Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5747/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice GZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici Hrvoje Kardum i Josip Kardum, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5754/2023-11 od 26. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5754/2023-11 od 26. srpnja 2024. pod točkom II., III., IV. i V. izreke presude.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 502,57 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci. Pod točkom II. izreke utvrđuje se ništavim članak 3. Ugovora o kreditu broj: 188-50- 2856153 od 27. svibnja 2005. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita.

Pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici s osnove ništave odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 289,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2005. do isplate. Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 850,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2024. do isplate. Pod točkom V. izreke odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom II., III., IV. i V. izreke presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u žalbenoj fazi spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništavost članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i da joj tuženik isplati naplaćenu naknadu za obradu kredita, jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati slijedom čega neosnovano žalitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 2. toč. 11. ZPP-a. Pri tome valja odgovoriti da iz stipulacije navedene odredbe jasno proizlazi da ta povreda postoji samo ako se odnosi na odlučne činjenice. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

5.1. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je propisano odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001. 55/2001., 78/2010. i dr., dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je o spornoj situaciji odlučivao sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom, postupak je proveden u skladu sa mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama, a prvostupanjski sud je na jasan i prihvatljiv način obrazložio svoja pravna stajališta i obrazloženje pobijane odluke ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu uz utvrđenja i zaključke:

-da je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da su ga tužiteljica i tuženik sklopili 27. svibnja 2005. u iznosu kunske protuvrijednosti od 14.000,00 CHF (članak 1. Ugovora),

-da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,

-da je člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).",

-da je člankom 81. ZZP/03 propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

-da je, dakle, na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade,

-da je tužiteljica iskazala da joj djelatnici autokuće nisu rekli da postoji obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, niti joj je to objasnio javni bilježnik,

-da prvostupanjski sud prihvaća iskaz tužiteljice da nije bila informirana o naknadi za obradu kredita, jer takav iskaz sud ocjenjuje uvjerljivim, a tuženik nije predočio ili predložio bilo koji dokaz koji bi upućivao na suprotno,

-da odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama,

-da iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu,

-da u skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti,

-da nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju prvostupanjskog suda, ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita,

-da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja je određena internim aktom tuženika bez da je tuženik obrazložio visinu i svrhu naknade,

-da imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, da je očito da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima,

-da ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naknade) utječe, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima,

-da prema članku 142. ZOO/91 opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove,

-da slijedom navedenoga prvostupanjski sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora,

-da se prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

-da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati,

-da se s tim u vezi radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa,

-da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača,

-da je neosnovan prigovor zastare.

7. Slijedom navedenoga prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi, te da o naknadi nije mogla pregovarati, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav članak 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% iznosa kredita, da se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe te da je sukladno članku 104. ZOO/91 tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

8. S obzirom da nije sporno da je tužiteljici 27. svibnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 289,96 eura, odnosno u tom iznosu je isplaćen manji iznos kredita, tužiteljici je dosuđen navedeni iznos sa zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2005. do isplate primjenom članka 214. ZOO/91 budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade.

9. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pregovaralo i da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj te da je ništetna, te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

11. Pri tom treba dodati da iz navedene sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužiteljica podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje, već se samo pozvao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je trošak naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

12. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

13. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljici, kao korisnici kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužiteljicu informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivao (ali isto tako niti tvrdio) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

14. Neodlučno je pozivanje na činjenicu da je ugovor ispunjen. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

15. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi pripada pravo i na isplatu zateznih kamata i to od dana kada je platila naknadu tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, u konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.).

16. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužiteljici s osnove ništetne odredbe ugovora isplati iznos pobliže označene u izreci.

17. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužiteljice, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

18. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

19. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 5. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak.

20. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

21. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj