Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: P-193/2023-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u u Metkoviću, po sutkinji Rajki Ćubela, u pravnoj stvari tužitelja VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika OTP banka d. d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici VHD i ostali odvjetnici iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 13. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 4., čl. 6, čl. 9. i čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 13349/06, zaključenog dana 8. veljače 2006. god. između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i pravnog prednika tuženika kao kreditora s druge strane u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 2.696,69 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), a koje kamate teku:

- na iznos od 4,86 eur od 11. ožujka 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 2,62 eur od 11. travnja 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 3,46 eur od 11. svibnja 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 3,13 eur od 13. lipnja 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 1,24 eur od 12. rujna 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 3,46 eur od 11. listopada 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 9,82 eur od 12. kolovoza 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 13,34 eur od 15. rujna 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 10,27 eur od 13. listopada 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 13,00 eur od 11. studenog 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 11,69 eur od 12. prosinca 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 17,90 eur od 12. siječnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 22,15 eur od 11. veljače 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 21,47 eur od 11. ožujka 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 25,21 eur od 14. travnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 30,25 eur od 11. svibnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 33,94 eur od 12. lipnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 43,92 eur od 13. srpnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 35,21 eur od 11. kolovoza 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 54,79 eur od 14. rujna 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 47,86 eur od 22. listopada 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 48,28 eur od 11. studenog 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 58,22 eur od 11. prosinca 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 71,10 eur od 11. siječnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 56,75 eur od 11. veljače 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 62,61 eur od 12. ožujka 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 55,14 eur od 12. travnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 79,90 eur od 09. lipnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 79,92 eur od 11. lipnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 98,76 eur od 16. srpnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 135,57 eur od 11. kolovoza 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 87,66 eur od 13. rujna 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 81,05 eur od 12. listopada 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 80,85 eur od 15. studenog 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 82,29 eur od 13. prosinca 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 88,72 eur od 11. siječnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 93,37 eur od 11. veljače 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 95,13 eur od 13. ožujka 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 91,99 eur od 11. travnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 93,52 eur od 12. svibnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 96,00 eur od 12. lipnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 93,52 eur od 12. srpnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 93,57 eur od 11. kolovoza 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 88,73 eur od 11. rujna 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 90,73 eur od 11. listopada 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 94,78 eur od 13. studenog 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 93,91 eur od 12. prosinca 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 95,03 eur od 11. siječnja 2013. god. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.400,00 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - uvećanjem kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika zaključili dana 8. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj 13349/06 temeljem kojeg je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 25.700,00 CHF i to po kupovnom tečaju kreditora – tuženika na dan korištenja kredita. Otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet, sukladno čl. 10. predmetnog ugovora, ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora – tuženika na dan dospijeća. Predmetni kredit je, sukladno ugovoru, otplaćen dana 10. siječnja 2013. Tužitelj ističe da je HVB Splitska banka d.d. prestala s radom te se pripojila OTP banci d.d. Tuženik je u čl. 4. Ugovora o kreditu naveo visinu kamatne stope koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,88 %. Međutim, čl. 4. i čl. 9. predmetnog ugovora određeno je da se kamatna stopa mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi se ista mijenjala. Dakle, visina kamatne stope ovisila je isključivo o odluci banke, bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, a što takvu veoma važnu ugovornu odredbu čini nerazumljivom. Zbog svega gore navedenog tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplate. Predmetni postupak je pravomoćno okončan na način da su presudom Općinskog suda u Metkoviću u predmetu pod posl. br. P. 69/2019 od 2. travnja 2021. godine usvojeni svi tužbeni zahtjevi tužitelja. Odredbe kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutu CHF - valutna klauzula:

Predmetnim Ugovorom određeno je da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.700,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 10. određeno je da se kredit otplaćuje u 83 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 387,56 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 384,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju na dan dospijeća. Odredbom 9. predmetnog Ugovora određeno je da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno svojoj jednostranoj odluci a samim tim i visinu anuiteta. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;

- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;

- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja

EURO zone gotovo potpuno izvjestan;

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;

- te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju- budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ju o tome ni na koji način nije informirao. Presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Prethodno izneseno u točki 3. historijata tužbe a vezano uz pregovaranje o pojedinoj ugovornoj odredbi, sklapanje tipiziranog ugovora, neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe te nedostatka savjesnosti i poštenja na strani tuženika odnosi se te primjenjuje i na odredbe Ugovora kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vezala za valutu CHF - valutna klauzula. Sukladno presudi Visokog trgovačkog sud RH pod posl. br. Pž-6632/17 utvrđeno je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Za istaknuti je i stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Također, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/4150/2019 od 03. veljače 2021. godine odbijaju se ustavne tužbe od strane banaka podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019 te se odbacuju ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Tom odlukom Ustavni sud konačno je potvrdio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u CHF kreditima. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Stoga je tužitelj podnio ovu tužbu i predložio da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari u odnosu na dio točke I. istaknutog tužbenog zahtjeva te predlaže da se tužba u tom dijelu odbaci, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Prije svega, za dio točke I. tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, u odnosu na konkretno članak 10. st. a) t. 1) predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari i predlaže predmetnu tužbu u tom dijelu odbaciti, budući je odredbom čl. 288. st. 2. ZPP-a propisano: „Osim rješenja koja je ovlašten donositi nakon prethodnog ispitivanja tužbe na pripremnom ročištu sud donosi i rješenje o odbacivanju tužbe, ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe.“ Naime, tužitelj predmetnom tužbom od 12.06.2023. pod točkom I. tužbenog zahtjeva predlaže utvrditi ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se iste odnose na valutnu klauzulu u CHF, dok pod točkom II. tužbenog zahtjeva predlaže naložiti tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos koji je tuženik navodno neosnovano stekao temeljem tih navodno ništetnih ugovornih odredbi. Međutim, tužitelj je protiv tuženika još 07.07.2015. pred Općinskim sudom u Metkoviću pokrenuo parnični postupak kojim je tražio utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, između ostalog i odredbe čl. 10. a) t. 1) predmetnog Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, te isplatu neosnovano stečenog zbog eventualno ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope. Navedeni postupak okončan je donošenjem pravomoćne presude posl. broj: P-69/2019 od 02.04.2021., kojom presudom je u točki II izreke utvrđena i ništetnost upravo odredbe čl. 10. st. a) t. 1), a za koji dio sada tužitelj ponovno traži utvrđenje ništetnosti. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da tužitelj ovom tužbom traži da se ništetnim utvrdi čl. 10. u dijelu koji bi se odnosio na valutnu klauzulu u CHF, pa stoga i u dijelu za koji je između istih stranaka već pravomoćno presuđeno, to tuženik predlaže da sud na temelju odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a u tom dijelu odbaci predmetnu tužbu. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 10.01.2013. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 15. Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo gotovo sedamnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999.g. do 2010.g., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003.g. – 2008.g. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2006.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03). Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Ako sud prihvati izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu i početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (početnom otplatnom planu i primijenjenom tečaju), imajući u vidu da je preplata zbog jednostrane promjene kamatnih stopa bila predmet drugog postupka, a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, odredba članka 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

3. Tužitelj je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka podneskom od 11. ožujka 2025. (list 91-93 spisa) uredio toč. II. i III. tužbenog zahtjeva, kao u izreci ove presude.

4. Tuženik se nije usprotivio uređenom tužbenom zahtjevu navodeći kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

5. Izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu, broj 13349/06 od 8. veljače 2006. godine sa svim priloženim ispravama, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Stefani Gardašanić od 11. veljače 2025.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbi sadržanih u čl. 1., čl. 4., čl. 6, čl. 9. i čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 13349/06 zaključenog dana 8. veljače 2006. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), kao i zahtjev da joj tuženik na ime iznosa preplaćenih po tom osnovu isplati 2.696,69 EUR- a, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. dana 8. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 13349/06 (list 9-10 spisa), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 25.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi od 6,88 % godišnje, da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se tužitelj obvezao vršiti otplatu kredita u 84 mjesečna anuiteta (83 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 387,56 CHF i jedan u iznosu od 384,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju na dan dospijeća (čl. 10.). Nije sporno ni da je tužitelj 10. siječnja 2013. otplatio kredit u cijelosti. Također nije sporno da je pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P-69/2019 utvrđena ništetnost odredbe sadržane u čl. 4. Ugovora o kreditu, a što se odnosi na promjenjivost kamatne stope, pa bez obzira na tu činjenicu, tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe s tužbeni zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora u kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata i otplata veže za valutu CHF.

8. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, je li tužiteljeva tražbina zastarjela, ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe, je li se o predmetnim ugovornim odredbama iz čl. 10. Ugovora koje se odnose na vezanje otplate mjesečnih anuiteta uz valutu švicarskog franka pojedinačno pregovaralo, odnosno jesu li te odredbe i/ili nejasne, i /ili teško razumljive i/ili teško uočljive te na posljetku jesu li su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), tj. odredbe čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, je li postupanjem tuženika tužitelju pričinjena šteta, ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22– dalje: ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Općepoznata je činjenica da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv pravnog prednika tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te da je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine te posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine.

10.1. Predmet navedenih postupaka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno je, između ostalog, da su banke, a među njima i tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U presudi VTS br. Pž-6632/17 izrijekom se navodi: „Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.“

11. Iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 13349/06, vremena sklapanja (2006. god.) i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom zahtjevu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF. Nije sporno da je tuženikov pravni prednik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu, pa je sud na temelju čl. 502 c ZPP-a i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015.) koji je bio na snazi i u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138. a Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP/2007) i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007). Dakle, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. naprijed citiranog Zakona, a slijedom toga i obvezan primijeniti utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, tj. sukladno čl. 502 c ZPP-a tužitelj ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u tom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502 c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teleološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule. Odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP-a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U odlukama VSRH br. Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. god. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. god, je VSRH iznio jasno i nedvojbeno shvaćanje o direktnom učinku kolektivnih presuda.

12. U smislu tih zakonskih odredbi ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Dakle, u odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.

13. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je tužitelj s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ju je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik da je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Međutim, takve tvrdnje ničim nije dokazao, nije predlagao ni izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, dok je tužitelj odustao od prijedloga da bude saslušan kao parnična stranka. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

14. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 9/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41-723/2014 u daljnjem ZZP) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

15. Tuženik je dakle ugovaranjem valutne klauzule u predmetnom Ugovoru o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer tužitelja osobno nikada nije upozorio na rizike vezane upravo za CHF valutu, a za koje rizike je tuženik – kao „stručna osoba“ – znao, odnosno morao znati. Nije sporno da tuženik nije mogao predvidjeti (točno) kretanje tečaja kune prema švicarskom franku. Međutim, činjenica je da je tuženik - kao trgovac odnosno “stručna osoba“ - znao da je švicarski franak tzv. valuta utočišta (sigurna valuta), dok tužitelj - kao potrošač - to nije znao niti je bio dužan znati. Stoga je tuženik (kao banka - trgovac) u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu, dok je tužitelj (kao potrošač) sklapanjem predmetnog ugovora preuzeo i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta – a za što ista naprosto nije znao jer mu je tuženik, postupajući suprotno (upravo) načelu savjesnosti i poštenja, takvo što prešutio.

16. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenjem ove tužbe jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti isplaćen u srpnju 2014., što nije sporno. Međutim, takva tvrdnja je protivna svim zakonskim normama koje uređuju pitanje ništetnosti (dijela) ugovora i povrat svega onoga što je primljeno temeljem ništetnog ugovora, odnosno ugovornih odredbi. Naime, Zakon o obveznim odnosima, kojim je uređeno pitanje ništetnosti ugovora (čl. 322. – 329.), ne poznaje razliku između „ispunjenih“ i „neispunjenih“ ugovora pa tako niti između otplaćenih i neotplaćenih ugovora o kreditu. Osim toga, takav navod tuženika je suprotan i utvrđenjima iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 - donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača – koje u niti jednom svom dijelu ne čine razliku između otplaćenih i neotplaćenih kredita. Upravo suprotno, navedene presude se odnose na sve potrošačke kredite sklopljene u točno određenom vremenskom razdoblju, u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Dakle, činjenica prestanka obvezno pravnog odnosa (u konkretnom slučaju ispunjenjem) nije niti može biti od ikakvog utjecaja na tužiteljev pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kao i na njegovo pravo na obeštećenje (restituciju).

17. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. god. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu VSRH je ustanovio da, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17.1. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju zastara tužiteljevog potraživanja počela je teći tek pravomoćnošću naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu 14. lipnja 2018. donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, pa do podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao opći rok zastare od pet godina, jer za stjecanje bez osnove nije određen drugi rok zastare (članak 225. ZOO/05).

18. S obzirom na utvrđenja spornih odredbi ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 323. u vezi s čl. 1111. i 1115. ZOO- a stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u toč. II. izreke.

19. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje te je sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić dan zadatak da izračuna razliku između iznosa koje je tužitelj stvarno platio po spornom kreditu i iznosa koje bi platio da se primjenjivao tečaj CHF u odnosu na HRK kao na dan isplate kredita. Također, da vještak specificira datume uplata i iznose svakog pojedinog anuiteta, odnosno razlika po svakom pojedinom anuitetu te prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir i eventualne negativne kamatne razlike.

20. Iz nalaza i mišljenja vještaka Stefani Gardašanić od 11. veljače 2025. (list 75 – 88 spisa) proizlazi kako pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 21.321,01 kuna ili 2.829,78 eura. Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 1.002,77 kuna, odnosno 133,09 eura. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 20.318,24 kuna, ili 2.696,69 eura.

21. Vještakinja je jasno i precizno, prema pravilima struke, znanosti i iskustva na temelju Ugovora o kreditu i dokumentacije u spisu izradila svoj nalaz i mišljenje na koji stranke nisu imale prigovora, pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

22. Slijedom navedenog, uvažavajući činjenicu da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se ne presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tuženik u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su ništetne, trebalo je tužbeni zahtjev prihvatiti kao osnovan i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.696,69 eura na ime razlike preplaćenih kamata sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pa je sud tužitelju dosudio kamatu na iznos razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju, a sve sukladno odredbi čl. 323. u vezi s čl. 1111 ZOO.

23. Naime, čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju uzimajući u obzir da je upravo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbi Ugovora. Naime tužena kao banka i trgovac je bila svjesna rizika po korisnika kredita kao potrošača zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, te nije upozorila potrošača tj. tužitelja zbog čega je postupila nepošteno (tako Vrhovni sud RH pod posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2018.) Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj i da je od trenutka stjecanja, time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbe Ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je na temelju čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

24. Ističe se da tuženik, nakon što je zaprimio podnesak tužitelja kojim je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, više i nije osporio visinu istog.

25. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/ 2022, 126/22 – dalje: Tarifa). Tužitelju, koji je u ovom postupku zastupan po odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava jednog obrazloženog podneska od 10. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištima od 6. lipnja 2024. i 13. ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupan iznos od 1.400,00 eura.

26. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 2. travnja 2025.

S u t k i n j a:

Rajka Ćubela

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana. Žalba se podnosi u tri (3) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Marijo Vrnoga, odvjetnik, Metković – e oglasna ploča

2. ANIĆ & ANIĆ d.o.o., Split – e oglasna ploča

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte