REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-239/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa punomoćnik Domagoj Miličević, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 koga zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d., nakon glavne rasprave održane 18. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Domagoja Miličević, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana

Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ST, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 18.534,22 eur kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 3208562795/07 sklopljenom na dan 7. ožujka 2007. zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa

do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od: 8,45 eur od 15. ožujka 2008. pa do isplate, 2,64 eur od 15. travnja 2008. pa do isplate, 7,34 eur od 15. listopada 2008. pa do isplate, 30,04 eur od 15. studenog 2008. pa do isplate, 84,81 eur od 15. siječnja 2009. pa do isplate, 85,72 eur od 15. veljače 2009. pa do isplate, 56,48 eur od 15. ožujka 2009. pa do isplate, 63,19 eur od 16. travnja 2009. pa do isplate, 64,53 eur od 15. svibnja 2009. pa do isplate, 52,98 eur od 15. lipnja 2009. pa do isplate, 54,06 eur od 15. srpnja 2009. pa do isplate, 45,40 eur od 15. kolovoza 2009. pa do isplate, 57,64 eur od 15. rujna 2009. pa do isplate, 44,04 eur od 15. listopada 2009. pa do isplate, 77,07 eur od 15. studenog 2009. pa do isplate, 50,38 eur od 15. prosinca 2009. pa do isplate, 75,14 eur od 15. siječnja 2010. pa do isplate, 90,38 eur od 15. veljače 2010. pa do isplate, 87,08 eur od 15. ožujka 2010. pa do isplate, 102,21 eur od 15. travnja 2010. pa do isplate, 129,94 eur od 15. svibnja 2010. pa do isplate, 135,89 eur od 15. lipnja 2010. pa do isplate, 168,48 eur od 15. srpnja 2010. pa do isplate, 167,38 eur od 15. kolovoza 2010. pa do isplate, 234,96 eur od 15. rujna 2010. pa do isplate, 195,59 eur od 15. listopada 2010. pa do isplate, 204,70 eur od 15. studenog 2010. pa do isplate, 247,44 eur od 15. prosinca 2010. pa do isplate, 251,26 eur od 15. siječnja 2011. pa do isplate, 236,05 eur od 15. veljače 2011. pa do isplate, 245,26 eur od 15. ožujka 2011. pa do isplate, 245,74 eur od 15. travnja 2011. pa do isplate, 273,83 eur od 15. svibnja 2011. pa do isplate, 333,54 eur od 15. lipnja 2011. pa do isplate, 401,49 eur od 15. srpnja 2011. pa do isplate, 475,64 eur od 15. kolovoza 2011. pa do isplate, 358,55 eur od 15. rujna 2011. pa do isplate, 319,16 eur od 15. listopada 2011. pa do isplate, 321,79 eur od 15. studenog 2011. pa do isplate, 327,22 eur od 15. prosinca 2011. pa do isplate, 361,21 eur od 15. siječnja 2012. pa do isplate, 371,44 eur od 15.veljače 2012. pa do isplate, 360,30 eur od 15. ožujka 2012. pa do isplate, 358,62 eur od 15. travnja 2012. pa do isplate, 364,26 eur od 15. svibnja 2012. pa do isplate, 374,07 eur od 15. lipnja 2012. pa do isplate, 361,83 eur od 15. srpnja 2012. pa do isplate, 358,46 eur od 15. kolovoza 2012. pa do isplate, 328,44 eur od 15. rujna 2012. pa do isplate, 356,62 eur od 15. listopada 2012. pa do isplate, 366,36 eur od 15. studenog 2012. pa do isplate, 360,95 eur od 15. prosinca 2012. pa do isplate, 348,76 eur od 15. siječnja 2013. pa do isplate, 345,45 eur od 15. veljače 2013. pa do isplate, 342,03 eur od 15. ožujka 2013. pa do isplate, 365,93 eur od 15. travnja 2013. pa do isplate, 330,77 eur od 15. svibnja 2013. pa do isplate, 325,02 eur od 15. lipnja 2013. pa do isplate, 328,46 eur od 15. srpnja 2013. pa do isplate, 324,85 eur od 15. kolovoza 2013. pa do isplate, 337,71 eur od 15. rujna 2013. pa do isplate, 346,04 eur od 15. listopada 2013. pa do isplate, 350,10 eur od 15. studenog 2013. pa do isplate, 364,58 eur od 15. prosinca 2013. pa do isplate, 350,63 eur od 15. siječnja 2014. pa do isplate, 371,30 eur od 15. veljače 2014. pa do isplate, 376,93 eur od 15. ožujka 2014. pa do isplate, 369,06 eur od 15. travnja 2014. pa do isplate, 357,77 eur od 15. svibnja 2014. pa do isplate, 360,20 eur od 01. lipnja 2014. pa do isplate, 368,27 eur od 01. srpnja 2014. pa do isplate, 374,70 eur od 01. kolovoza 2014. pa do isplate, 376,35 eur od 01. rujna 2014. pa do isplate i 383,26 eur od 01. listopada 2014. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana

Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ST, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.148,17 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

Obrazloženje

1. Tužitelj HT podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. radi restitucijskog zahtjeva potrošača. U tužbi navodi da je tužitelj s bankom tuženikom zasnovao kreditni odnos temeljen na ugovoru o kreditu broj 3208562795/07 sklopljenom na dan 7. ožujka 2007., a to za odobreni kreditni iznos od 162.000,00 CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno je pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07. kolovoza 2007.

godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena

redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, iako tada nisu istekli i rokovi za korištenje izvanrednog pravnog lijeka revizije. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije. Ta je pak presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč. V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik Erste & Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik Addiko bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP banka Hrvatska u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik Splitska banka d.d. (ranije: Societe Generale-Splitska banka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, u točki 8. izreke, u dijelu točke 9. izreke koji glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“, i u točki 10. izreke. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima

koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stoga, tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja. Tužitelj ovu tužbu podnosi naslovnom sudu na temelju odredbe članka 59. Zakona o parničnom postupku („Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe“), budući je riječ o sporu protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, pa je pored suda općemjesne nadležnosti za tuženika nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak. Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije. Tužitelj posebno napominje kako je prethodno ovom postupku tužitelj pokrenuo i parnični postupak pred Općinskim sudom u Požegi, poslovni broj P-199/2019, pozivajući se na učinke kolektivne tužbe prethodne identificirane u historijatu ove tužbe, kojim je zatražena zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji su proizlazili iz ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke. Kako je ovom tužbom dodatno zatražena i zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji proizlaze iz ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a čije negativne posljedice nisu otklonjene sklapanjem sporazuma o konverziji, to tužitelj predlaže da se parnični postupak koji je pokrenut ovom tužbom spoji na identificirani parnični postupak te da se oba zahtjeva objedinjeno rasprave. Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže da naslovni sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ST, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 168.784,00 HRK / 22.401,49 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 3208562795/07 sklopljenom na dan 7. ožujka 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29., stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od: 39,38 HRK / 5,22 EUR od 15. lipnja 2009. pa do isplate, 407,35 HRK / 54,06 EUR od 15. srpnja 2009. pa do isplate, 342,05 HRK / 45,40 EUR od 15. kolovoza 2009. pa do isplate, 434,27 HRK / 57,64 EUR od 15. rujna 2009. pa do isplate, 331,82 HRK / 44,04 EUR od 15. listopada 2009. pa do isplate, 398,02 HRK / 52,83 EUR od 15. studenog 2009. pa do isplate, 387,46 HRK / 51,42 EUR od 15. prosinca 2009. pa do isplate, 566,18 HRK / 75,14 EUR od 15. siječnja 2010. pa do isplate, 680,96 HRK / 90,38 EUR od 15. veljače 2010. pa do isplate, 656,11 HRK / 87,08 EUR od 15. ožujka 2010. pa do isplate, 770,13 HRK / 102,21 EUR od 15. travnja 2010. pa do isplate, 979,06 HRK / 129,94 EUR od 15. svibnja 2010. pa do isplate, 1.023,84 HRK / 135,89 EUR od 15. lipnja 2010. pa do isplate, 1.269,44 HRK / 168,48 EUR od 15. srpnja 2010. pa do isplate, 1.261,15 HRK / 167,38 EUR od 15. kolovoza 2010. pa do isplate, 1.770,29 HRK / 234,96 EUR od 15. rujna 2010. pa do isplate, 1.473,71 HRK / 195,59 EUR od 15. listopada 2010. pa do isplate, 1.542,29 HRK / 204,70 EUR od 15. studenog 2010. pa do isplate, 1.864,37 HRK / 247,44 EUR od 15. prosinca 2010. pa do isplate, 1.893,11 HRK / 251,26 EUR od 15. siječnja 2011. pa do isplate, 1.778,49 HRK / 236,05 EUR od 15. veljače 2011. pa do isplate, 1.847,88 HRK / 245,26 EUR od 15. ožujka 2011. pa do isplate, 1.851,53 HRK / 245,74 EUR od 15. travnja 2011. pa do isplate, 2.063,18 HRK / 273,83 EUR od 15. svibnja 2011. pa do isplate, 2.513,06 HRK / 333,54 EUR od 15. lipnja 2011. pa do isplate, 3.024,99 HRK / 401,49 EUR od 15. srpnja 2011. pa do isplate, 3.583,74 HRK / 475,64 EUR od 15. kolovoza 2011. pa do isplate, 2.701,48 HRK / 358,55 EUR od 15. rujna 2011. pa do isplate, 2.404,68 HRK / 319,16 EUR od 15. listopada 2011. pa do isplate, 2.424,50 HRK / 321,79 EUR od 15. studenog 2011. pa do isplate, 2.465,45 HRK / 327,22 EUR od 15. prosinca 2011. pa do isplate, 2.721,55 HRK / 361,21 EUR od 15. siječnja 2012. pa do isplate, 2.798,60 HRK / 371,44 EUR od 15. veljače 2012. pa do isplate, 2.714,67 HRK / 360,30 EUR od 15. ožujka 2012. pa do isplate, 2.702,02 HRK / 358,62 EUR od 15. travnja 2012. pa do isplate, 2.744,55 HRK / 364,26 EUR od 15. svibnja 2012. pa do isplate, 2.818,45 HRK / 374,07 EUR od 15. lipnja 2012. pa do isplate, 2.726,24 HRK / 361,83 EUR od 15. srpnja 2012. pa do isplate, 2.700,79 HRK / 358,46 EUR od 15. kolovoza 2012. pa do isplate, 2.474,63 HRK / 328,44 EUR od 15. rujna 2012. pa do isplate, 2.669,60 HRK / 354,32 EUR od 15. listopada 2012. pa do isplate, 2.760,37 HRK / 366,36 EUR od 15. studenog 2012. pa do isplate, 2.700,08 HRK / 358,36 EUR od 15. prosinca 2012. pa do isplate, 2.627,71 HRK / 348,76 EUR od 15. siječnja 2013. pa do isplate, 2.602,79 HRK / 345,45 EUR od 15. veljače 2013. pa do isplate, 2.577,04 HRK / 342,03 EUR od 15. ožujka 2013. pa do isplate, 2.757,08 HRK / 365,93 EUR od 15. travnja 2013. pa do isplate, 2.492,20 HRK / 330,77 EUR od 15. svibnja 2013. pa do isplate, 2.448,90 HRK / 325,02 EUR od 15. lipnja 2013. pa do isplate, 2.474,78 HRK / 328,46 EUR od 15. srpnja 2013. pa do isplate, 2.447,59 HRK / 324,85 EUR od 15. kolovoza 2013. pa do isplate, 2.544,48 HRK / 337,71 EUR od 15. rujna 2013. pa do isplate, 2.607,22 HRK / 346,04 EUR od 15. listopada 2013. pa do isplate, 2.637,81 HRK / 350,10 EUR od 15. studenog 2013. pa do isplate, 2.746,96 HRK / 364,58 EUR od 15. prosinca 2013. pa do isplate, 2.636,80 HRK / 349,96 EUR od 15. siječnja 2014. pa do isplate, 2.771,90 HRK / 367,89 EUR od 15. veljače 2014. pa do isplate, 2.840,01 HRK / 376,93 EUR od 15. ožujka 2014. pa do isplate, 2.780,68 HRK / 369,06 EUR od 15. travnja 2014. pa do isplate, 2.695,60 HRK / 357,77 EUR od 15. svibnja 2014. pa do isplate, 2.713,95 HRK / 360,20 EUR od 15. lipnja 2014. pa do isplate, 2.774,71 HRK / 368,27 EUR od 15. srpnja 2014. pa do isplate, 2.823,18 HRK / 374,70 EUR od 15. kolovoza 2014. pa do isplate, 2.835,58 HRK / 376,35 EUR od 15. rujna 2014. pa do isplate, 2.887,57 HRK / 383,25 EUR od 15. listopada 2014. pa do isplate, 2.962,18 HRK / 393,15 EUR od 15. studenog 2014. pa do isplate, 2.976,20 HRK / 395,01 EUR od 15. prosinca 2014. pa do isplate, 2.987,16 HRK / 396,49 EUR od 15. siječnja 2015. pa do isplate, 2.981,55 HRK / 395,72 EUR od 15. veljače 2015. pa do isplate, 2.981,55 HRK / 395,72 EUR od 15. ožujka 2015. pa do isplate, 2.981,55 HRK / 395,72 EUR od 15. travnja 2015. pa do isplate, 2.981,55 HRK / 395,72 EUR od 15. svibnja 2015. pa do isplate, 2.981,55 HRK / 395,72 EUR od 15. lipnja 2015. pa do isplate, 2.981,55 HRK / 395,72 EUR od 15. srpnja 2015. pa do isplate, 2.981,55 HRK / 395,72 EUR od 15. kolovoza 2015. pa do isplate i 2.981,55 HRK / 395,72 EUR od 15. rujna 2015. pa do isplate. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju Petrić Antunu, 34000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka po odmjeri suda zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29., stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospijele prije 6. lipnja 2018. Tuženik se protivi tužiteljevom prijedlogu za nalaganjem dostave dokumentacije kao neosnovanom i neodređenom. Prije svega, tužitelj i sam navodi kako je po istom Ugovoru o kreditu pred istim sudom pod poslovnim brojem P-199/2019 pokrenuo postupak, pa je više nego jasno da tužitelj itekako raspolaže svom potrebnom dokumentacijom i nema nikakve osnove da svoju obvezu dostavljanja dokumentacije odnosno prilaganja dokaza prebacuje na tuženika. Tuženik osporava istinitost tužbenih tvrdnji te daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 15. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama1. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a

koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (članak 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale

izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (članak 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove

pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Preplate po osnovi promjena CHF tečaja također su uzete u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz članka 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe članka 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Vrhovni sud je u izreci rješenja potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju rješenja. Vrhovni sud, naime, u obrazloženju rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kad navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji." U nastavku je Vrhovni sud zaključio: “Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (razdvajanje odlomaka je dodano):

ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske." Prema tomu, Vrhovni sud u Rješenju vrlo jasno navodi da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz članka 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u

pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik dostavlja praksu drugostupanjskih sudova koji redom odbijaju zahtjeve tužitelja za isplatom u slučaju kada je došlo do konverzije kredita, pridajući time punu snagu i valjanost Dodacima Ugovoru koji su sklopljeni sukladno ZID ZPK. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: “Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim Dodatkom Ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete Ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbama ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“; Presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 1241/18 od 14. svibnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda ŽS Zadar i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom članka 22. ZOO, koju obvezu tužiteljica ispunjava u kunama, te je ona potpisivanjem aneksa ugovora izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu. Tako tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamate u dosadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do dana konverzije.“; Presudu Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 73/2019-5 od 28. travnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja proizašao iz konvertiranog kredita: „Pored toga, ovdje je posebno potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u Odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, tako ni eventualno kumulirani nisu osnovani“.; Presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž- 2460/2017-2. od 4. ožujka 2020.: „I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I/ izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2).“; Presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-658/2018 od 29. travnja 2020., u kojoj se navodi: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, a drugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“ Presudu Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-604/2017 od 8. svibnja 2020. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja

- korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, ističući kako provođenje vještačenja u slučaju konvertiranih kredita nije potrebno a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. stavak 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjev o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem, te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ,kako glavni tako i eventualni uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjerenu materijalnog prava odredbama ZID ZPK i Zakona o obveznim odnosima treba odbiti kao neosnovan. U tom dijelu pobijana odluka ima jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud (…)„; Presudu Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-119/2018 od 11. svibnja 2020. godine: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog mogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica dobila odgovarajuću pravnu zaštitu u novonastalom pravnom poslu. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je – denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope – preuređen odnos stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. godine, pa bi prihvaćenjem tužbenog zahtjeva došlo do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.“; Presudu Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-706/19 od 29. travnja 2020.: „Odredbom članka 19.e stavak 6. ZPK propisano je: „Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Argumentum ad contrario, ako potrošač prihvati konverziju koja je sukladna tom Zakonu, takav sporazum uređuje odnos među strankama i predstavlja novu pravnu osnovu njihovog odnosa. Stoga, prema stavu ovog suda, kada nema spora oko toga da je dodatak ugovora iz 2015. u svemu, pa i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, suglasan s prisilnim propisom (članak 19.c stavak 1. točka 2. ZPK), koji je zakon ocijenjen usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda RH br. U-I- 3685/2015), tada nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti ugovora o kreditu iz 2005. i dodatka iz 2006., utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva, niti zbog ništetnosti takve(ih) odredbe(i) dodatka ugovora o kreditu iz 2015., utvrđenje ništetnosti koje(ih) nije bilo predmetom tužbenog zahtjeva, ali predstavlja prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatom, budući na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO-a). Presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-491/2020-2 od 5. svibnja 2020 kojom je preinačena presuda prvog stupnja u konvertiranom CHF kreditu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s pozivom na rješenje Gos-1/2019.: „Stoga, slijedom navedenog nepobitno proizlazi, da je svaki potrošač mogao sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit u CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je navedeni Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (U-I-3685/2015) i u svojoj odluci istaknuo da Zakon ima legitiman cilj koji se ogledao u povećanju socijalne zaštite sprječavanja nastavljanja neposredne poslovne prakse kreditnih institucija, te sprječavanja dužničke krize. Prema tome, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gos-1/2019-36 ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji sa režimom ZIDZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Stoga u konkretnom slučaju nepobitno iz spisa proizlazi da je tužitelj zaključio Dodatak ugovora o kreditu s tuženikom to predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnim propisima ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako je tužitelju kao korisniku kredita omogućeno da pristupi sklapanju Dodatka ugovora i uspostava nove pravne osnove, nije nastala neposredno na temelju Zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma, to je prema mišljenju ovog suda osnovana žalba tuženika. Stranke su zaključenjem Dodatka ugovora jasno iskazale svoju volju, a kako je Županijski sud kao i svi drugi sudovi vezan odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u skladu sa odredbama članka 502 I. i članka 502. ZPP-a sve radi primjene jedinstvene sudske prakse, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci – članak 373. a ZPP-a.“; Presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. koja također potvrđuje navode tuženika: „U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. u kojem je zaključio da pravomoćno utvrđenje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku u postupku kolektivne pravne zaštite nije od utjecaja na valjanost tog ugovora. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. S tim u vezi je posebno važno daje konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu zaključenog među strankama 8. siječnja 2016. proizlazi da su stranke Člankom 3.4. Aneksa broj 1 potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije. Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, kao što su poslovna nesposobnost ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Kako takvi razlozi u konkretnom slučaju nisu ostvareni, niti je na njih u postupku uopće ukazano, a kako sadržaj Anexa broj 1 kojeg su potpisale obje stranke upravo potvrđuje daje spomenuti Anex sačinjen u skladu sa ZID ZPK/15, to žalbeni sud zaključuje da je tužitelj kao potrošač zaključenjem Anexa broj 1 obeštećen, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, već je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Stoga je uvažavanjem žalbe tuženika prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a i odbiti tužbeni zahtjev.“; Presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-529/2018-3 od 21. rujna 2020.: „Po ocjeni suda prvog stupnja sklapanjem ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016. prestao je važiti Ugovor o namjenskom kreditu od 6. srpnja 2007., ali samo u dijelu koji se odnosi na valutu kredita i kamatnu stopu koja je bila određena tim ugovorom, pa stoga tužitelj nema niti može imati valjani pravni osnov za svoju tražbinu "još uvijek nepodmirenih iznosa zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose ugovorenih kamata, koje su tekle od dana nakon svake mjesečne uplate anuitete po ništetno povišenoj kamatnoj stopi do dana obračunatog podmirenja preplate, 13. siječnja 2016., kada je potpisan Dodatak ugovora o kreditu te stupili na snagu efekti konverzije kredita", koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen ugovor o konverziji kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope, tako da je od sklapanja ugovora primijenjena kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a tužitelj stavljen u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzeo kredit koji se uzimao s valutnom klauzulom u EUR-ima. U postupku radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje koje, dakako, zastupa i ovaj viši drugostupanjski sud: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Primijenjeno na predmetni slučaj to znači da je predmetni ugovor o konverziji od 13. siječnja 2016. valjan, što ujedno znači kako se ugovorne stranke, glede svih njegovih uglavaka, moraju držati općih propisa obveznog prava od kojih je u predmetnom slučaju značajan čl. 9. ZOO koji propisuje kako je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Tako je i tužitelj kao korisnik kredita dužan ispuniti svoju obvezu iz ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016., a jedna od njih je i pristanak na novi izračun anuiteta te uračunavanje preplaćenog iznosa u buduće anuitete. Tužitelj kao korisnik kredita iz ugovora s nepoštenom ugovornom odredbom, za razliku od tuženika kao kreditora, mogao je po odredbama novele ZOZP iz 2015. birati: ili zaključiti ugovor o konverziji po kojem se ono što je drugi stekao nepoštenom ugovornom odredbom njemu naknađuje s više načina (pretvaranje kredita iz švicarskih franaka u onaj s eurima, uračunavanje pretplaćenog iznosa u buduće anuitete i drugo), ili ne zaključiti ugovor o konverziji te ostvarivati svoja prava po osnovi posljedica koje sa sobom nosi ništetnost nepoštene ugovorne odredbe (zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta sa zateznim kamatama). Svrha novele ZOZP iz 2015. nije bila u tome da djelomično riješi problem nepoštenih ugovornih odredbi u kreditima s švicarskim francima. Upravo suprotno. Cilj ovog Zakona je bio u tome da na što je moguće jednostavniji način, bez sudskih postupaka, uravnoteži prava i obveze potrošača i kreditora, a u korist potrošača, kod predmetne vrste ugovora za koje je utvrđeno da imaju nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača. U predmetnom slučaju tužitelj je odabrao zaključenje ugovora o konverziji i sad je obvezan ispunjavati svoje obveze po ugovoru o konverziji, a ondje nisu ugovorene kamate na utvrđeni obračun preplaćenog iznosa. Niti teku zatezne kamate, jer sad više nema kašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO). Niti zatezne kamate teku kao posljedica ništetnosti (članak 323. ZOO).“; Presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1780/19 od 7. srpnja 2020.: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan člankom 19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EURa, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“; Presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-624/2018-2od 24. studenog 2020. "Imajući u vidu da je primjenom citiranih zakonskih odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača banka bila dužna uzeti u obvezi sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučna je činjenica da su između stranaka sklopljeni navedeni Aneksi ugovora o kreditima. Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Aneksom u kojima nema

nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Aneksi sada predstavljaju onu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati

primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Aneksom, pa zahtjev za isplatu

temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan. Stoga je očito da zahtjev tužitelja nije osnovan, imajući u vidu da su utuženi iznosi uzeti u ispunjenje nove ugovorne obveze, pa je pogrešna tvrdnja tužitelja da isti imaju pravo unatoč provedenoj konverziji na preplaćenu kamatu po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora. Slijedom navedenog valjalo je žalbu

tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom 1. izreke primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a." Postoje i nepravomoćne presude prvostupanjskih sudova koje se na sličan način pozivaju na rješenje Vrhovnog suda, ali one još nisu pravomoćne pa ih tuženik ne citira. Nadalje, tuženik ukazuje i na pravomoćnu presudu OS u Splitu (br. P 1980/19 od 8. studenog 2019.) kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u predmetu jednog konvertiranog CHF kredita. Tuženik ukazuje na obrazloženje, koje opovrgava navode tužitelja iz tužbe, a u kojem se navodi: „Sklapanjem Dodatka Ugovoru stranke su, po ocjeni ovog suda, izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, čime su stranke suglasno izmijenile nepoštenu ugovornu odredbu članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207698467/06 od 19. listopada 2006. jer su tu odredbu stranke suglasno izmijenile u članku 8. Dodatka Ugovora. Stoga tužitelj nema valjani pravni osnov za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništavih odredbi Ugovora o kreditu odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF“. U članku 6. Ugovora o kreditu kao namjena kredita navedena je “kupnja kuće na adresi [adresa]“. Tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o kupljenoj nekretnini pa tako niti o kojoj se nekretnini radi, tko je koristi, u koje svrhe i sl. Tužitelj tako prešućuje da je na adresi navedene nekretnine donedavno bilo registrirano sjedište društva Horus j.d.o.o. kojem je tužitelj jedini osnivač i direktor kao i društva Tommy d. o. o. za osposobljavanje kandidata za vozače, trgovinu, ugostiteljstvo u stečaju te da je na toj adresi i dan danas registrirano je sjedište društva P.A.K.-Konstruktor d. o. o. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, nije apsolutno ništa rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. K tome tužitelj je i član nadzornih odbora raznih društava, direktor i sl. i to društva Dalton j.d.o.o. za računalno programiranje i usluge, društva MGK-pack dioničko društvo za proizvodnju ambalaže, društva EuroWest dioničko društvo za trgovinu, ugostiteljstvo i turizam, društva PLUTO d.d. za proizvodnju metalnih zatvarača i plutenih proizvoda, društva P.A.K.T. Virtus d.o.o. Iz opisanog je jasno da tužitelj nije prosječan potrošač te očito je da se radi o osobi poduzetniku sa stručnim znanjima koja se nikako ne može supsumirati pod pojam „prosječnog apstraktnog potrošača“ na kojeg potrošača se odnosi kolektivna zaštita čak niti kada bi se utvrđenja iste mogla primjenjivati na konvertirane kredite. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. Tužitelj se podneskom od 14. siječnja 2025. očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredio tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ST, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 18.534,22 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 3208562795/07 sklopljenom na dan 7. ožujka 2007. zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa

do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od: 8,45 EUR od 15. ožujka 2008. pa do isplate, 2,64 EUR od 15. travnja 2008. pa do isplate, 7,34 EUR od 15. listopada 2008. pa do isplate, 30,04 EUR od 15. studenog 2008. pa do isplate, 84,81 EUR od 15. siječnja 2009. pa do isplate, 85,72 EUR od 15. veljače 2009. pa do isplate, 56,48 EUR od 15. ožujka 2009. pa do isplate, 63,19 EUR od 16. travnja 2009. pa do isplate, 64,53 EUR od 15. svibnja 2009. pa do isplate, 52,98 EUR od 15. lipnja 2009. pa do isplate, 54,06 EUR od 15. srpnja 2009. pa do isplate, 45,40 EUR od 15. kolovoza 2009. pa do isplate, 57,64 EUR od 15. rujna 2009. pa do isplate, 44,04 EUR od 15. listopada 2009. pa do isplate, 77,07 EUR od 15. studenog 2009. pa do isplate, 50,38 EUR od 15. prosinca 2009. pa do isplate, 75,14 EUR od 15. siječnja 2010. pa do isplate, 90,38 EUR od 15. veljače 2010. pa do isplate, 87,08 EUR od 15. ožujka 2010. pa do isplate, 102,21 EUR od 15. travnja 2010. pa do isplate, 129,94 EUR od 15. svibnja 2010. pa do isplate, 135,89 EUR od 15. lipnja 2010. pa do isplate, 168,48 EUR od 15. srpnja 2010. pa do isplate, 167,38 EUR od 15. kolovoza 2010. pa do isplate, 234,96 EUR od 15. rujna 2010. pa do isplate, 195,59 EUR od 15. listopada 2010. pa do isplate, 204,70 EUR od 15. studenog 2010. pa do isplate, 247,44 EUR od 15. prosinca 2010. pa do isplate, 251,26 EUR od 15. siječnja 2011. pa do isplate, 236,05 EUR od 15. veljače 2011. pa do isplate, 245,26 EUR od 15. ožujka 2011. pa do isplate, 245,74 EUR od 15. travnja 2011. pa do isplate, 273,83 EUR od 15. svibnja 2011. pa do isplate, 333,54 EUR od 15. lipnja 2011. pa do isplate, 401,49 EUR od 15. srpnja 2011. pa do isplate, 475,64 EUR od 15. kolovoza 2011. pa do isplate, 358,55 EUR od 15. rujna 2011. pa do isplate, 319,16 EUR od 15. listopada 2011. pa do isplate, 321,79 EUR od 15. studenog 2011. pa do isplate, 327,22 EUR od 15. prosinca 2011. pa do isplate, 361,21 EUR od 15. siječnja 2012. pa do isplate, 371,44 EUR od 15.veljače 2012. pa do isplate, 360,30 EUR od 15. ožujka 2012. pa do isplate, 358,62 EUR od 15. travnja 2012. pa do isplate, 364,26 EUR od 15. svibnja 2012. pa do isplate, 374,07 EUR od 15. lipnja 2012. pa do isplate, 361,83 EUR od 15. srpnja 2012. pa do isplate, 358,46 EUR od 15. kolovoza 2012. pa do isplate, 328,44 EUR od 15. rujna 2012. pa do isplate, 356,62 EUR od 15. listopada 2012. pa do isplate, 366,36 EUR od 15. studenog 2012. pa do isplate, 360,95 EUR od 15. prosinca 2012. pa do isplate, 348,76 EUR od 15. siječnja 2013. pa do isplate, 345,45 EUR od 15. veljače 2013. pa do isplate, 342,03 EUR od 15. ožujka 2013. pa do isplate, 365,93 EUR od 15. travnja 2013. pa do isplate, 330,77 EUR od 15. svibnja 2013. pa do isplate, 325,02 EUR od 15. lipnja 2013. pa do isplate, 328,46 EUR od 15. srpnja 2013. pa do isplate, 324,85 EUR od 15. kolovoza 2013. pa do isplate, 337,71 EUR od 15. rujna 2013. pa do isplate, 346,04 EUR od 15. listopada 2013. pa do isplate, 350,10 EUR od 15. studenog 2013. pa do isplate, 364,58 EUR od 15. prosinca 2013. pa do isplate, 350,63 EUR od 15. siječnja 2014. pa do isplate, 371,30 EUR od 15. veljače 2014. pa do isplate, 376,93 EUR od 15. ožujka 2014. pa do isplate, 369,06 EUR od 15. travnja 2014. pa do isplate, 357,77 EUR od 15. svibnja 2014. pa do isplate, 360,20 EUR od 01. lipnja 2014. pa do isplate, 368,27 EUR od 01. srpnja 2014. pa do isplate, 374,70 EUR od 01. kolovoza 2014. pa do isplate, 376,35 EUR od 01. rujna 2014. pa do isplate i 383,26 EUR od 01. listopada 2014. pa do isplate.

Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju Petrić Antunu, 34000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka po odmjeri suda, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29., stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

4. U podnesku od 10. ožujka 2025. tuženik se očitovao na naprijed navedeni podnesak tužitelja i tuženik smatra da je tužitelj tim podneskom preinačio tužbeni zahtjev kojoj preinaci se tuženik protivi, a tuženik ističe da ukoliko sud dopusti preinaku ističe prigovor zastare za sve preinačene iznose. Istim podneskom tuženik navodi da nije jasan zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate odnosno nije jasan početak tijeka zatražene zatezne kamate. Naveo je da ukoliko sud smatra da se radi o povlačenju tužbe predlaže da sud donese rješenje kojim se utvrđuje kako je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženiku.

5. U podnesku od 17. ožujka 2025. tužitelj je naveo da banka u svom podnesku od 10. ožujka 2025. iznosi tvrdnje kojima pokušava osporiti pravo potrošača na dodatnu restituciju nakon provedene konverzije kredita. Temeljni argument banke je da je konverzijom u cijelosti otklonjena šteta nastala primjenom nepoštenih ugovornih odredbi te da potrošač nema daljnjih potraživanja. Banka se pritom poziva na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15), tvrdeći da je njegovom primjenom uspostavljena ravnoteža između banaka i korisnika kredita, kao i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, koje, prema njenom tumačenju, isključuju daljnja potraživanja potrošača. Međutim, takav stav nije pravno održiv. Konverzijom nije osiguran puni povrat svih preplaćenih iznosa, čime potrošači nisu u cijelosti obeštećeni. U trenutku potpisivanja konverzije potrošači nisu bili svjesni ništetnosti valutne klauzule u CHF, što znači da njihov pristanak na konverziju nije bio informiran niti temeljen na punom poznavanju pravnih posljedica. Nadalje, banka nije dokazala da su svi preplaćeni iznosi zaista uračunati u korist potrošača, niti je dostavila transparentan model izračuna konverzije koji bi to potvrdio. Također, Sud Europske unije nije zabranio individualne tužbe za dodatnu restituciju nakon konverzije, već je naglasio da nacionalni sudovi moraju osigurati da je potrošač stvarno obeštećen. Osim toga, banka se pogrešno poziva na presudu Suda Europske unije C-567/20, tvrdeći da se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje na konverzijske ugovore, iako ta presuda zapravo potvrđuje da potrošač može osporavati konverziju ako njome nije osigurana puna restitucija. Konačno, tvrdnja banke da je ZID ZPK/15 osigurao ravnotežu između potrošača i banaka također nije dokazana, jer pravo Europske unije jamči potrošačima individualnu zaštitu te im ne može biti uskraćeno pravo na sudsku zaštitu ako kolektivne mjere nisu osigurale puni povrat preplaćenih iznosa. Slijedom navedenog, tužitelj će u daljnjem tekstu detaljno osporiti argumentaciju banke, pozivajući se na relevantne sudske odluke i pravne norme koje potvrđuju pravo potrošača na potpunu restituciju unatoč provedbi konverzije. Banka tvrdi da je konverzija kredita provedena na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) te da je imala retroaktivni učinak, čime je postignuta pravična ravnoteža između banaka i potrošača. Prema stavu banke, korisnici kredita u CHF konverzijom su izjednačeni s korisnicima kredita u EUR, čime su njihova prethodna preplaćena sredstva kompenzirana i u cijelosti uračunata u novi otplatni plan. Međutim, tužitelj osporava tvrdnju da je konverzija osigurala potpuno obeštećenje. Konverzijom nisu u cijelosti otklonjene posljedice nepoštenih ugovornih odredbi jer potrošač nije vraćen u stanje u kojem bi bio da je od početka imao kredit u EUR. Banka nije dokazala da je kroz konverziju u potpunosti uklonjena financijska šteta nastala primjenom nepoštenih ugovornih odredbi, osobito u odnosu na preplaćene kamate, valutne razlike i druge troškove koje je tužitelj snosio prije provedbe konverzije. Metodologija izračuna konverzije bila je netransparentna i nepovoljna za potrošače. Banka je manipulirala načinom na koji su izračunati preostali dug i budući anuiteti, zbog čega konačan iznos restitucije nije bio u skladu s načelom pune restitucije. U odnosu na obveze koje su postojale do trenutka konverzije, banka nije omogućila puni povrat preplaćenih sredstava, već je iznose jednostrano obračunala i rasporedila prema novom otplatnom planu, pri čemu nisu svi preplaćeni iznosi iskorišteni u korist tužitelja. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 zauzeo je stav da konverzija kredita ne isključuje pravo potrošača na dodatnu restituciju. Sud je utvrdio da se sklapanjem dodatka ugovoru nije izgubilo pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U toj odluci istaknuto je da ZID ZPK/15 nije predvidio da se konverzijom brišu prethodne nepravilnosti u obračunu kamata i valutnih razlika, niti da se potrošač odriče prava na povrat preplaćenih sredstava. Tužitelj stoga ističe da banka nije uspjela dokazati da je konverzijom u potpunosti ostvareno obeštećenje potrošača. Prava potrošača ne mogu se derogirati jednostranim tumačenjem banke da je konverzija riješila sva prethodna financijska pitanja, posebno jer su se njezini efekti odnosili samo na buduće obveze, dok su preplaćeni iznosi ostali nekompenzirani. Načelo pune restitucije zahtijeva da se tužitelj dovede u stanje u kojem bi bio da nepoštene odredbe nikada nisu bile ugovorene, što nije postignuto provedbom konverzije. Potrošač nije bio svjestan ništetnosti valutne klauzule u trenutku konverzije Banka tvrdi da je potrošač konverziju kredita prihvatio informirano i dobrovoljno te da je u trenutku sklapanja dodatka ugovoru bio svjestan svih pravnih posljedica konverzije. Prema stavu banke, potrošač je time izrazio svoju suglasnost s uvjetima koji su mu ponuđeni, svjestan mogućnosti da zadrži prvotni ugovor ili prihvati

konverziju, čime je otklonjen svaki daljnji pravni temelj za naknadne zahtjeve. Tužitelj osporava ovu tvrdnju ističući da u trenutku kada je potpisivao konverziju 2015. ili 2016. godine, valutna klauzula u CHF još nije bila pravomoćno proglašena ništetnom. Tek je 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio ništetnost valutne klauzule, čime je potrošač tek tada stekao punu pravnu sigurnost o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi koje su bile temelj njegovog kredita. Prema praksi Suda Europske unije, potrošač se ne može valjano odreći svojih prava proizašlih iz ništetne odredbe ako u trenutku potpisa ugovora nije bio svjestan njezine ništetnosti. Sud EU je u predmetima C-118/17 i C-260/18 jasno zauzeo stav da potrošač mora biti u potpunosti informiran o pravnoj situaciji kako bi njegovo prihvaćanje bilo valjano i pravno učinkovito. Budući da potrošači u Hrvatskoj nisu imali

punu informaciju o ništetnosti CHF klauzule u trenutku konverzije, nije im bilo omogućeno da donesu odluku na temelju svih relevantnih pravnih činjenica. Banka je prešutno iskoristila ovu pravnu nesigurnost kako bi sanirala svoj položaj, ne isplativši potrošačima puni iznos koji su preplatili na temelju nepoštenih ugovornih odredbi. Umjesto da se korisnicima kredita omogući povrat preplaćenih iznosa koji su posljedica primjene ništetnih ugovornih odredbi, banka je konverzijom jednostrano regulirala buduće otplate kredita, dok je pitanje prethodnih preplata ostalo neriješeno. Tužitelj ističe da konverzija nije predstavljala informirani pristanak na odricanje od prava proizašlih iz ništetnih ugovornih odredbi, jer se prava proizašla iz ništetnosti ne mogu naknadno derogirati sklapanjem ugovora u kojem potrošač nije imao cjelovitu informaciju. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-637/2019 istaknuto je da potrošač nije mogao donijeti pravno valjanu odluku o konverziji ako u tom trenutku nije bio svjestan da je valutna klauzula CHF ništetna. Iz tog razloga, sklapanjem konverzije nije prestalo pravo potrošača na povrat preplaćenih iznosa nastalih do dana konverzije. Zaključno, potrošač nije imao sve relevantne informacije koje bi mu omogućile da donese potpuno informiranu odluku u trenutku konverzije. Budući da ništetnost valutne klauzule nije bila pravomoćno utvrđena u tom razdoblju, ne može se smatrati da je potrošač konverzijom svjesno i valjano odustao od svojih prava na puni povrat preplaćenih iznosa. Banka nije dokazala da je konverzija u potpunosti otklonila posljedice ništetnosti. Banka tvrdi da su u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1359/2019 i Rev-637/2019 potvrđene njihove tvrdnje kako su svi iznosi koje su potrošači preplatili tijekom trajanja kredita iskorišteni za umanjenje budućih anuiteta nakon provedene konverzije. Na temelju toga banka zaključuje da se ne može tvrditi kako su preplaćeni iznosi ostali u njezinoj imovini, već su u cijelosti vraćeni korisnicima kredita kroz novi otplatni plan. Međutim, tužitelj osporava takav zaključak ističući da banka nije dostavila transparentan model izračuna konverzije koji bi dokazao da su svi preplaćeni iznosi u potpunosti uračunati u novu glavnicu kredita. Banka se poziva na vlastite izračune, no nije omogućila objektivnu i neovisnu provjeru načina na koji su preplaćeni iznosi obračunati. Ne postoji dokaz da su svi iznosi preplaćenih kamata, valutnih razlika i drugih preplaćenih naknada uistinu vraćeni potrošaču, niti je potrošač doveden u položaj u kojem bi bio da je od početka imao kredit u EUR. U postupku konverzije nije provedeno neovisno vještačenje kojim bi se moglo utvrditi stvarno stanje potraživanja između banaka i potrošača. Umjesto toga, banka je jednostrano definirala način na koji će se konverzija provesti, a sudovi su u određenim presudama prihvatili taj stav bez dodatne provjere, iako su postojale ozbiljne sumnje u točnost obračuna. Tužitelj ističe kako se na temelju sudske prakse Suda Europske unije ne može prihvatiti jednostrana interpretacija restitucije od strane banke, već je na sudu da utvrdi je li potrošač stvarno obeštećen. U predmetu C-118/17 Sud Europske unije jasno je naglasio da je sud dužan osigurati da se nepoštena odredba u potpunosti ukloni iz ugovornog odnosa i da potrošač bude u cijelosti obeštećen, neovisno o naknadnim zakonskim mjerama ili ugovornim izmjenama. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 potvrdio je pravo potrošača

da traži dodatno obeštećenje ako se dokaže da konverzija nije obuhvatila sve preplate. Ovom odlukom jasno je potvrđeno da sklapanje dodatka ugovoru ne znači automatsko odricanje potrošača od njegovih prava proizašlih iz ništetnosti određenih ugovornih odredbi. Banka nije uspjela dokazati da su svi preplaćeni iznosi bili adekvatno kompenzirani konverzijom, niti je potrošaču osigurana mogućnost individualne provjere obračuna. Zaključno, tužitelj ističe da banka nije pružila činjenične dokaze koji bi potvrdili da je konverzijom u cijelosti otklonjena šteta nastala primjenom nepoštenih ugovornih odredbi. Bez neovisnog vještačenja i transparentnog prikaza obračuna konverzije, sud ne može smatrati da je provedena potpuna restitucija, a potrošač zadržava pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koji nisu adekvatno kompenzirani kroz konverziju. Banka tvrdi da je Sud Europske unije u predmetu C-567/20 utvrdio kako se Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama ne primjenjuje na konverzijske ugovore, budući da su oni sklopljeni temeljem prisilnih odredbi hrvatskog prava. Na temelju ovog tumačenja, banka zaključuje da potrošač nema pravo na daljnju restituciju nakon provedene konverzije, jer se pravila o zaštiti potrošača iz Direktive 93/13/EEZ navodno ne odnose na ugovore sklopljene u skladu s nacionalnim

zakonodavstvom koje je propisalo konverziju kredita u CHF. Međutim, tužitelj osporava ovu interpretaciju jer Sud Europske unije u predmetu C-567/20 nije zaključio da potrošač nema pravo na restituciju. Naprotiv, u toj presudi Sud EU ističe da potrošač može pobijati ugovorne odredbe konverzije ako one nisu omogućile potpunu restituciju. Pravo potrošača na obeštećenje ne može se ograničiti time što je konverzija provedena temeljem nacionalnog zakonodavstva, jer to ne znači da su automatski otklonjene sve posljedice nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

Banka ne može koristiti nacionalni zakon kao pravni štit protiv primjene prava Europske unije. Sud Europske unije je u više presuda, uključujući predmete C-118/17 i C-260/18, zauzeo stav da nacionalni sudovi moraju osigurati potpunu i efektivnu zaštitu potrošača. Direktiva 93/13/EEZ ima neposredni učinak, što znači da nacionalni sudovi ne smiju tumačiti zakonske mjere na način koji bi ograničio prava potrošača da traže puno obeštećenje. Ako se konverzijom nije u cijelosti uklonila financijska šteta nastala primjenom ništetnih ugovornih odredbi, potrošač zadržava pravo na potraživanje dodatnih iznosa koji mu pripadaju. Tvrditi da se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje na konverzijske ugovore znači derogirati temeljna prava potrošača zajamčena pravom Europske unije. Nacionalni zakon ne može derogirati pravo potrošača na punu restituciju kada je utvrđeno da su određene odredbe prvotnog ugovora bile nepoštene i ništetne. Sud EU je u predmetu C-26/13 (Č) jasno utvrdio da sudovi moraju osigurati punu restituciju potrošača čak i kada su ugovorne izmjene provedene temeljem prisilnih zakonskih odredbi. Nacionalni sudovi stoga moraju ispitati je li potrošač zaista doveden u financijsko stanje u kojem bi bio da nepoštene odredbe nikada nisu bile ugovorene. Zaključno, tužitelj ističe da se Sud Europske unije u predmetu C-567/20 nije očitovao protiv prava potrošača na dodatnu restituciju, već je upravo naglasio da se ugovorne odredbe konverzije mogu pobijati ako one nisu omogućile potpunu restituciju. Banka pogrešno interpretira ovu presudu kako bi spriječila potrošače da ostvare svoje pravo na naknadu preplaćenih iznosa. Nacionalni sudovi su dužni osigurati da potrošači ne budu stavljeni u nepovoljniji položaj primjenom nacionalnih zakona koji im uskraćuju pravo na povrat sredstava temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Banka tvrdi da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) osigurao ravnotežu između banaka i potrošača te da su svi sporovi u vezi s kreditima u švicarskim francima time riješeni. Prema stavu banke, konverzija kredita provedena temeljem ovog zakona u potpunosti je zaštitila interese potrošača, omogućujući im prelazak na kredit denominiran u euru pod uvjetima koji su odgovarali onima koji bi vrijedili da su od početka ugovorili kredit u eurima. Na temelju toga, banka tvrdi da potrošači nemaju daljnja potraživanja, budući da su kroz konverziju već stekli sve beneficije koje im pripadaju. Tužitelj osporava ovakvo tumačenje, ističući da pravo Europske unije jamči potrošaču individualnu zaštitu, zbog čega se ne može smatrati da je kolektivna zakonska mjera poput ZID ZPK/15 automatski dovela svakog potrošača u jednak položaj i osigurala mu potpuno obeštećenje. Direktiva 93/13/EEZ i praksa Suda Europske unije potvrđuju da nacionalni zakoni koji imaju za cilj zaštitu potrošača ne mogu derogirati njihovo pravo na individualno osporavanje nepoštenih ugovornih odredbi. U predmetu C-154/15 Sud Europske unije izričito je potvrdio da potrošač individualno može osporiti bilo koju nacionalnu mjeru ako ona nije osigurala potpunu restituciju. Primjena zakona poput ZID ZPK/15 ne može automatski značiti da je svaki potrošač stvarno i u cijelosti obeštećen, već je na sudu da ocijeni konkretne okolnosti pojedinog slučaja. Nacionalni sudovi dužni su provjeriti je li potrošač doveden u financijsko stanje u kojem bi bio da ništetne ugovorne odredbe nikada nisu postojale. Banka nije predočila konkretne dokaze o tome da je u ovom slučaju postignuta potpuna ravnoteža. Iako tvrdi da su konverzijom obuhvaćene sve financijske posljedice koje su nastale primjenom nepoštenih ugovornih odredbi, nije pružila transparentne izračune koji bi to dokazali. Nije dokazano da je metodologija izračuna konverzije uključila puni povrat svih preplaćenih kamata i valutnih razlika. Umjesto toga, potrošačima su jednostrano prezentirani novi uvjeti otplate, pri čemu im nije omogućeno da provjere jesu li svi preplaćeni iznosi stvarno uračunati u njihovu korist. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-637/2019 već se suočio s ovim pitanjem i utvrdio da banke nisu dokazale da su potrošači zaista u cijelosti obeštećeni. Stav suda bio je da potrošači i dalje imaju pravo zahtijevati dodatnu restituciju ako dokažu da konverzija nije u cijelosti uklonila posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. Banka ne može jednostrano tvrditi da je zakonska konverzija automatski sanirala sve povrede potrošačkih prava, osobito jer nije pružila jasne dokaze o financijskim učincima provedene konverzije na svakog pojedinog potrošača. Zaključno, tužitelj ističe da banka nije dokazala kako je ZID ZPK/15 zaista osigurao potpunu ravnotežu između banaka i potrošača. Pravo EU jasno propisuje da individualna zaštita potrošača mora imati prednost pred kolektivnim zakonskim rješenjima ako ta rješenja nisu osigurala punu restituciju. Budući da banka nije predočila dokaze koji bi potvrdili da je konverzija u cijelosti otklonila sve financijske posljedice nepoštenih ugovornih odredbi, potrošač zadržava pravo tražiti povrat iznosa koji mu i dalje pripadaju. Banka u svom podnesku pogrešno sugerira da tužitelj osporava učinak konverzije i da traži dvostruku restituciju. Međutim, tužitelj ne osporava ni zakonitost ni provedbu konverzije, već isključivo potražuje one iznose koji nisu bili uključeni u konverzijski izračun, odnosno koji su ostali nekompenzirani kroz novi otplatni plan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 zauzeo je jasan stav da konverzijom ne prestaje pravo potrošača na dodatnu restituciju, ako se dokaže da svi preplaćeni iznosi nisu bili vraćeni potrošaču. Isto tako, u presudi Rev- 2868/2018 potvrđeno je da potrošač ima pravo tražiti razliku između onoga što je platio temeljem ništetnih odredbi i onoga što je stvarno kompenzirano konverzijom. Sud Europske unije također je u predmetima C-118/17 i C-260/18 zauzeo stav da zakonodavne mjere, poput kolektivnih konverzija, ne mogu isključiti pravo potrošača na individualnu zaštitu, ako takve mjere nisu osigurale puni povrat neosnovano naplaćenih sredstava. Ovim se potvrđuje da tužitelj ima pravo na sudsku zaštitu i utvrđenje je li kroz konverziju zaista ostvario puni povrat preplaćenih iznosa ili je određeni dio i dalje ostao neisplaćen. Banka nije dostavila dokaze da su kroz konverziju svi preplaćeni iznosi doista uključeni u novi otplatni plan, niti je provela neovisno financijsko vještačenje kojim bi se to dokazalo. Tužitelj upravo iz tog razloga zahtijeva provođenje financijskog vještačenja, kako bi se utvrdilo koji iznosi su vraćeni konverzijom, a koji i dalje predstavljaju neosnovano stečena sredstva na strani banke.

Tužitelj ne traži povrat cjelokupnog iznosa kredita niti osporava učinak konverzije, već

zahtijeva samo one preplaćene iznose koji nisu vraćeni kroz konverziju. To je u skladu s pravom Europske unije i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji su jasno potvrdili da se konverzijom ne gubi pravo na daljnju restituciju ako su određeni iznosi ostali neisplaćeni.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 7. ožujka 2007., izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Dodatak ugovoru o kreditu od 15. siječnja 2016., izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015., prijedlog izmjene ugovora o kreditu, povijesni izvadak iz sudskog registra, izvršen je uvid u nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 29. prosinca 2024., saslušan je svjedok ĐT, a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj HT.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o namjenskom kreditu dana 7. ožujka 2007. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 162.000,00 CHF obračunate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Člankom 1. ugovora o namjenskom kreditu osim odobrenja kredita ugovorne strane su ugovorile da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Člankom 2. ugovorne strane ugovorile su da će korisnik kredita plaćati kredit u anuitetima i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Ugovorne strane ugovorile su rok otplate kredita na vrijeme od 10 godina. Člankom 6. utvrđena je između ugovornih strana namjena kredita, a kredit je namijenjen za adaptaciju kuće na adresi [adresa].

8. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 15. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

9. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

10. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

10.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

10.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

11. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Tužitelj ovom tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom traži isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita.

13. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

13.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

14. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita .

15. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio i isplatio iznos od 162.000,00 CHF, a rok otplate kredita iznosio je 10 godina. Člankom 1. ugovora o kreditu tužitelj se obvezao kredit platiti u anuitetima uz valutnu klauzulu, a člankom 2. i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.

16. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se radi o potrošačkom kreditu jer je namjena kredita bila adaptacija kuće pa sud nalazi da prigovori tuženika da tužitelj nema status potrošača nije osnovan.

16.1. Isto tako, iz navoda tužbe, iz ugovora o kreditu i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kredit vratiti uz valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

17. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

18. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

20. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

21. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

22. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

23. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

24. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

25. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

26. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

27. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

28. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

29. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

31. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

32. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

33. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

34. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

36. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 7. ožujka 2007. kojom se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, nepoštena, posljedica je čega ništetnost odredbe, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

38. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 1. ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 7. ožujka 2007. kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

39. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

40. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je deklaratorne naravi.

42. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 4. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.564,70 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 66.768,99 kn. Člankom 5. ugovorne strane su utvrdile da je po predmetnom kreditu uplaćeno više u iznosu od 102,27 kn.

43. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima i rata kredita primjenom valutne klauzule tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

44. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 7. ožujka 2007. ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće u iznosu od 162.000,00 CHF na rok otplate od 10 godina/120 mjesečnih anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plasmana, isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Početno ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 4,20% godišnje uz početno ugovoreni mjesečni anuitet od 1.649,53 CHF, a prema početno ugovorenim uvjetima, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja kredita. Stvarno primjenjivani anuitet u otplati kredita prema početno ugovorenim uvjetima za iznos od 1.649,53 CHF primijenjen je za prvih šest anuiteta, a nakon toga su redovne kamatne stope promijenjene. Kredit je isplaćen dana 19. ožujka 2007. i otplaćivan je u CHF u kunama počevši od anuiteta za travanj 2007. koji je dospijevao dana 1. svibnja 2007. Prema mišljenju knjigovodstvenog vještaka iznos više plaćenih anuiteta zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja iznosi 139.646,11 kn što preračunato u eur po konverzijskom tečaju od 7,53450 iznosi 18.534,22 eur. Po ovom kreditnom odnosu provedena je konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR te je izračunat manjak uplaćeno po konverziji od 15.812,44 kn.

44.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

45. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

45.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

46. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

47. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 18.534,22 eur.

48. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom iz tužbe zatražio isplatu iznosa od 168.784,00 kn odnosno 22.401,49 eur, a uređenim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 18.534,22 eur.

49. Dakle, tužitelj nije preinačio tužbu kako to tuženik navodi budući da tužitelj tužbeni zahtjev u smislu članka 191. Zakona o parničnom postupku nije niti povećao niti je promijenio istovjetnost zahtjeva niti je istaknuo drugi zahtjev uz postojeći.

49.1. Dakle, tužitelj je tužbeni zahtjev smanjio, a što predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva i sud nalazi da zbog toga tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

50. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 18.534,22 eur stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada su anuiteti kredita dospijevali i kada ih je tužitelj plaćao za svaki pojedini preplaćeni anuitet.

51. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

52. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

53. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu više plaćene anuitete kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 6. lipnja 2023.

54. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

54.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

54.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

54.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

54.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

55. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

56. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

57. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

57.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

58. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

59. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

60. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 6. lipnja 2023., a tužitelj traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog valutne klauzule to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

61. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 625,00 eura s PDV-om, za sastav 4 obrazložena podneska za svaki iznos od 625,00 eura s PDV-om, za pristup na pripremno ročište održano 10. studenog 2023. u iznosu od 625,00 eura s PDV-om, za pristup na glavnu raspravu održanu 22. siječnja 2024. u iznosu od 625,00 eura s PDV-om, za pristup na glavnu raspravu održanu 18. ožujka 2025. u iznosu od 625,00 eur s PDV-om. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura koliko iznosi trošak knjigovodstvenog vještačenja pa je sud priznao ukupan trošak tužitelja kako je on to i zatražio u iznosu od 4.148,17 eur.

62. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 1. travnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Domagoj Miličević, Požega

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d., Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII