Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-459/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija, kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. ĐŽ ex. Đ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 2. ĐŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnicima Vinku Ljubičiću i Željku Vrdoljaku, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženice OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Vrdoljaku, odvjetniku u Splitu, zbog iseljenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-60/2024-9 od 28. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-60/2024-9 od 28. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„Nalaže se tuženici OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da u roku od 15 dana iseli i isprazni od osoba i stvari te preda tužiteljima u neposredan posjed nekretninu koja u naravi predstavlja trosoban stan u [adresa], anagrafske oznake [adresa], položen u zgradi označenoj u zemljišnim knjigama kao čest. zgr. [katastarska čestica] [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], [broj poduloška], i baš treći suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo E-3, koji se nalazi na prvom katu, na sjevernom dijelu zgrade.“

2. Odlukom o trošku obvezana je tuženica isplatiti tužiteljima iznos od 1.587,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka II. izreke prvostupanjske presude).

3. Žali se tuženica pobijajući prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), uz prijedlog da se ista preinači shodno žalbenim navodima odnosno ukine. Zatražila je i trošak žalbenog postupka.

4. Tužitelji su odgovorili na žalbu tuženice protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja pod 1. i 2. i naloženo je iseljenje tuženice iz predmetnog stana i predaja istog u neposredan posjed tužiteljima pozivom na članak 161. i članak 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV). Radi se o dva suprotstavljena privatna interesa fizičkih osoba (interesu tužitelja koji su vlasnici stana te interesu tuženice, neovlaštenog posjednika stana).

7. Odredba članka 161. ZV-a propisuje kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a odredba članka 162. ZV-a određuje kako vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

8. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

9. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te je na iste ispravno primijenio materijalno pravo.

10. Suprotno navodima žaliteljice prvostupanjska presuda je razumljiva i sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti proturječnosti između stanja spisa i obrazloženja prvostupanjske odluke. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te se iz prvostupanjske odluke u cijelosti može utvrditi zbog čega prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, pa se prvostupanjska presuda može valjano ispitati.

11. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, a nakon što je utvrdio:

- da su tužitelji pod 1. i 2. vlasnici predmetne nekretnine,

- da je OŽ izgubila spor protiv u tom postupku tuženih, a ovdje tužitelja, te tako nije uspjela ishoditi odluku da je stekla pravni položaj zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu,

- da je tuženica sa roditeljima živjela u tome stanu do zasnivanja braka 1969. kada je napustila zajednicu i otišla živjeti na adresu u [adresa], gdje je živjela sa svojim suprugom i djecom sve do dana kada je odlučila raskinuti svoj brak 2000. godine,

- da na tom stanu njen suprug ima status zaštićenog najmoprimca, te se nikada nije odlučio na kupnju toga stana,

- da tuženica na adresi [adresa] ima prijavljeno prebivalište sve do 2014., kada se prijavila na adresu predmetnog stana,

- da tuženica nema valjani obveznopravni ili stvarnopravni temelj za posjedovanje predmetnog stana,

- da je nalaganje iseljenja i predaja u posjed predmetnog stana tužiteljima utemeljeno na zakonu, jer ovi zahtjevi proizlaze iz članka 161. i članka 162. ZV-a i usmjereni su na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava vlasništva i slobode uživanja prava vlasništva, dok tuženica nema valjanu pravnu osnovu za posjed stana, a niti je ostvarila dovoljno jaku stvarnu i trajnu vezu sa tom nekretninom, pa se ne može smatrati da taj stan predstavlja njezin dom u smislu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija),

- da tužitelji svoje pravo vlasništva u njegovom punom sadržaju mogu ostvariti isključivo nalaganjem tuženici da im stan preda u posjed,

- da mjera iseljenja tuženice koja koristi stan u vlasništvu privatnih osoba, bez valjane pravne osnove, zadovoljava i zahtjev razmjernosti i nužnosti jer su tužitelji u potpunosti spriječeni služiti se predmetnim stanom, a njihov interes za zaštitom vlasništva preteži nad interesom tuženice i u okolnostima ostvarenja prava na dom,

- da tuženica nema dostatne i neprekinute veze sa spornim stanom,

- da se opravdani cilj tužitelja ne može postići blažom mjerom (nijedna od stranaka nije ni spominjala neku blažu mjeru od iseljenja) i miješanje u pravo tuženice (njezinim iseljenjem) je razmjerno potrebi tužitelja u odnosu na potrebe tuženice, odnosno prednost treba dati pravu vlasništva tužitelja,

- da je miješanje u konkretnom slučaju nužno u demokratskom društvu, odnosno razmjerno je cilju koji se teži ostvariti,

- da je boravkom u predmetnoj nekretnini tuženica uskratila tužiteljima mogućnost useljavanja,

- da tužitelji nisu bili „nemarni“ oko brige za ostvarenja prava koja proizlaze iz vlasništva.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja koje svoj osnov ima u sadržaju dokaza provedenih u postupku, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelji kao vlasnici aktivno legitimirana na podnošenje tužbe, a da je tuženica pasivno legitimirana jer se nalazi u posjedu predmetnog stana.

13. U odnosu na istaknuti prigovor povrede prava na dom za istaći je kako je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) dao tumačenje sadržaja prava na dom u hrvatskim predmetima Bjedov protiv Hrvatske (br. 42150/09, § 57, presuda od 29. svibnja 2012.), Orlić protiv Hrvatske (br. 48833/07, presuda od 21. lipnja 2011.) i Paulić protiv Hrvatske, (br. 3572/06, presuda od 22. listopada 2009.).

14. U predmetu Bjedov protiv Hrvatske ESLJP navodi:

"Dom je samostalan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Predstavljaju li neke prostorije 'dom' koji privlači zaštitu članka 8. stavak 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, i to o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (vidi Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., Izvješća 1996- IV, stavci 52.-54. i izvješće Komisije od 11. siječnja 1995., stavak 63.; Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenog 1986., stavak 46., Serija A br. 109; Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače 1978., DR 13, str. 40 i Prokopovich protiv Rusije, br. 58255/00, stavak 36., ECHR 2004-XI /izvaci/). Stoga je pitanje treba li neke prostorije razvrstati kao 'dom' činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu (vidi McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, stavak 46., 13. svibnja 2008.)."

15. Dakle, s konvencijskog stajališta pojam „doma“ samostalan je pojam koji ne ovisi o klasifikaciji prema domaćem pravu (Chiragov i drugi protiv Armenije [W], stavak 206.). Prema tome, odgovor na pitanje predstavlja li stambeni objekt „dom“ zaštićen člankom 8. stavak 1. EKLJP ovisi o činjeničnim okolnostima, odnosno o postojanju dostatne i neprekinute veze s određenim mjestom (Winterstein i drugi protiv Francuske, stavak 141.).

16. Pojam „doma“ može se odnositi na dugoročno stanovanje, na godišnjoj razini tijekom dužih razdoblja, čak i u kući koja pripada srodniku (Menteş i drugi protiv Turske, stavak 73.). Pojam „doma“ nije ograničen samo na zakonito uspostavljene domove (O protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stavak 54.), a na njega može polagati pravo i osoba koja živi u stanu čiji najam ne glasi na njezino ime (Prokopovich protiv Rusije, stavak 36.) ili koja je prijavljena da živi negdje drugdje (Yevgeniy Zakharov protiv Rusije, stavak 32.).

17. Ustavni sud je prihvatio tumačenje sadržaja prava na dom, zajamčenog člankom 34. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav), kako ga u svojoj praksi tumači ESLJP (primjerice predmet broj: U-III- 349/2018 od 6. veljače 2020., www.usud.hr).

18. U odnosu na istaknuti prigovor prava na dom, sud prvog stupnja proveo je test razmjernosti.

19. Odredbom članka 8. Konvencije određeno je u stavku 1. da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Nadalje, odredbom članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je pravo na nepovredivost doma kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda.

20. Zaštita prava na dom nije apsolutna i ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, obzirom da na strani suprotstavljenoj prigovoru - tužiteljima, postoji njihov interes iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članak 48. Ustava), pri čemu je na onome koji je istakao prigovor prava na dom - tuženici, teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njenog doma i da je došlo do miješanja u njeno pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužiteljima (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela VSRH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske od dana 16. i 17. rujna 2015.).

21. Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti posjednika „doma“ od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela, ali kada se radi o zaštiti prava vlasništva fizičke osobe koje je zaštićeno i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, radi se o dva privatna interesa koja oba uživaju konvencijsku i ustavnu zaštitu (u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. navodi se da je pravo vlasništva prevagnulo nad pravom podnositeljice na poštovanje njezina doma, jer je potonje pravo u potpunosti sprječavalo vlasnika da se služi spornim prostorijama).

22. Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju iseljenje (miješanje) teži legitimnom cilju jer bi se provelo radi predaje stana vlasnicima, a tuženica nije ni nositeljica stanarskog ni nekog drugog prava na predmetnom stanu, te je i nužno kako bi vlasnici mogli u punom opsegu ostvarivati sadržaj prava vlasništva, a tuženica je znala već i u trenutku useljenja nakon što je živjela na adresi u [adresa] od 1969., kako je razdoblje korištenja sporne nekretnine ograničeno te da se iz nje mora iseliti. Nadalje, interes vlasnika – tužitelja pod 1. i 2. u predmetnom slučaju prevaže nad interesom posjednice – tuženice, koja svoje stambeno pitanje nakon zahtjeva tužitelja za njeno iseljenje nije ni pokušavala na neki drugi način riješiti, te to odbija i dalje učiniti i nastavlja koristiti nekretninu na isti način.

23. Iz navedenog proizlazi kako je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima na odgovarajući način proveo test razmjernosti, te ispravno dao prednost pravu vlasništva tužitelja pod 1. i 2., koje pravo je utemeljeno na zakonu, usmjereno je na postizanje legitimnog cilja, te nužno u demokratskom društvu (kako bi se izbjegao nastanak veće štete vlasniku), a miješanje (iseljenje) je neophodno i potrebno obzirom na okolnosti slučaja. Opravdani cilj ne može se postići blažom mjerom, dok je dodatnim provjerama savjesnosti obiju stranaka, posebno tuženice, sud prvog stupnja pravilno ocijenio kako je mjera iseljenja razmjerna cilju koji se želi postići.

24. Tuženica je u predmetni stan u vlasništvu tužitelja uselila samovlasno, bez ikakve pravne osnove. Dakle, bila je svjesna da će morati napustiti predmetni stan i da u istom nije ovlaštena stanovati, a unatoč tome u istom je nastavila živjeti radi čega je pokrenut parnični postupak radi njenog iseljenja.

25. Polazeći od tih činjenica, uvažavajući pritom sve okolnosti konkretnog slučaja pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da je sporna mjera iseljenja opravdana jer je zakonita i slijedi legitimni cilj zaštite imovine, odnosno zaštite prava vlasnika, te je razmjerna cilju kojem teži i time nužna u demokratskom društvu (jer bi suprotno stajalište onemogućavalo vlasnika da iseli bespravne korisnike i da zaštiti svoju imovinu od samovlasnog zaposjedanja i korištenja).

26. Stoga, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je ispravno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise, te je njegova odluka obrazložena i zasnovana na zakonu.

27. Odluka o troškovima postupka je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te je trošak ispravno obračunat.

28. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalbu tuženice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

29. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspjela sa svojom žalbom.

U Splitu 2. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Ivan Tironi