Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-119/2018-74

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, na prijedlog sudske savjetnice Ive Begonja Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice TH vl. obrta [obrt], obrt za trgovinu i dizajn, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Jelić, Vuković & Vukšić j.t.d., Zagreb, Domagojeva 4/II, protiv tuženika: 1. ŽUPA SV. ŠIMUNA ZADAR, Zadar, Trg Petra Zoranića 7, OIB: 03679957138 i 2. ZADARSKA NADBISKUPIJA, Zadar, Jurja Biankinija 2, OIB: 12406417624, oboje zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Smolek & Škrinjar d.o.o., Zagreb, Jurja Žerjavića 19, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 7. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Davora Jelića i punomoćnika tuženika 1. i 2. odvjetnika Marka Smoleka i odvjetnice Nikoline Maroslavac, te nakon objave presude 1. travnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženima ŽUPA SV. ŠIMUNA, Zadar, Trg Petra Zoranića 7, 23000 Zadar i ZADARSKA NADBISKUPIJA, Jurja Biankinija 2, 23000 Zadar, da tužiteljici TH, vlasnici obrta [obrt], obrt za trgovinu i dizajn, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplate iznos od 62.301,41 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženima troškove parničnog postupka u iznosu od 14.025,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 1. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom daljnjeg parničnog troška u iznosu od 2.612,50 EUR sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 22. svibnja 2018. podnijela tužbu ovom sudu u kojoj navodi da je 1. studenog 1998. između prvotuženika kao zakupodavca i tadašnjeg obrta [obrt] vl. HH kao zakupnika zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora u prizemlju zgrade u [adresa]. Kasnije da je došlo do promjene na način da je zakupac T.O. Zube, a prema posljednjoj promjeni obrt da ima novi naziv [obrt], obrt za trgovinu i dizajn (isti obrt u vlasništvu tužiteljice). Tužiteljica kao vlasnik obrta, temeljem ugovora o zakupu u predmetnom poslovnom prostoru, kroz dugi niz godina da obavlja trgovačku djelatnost dok su tuženi suvlasnici zgrade u kojoj se predmetni poslovni prostor nalazi. Dana 25. svibnja 2015., zbog dotrajalosti i neodržavanja podkonstrukcije krova zgrade u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor da je došlo do urušavanja krovišta između dvije međukatne ploče. Tom prilikom, uslijed pada konstruktivnih dijelova zgrade te prodora vode i blata, da je uništen dio odjevnih predmeta koji su se nalazili u samom poslovnom prostoru. Zapisnik o nastaloj šteti, fotografije, procjena i ostala dokumentacija vezana za ovaj štetni događaj da se nalazi kod Croatia osiguranje d.d. kod kojih je tužiteljica u to vrijeme imala zaključenu policu osiguranja temeljem koje je od tog osiguravajućeg društva i zatražila isplatu. Međutim, Croatia osiguranje d.d. da je otklonilo odštetni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da je predmetni objekt star, zapušten i neodržavan, u izrazito lošem stanju, odnosno da je uzrok štete urušavanje krova do kojeg je došlo zbog dotrajalosti, pa da se stoga ne radi o riziku koji bi bio pokriven zaključenom policom. U tom postupku procjenitelj Croatia osiguranje d.d. da je izišao na lice mjesta te sačinio zapisnik, kasnije i procjenu, a uz to da je i fotografirao zatečeno stanje. Odmah nakon što je roba uništena da je napravljena inventura koja je prije toga zadnji put napravljena dana 31. prosinca 2014., time da je iz Zapisnika o inventuri robe koji je sačinjen 31. prosinca 2014. razvidno da je toga dana u prodavaonici popisana roba prodajne vrijednosti od 54.472,10 EUR. Iz knjigovodstvene kartice "Popis PKV primki" da je razvidno da je nakon inventure koja je napravljena 31. prosinca 2014., a tijekom 2015., za predstojeću sezonu od strane tužiteljice kupljena roba u vrijednosti od 30.831,51 EUR. Nadalje, iz kartice "Primici po kupcima" da je razvidno da je tijekom 2015., a do dana štetnog događaja, tužiteljica prodala robu u vrijednosti od ukupno 8.080,83 EUR. Nakon štetnog događaja inventurom da je utvrđeno da se u poslovnom prostoru u tom trenutku nalazila roba prodajne vrijednosti 77.173,00 EUR, od čega da je spašena roba u vrijednosti od 14.871,59 EUR. Slijedom navedenog tužiteljica da trpi štetu u iznosu od 62.301,41 EUR kolika je bila prodajna vrijednost robe koja je uništena. Tuženi da su kao suvlasnici nekretnine u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor odgovorni za nastalu štetu sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojem su bili u obvezi održavati zajedničke dijelove i uređaje nekretnine, a što su propustili učiniti. Upravo dotrajala i neodržavana krovna konstrukcija koja predstavlja zajednički konstruktivni element zgrade da je uzrok nastale štete. Nadalje, prvotuženik da odgovara i temeljem ugovornog odnosa, konkretno ugovora o zakupu poslovnog prostora, jer je kao zakupodavac u obvezi ponašati se pažnjom dobrog gospodarstvenika te spriječiti nastanak štete zakupoprimcu. Konačno odgovornost tuženika da proizlazi i iz odredbe čl. 150. st. 1. Zakona o gradnji prema kojoj je svaki vlasnik građevine odgovoran za njezino održavanje.

2. U odgovoru na tužbu oba tuženika usprotivila su se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti ističući da je točno da je tužiteljica temeljem Ugovora o zakupu sklopljenim sa prvotuženikom od 1. studenog 1998. bila u zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u zgradi koja je u suvlasništvu tuženika, ali da su netočni navodi iz tužbe koji upućuju na to da bi tuženi po bilo kojoj osnovi odgovarali tužiteljici za navodnu štetu. Tužiteljica da nema pravo potraživati naknadu štete od prvotuženika temeljem Ugovora o zakupu obzirom da ga nikad ni na koji način nije obavijestila o potrebi popravka odnosno otklanjanja nekakvih nedostataka, a što je bila dužna učiniti temeljem odredbi Zakona o zakupu poslovnog prostora i to u pisanom obliku. U pogledu odgovornosti tuženika kao vlasnika zgrade ističu da bez odobrenja tužiteljice nisu imali mogućnost pristupa u poslovni prostor, a da nisu imali ni mogućnost pristupa ostalim dijelovima zgrade koji su bili u posjedu obitelji SH, što da je tužiteljici poznato. Navedena obitelj da svojata ostatak predmetne zgrade koji se sastoji od jednog stana na prvom i jednog na drugom katu. Sve navedeno tužiteljici da je dobro poznato obzirom tuženi imaju saznanja da je tužiteljica obitelji SH isplatila određeni iznos novca za korištenje jednog dijela predmetne zgrade. Navedeno da se može utvrditi uvidom spis Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1855/2016 u kojem postupku tuženi traže od obitelji SH predaju u posjed stambene zgrade sa dvorištem, kao i stanova na prvom i drugom katu zgrade. Iz spisa da je vidljivo da je u vrijeme i prije nastanka navodnog štetnog događaja obitelj SH bila u posjedu stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor.

3. Postupak pred Općinskim sudom na koji se referiraju tuženici tužiteljica drži pravno irelevantnim za ovaj postupak te nastavno ističe da je pred Općinskim sudom u Zadru podnijela tužbu protiv Croatia osiguranje d.d. u kojem postupku je sud tužiteljicu pravomoćno odbio s tužbom i tužbenim zahtjevom upravo iz razloga što je utvrdio da su za nastanak i štetu odgovorni ovdje tuženi, kao suvlasnici zgrade. U tom postupku tuženi da su dostavili sudu dopis (bez datuma) iz kojeg da je razvidno da su u mjesecu ožujku 2015., dakle svega par mjeseci prije nastanka štetnog događaja, dali nalog da se zbog padanja kupa s krova zaštitnom skelom osigura dio ulice ispred same zgrade. Na isti način tuženi da su bili dužni voditi brigu da se poduzmu sve druge radnje potrebne da se spriječi mogući nastanak daljnje štete, a što da su očito propustili učiniti.

4. U nastavku postupka tuženi osporavaju postojanje ugovornog odnosa sa ovdje tužiteljicom ističući tako prigovor promašene pasivne i nedostatak aktivne legitimacije obzirom da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora priložen tužbi od 1. studenog 1998. sklopljen između HH i prvotuženika na razdoblje od dvije godine. Iz navedenog da jasno proizlazi kako je ovaj ugovorni odnos prestao 1. studenog 2000., a da se tužiteljica prostorijama tuženika nastavno koristila bez valjane pravne osnove. Obzirom da tužena nije imala nikakvog osnova za korištenje predmetnog poslovnog prostora da se u konkretnom slučaju ne bi mogle primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje reguliraju položaj poštenog posjednika. Nadalje, ukoliko bi se uzelo da je predmetni ugovorni odnos postojao, važeći Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora u vrijeme nastanka štete da iscrpno uređuje pravila odgovornosti zakupodavca i zakupnika kao lex specialis zbog čega, prema mišljenju tuženika, nema mjesta primjeni propisa Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakona o obveznim odnosima i Zakona o gradnji. Budući da je ugovor između tužiteljice i prvotuženika (ukoliko postoji) trgovački ugovor od tužiteljice da se u ispunjenju njezinih obveza zahtijeva pažnja dobrog gospodarstvenika koju je očito propustila primijeniti. Stoga ističu i prigovor isključive odgovornosti, odnosno doprinosa tužiteljice nastanku štete. Nadalje, osporavaju odgovornost tuženika i po čl. 1063. ZOO-a budući je čl. 1065. ZOO-a propisano da vlasnik opasne stvari ne odgovara za štetu ako mu je opasna stvar oduzeta na protupravan način. Kako tuženi nisu bili u posjedu preostalog dijela zgrade, koji je u trenutku štetnog događaja bio u isključivom posjedu obitelji SH, čime su bili onemogućeni pristupiti krovištu i izvršiti nužne popravke, da ne postoji niti njihova odgovornost za štetu. Iznos zatražene naknade štete da je paušalan, kontradiktoran ranijim izjavama tužiteljice i HH obzirom da je HH u prijedlogu za mirno rješenje spora Ekonomskom vijeću Zadarske nadbiskupije navela da je nastala šteta procijenjena na 46.452,98 EUR pri čemu ne objašnjava kako se taj iznos povećao na utuženih 62.301,41 EUR. Cjelokupna financijska dokumentacija priložena tužbi da je irelevantna za ovaj postupak i neadekvatna za dokazivanje visine štete budući se niti jednim od tih dokumenata ne može dokazati koja roba se nalazila u poslovnom prostoru u vrijeme nastanka štete, na kojim predmetima je nastala šteta i koja je njihova vrijednost, a niti je iz iste jasno u kojoj je mjeri roba oštećena i je li se šteta mogla otkloniti ili sanirati. Opisano postupanje tužiteljice da nije u skladu sa pozitivnim poreznim propisima, osiguranje dokaza da nikada nije provedeno te da ne postoje materijalni dokazi o tome koji su to predmeti navodno oštećeni niti se zna gdje se predmetna roba trenutno nalazi. Ističu i prigovor zastare.

5. Tužiteljica uzvraća da je punih 13 godina koristila predmetni poslovni prostor, što da je razvidno već iz rješenja o upisu obrta i cijelo to vrijeme uredno plaćala zakupninu. Tuženi da ne mogu ignorirati činjenicu da su vlasnici i ponašati se kao da s nekretninom nemaju nikakve veze, već su dužni voditi brigu da nekretnina u njihovom vlasništvu drugim osobama ne nanosi štetu. Iz dopisa koji je Zadarska nadbiskupija dostavila u spis broj Pn-61/2016, a tužiteljica u ovaj spis, proizlazi da su tuženi i prije nastanka štetnog događaja bili svjesni činjenice da je krovište u derutnom – lošem stanju. Iako su bili dužni poduzeti sve nužne mjere da se postojeće stanje hitno sanira i spriječi nastanak štete tuženi da nisu poduzeli apsolutno ništa već su, kako sami tvrde, tek 2016. podnijeli tužbu i to radi predaje u posjed. Prigovor zastare tuženika da je u cijelosti neosnovan.

6. Na prijedlog tužitelja od Croatia osiguranje d.d. sud je zatražio štetovni spis poslovni broj 18IM82592015, dok je na prijedlog oba tuženika, sukladno odredbi čl. 211. ZPP-a, o otpočetoj parnici obavijestio ĆH, T, H, S, Ć i SH koje tuženi drže isključivo odgovornima na nastalu štetu budući su bili u isključivom posjedu stanova na prvom i drugom katu zgrade te onemogućavali tuženima, kao vlasnicima, pristup i popravak predmetne zgrade.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u povijesni izvadak iz obrtnog registra (stranica 6-10 spisa), Ugovor o zakupu poslovne prostorije od 1. studenog 1998. (stranica 11-12 spisa), Zapisnik o očevidu i procjeni štete od požara i nekih drugih rizika 18 IM 8259/2015 (stranica 13-14 spisa), Obavijest o otklonu odštetnog zahtjeva (stranica 15 spisa), Inventuru robe od 31. prosinca 2014. (stranice 16-18 spisa), Inventuru robe – zaduženja 28. svibnja 2015. (stranica 19-20 spisa), Inventuru robe od 25. svibnja 2015. (stranice 21–24 spisa), Popis PKV primki (stranica 25 spisa), Primitke po kupcima (stranica 26-27 spisa), izvadak iz zk (stranica 28 i 33 spisa), presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-61/2016 od 9. siječnja 2017. (stranice 50– 54 spisa), presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-576/2017-2 od 3. siječnja 2019. (stranica 55–56 spisa), dopis Zadarske nadbiskupije (stranica 57),

Rješenje o upisu u obrtni registar (stranica 84 spisa), štetovni spis Croatia osiguranje d.d. (stranice 87-101, 213-271 spisa), Izdatke po dobavljačima: Nadbiskupski ordinarijat-najam (stranice 106-118 spisa), Izvještaj o stanju i prometu (stranice 121- 123, 197-203), dokumentaciju o režijskim troškovima i njihovom plaćanju (stranica 124–179 spisa), primku PKV 1 uz otpremnicu (stranica 185-186 spisa), primku PKV 2 uz otpremnicu (stranica 187-188 spisa), primku PKV 3 uz račun otpremnicu (stranica 189-190 spisa), primku PKV 4 uz otpremnicu (stranica 191-192 spisa), primku PKV 5 uz otpremnicu (stranica 193-194 spisa), primku PKV 6 (stranica 195 spisa), Ugovor o komisijskoj prodaji od 3. studenog 2009. (stranica 196 spisa), fotografije (stranica 204 spisa), Inventuru robe od 31. prosinca 2015. (stranice 205-210 spisa), presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1855/2016 od 12. svibnja 2021. (stranice 388- 406), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka HH (stranice 180-181 spisa), CH (stranice 182 spisa), BH (stranice 181-182 spisa), ĆH (stranica 182-183), DH (stranice 275-276 spisa) kao i tužiteljice TH (stranice 183-184 spisa) te je provedeno i vještačenje po vještaku financijske struke Maji Kostijal (stranice 316-335 spisa), koja je i saslušana tijekom postupka (stranice 449-450 spisa).

Dokumentaciju tužiteljice dostavljenu nakon zaključenja dokaznog postupka te nakon provedenog vještačenja sud nije uzeo u obzir niti je provodio daljnje dokaze jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka (čl. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Predmet spora je tražbina tužiteljice u iznosu od 62.301,41 EUR na ime novčane naknade za pretrpljenu štetu na imovini tužiteljice (odjevnim predmetima iz njenog prodajnog asortimana) koja je uništena uslijed događaja od 25. svibnja 2015. kada je u poslovni prostor na adresi [adresa], tijekom nevremena, nakon urušavanja krovišta i dvije međukatne ploče, došlo do prodora vode, za nastanak koje štete tužiteljica drži da su odgovorni tuženi kao suvlasnici zgrade u prizemlju koje se nalazio predmetni poslovni prostor.

9. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

10. Među strankama je sporna osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Otklanjajući svoju odgovornost za nastalu štetu tuženi su istaknuli prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor isključive odgovornosti odnosno doprinosa tužiteljice nastanku štete, prigovor zastare te prigovor nedostatka uzročno – posljedične veze.

11. C je, sukladno odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 , 145/23 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Da bi postojala odgovornost za štetu, moraju se ispuniti opće pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su: subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, uzročna veza i protupravnost štetne radnje.

Prema čl. 1063. ZOO-a šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Pod opasnom stvari razumijeva se svaka stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu, pa je zbog toga treba nadzirati povećanom pažnjom.

Po ocjeni suda stara dotrajala zgrada sa starim, dotrajalim krovištem sa kojeg otpadaju dijelovi kupa na ulicu jest opasna stvar.

U okolnostima kad je šteta nastala u vezi s opasnom stvari uzročna veza između štetne radnje i štete se ne dokazuje, već se uzročnost predmnijeva. S druge strane vlasnik opasne stvari u vezi s kojim je šteta nastala, može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da opasna stvar nije bila uzrok štete, odnosno ako dokaže da postoje razlozi za oslobođenje od odgovornosti predviđeni odredbom čl. 1067. ZOO-a (viša sila, radnja oštećenika ili treće osobe).

Prema čl. 31. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73700, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 I 152/14; u daljnjem tekstu: ZVDSP) vlasništvo obvezuje i vlasnik je dužan pridonositi općem dobru, pa je općenito prilikom izvršavanja svoga prava dužan postupati obzirno prema općim i tuđim interesima koji nisu protivni njegovu pravu.

Tuženi prednje otklanjaju s pozivom na odredbu čl. 1065. ZOO-a prema kojoj ako je vlasniku oduzeta opasna stvar na protupravan način, za štetu koja od nje potječe ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvari, ako vlasnik nije za to odgovoran.

Nije sporno da je majka tužiteljice HH imala sklopljen pisani ugovor o zakupu sa Župom sv. Šimuna, a da TH nije imala sklopljen takav ugovor ali isto tako nje sporno da je tužiteljica uz suglasnost prvotuženika nastavila s korištenjem tog prostora pod istim uvjetima, o čemu su svjedočili svjedoci HH, CH i BH, čiji iskazi su podudarni kako međusobno tako i sa ostalom dokumentacijom koju je tužiteljica dostavila na te okolnosti, a koja se odnosi na plaćanje zakupa te režijskih troškova poslovnog prostora.

S tim u svezi ističe se kako je tuženima kao suvlasnicima oduzet dio, a ne cijela nekretnina za koju su i prije štetnog događaja imali saznanja da je u derutnom stanju i da predstavlja pojačanu opasnost zbog čega su i postavili nadstrešnicu, a tužbu radi predaje u posjed Općinskom sudu u Zadru podnijeli su tek 2016. godine. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je odredbom čl. 230. ZOO-a, koja se u konkretnom slučaju ima primijeniti, propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Kako je šteta nastala 25. svibnja 2015., a tužba podnesena 22. svibnja 2018., razvidno je da je ista podnesena unutar zastarnog roka te da je ovaj prigovorni navod tuženika stoga neosnovan.

12. Da bi sud utvrdio osnovanost ostalih prigovora, nakon pribave štetovnog spisa izveo je personalne dokaze, a potom i dokaz financijskim vještačenjem. Svjedokinja HH u svom iskazu navodi da je poslovanje 2003. prepustila svojoj kćeri TH koju je o štetnom događaju obavijestila CH. Cijelu noć da je padala kiša koja je zajedno sa zemljom odnosno muljem prekrila poslovni prostor te time oštetila prodajni asortiman robe. TH i ona da su vidjele da je cijeli pod na prvom katu bio prekriven sadržajem krovne konstrukcije i svega što se tamo našlo. Uslijed šoka sjeća se jedino da su pogasile struju i kolegicu CH poslale doma. TH da je obavijestila Croatia osiguranje d.d. kod koje je imala sklopljenu policu. Osobno da je sudjelovala u inventuri robe i potpisala isprave sa stranice 16–24 spisa. Daljnjih saznanja nije imala.

Svjedokinja CH u svom iskazu navodi da je poslovni prostor prilikom otvaranja na dan šetnog događaja bio sav u vodi koju je kantama iznosila iz poslovnog prostora. Na njen poziv TH da došla s majkom HH. Zbog prodora vode da ju je bilo strah struje tako da je napustila poslovni prostor i da daljnjih saznanja nema. Inventurni popis robe (stranice 16-24 spisa) da je potpisala kao poslovođa prodavaonice ali se nije mogla sjetiti je li ga i sačinila, što je od robe i u kojoj količini uništeno kao ni što je dalje bilo s tom robom. Sjeća se da je najviše bila uništena skuplja roba hrvatskih dizajnera, primjerice kaputi. Roba koju je na dan štetnog događaja zatekla da je bila blatnjava, mokra i neprepoznatljiva. Povremeno da je znala otpasti žbuka sa predmetne zgrade što da nije ni s kim komentirala, a obzirom na stanje zgrade da nije mogla pretpostaviti urušenje krova. Poznato joj je da je bila postavljena nadstrešnica ali ne zna i zašto.

Svjedok don BH u svom iskazu navodi da su nakon primitka obavijesti da sa krova padaju cigle, na zahtjev komunalnog redara, postavili nadstrešnicu. Krovu zgade inače da kao vlasnici nisu fizički mogli pristupiti jer je u tom prostoru živjela obitelj SH osporavajući pri tom vlasništvo tuženika. Osobno da je vidio da je ovu nadstrešnicu obitelj SH iskoristila za izvođenje građevinskih radova obnove cijelog krovišta koje se urušilo u štetnom događaju 25. svibnja 2015., bez ikakve suglasnosti i odobrenja. Zadarska nadbiskupija da je pisala svim institucijama u svrhu zaštite Nadbiskupije kao vlasnika protiv bespravnih radnji obitelji SH međutim, bez rezultata. Inače dopis sa stranice 57 spisa HH da je uputio ekonom Nadbiskupije don LH. Navodi da mu nije bilo poznato da je ispod krova postojao tavan kao ni da je postojala opasnost od urušavanja krova jer su obaviješteni samo o urušavanju crijepa, a ne i krovne konstrukcije.

Svjedok JH u svom iskazu navodi da je od 1964. pa do 2016./2017., živio na prvom katu predmetne zgrade i u tom periodu da nije bilo nikakvih ulaganja u nju. Od davnina pamti da je u poslovnom prostoru bila gospođa HH, a kasnije i njena kćer TH s kojima nikad nije imao problema. Tijekom noći 25. svibnja 2015. uslijed nevremena u dnevni boravak njegovog stana da su se urušili krov, šufit i drugi kat. Prije urušavanja sa krova u njegov stan da nije curilo. Navodi i da mu je poznato da je tužiteljica imala štetu u svom poslovnom prostoru jer je u istom vidio vodu. Roba koju je zatekao da je bila u lošem stanju, zaprljana vodom, zemljom i prašinom - jedan veliki mulj. Sa predmetne zgrade da je padala žbuka, crijep, a netko da je postavio nadstrešnicu odnosno skelu, ali da mu nije poznato zašto. Od štetnog događaja do njegovog odlaska iz zgrade da se ništa nije popravljalo u smislu krova, zidova, osim što je on očistio ono što je dospjelo u stan u kojem je živio.

Tužiteljica TH u svom iskazu navodi da je poslovni prostor bio uredan, a stanje zgrade da joj nije bilo poznato niti je od tuženika tražila njen popravak. Nije se sjećala odrona dijelova zgrade, urušavanja krova i sl. pa joj nije bilo jasno zašto su postavili neuglednu skelu odnosno nadstrešnicu pored prodajnog mjesta. Jutro nakon štetnog događaja, na poziv CH, da je zajedno sa majkom došla u prostor koji je bio ispunjen pijeskom, vodom i muljem, a prodajna roba da je bila zasuta tim istim materijalom, odnosno blatnjava. Jedan dio odjeće da je odmah spašen i prebačen u drugu prodavaonicu, a preostala roba da je čekala Croatia osiguranje d.d. koja je odmah bila pozvana izvršiti izvid štete. Procjenitelj da je došao negdje nakon 10-15 dana. Nije joj poznato da je događaj prijavljen Poreznoj upravi što je, po njenoj procijeni, trebao učiniti knjigovođa. Nakon dolaska osiguravatelja robu da su poslikali, a potom i bacili. Mišljenje djelatnika kemijske čistionice, koje je pozvala u namjeri da spasi dio robe koji nije bio u tolikoj mjeri oštećen, da nije išlo u pravcu čišćenja budući je roba bila toliko oštećena i u takvom stanju da se nije mogla nositi. Navodi da su prodavali robu hrvatskih dizajnera za malo krupnije žene, budući je takve ponude nedostajalo, a da je bilo robe po skupljim i povoljnijim cijenama. Inventurni popis robe koji joj je predočen sa stranica 16-24 spisa da nije sastavila već da je isti samo potpisala kao član komisije. Nakon štetnog događaja da je prestala sa obavljanjem djelatnosti u predmetnom prostoru. Kako nije bilo vlastite proizvodnje roba u prodajnom prostoru da je bila kupljena odnosno nabavljena.

DH stručni vanjski suradnik Croatia osiguranje d.d. u svom iskazu navodi da je nekoliko dana nakon obavijesti vlasnice o nastanku štete pristupio procijeni iste. Zatečeno stanje, unatoč proteku vremena od nekoliko dana, da nije bilo mijenjano. U prodavaonici, koja je bila uređena adekvatno prostoru u kojem se prodaje, u prizemlju zgrade koja je imala još dva kata da je zatekao uglavnom ženske modne odjevne predmete. Obilaskom zgrade da je utvrdio da su se urušili krov od drvenih greda kao i dvije međukatne stropne ploče, a da je ostala samo stropna ploča iznad prodavaonice. Kiša da je prodrla u otvorene krovne međukatne ploče i oštetila uređeni prodajni prostor. Interijer, klima i računalo kao i odjevni predmeti da su bili oštećeni, mokri, po istima da se hvatala plijesan i u prostoru da je bila velika vlaga. Pregledom zgrade izvana da je utvrdio da se radi o veoma staroj zgradi, u derutnom stanju i da nije održavana. Pregled zgrade da je izvršio i iznutra na način da se kroz hodnik popeo na oba kata i osobno uvjerio u stanje drvenog krova, greda i stropnih konstrukcija, o čemu da je napravio i izvješće te sve fotografirao. Poslovni prostor veličine cca 30 m² da je bio obložen gipsanim pločama koje su u potpunosti bile natopljene vodom, kao i sve ostalo, uz prisutnost vlage. Svi predmeti da su bili mokri od kiše i vlage, pa čak i od žbuke, te u veoma lošem stanju. Od vlasnice da je doznao, da se unatoč tome, nešto malo robe uspjelo spasiti. Vlasnici da je dao nalog da zatečenu robu odvoji i sortira po broju, nazivu i artiklu, a potom da je robu pregledavao i brojao međutim, ne 100 % jer je navedeno uslijed nastalih oštećenja bilo nemoguće. Nakon što je svjedoku predočena inventurna lista robe sa stranice 244-247 spisa navodi da se radi o Zapisniku koji je sačinjen na licu mjesta te pojašnjava da je sa ovog popisa, nasumce odabrao neke artikle i utvrđivao da li se one nalaze u prodajnom prostoru pri čemu da nije vršio uvid u "primke" i cijenu robe. Svi nasumce odabrani artikli da su bili u prodavaonici na koji način je utvrdio da je sva roba popisana u inventurnom popisu robe, koji je zapravo bio Zapisnik o oštećenoj i uništenoj robi, uništena u 100 % iznosu, te da se takva roba ne bi mogla prodati. Tom prilikom vlasnica da je rekla da ima još robe koja je oštećena, a koja se nije nalazila u prodajnom prostoru obzirom da ju je već pokušala spasiti. Međutim, obzirom da je otklon štete, osiguravatelj da nije ulazio u detalje procjene količine i vrijednosti takve robe, jer je već popisana roba za koju je utvrđeno da je oštećena premašila limit police od 13.272,28 EUR. Da je limit bio veći osiguravatelj da bi vršio daljnje izvide i procjenjivao vrijednost robe. Osobno da nije vidio robu koju je vlasnica uspjela spasiti, a koja je bila smještena na neko drugo mjesto. Procjenu da inače vrši točno po broju artikla ali da to u konkretnom slučaju nije bilo moguće upravo zbog vlage koja je uništila papirnate etikete na kojima su bile oznake artikla, kao i ostali podaci o proizvodu. Uslijed tih oštećenja boja da je popustila i na drugi način da nije bilo moguće izvršiti pregled robe. Osnovni uvid i naknadna provjera da su izvršeni na dan iz zapisnika. Provjera da je trajala cijelo jedno jutro. Saznanja na okolnost prijave štete nije imao.

13. Referirajući se na izvedene dokaze tuženi ističu kako iz priklopljenog spisa osiguravatelja proizlazi da je šteta na imovini tužiteljice zaprimljena kod istog 11. lipnja 2015., punih 17 dana nakon nastanka štetnog događaja, prvi očevid da je obavljen 16. lipnja 2015. dakle, puna 22 dana nakon štetnog događaja, a drugi očevid na kojem je pregledavana i popisivana oštećena i uništena roba tužiteljice da je obavljen 30. lipnja 2015., dakle punih 36 dana nakon šetnog događaja. S obzirom na protek vremena između štetnog događaja i utvrđivanja iznosa štete na robi tužiteljice da je moguć nastanak mnoštva događaja koji bi uzrokovali istu štetnu posljedicu, a koji se nedvojbeno ne mogu isključiti. I sama tužiteljica da je u tom periodu mogla doprinijeti šteti odnosno njenoj visini. Tuženi osporavaju svu dokumentaciju koja je nastala povodom šetnog događaja, a koju je sačinila upravo tužiteljica. Osporavaju tako vjerodostojnost Zapisnika držeći da procjenu štete obzirom na stanje robe i etiketa nije bilo moguće obaviti. Ističu kako tužiteljica nije dostavila potvrdu Porezne uprave iz koje bi bila vidljiva visina vrijednosti manjka robe, a koji prema odredbi čl. 25. st. 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ne podliježe oporezivanju. Prijava otpisanog manjka da je jedini vjerodostojan dokaz o visini vrijednosti spašene robe.

14. Budući sud ne raspolaže stručnim znanjima, sukladno čl. 250. ZPP-a, a na prijedlog tužitelja rješenjem od 12. studenog 2019., odredio je izvesti dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem dok je vještakom određena Maja Kostijal, dipl. oec., stalni sudski vještak iz Zadra. Zadatak vještaka bio je utvrditi nabavnu vrijednost robe, prodajnu vrijednost robe te uspoređujući ostvareni promet tužiteljice sa onim iz prethodnih razdoblja utvrditi visinu štete nastale tužiteljici na dan 25. svibnja 2015.

U svom nalazu i mišljenju vještakinja Maja Kostijal navodi da je za potrebe predmetnog vještačenja sukladno pravilima struke od tužiteljice zatražila dodatnu dokumentaciju, prvenstveno preslike fiskalne blagajne kako bi utvrdila da je promet po kupcima, odnosno ukupna prodaja jednaka stvarno realiziranoj prodaji putem fiskalne blagajne. Tužiteljica da nije posjedovala ove dokumente iako ih je bila dužna čuvati sukladno Općem poreznom zakonu (NN 147/08), Zakonu o računovodstvu (NN 109/07), Pravilniku o računovodstvu (NN 149/09) i posebnim propisima koji propisuju rok za čuvanje knjigovodstvenih isprava. Ove podatke da je zatražila i od Ministarstva financija, Porezne uprave, ali da ih nije dobila.

Pojašnjava da je, da bi izračunala nabavnu i prodajnu vrijednost oštećene – uništene robe, morala prvo izračunati maržu koju je tužiteljica obračunavala kao svoju zaradu. U svezi s tim navodi kako je tužiteljica u svom prostoru na adresi B [adresa] u kojem se dogodio štetni događaj, uglavnom imala robu na konsignaciji kao komisionar, a roba u komisiji, sve do prodaje trećim osobama, da je vlasništvo komitenta. Sukladno tomu da je i sklopljen Ugovor o komisionoj prodaji između tužitelja i društva Aksent d.o.o., koji u čl. 5. definira vlasnika robe. Nadalje tužiteljica da je uz tužbu u spis priložila 6 Primki PKV koje predstavljaju izračun prodajne cijene na osnovu nabavne cijene. Primka – kalkulacija da je osnovni interni ulazni dokument kojim zadužujemo skladište/prodavaonicu i izračunavamo prodajnu vrijednost nabavljene robe. Primka/kalkulacija da se formira na osnovu dokumenta dobavljača (otpremnica ili faktura).

Nakon nabrajanja i detaljnog opisa svake primke dostavljene po tužiteljici vještakinja zapaža kako je tužiteljica dostavila duple i pomiješane primke iste godine oznake PKV 1, PKV 2 i PKV 3 s tim da tijekom jednog obračunskog razdoblja (kalendarska godina) primke – kalkulacije ne mogu nositi isti broj stoga je pri izračunu marže koristila primke PKV 1 (stranica 185 spisa), PKV 2 (stranica 187 spisa), PKV 3 (stranica 189 spisa) i PKV 5 (stranica 194 spisa), što je dodatno i pojasnila.

Izračunom, pomoću navedenih PKV, vještakinja je utvrdila da je prosječna marža (zarada) tužiteljice u odnosu na nabavnu cijenu 66,067 % (zaokruženo, stvarno 66,067383512 %) odnosno da ukupna vrijednost po zapisniku uništene i oštećene robe iznosi 18.043,67 EUR prodajne vrijednosti od čega oštećena roba na listu inventure 1 da iznosi 13.236,45 EUR, a na listu 2 da iznosi 5.470,83 EUR). Tako utvrđeni iznos od 18.043,67 EUR da čini: PDV od 3.608,73 EUR, nabavna vrijednost robe 8.692,21 EUR te marža (izgubljena dobit) 5.742,72 EUR.

Vještakinja napominje da dobavljači čiju je robu temeljem otpremnica u komisionoj prodaji imala tužiteljica, nisu tužiteljicu tužili niti na bilo koji način pisanim putem potraživali odštetu za navedenu robu. Dobavljači ŽH vl. [obrt], pisanim putem da su izjavili da su imali usmeni dogovor sa tužiteljicom da će im naknadu za štetu isplatiti nakon što je i sama dobije. Analizirajući iskaze saslušane stranke i svjedoka kao i sadržaj priloženih isprava zaključuje kako dokument po kojem se može utvrditi stvarno stanje i iznos materijalne štete tužiteljice uslijed štetnog događaja jest navedena inventura koja nosi na sebi oznaku spisa prijave štetnog događaja i to broj 18IM8259/15, a nalazi se na stranicama 244 i 245 spisa.

15. Stranke su stavile prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje te je svaka, u skladu sa stavljenim prigovorima, predložila dopunu nalaza i mišljenja.

Tužiteljica je tako prigovorila načinu izračuna prosječne marže kao i tvrdnjama vještakinje da bi se ukupna vrijednost robe od 18.043,67 EUR u Zapisniku od 30. lipnja 2015. odnosila na prodajnu, a ne nabavnu vrijednost te dostavila dodatnu dokumentaciju koja bi vještakinji trebala poslužiti za dopunu vještačenja. Tuženi drže da bi vještakinja trebala dodatno obrazložiti koje primke je koristila za potrebe izračuna i zašto te je li kontaktirala i dobavljača ROKO-TRGOVINA d.o.o. odnosno što se može zaključiti o pravnom statusu robe iz primke PKV 5 (stranica 194 spisa). Neovisno o navedenom tuženi izvode zaključak kako vještakinja nije imala uvid u dokumentaciju koja je neophodna za izradu nalaza i mišljenja sukladno postavljenom zadatku i pravilima struke zbog čega predlažu dopunu nakon pribave potrebne dokumentacije. Konačno, ističu da iz korespondencije vještakinje sa dobavljačima proizlazi kako tužiteljica nije vlasnica robe koja je uništena u predmetnom štetnom događaju, već treće osobe.

Vještakinja Maja Kostijal se na prigovore stranaka ponajprije očitovala pisanim putem, a potom i usmeno na ročištu glavne rasprave.

Vještakinja je još jednom pojasnila koju dokumentaciju je tužiteljica prema zakonu bila dužna imati, a nije, koja je procedura kod ovakvih štetnih događaja, zatim da je upravo tužiteljica, na zahtjev procjenitelja Croatia osiguranja d.d. sastavila Zapisnik o uništenoj robi, da je isti sastavljen prema prodajnim cijenama upravo kao i svi njeni navodi iz tužbe, pojasnila je koje primke je uzela kao vjerodostojne, a koje zbog dupliranja, nedostatka popratne dokumentacije i činjenice da se odnose na robu nabavljenu iz 2014., nije uzela u obzir. Pojasnila je kako je izračunala maržu u iznosu od 5.742,72 EUR pri čemu nije ostalo nikakvih nejasnoća. Međutim, pored ovog vještakinja je navela kako je 99 % robe tužiteljice bilo u komisionoj prodaji. Ostavila je kao mogućnost da je tužiteljica bila vlasnica robe jedino iz primke PKV 5 sa stranice 194 spisa, neto vrijednosti 564,07 EUR, ukupne vrijednosti 1.421,46 EUR, a ovo iz razloga jer tužiteljica nije posjedovala dokumentaciju da je ista zaista i plaćena na transakcijski račun, kako je to i navedeno u samom dokumentu.

Na posebno pitanje tužitelja ima li tužiteljica pravo na maržu čak i da je sva roba bila u komisiji vještakinja je pojasnila da bi tužiteljica prema zapisniku o oštećenoj robi koji je sama sačinila, a koju je potpisao procjenitelj Croatia osiguranje d.d. DH tek u slučaju prodaje cjelokupne oštećene robe imala zaradu u iznosu od 5.742,72 EUR.

Obzirom da je vještakinja nalazom i mišljenjem u cijelosti udovoljila nalogu suda, a dodatnim očitovanjem kao i usmenim izlaganjem na ročištu odgovorila na sva postavljena pitanja te otklonila eventualne nejasnoće, sud je imajući u vidu da se nalaz i mišljenje temelji na dokumentaciji koju je vještakinji dostavila sama stranka u cijelosti prihvatio njen nalaz i mišljenje cijeneći da je isti jasan i nedvosmislen, sačinjen savjesno, u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

16. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da tužiteljica nije bila vlasnica robe uništene uslijed događaja od 25. svibnja 2015., već treće osobe, sud nalazi da je njen tužbeni zahtjev s osnove naknade štete u visini prodajne vrijednosti robe koja je uništena u cijelosti neosnovan slijedom čega je, bez analiziranja osnovanosti ostalih prigovora istaknutih tijekom postupka o tužbenom zahtjevu odlučio kao u toč. I. izreke presude.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 155. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tuženima obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici trebalo priznati trošak zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to: trošak sastava odgovora na tužbu od 15. ožujka 2019. te za sastav 4 obrazložena podneska od 1. srpnja 2019., 23. prosinca 2019., 25. veljače 2020. i 23. lipnja 2020. u iznosima od po 500 bodova, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa) s tim da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, sukladno Tbr. 54. Tarife, zatim za sastav podneska od 7. travnja 2022. u iznosu od 100 bodova, sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, za zastupanje na ročištima održanima 7. svibnja 2019., 2. srpnja 2019., 20. kolovoza 2019., 23. listopada 2019. i 7. ožujka 2025. u iznosima od po 500 bodova, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uz povišenje po Tbr. 40. Tarife te sve uvećano za PDV od 25%, sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi sveukupno 14.025,00 EUR, dok je za razliku (2.612,50 EUR) zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan. Na odmjereni parnični trošak naloženo je tužitelju platiti i zatezne kamate koje teku od presuđenja do isplate sukladno čl. 29. ZOO-a, po nižoj stopi, kako je to i zatraženo.

U Zadru 1. travnja 2025.

Sudska savjetnica

Sutkinja

Iva Begonja Vuković

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba.

Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Rok za žalbu je 15 dana.

Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćnicima,

- tuženiku ad. 1. i 2. po punomoćnicima,

- u spis.