Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-232/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IHS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], II. IH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], III. RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], IV. TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćnici Ani Bobinac, odvjetnici iz Zagreba, Gajeva 22, protiv tuženika OH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi predaje u posjed, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Gospiću od 27. travnja 2020. poslovni broj: P-277/2017-36, u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj: P-277/2017-36 od 27. travnja 2020. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se žalba tuženika te se rješenje prvostupanjske odluke potvrđuje u točki I. izreke.

III. Točka II. izreke rješenja pod kojom je odbijen prijedlog radi određivanja privremene mjere nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" Nalaže se tuženiku BH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužiteljima RHS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], II. IH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], III. RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] te ostalim suvlasnicima TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]; ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije [adresa]) i NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] – preda u suposjed slobodan od osoba i stvari zajednički dio nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao zkč. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište ukupne površine 1205 m2, kuća površine 831 m2 i dvorište površine 374 m2 u naravi tavanski prostor desno koji se sastoji od hodnika korisne površine 7,80 m2, wc-a korisne površine 1,40 m2, kuhinje/dnevnog boravka korisne površine 20,80 m2, neiskorištenog tavana korisne površine 24,57 m2 i terase nenatkrivene korisne površine 9,56 m2 – i to u roku od 15 (petnaest) dana od dana donošenja prvostupanjske presude te se nalaže tuženiku da tužiteljima naknadi ovom parnicom prouzročeni parnični trošak u iznosu od 17.575,00 kn (sedamnaesttisućaipetstotinaisedamdesetipetkuna) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.".

1.2. Pod točkom I. izreke rješenja utvrđeno je da je tužitelj TH povukao tužbu dok je pod točkom II. izreke odbijen prijedlog radi određivanja privremene mjere.

2. Navedenu prvostupanjsku odluku pravodobnom žalbom pobija tuženik i to kako proizlazi iz sadržaja žalbe u dijelu kojim je odlučeno presudom te u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj TH povukao tužbu. Žalbu podnosi zbog "pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog i procesnog prava i zbog odluke o trošku" . Predlaže ukinuti pobijanu prvostupanjsku odluku i odbiti tužitelje sa tužbom kao neosnovanom i na zakonu neutemeljenoj, a podredno predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Predmet je povodom žalbe tuženika od 8. lipnja 2020. dostavljen ovom sudu 28. veljače 2025., dakle po proteku više od četiri godine.

4. Žalba tuženika osnovana je u dijelu kojim je odlučeno presudom dok je neosnovana u dijelu kojim je odlučeno rješenjem o povlačenju tužbe tužitelja TH.

5. Kako je člankom 365. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2., i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 22/80 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3. i 4. tog članka - dalje u tekstu: ZPP) propisano da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud će uzeti da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu, to u ovom žalbenom postupka predmet ispitivanja nije rješenje kojim je odbijen prijedlog tužitelja radi određivanja privremene mjere, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

6. Predmet postupka zahtjev je tužitelja kao suvlasnika stambeno poslovne zgrade izgrađene na kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište ukupne površine 1205 m2 (kuća površine 831 m2 i dvorište površine 374 m2) upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] da tuženik tužiteljima i kao i ostalim suvlasnicima imenovanim u izreci presude preda u posjed tavanski prostor zgrade desno koji se sastoji od hodnika korisne površine 7,80 m2, wc-a korisne površine 1,40 m2, kuhinje/dnevnog boravka korisne površine 20,80 m2, neiskorištenog tavana korisne površine 24,57 m2 i nenatkrivenu terasu korisne površine 9,56 m2 temeljeći tužbeni zahtjev na tvrdnji da tavan predstavlja zajednički dio zgrade i da pripada svim suvlasnicima, a da je tuženik 28. listopada 2017. bez znanja i suglasnosti ostalih suvlasnika promijenio vrata koja vode u desni dio tavanskog prostora površine 60 m2 sa cca 20 m2 terase, te je isti neovlašteno uzurpirao i ostalim suvlasnicima onemogućio suposjed. Osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva tuženik je ukazivao da je suvlasništvo cijele nekretnine stekao u postupku povrata nacionalizirane imovine temeljem Rješenja o povratu imovine Ureda državne uprave Ličko-senjske županije Klasa: UP/I:944-18/97-01/20 Ur.broj: 2125-05-01-04-12 od 21. svibnja 2004. ističući da je dio prijepornog tavanskog prostora koristila 35 godina obitelj PH, PH i I kao stambeni prostor koji je PH predala tuženiku i njegovom bratu u posjed nakon pravomoćnosti odluke o povratu imovine predajom ključeva, te da stoga što je taj dio tavana prenamijenjen u stambeni prostor ne može biti zajednički dio zgrade.

7. Osnovanost tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temeljio je na činjenicama koje između stranaka nisu bile sporne te onim utvrđenim provedenim dokazima pregledom isprava, očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, pregledom nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke sa priloženim „elaboratom o etažiranju stambene građevine“ sagrađene na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], saslušanjem svjedoka ŠH, UH, ČH i TH te saslušanjem stranaka i to:

[katastarska općina]

- da je rješenjem Ureda državne uprava u Ličko-senjskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove Klasa: UP/I:944- 18/97-01/20 Ur.broj: 2125-05-01-04-12 od 21. svibnja 2004. (dalje u tekstu: Rješenje o povratu nacionalizirane imovine) tuženik stekao pravo suvlasništva na spornoj nekretnini temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – dalje u tekstu: Zakon o naknadi)

- da je između stranaka sporan način korištenja desnog dijela tavana

- da je Ugovor o korištenju stana broj 841/1-68 od 23. rujna 1968. sklopljen između VH kao nositelja stanarskog prava s jedne strane i Stambenog poduzeća s druge strane, a predmet ugovora je stan koji se sastoji od jedne sobe i dvije pomoćne prostorije sa ukupnom stambenom površinom od 21 m2 koji se nalazi u zgradi koja je predmet postupka

- da su suvlasnici stambene zgrade u [adresa] sagrađene na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja se sastoji od šest stanova i pet poslovnih prostora u smislu članka 375. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV) zaključili Međuvlasnički ugovor od 14. prosinca 2017. na sastanku održanom 14. prosinca 2017. koji je usvojen sa šest glasova za (62%) i dva protiv (37,25%) kojim su u članku 3. određeni zajednički dijelovi zgrade (dvorište, tavanski prostor, vanjske terase, stubište i kotlovnice) te da ti zajednički dijelovi zgrade moraju biti dostupni svima za potrebe upravljanja i održavanja zgrade

- da je na sastanku od 14. prosinca 2017. na kojem je sklopljen međuvlasnički ugovor utvrđeno da su na sastanku bili nazočni suvlasnici: Grad Gospić (46%), IHS (4,36%), DH (3,89 %), ĐH (3,79%), SH (2,68%), KH (32,58%), OH (4,67%) i JH (1,41%)

- da se sukladno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke EH sporna nekretnina stambeno-poslovne namjene sastoji od četiri etaže: suterena, prizemlja, 1. kata i 2. kata, da se tavanskom prostoru zgrade pristupa sa centralnog stubišta i to u dva krila tavana - lijevog i desnog, da su izvršena izdvojena etažiranja u dva navrata te je u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] evidentirano uspostavljanje etažnog vlasništva za dijelove nekretnine na suvlasničke dijelove s neodređenim omjerom i to na ukupno dvanaest dijelova

- da su prema nalazu vještaka dijelovi tavanskog prostora uređeni na način da se u njima može stanovati i to u tavanskom prostoru desno kuhinja/dnevni boravak korisne površine 20,80 m2 i sanitarni čvor korisne površine 1,40 m2, te u tavanskom dijelu lijevo - soba 15,96 m2 koje uređenje je izvedeno nakon što je zgrada izgrađena 1938. time da vještak nije raspolagao dokumentacijom o legalno izvršenoj prenamjeni tavanskog prostora u stambeni

- da je vještak utvrdio da centralno stubište i tavanski prostor zgrade spadaju u zajedničke dijelove zgrade te se njihova namjera protivi isključivoj uporabi kao posebnog dijela zgrade, te u funkcionalnom smislu predstavlja zajednički dio zgrade, a koji nalaz prvostupanjski sud prihvaća jer je isti sačinjen stručno i objektivno i u skladu s pravilima struke na koji stranke nisu imale primjedbi

- da je taj dio tavanskog prostora ugovorom o korištenju stana broj 894/1-68 iz 1968. bio dodijeljen radniku AH u površini od 21 m2, a kasnije pazikući HH i članovima njegove obitelji koji su koristili tu kvadraturu

- da su članovi obitelji HH, supruga ŠH i sin GH u tom stanu bili 40 godina te su potom ključ stana predali KH, bratu tuženika koji je ključeve predao tuženiku

- da su za vrijeme dok je obitelj GH bila u tom prostoru ostali stanari mogli nesmetano ulaziti i koristiti taj dio tavana

- da je tuženik po odlasku obitelji GH iz tog dijela tavanskog prostora preuredio veću površinu tavanskog prostora na način da se u tom dijelu može stanovati tako da je u tavanskom prostoru desno preuredio kuhinju/dnevni boravak od 20,80 m2 KP i sanitarni čvor od 1,40 m2 te u tavanskom dijelu lijevo sobu površine 15,96 m2

- da je tužitelj SH u tom dijelu tavana držao antenu, njegova žena sušila veš, da se u tom dijelu tavanskog prostora nalaze dva dimnjaka koji služe stanovima koji se nalaze ispod tog tavanskog prostora

- da je taj dio tavanskog prostora u isključivom posjedu tuženika te su tužitelji onemogućeni u posjedu tog dijela tavana

- da je tuženik svoje pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade i suvlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade stekao u postupku povrata imovine i da bi se prenamjena dijela tavanskog prostora protivila uporabi kao posebnog dijela nekretnine ili samo u korist određenog posebnog dijela nekretnine.

7.1. U materijalnopravnom smislu prvostupanjski sud osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na članku 46. ZV prema kojem svaki suvlasnik glede cijele stvari ima pravo postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegovog suvlasništva pa tako i zahtijevati predaju u suposjed spornog tavanskog prostora koji je tužitelj izvođenjem radova uzurpirao i na taj način onemogućio tužitelje da koriste taj prostor kao do tada.

8. Pobijajući prvostupanjsku presudu tuženik problematizira sadržaj usvojenog tužbenog zahtjeva kojim tužitelji zahtijevaju da bio tavanskog prostora preda u posjed njima i ostalim suvlasnicima koji nisu ujedno i tužitelji, a da prvostupanjski sud nije iznio bilo kakav osnov na temelju kojeg proizlazi takva obveza tuženika. Pri tome još ukazuje na položaj tužitelja TH za kojeg je utvrđeno da je tužba povućena s jedinim obrazloženjem da je povukao tužbu bez iznošenja ostalih okolnosti, dok je isti u uvodu označen kao tužitelj, a u izreci kao osoba kojoj uz tužitelje i ostale suvlasnike mora predati dio tavana. U svezi utvrđenja prvostupanjskog suda da je predmetni sporni dio tavana zajednički dio zgrade ukazuje na kontradiktorne zaključke prvostupanjskog suda temeljene na provedenom dokazu građevinskim vještačenjem u odnosu na utvrđenje istog suda da je sporni dio korišten kao stan na kojem je na temelju Ugovora o korištenju stana od **.**.1968. CH stekao stanarsko pravo, a poslije njega HH koji je u istom stanovao sa svojom obitelji o čemu je na očevidu svjedočila njegova supruga PH (ispravo ŠH) HH. Ukazuje i na Rješenje o povratu nacionalizirane imovine iz 2004. smatrajući isto odlučnim za predmet spora, a koje rješenje prvostupanjski sud spominje tek sporadično ne dovodeći ga u vezu s ostalim utvrđenjima. Ukazuje i na iskaze svjedoka i tužitelja iz kojih protivno utvrđenju prvostupanjskog suda ne proizlazi da su suvlasnici predmetne stambene zgrade koristili dio tavana desno koji je u naravi stan. Tuženik u žalbi problematizira navode prvostupanjskog suda da su tužitelji specificirati tužbeni zahtjev ne navodeći s tim u vezi konkretne žalbene razloge već se kao i u pretežitom dijelu žalbe kritički osvrće na pristup prvostupanjskog suda predmetu spora, pa tako između ostalog i na utvrđenje o sklapanju međuvlasničkog ugovora.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11.

13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitivanjem na taj način pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio donošenju iste utvrđeno je da je tužitelj TH tužbu i prijedlog za određivanje privremene mjere povukao podneskom dostavljenim sudu 29. siječnja 2018., dakle prije nego je tuženiku 19. srpnja 2018. dostavljena tužba s prilozima radi davanja odgovora na tužbu i prije nego se tuženik podnošenjem odgovora na tužbu 2. kolovoza 2018. upustio u raspravljanje.

10.1. Prema članku 193. stavku 1. ZPP tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari.

10.2. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke navodi da je tužitelj TH podneskom od 27. siječnja 2018. povukao tužbu te da se utvrđenje povlačenja tužbe tog tužitelja temelji na članku 193. stavku 2. ZPP, što je proturječno stanju spisa iznesenom pod točkom 10. ovog obrazloženja budući je člankom 193. stavkom 2. ZPP propisano da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Zbog iznesene proturječnosti ostvareno je obilježje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

10.3. Kako je tužitelj TH povukao tužbu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje to je i pravilnom primjenom članka 193. stavka 1. ZPP valjalo utvrditi povlačenje tužbe, zbog čega je u tom dijelu na temelju članka 380. točke 2. ZPP odbijena žalba tuženika i potvrđeno rješenje pobijane prvostupanjske odluke u točki I. izreke. Valja navesti i da je prvostupanjski sud rješenje o povlačenju tužbe i prijedloga za izdavanje privremene mjere donio još 13. ožujka 2019. pod. posl. brojem: P- 277/2017-14, a da u spisu nema dostavnice iz koje bi proizlazilo da je isto dostavljeno tuženiku.

11. Za ovaj sud stoga nema nikakvih dvojbi o ispravnosti određivanja TH u uvodu pobijane presude kao tužitelja, a imajući u vidu odredbu članka 46. stavak 2. ZV prema kojoj svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama, tužitelji IHS, IH i ŽH, tužbenim su zahtjevom kao suvlasnici pravilno zatražili da se dio tavana osim njima preda u posjed i ostalim suvlasnicima navedenim u izreci. Međutim, točno je da prvostupanjski sud nije iznio relevantne materijalno pravne odredbe na kojima je temeljio obvezu tuženika predati u posjed dijelove tavana stambene zgrade sagrađenoj na kčbr. [katastarska čestica] i ostalim suvlasnicima koji nisu ujedno i tužitelji.

12. Daljnjim ispitivanjem pobijane presude kako u pravcu iznesenih žalbenih navoda tako i po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP, utvrđeno je da je u prvostupanjskom postupku ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i donošenjem odluke o glavnoj stvari jer presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina pravilnost, a posljedično ni njezina zakonitost. Činjenice na kojima prvostupanjski sud temelji ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva međusobno su proturječne, a razlozi nerazumljivi i nejasni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Prvostupanjski sud nije utvrdio činjenice odlučne za predmet spora na način na koji mu to nalaže članak 8. ZPP, dakle na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na što upućuje žalba tuženika kada pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda pa je stoga ostvaren i žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Prije svega valja navesti da prvostupanjski sud iako je proveo dokaz očevidom na spornom dijelu tavana nije utvrdio i opisao zatečeno stanje u samom zapisniku, niti je ocijenio taj provedeni dokaz. Iz zapisnika sa održanog očevida 1. travnja 2019. razvidno je tek da je vještak pozvan dati nalaz i mišljenje te isti opisuje mjesto očevida, citirano: U naravi je tavan od ulaska desno, u jednom dijelu izrađen sa sanitarnim čvorom i kuhinjom, a u drugom dijelu je neiskorišten tavan. Lijevo je tavan u cijeloj površini neiskorišten.“, te zatim: Desno u tavanskom dijelu već je spomenuto da je jedan dio uređen na način da ima sanitarni čvor, kuhinju i dio za boravak“ i „lijevo krilo tavana od ulaza je neiskorišteni prostor sa odloženim raznim stvarima. Oko zaprečavanja ulaza ne mogu se očitovati.“ Prvostupanjski sud nije kritički ocijenio niti nalaz i mišljenje vještaka niti je u ijednom dijelu obrazloženja naveo koje to dijelove desnog dijela tavana tuženik drži u posjedu i u kojoj površini, odnosno iz kojeg je konkretno dijela tavana tuženik isključio tužitelje iz posjeda.

14. Kada govori o predmetu vraćanja u posjed prvostupanjski sud isti označava kao „taj dio tavanskog prostora“, pa tako navodi da je taj dio prostora Ugovorom o korištenju stana broj 894/1-68 iz 1968. dodijeljen radniku AH u površini od 21 m2, a kasnije pazikući HH i članovima njegove obitelji koji su koristili tu površinu; da su za vrijeme dok je obitelj HH bila u tom prostoru ostali stanari mogli nesmetano ulaziti i koristiti taj dio tavana; da je tuženik po odlasku obitelji HH iz tog dijela tavanskog prostora preuredio veću površinu tavanskog prostora na način da u tom dijelu može stanovati, i to je preuredio u tavanskom prostoru desno kuhinju/dnevni boravak 20,80 m2 Kp i sanitarni čvor 1,40 m2 te u tavanskom dijelu lijevo sobu površine 15,96 m2; da je tužitelj SH u tom dijelu tavana držao antenu, njegova žena sušila veš; da se u tom dijelu tavana nalaze 2 dimnjaka koja služe stanovima koji se nalaze ispod tog tavanskog prostora; da je taj dio tavanskog prostora u isključivom posjedu tuženika te su tužitelji onemogućeni u posjedu tog dijela tavana; da je tuženik u posjedu desnog dijela tavanskog prostora zgrade; da taj tavanski prostor i prema mišljenju građevinskog vještaka u funkcionalnom smislu predstavlja zajednički dio te se njegova namjena protivi isključivoj uporabi kao posebnog dijela nekretnine, time da valja navesti da vještak u nalazu i mišljenju nije određeno naveo da upravo opisani stan na desnom dijelu tavana u funkcionalnom smislu predstavlja zajednički dio .

15. Unatoč utvrđenju da je tuženik preuredio u tavanskom prostoru desno kuhinju/dnevni boravak 20,80 m2 Kp i sanitarni čvor 1,40 m2 te u tavanskom dijelu lijevo sobu površine 15,96 m2, prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužiteljima preda tavanski prostor desno koji se sastoji od hodnika korisne površine 7,80 m2, wc korisne površine 1,40 m2, kuhinje/dnevnog boravka korisne površine 20,80 m2, neiskorištenog tavana korisne površine 24,57 m2 i terase nenatkrivene korisne površine 9,56 m2. Tuženik je priznao da drži u samostalnom posjedu stan koji je prije koristio HH sa obitelji te da je isti preuredio, no ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je tuženik drži u isključivom posjedu tavanske prostorije desno od 24,57 m2 koju sud prvog stupnja opisuje kao neiskorištenu prostoriju, istovjetno kao i građevinski vještak u svom nalazu i mišljenju.

16. Protivno utvrđenju prvostupanjskog suda iz dokaza saslušanjem tužiteljice THS, ujedno predstavnice suvlasnika predmetne zgrade, proizlazi da se ključ od ulaza na tavan lijevo nalazi kod nje te ga po potrebi daje suvlasnicima kada se ukaže potreba. Imajući u vidu iskaz te tužiteljice da Grad Gospić koji ima suvlasnički udio u predmetnoj poslovno stambenoj zgradi od 46,00%, nije potpisao međuvlasnički ugovor, a uz činjenicu da međuvlasnički ugovor nije potpisao ni tuženik koji ima suvlasnički udio od 4,67%, to utvrđenje prvostupanjskog suda da je međuvlasnički ugovor sklopljen nema uporište u provedenim dokazima. Da bi obvezivao sve suvlasnike potrebno je da, sukladno članku 375. stavku 3. ZV, međuvlasnički ugovor sklopi većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. Stoga se odluka u predmetnom vlasničkom sporu ne može temeljiti na međuvlasničkom ugovoru kako to čini prvostupanjski sud kada navodi da je uvidom u međuvlasnički ugovor od 14. prosinca 2017. utvrdio da su u članku 3. određeni zajednički dijelovi zgrade i to između ostalih nabrojenih, i tavanski prostor. Valja navesti i da se takav međuvlasnički ugovor za predmetnu zgradu ne nalazi u spisu te da je tužiteljica THS iskazala da zgrada nema međuvlasnički ugovor.

17. Prvostupanjski sud je propustio ocijeniti od kakvog je značaja za predmet spora Rješenje o povratu nacionalizirane imovine kojim se osim pobliže nabrojenih poslovnih prostora zgrade sagrađene na kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište sa 1205 m2 FH, KH i BH, ovdje tuženiku, daju u vlasništvo i pripadajući zajednički dijelovi zgrade te pripadajući dijelovi zemljišta ispod i oko zgrade što ih je u posjedu na temelju ugovora i bez ugovora držala „Visočica“ d.d. Gospić. Upravo je „Visočica“ [adresa] svojim rješenjem od 10. rujna 1968. dodijelila stan na korištenje LH koji se sastoji od jedne sobe i dvije pomoćne prostorije sa ukupnom stambenom površinom od 21 m2, a u Ugovoru o korištenju stana od 23. rujna 1968. navedeno je da osim stana stanar ima pravo da koristi u zgradi ostale zajedničke prostorije koje je do dana sklapanja ovog ugovora koristio.

18. Imajući na umu da je člankom 161. stavkom 1. ZV propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a da članak 36. stavak 1. ZV definira suvlasništvo kao vlasništvo više osoba na nekoj stvari tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari i povezujući te odredbe sa odredbama članka 46. ZV i predmetom spora, za zaključiti je da suvlasnici predmetne zgrade imaju pravo zahtijevati suposjed zajedničkih dijelova zgrade od suvlasnika koji im je oduzeo suposjed. Prema članku 162. stavku 1. ZV, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu dok prema stavku 2. istog članka vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari. S druge strane, člankom 163. stavkom 1. ZV propisano je da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku, odnosno njezinim suvlasnicima u suposjed, ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed cijele stvari).

19. Kako prvostupanjski sud nije utvrdio sve odlučne činjenice za zahtijevanu vlasničku (suvlasničku) zaštitu zbog čega presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama, a oni koji su izneseni su međusobno proturječni, nejasni i nerazumljivi, a niti su odlučne utvrđivane na način propisan člankom 8. ZPP, ovaj sud nije u mogućnosti ispitati pobijanu presudu i posljedično odgovoriti na žalbene razloge tuženika. Zbog toga je usvojena žalba tuženika i primjenom članka 369. stavka 1. ZPP ukinuta prvostupanjska presudu u odluci o glavnoj stvari, kao i u odluci o troškovima postupka te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. Na novoj glavnoj raspravi prvostupanjski sud će provesti sve već provedene dokaze poglavito dokaz očevidom radi utvrđenja činjenica odlučnih za predmet spora, konkretno koji dio tavana tuženik drži u isključivom posjedu uz onaj nesporni koji se odnosi na stan na kojem je postojalo stanarsko pravo i koji je bio u posjedu stanara R i HH zajedno sa pripadajućim dijelovima stana o čemu svjedoči svjedokinja ŠH, vodeći računa o naprijed citiranim odredbama ZV kojim je uređena prava vlasnička tužba i o ukazanim manjkavostima i propustima u utvrđivanju činjenica uz obvezu da te odlučne činjenice utvrdi na način propisan člankom 8. ZPP i stečeno uvjerenje opravda uvjerljivim i logičnim razlozima kako bi u eventualnom novom žalbenom postupku ovaj sud stekao mogućnosti provjeriti da li stečeno uvjerenje ima uporište u procesnoj građi s kojom je sud prvog stupnja raspolagao. Novom odlukom ujedno će ponovno odlučiti o troškovima postupka.

U Varaždinu 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer