kriterija vezanog uz stvarni trošak, na način da je tužitelj morao pristati na unaprijed formuliranu odredbu o tzv.ulaznoj i/ili izlaznoj naknadi, bespogovorno te izvan ugovorenih parametara čime je uzrokovana neravnoteža na štetu tužitelja.

IV Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB 52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61 da tužitelju TC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 898,09 eur (osamstvodevedesetosameura i devetcenti) stečenog bez osnove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 12. lipnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se z prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a u roku od 15 dana.

V S preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 694,58 eura i zateznom kamatom na taj iznos počev od 12. lipnja 2019. godine pa do isplate tužitelj se odbija.

VI Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB 52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61 da tužitelju TC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.137,06 eura sa zateznom kamatom počev od 1. travnja 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

VII S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 2.512,94 eura i zateznom kamatom počev od 1. travnja 2025. pa do isplate tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj TC utužio je tuženika OTP banka d.d., kao pravnog slijednika HVB Splitska banka d.d. (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sa Sporazumu o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 61722/04 od 6. veljače 2004. godine, a koji je kao korisnik kredita sklopila s kreditorom HVB Splitska banka d.d., uz valutnu klauzulu sa rokom vraćanja otplate odobrenog kredita od 28.814,30 eura na rok od 180 mjeseci i promjenjivom kamatnom stopom od 6,66 %.

2. Tužitelj se poziva na Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev- 2245/17-2 u kojoj najviši sud RH zauzima stav predstavlja li kolektivna tužba radnju vjerovnika kojoj Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05) da je učinak prekida zastarnog roka, a tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH zauzeo stav da kolektivna tužba predstavlja radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka, a jer su povodom kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ugovorne odredbe proglašene nepoštenima u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom banaka, a kako to stoji u presudi Vrhovnog suda RH, posl.br. Revt-249/14. Tužitelj je istakao da je ovom odlukom Vrhovnog suda RH odredba potrošačkog ugovora o kreditu u kojemu je glavnica vezana za valutnu klauzulu također proglašena nepoštenom ugovornom odredbom jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima, a suprotno savjesti i poštenju, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

3. Tužitelj se pozvao na odredbu čl. 1111 ZOO-a i zahtijevao da mu tuženik isplati stečeno bez osnove, a u iznosu ne manjem od 12.000,00 kn, u vrijeme podnošenja tužbe, a što znači da je zahtjevao i sporedna potraživanja tj. zateznu kamatu od dana stjecanja neosnovanih iznosa pa sve do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka.

4. Tužitelj je istakao da nije sporno da mu je banka tj. tuženik priznao pravo na povrat preplaćenog iznosa od 7.723,64 kune, zajedno sa iznosom od 3. 407,37 kuna, na ime zateznih kamata i to uzimajući kao točnu činjenicu da je tuženik tužitelju priznao stečeno bez osnove samo unazad od 5 godina od priznanja. Dakle, nije sporno da je nagodbom od 8. studenog 2018. tuženik tužitelju isplatio razliku naplaćenih anuiteta u većem iznosu tj. u iznosu 7.723,64 kune (1.012,00 eura), a po osnovi kamate i dodatan iznos od 3.407,37 kuna i to za razdoblje od 10. travnja 2012. do 8. studenoga 2018. odnosno do konačne otplate kredita.

5. Tužitelj od tuženika zahtjeva konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 10. prosinca 2024. godine (str. 226-231) da sud u presudi utvrdi da su nepoštene, a time i ništetne odredbe članka 2. i članka 11. Ugovora o kreditu broj 61722/04 od 6. veljače 2004. u dijelu u kojem je iznos odobrenog stambenog kredita iskazanu kunskoj protuvrijednosti od 28.814,30 eura po srednjem deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita, u dijelu kojem mjesečni anuitet iznosi 261,04 eura, da sud utvrdi da su nepoštene, a time i ništetne odredbe članka 5, članka 6, i članka 10. Ugovora o navedenom kreditu u dijelu kojemu je ugovorena kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze kao promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke uzu određenu valutnu klauzulu, a i da se utvrdi da su nepoštene i time ništetne odredbe članka 8, članka 9, članka 12 i članka 16 navedenog ugovora u dijelu u kojem su određene ulazne i izlazne naknade tj. izdaci nastali sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršavanjem ugovora i dr. Restitucijski zahtjev je tužitelj postavio tako da je od tuženika zahtjevao da mu isplati ne manji iznos od 1.592,67 eura kao stečeni iznos bespravne osnove i da mu plati zateznu kamatu na svaki pojedini anuitet od dana plaćanja anuiteta pa do konačne isplate, zajedno s troškom parničnog postupka.

6. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao da nije sporno da je s tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju i zasnivanjem založnog prava, a tim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu o 28.814,30 eura, u protuvrijednosti u kunama na rok otplate od 180 mjeseci tj. 15 godina. Također nije sporno da je u članku 5. ugovora ugovorena kamatna stopa od 6,66 % godišnje, te da je ista promjenjiva, a da su u članku 10. ugovora jasno precizirani parametri prema kojima će se određivati kamatna stopa ubuduće (šestomjesečni EURIBOR). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne ( misli se na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Ovo stoga što je očito da tužitelj svoj zahtjev temelji na tome da je ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima. Stavu tužitelja tuženik se izričito protivi jer smatra da se u ovom parničnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u zagrebu) i Pž-7129/13 ( Visoki Trgovački sud RH u Zagrebu).

7. Tuženik je istako da ako bis e ovaj postupak tretirao kao postupak radi naknade štete tada bi nastupila zastara potraživanja iz čl-376 ZOO-a, a ako bi se postupak tretirao kao stjecaj bez osnove tada bi zastarni rok iznosio 5 godina i računajući isti od dana sklapanja ništetnog pravnog posla 6. veljače 2004. tada bi opet nastupila zastara potraživanja.

8. tužitelj se ovakvom stavu tuženika protivio navodeći da se tužba iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača direktno primjenjuju je na pet hrvatskih banaka i Sberbank, Erste banku, Splitsku banku (sada OTP banka) i Hypo Alpe Adria bank (sada Addiko bank dd), a jer su ove banke ugovarale primjenu svojeg tečaja indeksacije valute, a ne tečaja HNB-a i pritom da je Sud EU ukazao na nepoštenost i ništetnost odredbi ugovora u kojim a je kod ovih banaka bila ugovorena valutna klauzula euro, a koja se indeksira prema tečaju banke.

9. Na pripremnom ročištu od 9. veljače 2021.zaključen je prethodni postupak i sud je prihvatio dokazni prijedlog izvođenja dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđenja eventualne pretplate na ime navodno ništetne odluke tuženika o jednostranom podizanju kamatne stope i navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a za vremenski period od 6. veljače do 10. travnja 2012. godine, a jer je nesporno između stranaka da je tuženik izvansudskom nagodbom od 8. studenoga 2018. priznao tužitelju razliku naplaćenih anuiteta u iznosu od 7.723,64 kune i zateznu kamatu u iznosu od 3.407,37 kuna, a za razdoblje od 10. travnja 2012. pa do konačne isplate kredita.

10. Rješenjem posl.br. P-342/2019-13 od 28. srpnja 2021. vještakom je imenovana stalni sudski vještak Sanda Marinac, a koja je imala obvezu na temelju pisane dokumentacija utvrditi razliku između iznos plaćene kamate unutar svakog anuiteta koju je tuženik primjenjivao po određenoj stopi, naspram početno ugovorene stope iz ugovora o kreditu, kao i radi utvrđenja razlike tečaja za euro koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za euro na dan korištenja kredita.

12.Finacijsko knjigovodstveni vještak Sanda Marinac dostavila je pisani nalaz i mišljenje te je na temelju pisane dokumentacije i to rečenog ugovora o kreditu broj 61722/04, dodatka ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju za zasnivanje založnog prava, nagodbe sklopljene između parničnih stranaka kao ugovornih 8. studenoga 2018., otplatnog plana u kunama, početni, otplatnog plana u eurima, sastavljen na temelju podataka i utvrđenih činjenica iz dodatka ugovoru, obavijesti o promjeni katne stope po kreditu od 27. travnja 2009. i specifikaciji uplata, utvrdila da su parnične stranke kao ugovorne 6. veljače 2004. sklopile ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju za zasnivanje založnog prava broj 61722/04 u iznosu od 28.814,30 eura na rok otplate od 15 godina uz mjesečnu otplatu na 180 anuiteta, uz poče od 12 mjeseci sve obračunato prema srednjem deviznom tečaju kreditor za eur na dan korištenja kredita, a da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 6,66 % godišnje i iznos anuiteta od 261,04 eura, prava rta da dospijeva 10. ožujka 2005. godine, da je srednji tečaj HNB za valutu eur na dan isplate kredita 25. veljače 2004. iznosio 7,650726 kuna, da je z vrijeme trajanja počeka u otplati kredita između ugovornih stranaka tj. između tužitelja i pravnog prednika tuženika sklopljen dodatak ugovoru o kreditu s sporazumom o osiguranju za zasnivanje založnog prava u kojem se utvrđuje novi iznos kredita zbog djelomične otplate , a koji iznosi 18,001,961 eur uz mjesečnu otplatnu na 175 anuiteta, da iznos anuiteta iznosi 162,03 eura, da prava rata dospijeva 10. kolovoza 2005., a zadnja 10. veljače 2020. Kako tuženik nije mogao pronaći u arhivi novi otplatni plan kao prilog uz dodatak ugovoru tada je vještak samostalno , uz primjenu promijenih parametara iz dodatka sam sastavila otplatni plan. Utvrdila je da je od dospijeća prve rate kredita do dana 1. rujna 2007. godine tuženik obračunavao tuženih obračunavao ugovorenu kamatnu stopu od 6,66 % godišnje, a od 1. travnja 2009. tuženik je smanjio kamatnu stopu na 6,28 % godišnje, te je iznos anuiteta bio 159,05 eura, a kamatna stopa od 6,28 % godišnje bila je u primjeni sve do 10. travnja 2012.

Na temelju ovih utvrđenja mišljenje je vještaka da prema planu otplate kredita koji je izračunat temeljem ugovorenih promjena iz dodatka ugovoru, uz primjenu srednjeg tečaja za eur na dan isplate kredita u razdoblju od dospijeća prve rate kredita do 10. travnja 2012. godine glavnica kredita iznosi 47.439,32 kune, da kamata iznosi 52,972,10 kuna a da zbroj rata kredita iznosi 100.411,42 kune. Tužitelje tijekom otplate kredita platio 51.399,95 kuna, redovne kamate ( stupac 10), a unatoč smanjenju kamatne stope tužitelj je manje platio iznos od 1.572,25 kuna ( stupac 11). Zbog promjene tečaja eura na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita ( tečajne razlike) tužitelj je manje platio iznos od 2.670,39 kuna po glavnici i po kamati ( stupac 11). Sveukupno je tužitelj manje platio zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja eura na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznos od 4.242,54 kuna( stupac 12). Razliku između ugovorne kamatne stope i kamatnih stopa koje su uslijedile nakon sklapanja ugovora o kreditu imenovani vještak je izračunao kao razliku iznosa kamate u kunama prema početnom otplatnom planu i plaćene kamate u kunama za svaku ratu kredita, a prema podacima iz prometa po računu. Razliku u otplati glavnice kredita od sklapanja ugovora o kreditu i početnog tečaja i primjena tečaja tijekom otplate kredita je izračunata kao razlika između iznosa uplaćene rate kredita u kunama i umnoška iznos rate u eur i srednjeg tečaja HNB na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu, te umanjena za iznos više ili manje plaćene kamate za svaku ratu kredita.

11. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka uz prijedlog da se vještačenje ponovi i to na način da se ponovljeni nalaz i mišljenje temelju na zakonskim odredbama, pravilima sruke, pravomoćnim odlukama domicilnih sudova i Europskog suda, a i dokumentaciji koja prileži spisu i kako je naloženo rješenjem suda.

12. Tužitelj je predložio da sud vještakom imenuje drugu osobu i to stalnog sudskog vještaka.

13. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka, ali je ocijenio da je sam uputa za vještačenje bila pogrešna pa zbog toga niti rezultat provedenog vještačenja nije mogao biti pravilan.

14. Dakle, tuženik je zaključio da je vještak utvrdio razliku između anuiteta s osnova valutne klauzule u iznosu od 2.670,39 kuna, a s osnove promjene kamatne stope u iznosu od 1.572,15 kuna, ali na način da je tužitelj s ovih osnova platio tuženiku 4.242,54 kune manje nego li je bilo ugovoreno, a slijedom čega ostaje za zaključiti da je bi sud trebao tužbeni zahtjev tužitelja odbiti ako zaključi da osnov tužbenog zahtjeva nije osnovan.

15. Kako između stranaka nakon tako danog nalaza i mišljenja vještaka nije bilo moguće zaključiti nagodbu, a dispozicija tužitelja je bila usmjerena ka prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka i prijedlog da vještak neposredno obrazloži svoj nalaz i mišljenje, u nastavku postupka sud je na raspravi od 22. srpnja 2022. neposredno saslušao vještaka Sandu Marinac, pribavljen je dopunski nalaz i mišljenje vještaka Sande Marinac, vještak je ponovno saslušan na raspravi održanoj 7. prosinca 2023. te i na zaključenoj raspravi 17. veljače 2025. kada je sud ponovno pročitao pisani nalaz i mišljenje vještaka, dopunu nalaza i mišljenja od 30. listopada 2023., a i pročitao iskaze vještaka koje je dala na prethodnim raspravama. Sud je također izvršio uvide u priložene tabele, kao priloge uz nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja, a izvršeni su i uvidi u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava koji su 6. veljače 2004. zaključili kreditor tadašnja Splitska banka d.d. i korisnik kredita OC te i u Dodatak Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava koji su kreditor i korisnik kredita zaključili 15. srpnja 2005. U svrhu dokazivanja sud je saslušao tužitelja TC.

16. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja, kako je postavljen u podnesku od 10. prosinca 2024. (stranice 226 – 231 spisa) osnovan u stavku I, II, III u cijelosti, a u stavku IV i V zahtjeva osnovan je do iznosa presuđenog u izreci ove presude.

17. Naime, nije sporno između stranaka da je pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit na temelju Ugovora o kreditu broj: 61722/04 od 6. veljače 2004. u iznosu od 28.814,30 EUR, da je predmetni kredit stambeni kredit iz programa poticajne stanogradnje u Gradu Požega, da je za uredno vraćanje kredita tužitelj prihvatio da se na njegovoj kupljenoj nekretnini uknjiži založno pravo, da je rok otplate kredita 180 mjeseci (15 godina), da je razdoblje počeka 12 mjeseci od zaključenja Ugovora, da će tužitelj u otplatnom razdoblju plaćati redovnu kamatnu stopu od 6,66 % godišnje, da je kamata promjenjiva te i da će plaćati interkalarnu kamatu po stopi od 2,6 % godišnje koja je također promjenjiva, a da je efektivna kamatna stopa izračunata u visini od 6,96 %. Također nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 6. veljače 2004. naknada za obradu zahtjeva utvrđena iznosom od 1 % od iznosa odobrenog kredita i da može biti najviše do 1.000,00 HRK, da se plaća jednokratno prije korištenja kredita i da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.

Redovna kamatna stopa je promjenjiva a ona utvrđena u točki 05 (6,66 %) da se zasniva na šestomjesečnom euribor-u i da se usklađuje u pravilu (osim kod prvog usklađenja) protekom razdoblja od 6 mjeseci uvijek svakog 31. ožujka i 30. rujna (kamatni period), da je osnov usklađivanja visina euribor-a, a koji je određen na prethodno navedene dane (posljednji dan kamatnog perioda u odnosu na prethodni posljednji dan kamatnog perioda), da se kamata neće povećavati/smanjivati ako se euribor nije povećao ili smanjio za više od 1 % poena dok će se u suprotnom, ako navedeno povećanje ili smanjenje iznosi više od 1 % poena kamata povećati ili smanjiti za istovjetan (sveukupan) postotni iznos povećanja ili smanjenja euribor-a. Kod izmjene redovne kamatne stope kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita.

18. Nije sporno da su prema Dodatku Ugovoru o kreditu od 6. veljače 2004. (broj Dodatka: 61651/04) ugovorne stranke 15. srpnja 2005. suglasno utvrdile da je 6. veljače 2004. zaključen navedeni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, a temeljem kojeg Ugovora je kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit iz "programa poticajne stanogradnje u Gradu Požega", a da ugovorne stranke utvrđuju da je na dan zaključenja ovog I Dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita otplatio kreditoru dio iznosa kredita i to u kunskoj protuvrijednosti od 11.000,00 EUR po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan plaćanja, a zbog čega se mijenja točka 2 rečenog Ugovora o kreditu tako da je iznos kredita koji kreditor odobrava korisniku kredita umjesto 28.814,30 EUR sada 18.001,91 EUR. Mijenja se i točka 6 Ugovora o kreditu tako da prema navedenom Dodatku efektivna kamatna stopa sada iznosi 7,25 %, a način izračuna efektivne kamatne stope da se nalazi u privitku Ugovora o kreditu. Izmijenjena je i točka 11.2 Ugovora o kreditu tako da je nakon izmjene po strankama utvrđeno da se kredit otplaćuje u 175 rata, da će mjesečna rata za 174 mjesečne rate iznositi 162,03 EUR, a da će jedna otplata rate iznositi (preostala rata) 161,11 EUR i da će korisnik kredita sve plaćati u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora, vrijedećem na dan dospijeća pojedine rate s time da prva rata dospijeva 10. kolovoza 2005., a zadnja rata dospijeva 10. veljače 2020.

19. Nije sporno između stranaka da su tužitelj i pravni prednik tuženika kao ugovorne stranke zaključile nagodbu 8. studenog 2018. (stranica 13 spisa) u kojoj su utvrdili da su temeljem ponude banke od 7. studenog 2018., a koja se ponuda odnosi na različito tumačenje odredbe o usklađivanju kamatne stope iz članka 10. Ugovora o kreditu broj: 61722/04, a u kojoj su utvrdili da za razdoblje od 10. travnja 2012. do dana sklapanja nagodbe banka korisniku kredita putem gotovinske isplate na blagajnu isplaćuje iznos od 7.723,64 HRK po osnovi utvrđenih razlika naplaćenih anuiteta, što predstavlja iznos od 1.012,20 EUR po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan dospijeća svakog naplaćenog anuiteta, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom u iznosu od 3.407,37 HRK. U nagodbi stoji da su banka i klijent tom nagodbom riješile sve svoje međusobne odnose koji proizlaze iz Ugovora o kreditu broj: 61722/04, te da se klijent tj. ovdje tužitelj prema banci odriče daljnjih potraživanja po osnovi Ugovora/Prigovora.

20. Nije sporno da je pravni prednik tuženika potvrdom o konačnoj otplati kredita (stranica 19 spisa) potvrdio da je korisnik kredita tj. tužitelj u cijelosti otplatio kredit na dan 17. rujna 2015.

21. Između stranaka je ostalo sporno jesu li nepoštene, a time i ništetne odredbe rečenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos odobrenog stambenog kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti od 28.814,30 EUR određen po srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita te u dijelu u kojem je mjesečni anuitet određen kao i sve druge obveze, a na način da se iznosi obračunavaju, iskazuju i izvršavaju u izabranoj stranoj valuti po prodajnom deviznom tečaju banke kreditora, ostalo je sporno jesu li nepoštene, a time i ništetne odredbe izrečenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke i vezana uz određenu valutnu klauzulu te jesu li nepoštene, a time i ništetne odredbe Ugovora u dijelu u kojem su određene ulazna i izlazne naknade te izdaci nastali sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršavanjem Ugovora, troškovi opomena i dr.

22. Ako su navedene odredbe Ugovora ništetne, a tuženik je do kraja postupka isticao kako navedene odredbe nisu nepoštene, a time da nisu ni ništetne, ostalo je sporno dali tuženik s obzirom na pisani nalaz i mišljenje imenovanog vještaka (Nalaz i mišljenje na stranicama 84 – 85 spisa i Tablice stranica 86 - 88 spisa) ima obvezu bilo što isplatiti tužitelju, a jer je vještak Sanda Marinac u pisanom nalazu i mišljenju utvrdila da je tužitelj zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja EUR na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, manje platio novčanih sredstava u iznosu od 4.242,54 HRK / 563,00 EUR.

23. Također je ostalo sporno, a imajući u vidu vrijeme zaključenja navedenog Ugovora, ima li se tužitelj pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presude u kojoj se odlučivalo o tužbenom zahtjevu Udruge Potrošač, a koja se isključivo referirala na Ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula (CHF).

24. Ostalo je sporno je li za tužiteljevo potraživanje, ako je osnovano nastupila zastara potraživanja, a koju je obrazlagao tuženik tijekom postupka. Naime, tuženik je isticao prigovor zastare potraživanja za sve iznose od dana sklapanja Ugovora tj. od 6. veljače 2004. pa sve do 10. travnja 2012.

25. Naime, nije sporno između stranaka da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 61722/04 od 6. veljače 2004. te i u vrijeme sklapanja Dodatka ovom Ugovoru 15. srpnja 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP/03), a koji je u članku 81. stavak 2. i 3. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo pojedinačno ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca.

26. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu: P-1401/12 utvrđeno je da tuženici u tom kolektivnom sporu, a između kojih je i pravni prednik tuženika u ovom sporu, prije zaključenja Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi jer da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope. To znači da potrošači nisu imali na raspolaganju osnovne parametre o kojima ovisi kretanje kamatne stope te da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva, niti poštena, a time je kao takva utvrđena ništetnom.

27. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12 - dalje: ZZP/07) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Ovaj sud pravno ocjenjuje da se tužitelj može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj: Revt-249/14-2 kojom je, između ostalog, odbijena revizija tužene banke protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-719/2013-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postupanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017 na stranici 44 svog obrazloženja određeno istakao: "Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u CHF.

29. Nedvojbeno je da je tužitelj u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03 potrošač, a jer je s pravnim prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U točki 1. rečenog Ugovora o kreditu od 6. veljače 2004. stoji da taj Ugovor uređuje iznos i pojedinačne uvjete odobravanja stambenog kredita iz programa poticane stanogradnje u Gradu Požega, a iz preostalog sadržaja Ugovora i uvjerljivog iskaza tužitelja sud utvrđuje da je on realizirao stambeni kredit upravo za kupnju kuće u gradu [adresa] u [adresa], a kako je kreditor tužitelju kao korisniku kredita tj. tužitelju predao na potpis unaprijed otiskani Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju, a na bilo koju odredbu tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati, a posebno nije mogao utjecati na odredbu iz točke 5. i 6. Ugovora (promjenjiva kamatna stopa) tada sud zaključuje da je ova odredba Ugovora nepoštena, a time i ništetna jer je tijekom postojanja obveze iz Ugovora bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Ovo stoga što tuženik kao trgovac i tuženik kao korisnik kredita tj. potrošač nisu pojedinačno pregovarali i nisu Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku po promjeni stope ugovorene kamate i sve to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

30. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je istakao da je tužbu protiv tuženika podnio upravo zbog nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu prema njemu, a taj nepošten odnos je tužitelj utvrdio u činjenici da je kamata na euro kredite ovisila o EURIBOR-u i trebala je iznositi, mišljenje je tužitelja svega 2,6 %. Ovu činjenicu, istakao je tužitelj nedvojbeno je mogao utvrditi na temelju sadržaja raznih medija, a kako je navedenom nagodbom od 8. studenog 2018. tužena banka njemu priznala da je u razdoblju od travnja 2012. pa do konačne otplate kredita 17. rujna 2015. on kao korisnik kredita platio više novčanih sredstava u iznosu od oko 11.000,00 HRK, tada je zaključio da kada je u srpnju 2005. banci u gotovini isplatio protuvrijednost od 11.000,00 EUR u kunama, a banka mu je prihvatila isplatu i s njim zaključila dodatak ranije zaključenom Ugovoru u kojem je redovna kamata od 7,25 % utvrđena kao promjenjiva na preostali iznos kredita, da postupanje banke nije bilo pošteno i da je zbog toga odredba Ugovora ništetna.

31. Dakle, na temelju iskaza tužitelja, a koji je iskaz u cijelosti vjerodostojan ovaj sud utvrđuje da između njega i banke nije bilo pregovaranja u vezi s redovnom kamatom koja je tijekom određenog razdoblja bila promjenjiva pa imajući u vidu činjenicu da je pravni prednik tuženika u Ugovoru (točka 10. Ugovora) utvrdio da je redovna kamata promjenjiva a da se redovna kamata iz točke 5. Ugovora zasniva na šestomjesečnom EURIBOR-u, svakom prosječnom čovjeku kao korisniku kredita bio je nepoznat pojam "EURIBOR", i kako su tužitelju kao potrošaču ostali nepoznati i egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, a koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, više je nego očito da je takovo postupanje pravnog prednika tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

32. EURIBOR je prema definiciji prosječna kamatna stopa po kojoj Europske banke međusobno pozajmljuju novac, a za njega je vezana varijabilna (promjenjiva) kamatna stopa.

33. U dopuni nalaza i mišljenja vještak Sanda Marinac je istakla da je tužitelj zbog neusklađenja kamatne stope sa šestomjesečnom stopom EURIBOR-a na dane 31. ožujka i 30. rujna u svakoj godini otplate kredita od 10. kolovoza 2005. do 10. travnja 2012. platio više 181,08 EUR, u razdoblju od 10. listopada 2009. do 10. travnja 2012., ali da je isto tako manje platio 959,16 EUR u razdoblju od 10. kolovoza 2005. do 10. rujna 2009., a kako je tužitelj na neposredna obrazloženja vještaka te i dopunu nalaza i mišljenja neprekidno ulagao prigovore, u nastavku postupka valjalo je odlučiti je li ništetna odredba rečenog Ugovora u dijelu u kojem je mjesečni anuitet određen u iznosu protuvrijednosti valute eura po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan uplate kao i da li su i sve druge obveze iz ovog Ugovora koje se iskazuju i izvršavaju u valuti EUR ništetne, posebno i odredba članka 8., 9., 12. i 16. Ugovora, a koja se odnosi na određene ulazne i izlazne naknade.

34. Naime, ocjena je ovog suda da se utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a u kojoj je utvrđeno da su ugovornim odredbama iz Ugovora o kreditima banke, među kojima je i ovdje tužena banka tj. njen pravni prednik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, također primjenjivo u odnosu na valutu euro, a jer se sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) tužitelj može pozvati na pravno utvrđenje iz presude koja je donesena nakon podnesene kolektivne tužbe. Dakle, Vrhovni sud republike Hrvatske je presudom poslovni broj: Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio stav iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a to znači da je utvrđeno da su ugovornim odredbama tužene banke, među kojima i ovdje pravni prednik tuženika, sklapali u određenom razdoblju, od 10. rujna 2003. do 2008., s korisnicima kredita tj. potrošačima takve ugovore u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bila švicarski franak, a takvim ugovaranjem povrijeđeni su kolektivni interesi i prava potrošača pa su ugovorne odredbe utvrđene kao nepoštene i ništetne, a vezane za valutu švicarski franak. Ovo stoga što prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora banke nisu kao trgovci u cijelosti potrošača informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama.

35. Utvrđujući da je pravni prednik tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem kao korisnikom kredita ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica euro (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno proizlazi da je dio Ugovora o kreditu u kojem je utvrđena valuta euro nepoštena i ništetna ugovorna odredba.

36. Kako je navedenim pravomoćnim odlukama, a posebno odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 utvrđeno da je nepoštena odredba potrošačkog Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz valutnu klauzulu i da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima, suprotno savjesti i poštenju, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača valjalo je utvrditi da je nepoštena, a time i ništetna odredba članka 2. i članka 11. navedenog Ugovora u kojem stoji da kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.814,30 EUR i da se mjesečna rata kredita otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa utvrđenog u Ugovoru, a koji se utvrđuje korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja koji vrijedi za valutu euro na dan ispunjenja obveze.

37. Vezano za tzv. ulaznu naknadu treba istaći kako je tuženik tj. pravni prednik tuženika sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu, a nedvojbeno je da se o toj pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo, a tuženik nije niti dokazao opravdanost ugovaranja takve naknade u postotku od 1 % od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 HRK.

38. Nedvojbeno je utvrđeno, nakon neposrednog saslušanja Sande Marinac na raspravi od 7. prosinca 2023. da je stvarna isplata kredita tužitelju iznosila 218.715,23 HRK, a jer se to vidi iz prvog otplatnog plana tj. da je od iznosa odobrenog kredita od 220.935,37 HRK banka obustavila 2.220,14 HRK na ime troška od 1 %, a što znači da je tužitelj doista uplatio naknadu prije negoli mu je isplaćen kredit u iznosu od 218.715,23 HRK.

39. O ovoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja ove naknade koju je tužitelj banci platio prije isplate kredita. Tuženik u ovom sporu nije dokazao koje usluge ili troškovi su trebali biti podmireni iz iznosa ove naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Tužitelj i tuženik nisu solemnizirali Ugovor o kreditu i Dodatak Ugovora o kreditu pa se ne može utvrditi da bi tuženik imao opravdane troškove, a i javnobilježničku pristojbu za ovjeru potpisa platio je tužitelj 15. srpnja 2005. kada je zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu. Također treba istaći da je sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio da članak 3. stavak 1. Direktive broj 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba Ugovora o zajmu koji je sklopljen između potrošača i Financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama i da je plaćanje naknade u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere onda kada Financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što je na sudu da provjeri. Dakle, primjenjujući ovaj stav suda Europske unije na ovaj spor treba istaći da tuženik nije dokazao koji troškovi / usluge i dr. su eventualno obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom pa je sud utvrdio ništetnom odredbu Ugovora u kojoj se spominje ulazna naknada.

40. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

41. Prema stavu ovoga suda, a vezano za ništetnu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zastara je u smislu članka 241. ZOO-a prekinuta podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača, s time da je zastarni rok u odnosu na tražbinu po toj osnovi počeo ponovno teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu tj. 11. lipanj 2019. nedvojbeno proizlazi da nije protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a niti u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kao niti u odnosu na potraživanje s osnove valute niti u odnosu na tzv. ulaznu naknadu. Dakle, rok za zastaru potraživanja po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi treba računati od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. pa kako zastara nije nastupila prigovor je odbijen kao neosnovan. Što se tiče ulazne naknade zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude donesene u ovom postupku, a sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj: Su-IV-47/22.

42. Što se tiče visine zahtijevanog i presuđenog iznosa treba također istaći da je financijsko-knjigovodstveni vještak Sanda Marinac u dopuni nalaza i mišljenja od 30. listopada 2023. (stranice 139 – 141 spisa), a kojem prileže tablice (stranice 142 – 153 spisa) određeno istakla da je nakon obračuna interkalarne kamate za razdoblje 25. veljače 2004. do 31. siječnja 2005. interkalarna kamata u iznosu od 738,97 EUR pripisana glavnici kredita koja je na dan 31. siječnja 2005. iznosila 29.553,27 EUR / 227.707,95 HRK, a nakon otplate prvih pet rata kredita, prema početnom otplatnom planu glavnica kredita je iznosila 29.051,67 EUR / 223.843,12 HRK. Tužitelj je 8. srpnja 2005. jednokratno uplatio 82.523,00 HRK kao djelomičnu otplatu glavnice kredita, a u poslovnim knjigama tuženika je evidentirana uplata u iznosu od 11.220,00 EUR glavnice. Dana 15. srpnja 2005. tužitelj i prednik tuženika su sklopili rečeni Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdili novi iznos kredita zbog djelomične isplate, a novi iznos kredita je 18.001,91 EUR uz mjesečnu otplatu na 175 anuiteta, iznos anuiteta je 162,03 EUR s time da prva rata dospijeva 10. kolovoza 2005., a zadnja 10. veljače 2020. Vještak je utvrdila da je na dan 15. srpnja 2005. glavnica kredita iznosila 17.831,67 EUR (29.051,67 - 11.220,00 = 17.831,67), a rata kredita iznosi 159,53 EUR uz primjenu godišnje stope od 6,66 i otplatu na 175 rata, a uz primjenu utvrđenih parametara vještak je i sastavila otplatni plan koji je dostavila u privitku. Ukupno zaduženje za pet rata po početnom Ugovoru i 81 ratu po Dodatku Ugovora iznosi po vještaku 25.447,13 EUR / 187.620,46 HRK, a tužitelj je uplatio 189.696,98 HRK, kako i stoji u tablici 1. stupac broj 8.

43. Zaključno je mišljenje vještaka da je razlika između stvarno više plaćenih kamata i tečajnih razlika u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznos od 4.546,55 HRK, a što se može utvrditi u tablici 2. stupac 13. i što po konverzijskom tečaju kuna / euro 7,5345 iznosi 603,43 EUR, a što se može utvrditi u tablici broj 2. stupac 16. Dakle, vještak smatra da je tijekom otplate kredita zbog većeg iznosa obračunate kamate u odnosu na utvrđenu tužitelj platio 901,94 HRK odnosno 119,71 EUR, a što je vidljivo u tablici 2. stupac 11. i stupac 14. Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu (tečajne razlike) tužitelj je više platio iznos od 3.644,61 HRK ili 483,72 EUR što je provjerljivo u tablici 2. stupac 12. i tablici 2. stupac 15.

44. Na istaknute prigovore tužitelja vještak je dala iscrpne odgovore na raspravi od 7. prosinca 2023., a kod svojih utvrđenja vještak je ostala i neposredno saslušana na raspravi od 17. veljače 2025., uz napomenu da je očitom greškom u pisanju spominjana valuta CHF umjesto valute EUR a da je ona to imala u vidu i da je postupila u svemu s pravilima struke. Kako je nalaz s mišljenjem vještaka u svemu objektivan, uvjerljiv i iznesen u skladu s pravilima financijsko-knjigovodstvene struke tada je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje koji je bio podloga za odlučivanje o restitucijskom zahtjevu. Naime, kako u tužbi tako i u podnesku od 10. prosinca 2024. tužitelj putem opunomoćenika specificira tužbeni zahtjev tako da zahtjeva da sud utvrdi presudom nepoštene i ništetne određene ugovorne odredbe, ali i da tuženik tužitelju isplati tj. "vrati iznos ne manji od 1.592,67 EUR stečen bez osnove" , zajedno sa sporednim potraživanjima tj. zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i troškom parničnog postupka na koji je zahtijevao zateznu kamatu od donošenja presude pa do isplate.

45. Treba istaći da tužitelj nakon što je vještak dostavila pisani nalaz s mišljenjem i u tablicama utvrdila pojedinačne novčane iznose po osnovi više plaćenog, kako vezano za promjenjivu kamatnu stopu tako i tečajne razlike, nije određeno specificirao tužbeni zahtjev, a sud nije imao razloga sam utvrđivati i dosuđivati tužitelju pojedinačne novčane iznose sa zateznom kamatom od dana plaćanja pa sve do isplate jer je tužbeni zahtjev procesno pravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, zasnovan na tvrdnji tužitelja da mu pripada ovlaštenje iz određenih činjenica tražiti ostvarenje određenih pravnih posljedica, a što znači da je tužitelj vezano za deklaratorna utvrđenja konkretizirao sadržaj pravnog odnosa čije se utvrđenje traži navođenjem svih elemenata od kojih zavisi kvalifikacija pravnog odnosa. Međutim, ovaj sud nije bio dužan sam utvrđivati pojedinačne novčane iznose iz nalaza i mišljenja vještaka već ih je tužitelj bio dužan specificirati tako da isti pojedinačno u zbroju daju konačan iznos tj. iznos od 603,43 EUR po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi tečajnih razlika. U parnično procesnom sustavu funkcija suda je uža i zadatak suda se svodi na ispitivanje osnovanosti one zaštite koju traži tužitelj a ne na provjeru – traganje za zaštitom na koju tužitelj ima pravo po Zakonu. Dakle, u kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužitelj je trebao određeno navesti da tuženik treba u njegovu korist isplatiti određene novčane iznose tj. pojedinačne novčane iznose sa zateznom kamatom od određenog dana pa sve do isplate, a kako tužitelj to nije učinio u podnesku tada je sud tužitelju na iznos od 603,43 EUR dosudio zateznu kamatu od podnošenja tužbe pa sve do isplate sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

46. Što se tiče troška tzv. ulazne naknade sud je iznos od 2.220,14 HRK pretvorio u EUR po konverzijskom tečaju 1 EUR = 7,5345 HRK i utvrdio da je to iznos od 294,66 EUR pa je taj iznos tužitelju također dosuđen sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa sve do isplate.

47. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj navedenih novčanih iznosa pa u smislu odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a mora tužitelju vratiti ne samo ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi rečenog Ugovora već i platiti zateznu kamatu, ali u ovom slučaju od podnošenja tužbe pa sve do isplate jer se podrazumijeva da tužitelj nije zahtijevao zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja pa sve do isplate, a kako je to utvrdila vještak nalazom i mišljenjem.

48. Budući da je zahtjev tužitelja osnovan do iznosa do 898,09 EUR (119,71 + 483,72 + 294,66 = 898,09) s viškom tužbenog zahtjeva do 1.592,67 EUR ili 694,58 EUR valjalo je tužitelja odbiti kao s neosnovanim.

49. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, a jer je tužitelj uspio sa 56 % od postavljenog tužbenog zahtjeva pa mu je sud u tom omjeru dosudio troškove koje je imao radi zastupanja po opunomoćeniku – odvjetniku i one troškove koje je imao za plaćanje sudskih pristojbi za tužbu i donesenu presudu. Pravilno primjenjujući odredbu članka 155. ZPP-a sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a o tome koji su to troškovi bili potrebni te o visini troškova sud je odlučio brižljivo cijeneći sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu, a pri tome i pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) te i Uredbu o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23). Naime, tužitelj je zahtijevao iznos od 1.592,67 EUR, dosuđen mu je iznos od 898,09 EUR pa kada se stavi u odnos presuđeni i zahtijevani iznos dobije se iznos od 56 % i to jednako kao i kada sud utvrđuje da je tužitelj s osnovom uspio 100 % a s visinom 56 % pa u tom slučaju proizlazi da je uspjeh tužitelja 78 %, a uspjeh tuženika je 22 %, a 78 – 22 iznosi 56, a kako je to i predviđeno učiniti sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a.

50. Dakle, izdatak za zastupanje putem opunomoćenika – odvjetnika utvrđen je iznosom od 1.200,00 EUR, a jer odvjetnik ima pravo zahtijevati naknadu za svaku radnju po 100 bodova ili 200,00 EUR jer je 1 bod = 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

51. Opunomoćenik – odvjetnik je sastavio tužitelju tužbu, a zastupao tužitelja na pripremnim ročištima od 5. listopada 2020. i 9. veljače 2021. te na raspravama održanim 22. srpnja 2022., 7. prosinca 2023. i 17. veljače 2023. pa mu pripada nagrada sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife u iznosu od po 100 bodova za svaku radnju ili po 200,00 EUR tako da je osnovica 1.200,00 EUR, a kako je tužitelj obveznik plaćanja sudskih pristojbi na tužbu za koju je platio pristojbu u iznosu od 53,09 EUR i obveznik je plaćanja pristojbe za donesenu presudu u iznosu od 66,36 EUR tada je ukupan iznos koji podliježe umanjenju utvrđen kao 1.319,45 EUR. 56 % od ovog iznosa je 738,89 EUR i kada se ovom iznosu pribroji trošak vještačenja koji je bio nužan trošak i sud ga nije umanjivao, a iznosi 398,17 EUR tada je ukupan trošak tužitelja utvrđen iznosom od 1.137,06 EUR i sud je ovaj iznos tužitelju dosudio sa zateznom kamatom počev od donošenja presude pa sve do isplate, a jer je tužitelj zateznu kamatu zahtijevao u smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a.

52. S viškom zahtijevanog iznosa troška parničnog postupka od 2.512,94 EUR i zateznom kamatom na taj iznos valjalo je odbiti tužitelja jer je isti neosnovan.

53. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 2. travnja 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnica Ana Petrić, Nova Gradiška, Alojzija Stepinca 2a

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Osijek, Kralja Zvonimira 17/1