REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-918/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općina Lovran, OIB: 385136336075, Šetalište maršala Tita 42, koju zastupa punomoćnik Darijan Dundović, odvjetnik u Rijeci (kao nasljednice tužiteljice FO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), protiv tuženika JO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sonja Bonifačić, odvjetnica u Rijeci, radi brisanja upisa punopravnog prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž Zk-87/2019-2 od 10. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-4145/2015-5 od 4. ožujka 2016., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I-Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Određuje se brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog provedbom rješenja Općinskog suda u Opatiji posl. br. Z-2822/14 od 15. svibnja 2014. g. i uspostava stanja kakvo je bilo prije provedbe tog rješenja u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Opatiji.

Određuje se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog postupka u roku od osam dana od donošenja presude sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, po stopi koju određuje Zakon."

II- Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.281,25 kn u roku od 15 dana, a u preostalom iznosu od 412,50 kn, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška se odbija.".

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude prednica tužiteljice je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije dopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev da se odredi brisanje zemljišno knjižnog stanja kakvo je nastalo provedbom rješenja Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Z-2822/14 od 15. svibnja 2014. i uspostava stanja koje je bilo prije provedbe toga rješenja u zemljišnim knjigama.

7. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem:

- da su pravna prednica tužiteljice i tuženik 5. siječnja 2000. sklopili ugovor o zajmu i sporazum radi osiguranja tražbine prijenosom vlasništva temeljem kojeg je pravna prednica tužiteljice od tuženika primila zajam u iznosu od 180.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, s rokom povrata do 10. veljače 2000., a ako zajam ne vrati da je tuženik ovlašten pribaviti od javnog bilježnika potvrdu ovršnosti s danom 11. veljače 2000.;

- da je u toč. IV. ugovora navedeno da su ugovaratelji suglasni da se radi osiguranja tražbine iz čl. 1. toga ugovora prenese pravo vlasništva s imena FO na ime zajmodavatelja JO na nekretnini zajmoprimatelja-protivnika osiguranja;

- da je u toč. V. ugovora navedeno da protivnik osiguranja-zajmoprimatelj FO dozvoljava da se na temelju toga sporazuma u zemljišne knjige upiše prijenos prava vlasništva na nekretnini iz prethodnog članka s njezinog imena na ime zajmodavatelja uz istovremenu zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguravanja potraživanja iz čl. 1. toga ugovora i sporazuma tj. za iznos od 180.000,00 DEM s pretpostavljenim troškovima postupka u visini 5.000,00 kn;

- da je u toč. VI. ugovora navedeno da osigurana tražbina dospijeva istekom roka iz čl. 2. toga ugovora, da nakon dospijeća osigurane tražbine protivnik osiguranja time izjavljuje da na temelju toga sporazuma zajmodavatelj može neposredno provesti prisilnu ovrhu radi predaje predmetne nekretnine u posjed zajmodavatelju;

- da je u toč. IX. ugovora navedeno da su ugovorne strane suglasne da o dospijeću nije potrebno upućivanje obavijesti temeljem odredbe čl. 277. Ovršnog zakona pa se protivnik osiguranja potpisom toga ugovora odriče prava tražiti prodaju nekretnine iz čl. IV. putem javnog bilježnika, te ako zajmoprimatelj o dospijeću ne ispuni osiguranu novčanu tražbinu smatrat će se da je zajmodavatelj postao punopravni vlasnik nekretnine iz čl. IV. za cijenu koja odgovora iznosu osigurane tražbine s troškovima i porezom na promet nekretnina, te se zajmodavatelj time ovlašćuje da neposredno po pribavi potvrde o ovršnosti od javnog bilježnika, u zemljišnim knjigama zatraži brisanje zabilježbe da je prijenos obavljen radi osiguranja;

- da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, a kako FO tuženiku nije vratila zajam tuženik je postao fiducijarni vlasnik navedene nekretnine te je na temelju potvrde javnog bilježnika broj OU-252/2000 od 12. veljače 2000. rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Z-344/00 od 4. rujna 2002. dopušteno brisanje zabilježbe da je prijenos vlasništva s fiducijarnog dužnika FO na fiducijarnog vjerovnika JO učinjen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 180.000,00 dem u protuvrijednosti kuna kako je to utvrđeno Sporazumom i Ugovorom o zajmu;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u pravnoj stvari tužiteljice FO protiv tuženika JO, radi utvrđenja ništavosti, presudom broj Rev-1283/09 od 1. travnja 2010. djelomično preinačio presudu Županijskog suda u Rijeci Gž-5320/05 od 14. svibnja 2008. te presudu Općinskog suda u Opatiji broj P-490/02 od 14. srpnja 2005. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog provedbom ugovora o zajmu i sporazuma radi osiguranja tražbine prijenosom vlasništva sklopljenog između stranaka 5. siječnja 2000. te je suđeno da se određuje brisanje stanja nastalog provedbom rješenja Z-344/00 i uspostava stanja kakvo je bilo prije toga rješenja u zemljišnim knjigama jer da su odredbe čl. 277. OZ-a prisilnog karaktera i da stranke nisu mogle isključiti postupanje u smislu čl. 277. OZ-a. U odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu i sporazuma te u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog provedbom ugovora o zajmu i sporazuma o osiguranju radi osiguranja tražbine prijenosom prava vlasništva od 5. siječnja 2000. i brisanje fiducijarnog prava vlasništva s imena tuženika i uspostavu stanja kakvo je bilo prije upisa, revizija je odbijena;

- da je rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Z-3548/11 od 20. rujna 2011. naloženo brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog provedbom rješenja Z-344/00;

- da je tuženik na temelju rješenja poslovni broj Z-344/00 od 4. rujna 2002. bio upisan kao punopravni vlasnik predmetne nekretnine sve do 20. rujna 2011. kada je rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Z-3548/11 od 20. rujna 2011. naloženo brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog provedbom rješenja Z-344/00;

- da je tuženik pokrenuo postupak kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića te je dužniku FO na temelju čl. 322. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12 i 25/13) poslana obavijest poslovni broj OU-159/2014 od 7. veljače 2014. kojom se poziva na izjašnjenje uz upozorenje na sve odredbe čl. 322. OZ-a, dok ista u izjašnjenju 20. ožujka 2014. nije dostavila traženi odgovor već navodi kako predlagatelj osiguranja nema pravo tražiti prodaju nekretnine putem javnog bilježnika, da to nije nekretnina na kojoj je dopušten prijenos prava vlasništva, da je nastupila zastara isto tražiti;

- da je Javni bilježnik potom izdao potvrdu broj OU-159/2014 od 13. svibnja 2014. te je rješenjem poslovni broj Z-2822/14 od 15. svibnja 2014. sud dopustio brisanje zabilježbe da je prijenos izvršen radi osiguranja novčane tražbine te je predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo tuženika;

- da FO nije u ni jednom postupku osporila valjanost i istinitost potvrde javnog bilježnika, a po kojoj potvrdi je sud postupio kao po javnoj ispravi pri čemu je u ugovoru i sporazumu od 5. siječnja 2000. tužiteljica u članku IV dala suglasnost da se radi osiguranja predmetne tražbine na navedenoj nekretnini prenese pravo vlasništva s njenog imena na ime tuženika kao zajmodavatelja te je u članku V dozvolila upis prijenosa prava vlasništva na ime zajmodavatelja uz istovremenu zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja rečene tražbine;

- da nije nastupila zastara za poduzimanje ovih radnji jer se ne radi o tražbini obvezno pravnog karaktera već o stvarno pravnoj tražbini, a kako je tuženikovo pravo bilo upisano u zemljišne knjige to ono nije zastarjelo, a sve kada bi se i imao primjenjivati opći zastarni rok, za vrijeme dok je tuženik bio upisani puno pravni vlasnik, zastara nije ni mogla teći, te bi eventualno mogla početi teći tek od 20. rujna 2011. kada je opet upisan kao fiducijarni vlasnik te ni u tom slučaju zastara ne bi nastupila;

- da je FO kao tužiteljica je u parnici P-566/13 zahtijevala i da se ukine stvarni teret prijenosa prava vlasništva na JO kao fiducijarnog dužnika učinjen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 180.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna jer da je taj teret izgubio razumnu svrhu te je i u tom predmetu taj njezin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan;

- da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 129. ZZK-a temeljem kojih bi tužiteljica osnovano mogla tražiti brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog provedbom rješenja Z-2822/14 od 15. svibnja 2014. i uspostavu ranijeg stanja.

8. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

9. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a). U slučaju da je u reviziji izostala bilo koja od navedenih pretpostavki, nema uvjeta za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

10. Smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužiteljica naznačuje pitanja:

"1. Da li je javni bilježnik dužan uskratiti službenu radnju prema odredbi čl. 34. st. 1. zakona o javnom bilježništvu, koja se u konkretnom slučaju sastoji u pokretanju postupka prisilne naplate tražbine prema odredbi čl. 322. Ovršnog zakona ako Ugovor o zajmu i Sporazum radi osiguranja tražbine prijenosom prava vlasništva sklopljenog 5. siječnja 2000. godine i solemniziran tog dana po javnom bilježniku ne sadrži izjavu dužnika tj. tužiteljice, o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilono izvršenje-tzv. klauzula exequendi? Uvjet postojanja izjave dužnika propisan je odredbom čl. 54. st. 3. ZJB i izražen u shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama Rev-856/05 i Rev-602/03, Rev-713/06 i Rev-1283/09 (objavljeno u Javnom bilježniku, broj 27 2008/20, 63 i 65).

2. Da li je javni bilježnik ovlašten na pokretanje postupka prisilne naplate tražbine ako je tražbina vjerovnika na temelju zakona prestala prije pokretanja postupka nastupom apsolutne zastare tj. zbog proteka 10 godina od solemniziranja javnobilježničkog akta koji je rok utvrđen u odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima pa je prestalo pravo vjerovnika zahtijevati ispunjenje prema odredbi čl. 241. st. 1. ZOO-a?

3. Je li javni bilježnik bio ovlašten izdati potvrdu da su se ispunile pretpostavke iz čl. 322. Ovršnog zakona za upis punopravnog vlasništva fiducijarnog vjerovnika ako Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu prava vlasništva ne sadrži klauzulu intabulandi u smislu čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i čl. 54. st. 1. toč. B Zakona o zemljišnim knjigama?

4. Je li javni bilježnik ovlašten na pokretanje postupka prisilne naplate tražbine ako je Ugovor o zajmu i Sporazum radi osiguranja tražbine pravni posao koji je sklopljen protivno odredbi čl. 366. ZV jer ne sadrži odredbu o jedinstvenosti nekretnina zbog čega je prema izričitoj odredbi čl. 366. ZV isključena mogućnost nastupanja pravnih posljedica? Shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno je u presudi broj: Rev 1803/97 od 3. 4. 2001., Odabir odluka POSZ-2001.).

5. Da li je mogao javni bilježnik u potvrdi ustvrditi da ona ima presumptivnu dokaznu snagu u smislu čl. 322. st. 7.8. Ovršnog zakona ako je tužiteljica dostavila javnom bilježniku u zadanom roku očitovanje u smislu čl. 322. Ovršnog zakona, s tim da se o prodaji u pozivu opisane nekretnine tužiteljica nije mogla izjasniti budući je ta konkretna nekretnina za ½ idealnog dijela veća od one na kojoj je upisana fiducija? Dio od ½ od ¼ nekretnine pripada suvlasnicima.".

11. Obrazlažući razlog važnosti navedenih pitanja tužiteljica iznosi tvrdnje o nedovoljnoj normiranosti ovlaštenja i dužnosti javnih bilježnika, koji nedostatak mogu donekle otkloniti drugi važeći izvori prava od kojih je najvažniji izvor shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

12. U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja ukazati da je odlukom ovog suda broj Rev-1283/09 od 1. travnja 2010. (na koju se revidentica poziva kao razlog važnosti postavljenog pitanja) određeno brisanje stanja nastalog provedbom rješenja Općinskog suda u Opatiji broj Z-344/00 od 4. veljače 2002. i uspostava stanja kakvo je bilo prije provedbe toga rješenja u zemljišnim knjigama, upravo iz razloga jer je uvjet za stjecanje punopravnog vlasništva na stvarima koje su prenesene u fiducijarno vlasništvo predlagatelja osiguranja provođenje postupka u smislu čl. 322. OZ-a (ranije 277. OZ-a). Naime, radi se o odredbi prisilnog karaktera te stranke nisu mogle odredbom ugovora o zajmu i sporazuma o osiguranju isključiti postupanje u smislu čl. 277. OZ-a radi stjecanja punopravnog vlasništva u korist tuženika kao vjerovnika - predlagatelja osiguranja. Pri tomu revidentica gubi iz vida da je i nakon donošenja revizijske odluke broj Rev-1283/09-2 kojom je određeno brisanje stanja nastalog provedbom rješenja Općinskog suda u Opatiji broj Z-344/00 od 4. veljače 2002. (punopravni upis prava vlasništva tuženika) i uspostava stanja kakvo je bilo prije provedbe tog rješenja u zemljišnim knjigama, tuženik ostao upisan kao vlasnik predmetne nekretnine na suvlasničkom dijelu tužiteljice, ali uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva učinjen radi osiguranja novčane tražbine pa činjenica da punopravni prijenos vlasništva nije bio valjan nije od utjecaja na valjanost upisa fiducijarnog vlasništva tuženika i provođenje postupka u smislu odredbe čl. 322. OZ-a. Kako je upis rješenja Z-2822/14 nastao na temelju potvrde javnog bilježnika broj OU-159/2014 od 13. svibnja 2014., koja je izdana nakon što su ispunjene pretpostavke iz čl. 322. OZ- a, vjerodostojnost i istinitost koje potvrde nije osporena u nekom postupku, to prvo postavljeno pitanje nije od važnosti za ovaj spor niti predstavlja pitanje važno za jedinstvo u primjeni prava i za ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Ni odluke ovog suda broj Rev-602/03-2 od 7. srpnja 2004., Rev-713/06-2 od 28. veljače 2007., Rev- 856/05 od 26. listopada 2005. na koje se tužiteljica poziva nisu donesene u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji niti je u istim izraženo pravno shvaćanje u vezi s postavljenim pitanjem.

13. U reviziji nisu izloženi konkretni razlozi zbog kojih se smatra da je četvrto postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP), jer se u odluci Rev-1803/97 od 3. travnja 2001. na koju se revidentica pozvala, nije radilo o istoj činjeničnoj niti pravnoj situaciji kao u ovom postupku. U toj odluci odlučivalo se o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na stvarima u bivšem društvenom vlasništvu i vremenu potrebnom za dosjelost slijedom čega se pozivanje na navedenu odluku ne može ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojeg bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

14. U odnosu na pitanja naznačena pod 2. i 3. tužiteljica se nije pozvala na konkretne i različite odluke drugostupanjskih sudova ili revizijskog suda u kojima je zauzeto pravno shvaćanje o naznačenim pravnim pitanjima, a što je bila dužna prema izričitoj odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a. Ako su u izvanrednoj reviziji samo izloženi razlozi u kojima revident, ne ukazujući na različitu praksu sudova, paušalno navodi da je shvaćanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 382. st. 3. ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

15. Slijedom iznesenog valjalo je reviziju odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić