REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-392/2023-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa punomoćnik Mijo Kladarić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 koga zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d., radi isplate, nakon glavne rasprave održane 14. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Mije Kladarić, odvjetnika iz Slavonskog Broda i punomoćnice tuženika Lorene Bakić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. i presude objavljene 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  je

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207707550 od dana 23. listopada 2006. godine, koji je solemniziran po javnom bilježniku Anti Brekalo iz Požege, br. OU- 723/06, sklopljenog između tužitelja ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora, a koja odredba dijela članka 1. stavka 2. glasi: "uz valutnu klauzulu"; odredba dijela članka 2. stavka 1. koja glasi: "111.496,00 CHF (slovima: stojedanaesttisućačetrstodevedesetšest švicarskih franaka)" i "...promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.," odredba članka 2. stavka 3. ... "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora..."; odredba dijela članka 7. stavka 1. koja glasi: “... u kunskoj protuvrijednosti 558,97 CHF (slovima: petstopedesetosam i 97/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja..."; odredba dijela članka 7. stavka 2. koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, Korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.503,26 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 4,5% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi: za iznos od 11,69 eur počevši od 02. studenog 2007. godine, za iznos od 12,32 eur počevši od 02. prosinca 2007. godine, za iznos od 15,30 eur počevši od 02. siječnja 2008. godine, za iznos od 21,23 eur počevši od 02. veljače 2008. godine, za iznos od 53,13 eur počevši od 02. ožujka 2008. godine, za iznos od 58,42 eur počevši od 02. travnja 2008. godine, za iznos od 46,91 eur počevši od 02. svibnja 2008. godine, za iznos od 43,06 eur počevši od 02. lipnja 2008. godine, za iznos od 48,26 eur počevši od 02. srpnja 2008. godine, za iznos od 41,74 eur počevši od 11. kolovoza 2008. godine, za iznos od 43,42 eur počevši od 11. rujna 2008. godine, za iznos od 55,78 eur počevši od 11. listopada 2008. godine, za iznos od 68,98 eur počevši od 11. studenog 2008. godine, za iznos od 56,54 eur počevši od 11. prosinca 2008. godine, za iznos od 80,13 eur počevši od 11. siječnja 2009. godine, za iznos od 83,65 eur počevši od 11. veljače 2009. godine, za iznos od 95,21 eur počevši od 11. ožujka 2009. godine, za iznos od 78,40 eur počevši od 11. travnja 2009. godine, za iznos od 78,11 eur počevši od 11. svibnja 2009. godine, za iznos od 74,22 eur počevši od 11. lipnja 2009. godine, za iznos od 76,84 eur počevši od 11. srpnja 2009. godine, za iznos od 93,59 eur počevši od 11. kolovoza 2009. godine, za iznos od 96,72 eur počevši od 11. rujna 2009. godine, za iznos od 91,73 eur počevši od 11. listopada 2009. godine, za iznos od 94,75 eur počevši od 11. studenog 2009. godine, za iznos od 95,31 eur počevši od 11. prosinca 2009. godine, za iznos od 104,64 eur počevši od 11. siječnja 2010. godine, za iznos od 113,66 eur počevši od 18. veljače 2010. godine, za iznos od 113,82 eur počevši od 16. ožujka 2010. godine, za iznos od 116,21 eur počevši od 16. travnja 2010. godine, za iznos od 127,58 eur počevši od 16. svibnja 2010. godine, za iznos od 116,31 eur počevši od 16. lipnja 2010. godine, za iznos od 131,75 eur počevši od 16. srpnja 2010. godine, za iznos od 131,31 eur počevši od 16. kolovoza 2010. godine, za iznos od 158,37 eur počevši od 16. rujna 2010. godine, za iznos od 142,61 eur počevši od 16. listopada 2010. godine, za iznos od 76,32 eur počevši od 16. studenog 2010. godine, za iznos od 136,86 eur počevši od 16. prosinca 2010. godine, za iznos od 138,62 eur počevši od 16. siječnja 2011. godine, za iznos od 132,54 eur počevši od 16. veljače 2011. godine, za iznos od 128,08 eur počevši od 16. ožujka 2011. godine, za iznos od 128,48 eur počevši od 16. travnja 2011. godine, za iznos od 146,87 eur počevši od 16. svibnja 2011. godine, za iznos od 169,51 eur počevši od 16. lipnja 2011. godine, za iznos od 195,27 eur počevši od 16. srpnja 2011. godine, za iznos od 209,67 eur počevši od 16. kolovoza 2011. godine, za iznos od 166,36 eur počevši od 16. rujna 2011. godine, za iznos od 60,81 eur počevši od 16. listopada 2011. godine, za iznos od 152,76 eur počevši od 16. studenog 2011. godine, za iznos od 154,78 eur počevši od 16. prosinca 2011. godine, za iznos od 167,48 eur počevši od 16. siječnja 2012. godine, za iznos od 171,13 eur počevši od 16. veljače 2012. godine, za iznos od 167,01 eur počevši od 16. ožujka 2012. godine, za iznos od 166,39 eur počevši od 16. travnja 2012. godine, za iznos od 168,48 eur počevši od 16. svibnja 2012. godine, za iznos od 172,11 eur počevši od 16. lipnja 2012. godine, za iznos od 167,58 eur počevši od 16. srpnja 2012. godine, za iznos od 166,33 eur počevši od 16. kolovoza 2012. godine, za iznos od 155,23 eur počevši od 16. rujna 2012. godine, za iznos od 164,80 eur počevši od 16. listopada 2012. godine, za iznos od 169,25 eur počevši od 16. studenog 2012. godine, za iznos od 166,29 eur počevši od 16. prosinca 2012. godine, za iznos od 162,74 eur počevši od 16. siječnja 2013. godine, za iznos od 161,52 eur počevši od 16. veljače 2013. godine, za iznos od 160,25 eur počevši od 16. ožujka 2013. godine, za iznos od 169,09 eur počevši od 16. travnja 2013. godine, za iznos od 25,06 eur počevši od 16. svibnja 2013. godine, za iznos od 153,96 eur počevši od 16. lipnja 2013. godine, za iznos od 119,90 eur počevši od 16. srpnja 2013. godine, za iznos od 153,90 eur počevši od 16. kolovoza 2013. godine, za iznos od 158,66 eur počevši od 16. rujna 2013. godine, za iznos od 161,73 eur počevši od 16. listopada 2013. godine, za iznos od 163,24 eur počevši od 16. studenog 2013. godine, za iznos od 168,60 eur počevši od 16. prosinca 2013. godine, za iznos od 163,19 eur počevši od 16. siječnja 2014. godine, za iznos od 93,16 eur počevši od 16. veljače 2014. godine, za iznos od 82,81 eur počevši od 16. ožujka 2014. godine, za iznos od 80,41 eur počevši od 16. travnja 2014. godine, za iznos od 76,97 eur počevši od 16. svibnja 2014. godine, za iznos od 77,71 eur počevši od 16. lipnja 2014. godine, za iznos od 77,55 eur počevši od 16. srpnja 2014. godine, za iznos od 82,12 eur počevši od 16. kolovoza 2014. godine, za iznos od 82,62 eur počevši od 16. rujna 2014. godine, za iznos od 84,72 eur počevši od 16. listopada 2014. godine, za iznos od 87,73 eur počevši od 16. studenog 2014. godine, za iznos od 88,04 eur počevši od 16. prosinca 2014. godine, za iznos od 88,74 eur počevši od 16. siječnja 2015. godine, za iznos od 87,09 eur počevši od 16. veljače 2015. godine, za iznos od 89,94 eur počevši od 16. ožujka 2015. godine, za iznos od 88,53 eur počevši od 16. travnja 2015. godine, za iznos od 88,52 eur počevši od 16. svibnja 2015. godine, za iznos od 88,52 eur počevši od 16. lipnja 2015. godine, za iznos od 88,52 eur počevši od 16. srpnja 2015. godine, za iznos od 88,52 eur počevši od 16. kolovoza 2015. godine i za iznos od 88,52 eur počevši od 16. rujna 2015. godine

pa sve do isplate.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim koji glasi: "Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207707550 od dana 23. listopada 2006. godine, koji je solemniziran po javnom bilježniku Anti Brekalo iz Požege, br. OU- 723/06, sklopljenog između tužitelja ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora, a koja u članku 1. stavka 1. glasi “u kunskoj protuvrijednosti

od

111.496,00

CHF

(slovima: stojedanaesttisućačetrstodevedesetšest švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.," odredba dijela članka 23. točka J "Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora." IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473 da tužitelju ZT, OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnične troškove u iznosu od 3.398,17 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja u roku od 15 dana.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj s kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj ZT podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. radi isplate. U tužbi navodi da su ugovorom o namjenskom kreditu broj 3207707550, br. Kreditne partije 7103363182 od dana 20. listopada 2006. godine, koji je solemniziran po javnom bilježniku Anti Brekalo iz [adresa], br. OU-723/2006, tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti od 111.496,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan plaćanja. Ugovor je sklopljen na vrijeme od 30 godina. Člankom 7. ugovora definirani su mjesečni anuiteti otplate, koji iznose 558,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Temeljem navedenog ugovora tužitelju je isplaćen novčani iznos od 513.547,63 kuna. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 05. 07. 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž¬6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banka među kojima je bila i Zagrebačka banka d.d. utvrđeno je da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom sud je naložio tuženim bankama da prestanu sa ovakvim postupanjem, te da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom ponudu zamijeniti ova presuda. Sud je nadalje zabranio tuženim bankama takvo ili slično postupanje. Tuženik je prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani računao obvezu tužitelja u iznosu protuvrijednosti iznosa anuiteta u švicarskom franku prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. Na ovaj način je došlo do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovu povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Tuženik je tužitelju izdao Prijepis knjigovodstvene kartice-Prometa po kreditu zaključno sa danom 01. veljače 2019. god., a iz koga je vidljivo koji iznosi anuiteta su plaćani za vrijeme povrata kredita. Prema točki 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,50% koja je promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je kao tužena obuhvaćena i Zagrebačka banka d.d., ovdje tuženik, utvrđeno je da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do pretplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena prema točki 2. naprijed navedenog ugovora. Prema stavu sudova iz navedenih presuda tuženik nije poštivao u predmetnom ugovornom odnosu jedno od osnovnih načela obveznog prava — načelo savjesnosti i poštenja čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj. Tuženik je samovoljno mijenjao kamatnu stopu, što je utvrđeno i navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a na što nije bio ovlašten. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bitna ugovorna odredba, a tuženik nije sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao niti je u ugovoru kao ugovaratelj koji je sačinio Ugovor o kreditu precizno odredio uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena niti je utvrđeno temeljem kojih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara se vrši promjena kamatnih stopa, zbog čega je nezakonita odredba o kamatama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tuženik je za vrijeme otplate kredita povećavao kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% što je uzrokovalo zajedno sa povećanjem tečaja švicarskog franka značajno povećanje anuiteta. Uvidom u ugovor i Prijepis knjigovodstvene kartice vidljivo je da je prema otplatnom planu anuitet iznosio 558,98 švicarskih franaka. Tužitelj je sam izvršio obračun preplaćenih anuiteta po osnovu povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, koji prema tako izvršenom obračunu iznosi 81.961,14 kuna, a u tablicama su navedeni anuiteti po ugovoru, plaćeni anuiteti, razlika između ugovorenih i plaćenih anuiteta, tijekom godina otplate kredita. Po provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju tužitelj si pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev ovisno o iznosima pretplate po pojedinim anuitetima iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka. Tablice s izračunima preplaćenih iznosa se dostavljaju kao prilog ovoj tužbi. Kako su naprijed navedenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđene ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine kao i ništetnost ugovorene odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sukladno odredbama članka 1111., članka 1115 i članka 1046. ZOO-a. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se sve fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak.l. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Na isti način ovu materiju regulira i odredba članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je tužitelju sukladno zakonskoj obvezi dana 12. studenog 2015. god. dostavio svoj dokument Obavijest o izračunu efekata konverzije koji je sastavio sam bez mogućnosti sudjelovanja tužitelja u ovom izračunu i iz kojeg obračuna nisu ponovno vidljivi elementi na temelju kojih je tuženik sačinio ovaj izračun. Prema izračunu tuženika tužitelj je preplatio iznos dugovanja po kreditu u visini od 10.987,60 kuna. Ukoliko se utvrdi da je tuženik prilikom izračuna i konverzije kredita obeštetio tužitelja za novčani iznos od 10.987,60 kuna, po osnovi potraživanja koja je predmet ovog postupka, tužitelj je spreman taj novčani iznos staviti u prijeboj sa svojom tražbinom koju potražuje u ovom postupku u trenutku isplate dosuđenog iznosa po tužbi. Tužitelj stoga predlaže sudu da nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207707550, od dana 23. listopada 2006. godine, koji je solemniziran po Javnom bilježniku Anti Brekalo iz [adresa], br. OU-723/2006, sklopljenog između tužitelja ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora, a koja u članka 1. stavka l. glasi "u kunskoj protuvrijednosti

od

111.496,00

CHF

(slovima: stojedanaesttisućačetrstodevedesetšest švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke," odredba dijela članka 1. stavka 2, glasi: "...uz valutnu klauzulu,... "; odredba dijela članka 2. stavka 1. koja glasi:

"...111.496,00 CHF (slovima: stojedanaesttisućačetrstodevedesetšest švicarskih franaka)" i "...promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.," odredba članka 2. stavka 3. ... "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora..."; odredba dijela članka 7. stavka 1. koja glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti 558,97 CHF (slovima: petstopedesetosam i 97/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja..."; odredba dijela članka 7. stavka 1. koja glasi:"Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora."; odredba dijela čl. 23. točka J "Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora." Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 81.961,14 kuna na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 4,5 % godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi: na iznos od 89,24 kuna od 01.prosinca 2007. pa do isplate, na iznos od 114,02 kuna od 01. siječnja 2008. pa do isplate, na iznos od 116,76 kuna od 01. veljače 2008. pa do isplate, na iznos od 162,00 kuna od 01. ožujka 2008. pa do isplate, na iznos od 405,49 kuna od 01. travnja 2008. pa do isplate, na iznos od 445,90 kuna od 01.svibnja 2008. pa do isplate, na iznos od 357,98 kuna od 01. lipnja 2008. pa do isplate, na iznos od 328,60 kuna od 01. srpnja 2008. pa do isplate, na iznos od 368,32 kuna od 01. kolovoza 2008. pa do isplate, na iznos od 318,57 kuna od 01. rujna 2008. pa do isplate, na iznos od 331,38 kuna od 01. listopada 2008. pa do isplate, na iznos od 425,69 kuna od 01. studenog 2008. pa do isplate, na iznos od 526,42 kuna od 01. prosinca 2008. pa do isplate, na iznos od 431,51 kuna od 01. siječnja 2009. pa do isplate, na iznos od 611,59 kuna od 01. veljače 2009. pa do isplate, na iznos od 638,39 kuna od 01. ožujka 2009. pa do isplate, na iznos od 726,61 kuna od 01. travnja 2009. pa do isplate, na iznos od 598,37 kuna od 01. svibnja 2009. pa do isplate, na iznos od 596,17 kuna od 01. lipnja 2009. pa do isplate, na iznos od 573,45 kuna od 01. srpnja 2009. pa do isplate, na iznos od 586,46 kuna od 01. kolovoza 2009. pa do isplate, na iznos od 714,31 kuna od 01. rujna 2009. pa do isplate, na iznos od 738,20 kuna od 01. listopada 2009. pa do isplate, na iznos od 700,09 kuna od 01. studenog 2009. pa do isplate, na iznos od 723,17 kuna od 01. prosinca 2009. pa do isplate, na iznos od 727,44 kuna od 01. siječnja 2010. pa do isplate, na iznos od 798,60 kuna od 01. veljače 2010. pa do isplate, na iznos od 867,46 kuna od 01. ožujka 2010. pa do isplate, na iznos od 868,66 kuna od 01. travnja 2010. pa do isplate, na iznos od 886,89 kuna od 01. svibnja 2010. pa do isplate, na iznos od 973,72 kuna od 01. lipnja 2010. pa do isplate, na iznos od 887,71 kuna od 01. srpnja 2010. pa do isplate, na iznos od 1.005,56 kuna od 01. kolovoza 2010. pa do isplate, na iznos od 1.002,20 kuna od 01. rujna 2010. pa do isplate, na iznos od 1.208,67 kuna od 01. listopada 2010. pa do isplate, na iznos od 1.088,40 kuna od 01. studenog 2010. pa do isplate, na iznos od 1.134,06 kuna od 01. prosinca 2010. pa do isplate, na iznos od 1.044,54 kuna od 01. siječnja 2011. pa do isplate, na iznos od 1.057,92 kuna od 01. veljače 2011. pa do isplate, na iznos od 1.011,55 kuna od 01. ožujka 2011. pa do isplate, na iznos od 1.038,18 kuna od 01. travnja 2011. pa do isplate, na iznos od 1.039,63 kuna od 01. svibnja 2011. pa do isplate, na iznos od 1.120,89 kuna od 01. lipnja 2011. pa do isplate, na iznos od 1.293,68 kuna od 01. srpnja 2011. pa do isplate, na iznos od 1.490,29 kuna od 01. kolovoza 2011. pa do isplate, na iznos od 1.600,25 kuna od 01. rujna 2011. pa do isplate, na iznos od 1.269,69 kuna od 01. listopada 2011. pa do isplate, na iznos od 1.179,89 kuna od 01. studenog 2011. pa do isplate, na iznos od 1.165,91 kuna od 01. prosinca 2011. pa do isplate, na iznos od 1.181,26 kuna od 01. siječnja 2012. pa do isplate, na iznos od 1.278,21 kuna od 01. veljače 2012. pa do isplate, na iznos od 1.306,08 kuna od 01. ožujka 2012. pa do isplate, na iznos od 1.274,63 kuna od 01. travnja 2012. pa do isplate, na iznos od 1.269,90 kuna od 01. svibnja 2012. pa do isplate, na iznos od 1.285,83 kuna od 01. lipnja 2012. pa do isplate, na iznos od 1.313,52 kuna od 01. srpnja 2012. pa do isplate, na iznos od 1.278,97 kuna od 01. kolovoza 2012. pa do isplate, na iznos od 1.269,43 kuna od 01. rujna 2012. pa do isplate, na iznos od 1.184,70 kuna od 01. listopada 2012. pa do isplate, na iznos od 1.257,75 kuna od 01. studenog 2012. pa do isplate, na iznos od 1.291,76 kuna od 01. prosinca 2012. pa do isplate, na iznos od 1.269,17 kuna od 01. siječnja 2013. pa do isplate, na iznos od 1.242,05 kuna od 01. veljače 2013. pa do isplate, na iznos od 1.232,72 kuna od 01. ožujka 2013. pa do isplate, na iznos od 1.133,07 kuna od 01. travnja 2013. pa do isplate, na iznos od 1,290,52 kuna od 01. svibnja 2013. pa do isplate, na iznos od 1.191,28 kuna od 01. lipnja 2013. pa do isplate, na iznos od 1.175,06 kuna od 01. srpnja 2013. pa do isplate, na iznos od 1.184,73 kuna od 01. kolovoza 2013. pa do isplate, na iznos od 1.168,56 kuna od 01. rujna 2013. pa do isplate, na iznos od 1.210,87 kuna od 01. listopada 2013. pa do isplate, na iznos od 1.234,37 kuna od 01. studenog 2013. pa do isplate, na iznos od 1.245,84 kuna od 01. prosinca 2013. pa do isplate, na iznos od 1.286,73 kuna od 01. siječnja 2014. pa do isplate, na iznos od 1.245,46 kuna od 01. veljače 2014. pa do isplate, na iznos od 610,98 kuna od 01. ožujka 2014. pa do isplate, na iznos od 631,98 kuna od 01. travnja 2014. pa do isplate, na iznos od 613,68 kuna od 01. svibnja 2014. pa do isplate, na iznos od 587,45 kuna od 01. lipnja 2014. pa do isplate, na iznos od 593,11 kuna od 01. srpnja 2014. pa do isplate, na iznos od 611,84 kuna od 01. kolovoza 2014. pa do isplate, na iznos od 626,73 kuna od 01. rujna 2014. pa do isplate, na iznos od 630,55 kuna od 01. listopada 2014. pa do isplate, na iznos od 646,58 kuna od 01. studenog 2014. pa do isplate, na iznos od 669,59 kuna od 01. prosinca 2014. pa do isplate, na iznos od 673,91 kuna od 01. siječnja 2015. pa do isplate, na iznos od 677,29 kuna od 01. veljače 2015. pa do isplate, na iznos od 664,69 kuna od 01. ožujka 2015. pa do isplate, na iznos od 686,42 kuna od 01. travnja 2015. pa do isplate, na iznos od 675,69 kuna od 01. svibnja 2015. pa do isplate, na iznos od 675,56 kuna od 01. lipnja 2015. pa do isplate, na iznos od 675,56 kuna od 01. srpnja 2015. pa do isplate, na iznos od 675,56 kuna od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, na iznos od 675,56 kuna od 01. rujna 2015. pa do isplate i na iznos od 675,56 kuna od 01. listopada 2015. pa do isplate. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove sukladno sudskom rješenju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11, lipnja 2014. godine. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 11. veljače 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to daje sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čIankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i tonakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i/ili valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan" i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan" (članak 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR" , te svim „izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (članak 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije" utemeljen na „novom otplatnom planu" , te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope - prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/ 2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III¬2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan" iz članka 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan" uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa" ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe članka 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U podnesku od 17. rujna 2019. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbene zahtjeve navodeći kako su isti neosnovani u pogledu pravne osnove, visine izračuna, kao i činjenica i razloga kojima je tužba obrazložena. Osporava se osnova i tijek zateznih kamata. Iz odgovora na tužbu se ne može zaključiti temeljem kojih razloga bi bila sporna visina potraživanja kao i činjenice na kojima se tužba temelji. Nije jasno zbog čega je sporna osnova i tijek zateznih kamata. Tužitelj u svakom slučaju ima pravo na zatezne kamata od dana kada je preplatio pojedini iznos. U konkretnom slučaju se ne vodi spor o pravnom pitanju, jer je o pravnom pitanju nepoštenosti, pa time i ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pravomoćno odlučeno odlukama Visokog trgovačkog suda RH, već o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora u kojima su ugovarane ove nepoštene ugovorne odredbe i o isplati iznosa anuiteta koji su prep1aćeni po osnovu ovih nepoštenih, a time i ništetnih odredbi ugovora. Provođenje knjigovodstveno financijskog vještačenja je potrebno upravo radi utvrđivanja iznosa preplate po pojedinim anuitetima. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara nije nastupila. Tužitelj traži od suda da, naloži tuženiku da kao parnična stranka dostavi u spis dokaze kojima tužitelj ne raspolaže, a tuženik ih ima u svojoj arhivi. Ovakvo ovlaštenje tužitelj ima temeljem odredbi ZPP-a. Uostalom za potrebe knjigovodstveno financijskog vještačenja tuženik će biti dužan staviti na raspolaganje potrebnu dokumentaciju. Ugovor može opstojati i bez odredbi koje su ništetne, jer i bez ovih odredbi postoje svi bitni sastojci pravnog posla kredita koji su potrebni. U ugovoru je definiran iznos novca koji je tužitelj isplatio tuženiku, broj anuiteta i kamatna stopa. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev kako je to vidljivo iz dokaznih prijedloga u tužbi temelji na presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te odluci Vrhovnog suda Revt-249/14 koje su donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ove presude su samo pravna osnova za podnošenje tužbe po osnovu članka 502c Zakona o parničnom postupku i članka 138a. Zakona o zaštiti potrošača i primjenu ovih propisa na ovaj spor. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se sve fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak. 1 . ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Na isti način ovu materiju regulira i odredba članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača. Navedenim presudama utvrđenim su ništetnim odredbe ugovora o potrošačkim kreditima koje su banke odobravale građanima u kojima se ugovaraju promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Temeljem navedenih prisilnih propisa sud je u ovom predmetu vezan uz utvrđenja iz navedenih postupka u kojima je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su navedene odredbe ugovora ništetne. Tužitelj je osim pozivanja na navedene sudske odluke i propise koji uređuju institut kolektivnog spora, predložio da se u postupku izvedu i drugi dokazi temeljem kojih će se utvrditi prije svega da se u odnosu na ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik mogu primijeniti učinci presuda na koje se poziva, a koje su donesene temeljem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Iz Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora o kreditu je vidljivo da se radi o potrošačkom kreditu koji je tuženik isplatio tužitelju i u kome je ugovoreno da će kamatna stopa biti promjenjiva u skladu sa odlukama tuženika, te da se ugovara primjena valutne klauzule vezane uz švicarski franak. U svrhu dokazivanja visine anuiteta koji su trebali biti plaćani u svrhu otplate kredita bez primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelj je predložio da se izvrši uvid u otplatni plan koji je tuženik izradio i predao tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz koga je vidljivo koliko bi iznosio anuitet da nije bilo promjena kamatnih stopa i primjene valutne klauzule. Osim toga predloženo je da se izvrši uvid u specifikaciju uplata anuiteta kako bi se utvrdilo koliko je tužitelj stvarno plaćao pojedine anuitete, te da se izvrši usporedba iznosa anuiteta koji su uplaćeni i anuiteta koji su utvrđeni u otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora o kreditu i uručeni tužitelju prilikom potpisa ovoga ugovora. Tužitelj je uvidom u navedeni otplatni plan mogao planirati obzirom na svoje prihode obveze koje ima za buduće razdoblje otplate kredita. Uvidom u otplatni plan i plaćene anuitete je vidljivo da su anuiteti u dužem vremenskom razdoblju iznosili i do 60% više od početnog anuiteta. Tužitelj je nadalje predložio i provođenje knjigovodstveno financijskog vještačenja u svrhu utvrđivanja razlike novca koji je on platio zbog povećanja anuiteta zbog povećanja kamatnih stopa i tečaja švicarskog franka• Predloženo je i saslušanje tužitelja na okolnost da se oko odredbi ugovora i promjena kamatnih stopa i njihovoj visini nije pregovaralo, već je ili je tuženik samo dostavio tužitelju gotovi ugovor sa svim odredbama ugovora po principu "uzmi ili ostavi". Uvidom u Dopunu ugovora o kreditu vidljivo je da Ugovor o kreditu nije prestao važiti i da je i nadalje na snazi. Ovo je eksplicitno navedeno u odredbama članka 24. u kome je navedeno da ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostaju neizmijenjene i nadalje na snazi. U Dodatku ugovora se nigdje ne navodi da je Ugovor o kreditu prestao važiti i da ga u cijelosti zamjenjuje Dodatak ugovora. Radi se o uobičajenoj izmjeni ugovornih odredbi koje su u ovom slučaju učinjene zbog zakonske obveze tuženika da ponudi tužitelju drugačije uređenje njihovih međusobnih odnosa nastalih po Ugovoru o kreditu. U tekstu Dodatka ugovoru se i izričito navodi da se Dodatak ugovora sklapa u svrhu ispunjavanja obveza koje tuženik ima prema izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Radi se kako je navedeno o udovoljavanju obvezama iz prinudnog propisa koje je tuženik sačinio i ponudio tužitelju opet bez pregovaranja. Tužitelj je imao mogućnost prihvatiti ponudu i imati nešto manji anuitet kredita u budućem razdoblju ili nastaviti plaćati i dalje značajno veće anuitete od onih definiranih u otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu. Potpisom Dodatka ugovora su nesporno promijenjene neke od odredbi Ugovora o kreditu, ali nisu konvalidirane ništetne odredbe Ugovora o kreditu, jer je jasno koji su učinci ništetnosti za ništetne odredbe ugovora. Uostalom, Dodatkom ugovora o kreditu nisu stavljene izvan snage ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje su predmetom tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije niti bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača Dodatak ugovora o kreditu ne može imati učinak konvalidacije ništetnih odredbi. Obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu koje su predmetom spora nepoštene, stoga i ništetne odredbe tužitelj ima pravo potraživati razliku novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi. Stoga su neosnovani navodi tuženika da su potpisom Dodatka ugovora o kreditu stranke uredile svoje odnose na način da je time došlo do konvalidacije ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i da je time prestalo pravo tužitelja da podnosi tužbu u ovom predmetu, te potražuje razliku iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Ovakav stav tuženika je suprotan odredbi članka 328. ZOO-a koja određuje da se ništetnost može isticati neograničeno. Povreda prava postoji i nadalje jer se radi o ništetnim odredbama ugovora koje nisu niti mogu biti konvalidirane i ništetnost djeluje ex tunc, a tužitelj traži da mu se isplati iznos koji je temeljem ništetnih odredbi neosnovano preplaćen. U tome je pravni interes tužitelja u ovom postupku i on ima pravni interes i pravo voditi postupak radi utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora i isplate preplaćenih iznosa. U svrhu utvrđivanja iznosa preplaćenih iznosa i predlaže izvođenje dokaza u tom smislu i smatra potrebnim provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje temeljem dokumentacije koju je priložio i koju će sud naložiti tuženiku da je dostavi za potrebe vještačenja. U tom smislu se predlaže sudu da naloži tuženiku da u spis dostavi specifikaciju uplata tužitelja po osnovu ugovora o kreditu od početka otplate do podnošenja tužbe, kao i početni otplatni plan. Tužitelj u tužbi ne implicira ništa oko pravilnosti provedene konverzije i pravilnost provedbe konverzije nije predmetom ovoga postupka, već je predmet postupka sasvim drugi zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu sukladno utvrđenjima u postupku po kolektivnoj tužbi i isplata preplaćenih iznosa po ovom osnovu. Tužitelj u spis dostavlja odluku Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 232/2018 od 29. svibnja 2019. godine. U ovoj odluci drugostupanjski sud pravilno tumači odredbu članka 326. ZOO/05 kojom je utvrđeno da ništetan ugovor ne može postati valjanim, ako nakon sklapanja ništetnog ugovora otpadne razlog ništetnosti. Konvalidacija ništetnog ugovora nije moguća, osim ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. U konkretnom slučaju se ne radi o niti jednom od slučajeva kada bi konvalidacija odredbi ugovora bila moguća, Odredbe ugovora kojima su ugovoreni valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa sigurno nisu zabrane manjeg značaja, a ugovor nije u cijelosti ispunjen.

Sklapanje Dodatka ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija nije zapreka za vođenje ovoga postupka sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine koja je donesena povodom izvanredne revizije i u kojoj je Vrhovni sud RH povodom pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni koje je glasilo: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu". Vrhovni sud RH je u rješenju naveo da konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Nadalje Vrhovni sud RH navodi — to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Vrhovni sud u cijelosti potvrđuje stav Zupanijskog suda u Karlovcu koja se navodi u ovom podnesku u odnosu na učinak odredbi članka 326. ZOO na nemogućnost konvalidacije ništetnog pravnog posla. Očito je dakle da provedenom konverzijom nisu prestale važiti ništetne odredbe Ugovora o kreditu i da tužitelj ima pravni interes podnijeti tužbu u ovom predmetu u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu, kao i podnijeti kondemnatorni tužbeni zahtjev da se utvrdi da je izvršena isplata preplaćenih iznosa anuiteta kredita do koje je došlo temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora. Visinu preplaćenog iznosa će sud utvrđivati predloženim knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Stoga je neosnovan navod iz odgovora na tužbu tuženika u kome nema pravno uporišta u materijalnom pravu za zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da se radi o ništetnim odredbama ugovora koje su kao takve utvrđene u presudi u kolektivnom sporu, a koji spor je činjenično i pravno identičan ovom sporu, te činjenici da su učinci ništetnosti nekog pravnog posla ili pojedinih ugovornih odredbi takvi da su stranke dužne vratiti ono što su temeljem takvih odredbi primile jedna od druge. Na identičan način povrat regulira i odredba članka 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove. Ništetne odredbe ugovora nisu zamijenjene dopuštenim, a čak i da jesu time nije izvršena konvalidacija ništetnih odredbi. Ratio legis odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je bio u tome da se izjednači položaj potrošača koji su kredit podigli u švicarskim francima sa onima koji su kredit podigli u eurima. Odredbama ZID ZPK, a niti Aneksom ugovora o kreditu nije izrijekom definirano na koji način će ugovorne strane riješiti problem ništetnosti ugovornih odredbi u ugovoru o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Stoga su neosnovani navodi tuženika iz odgovora na tužbu da su Dodatkom Ugovora o kreditu promijenjeni valuta CHF u EUR, promijenjena kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice u eurima, te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno manje plaćenom iznosu. Dodatkom ugovora se nisu konvalidirale ništetne odredbe Ugovora o kreditu i nije prestala obveza tuženika da tužitelju plati ono što je neosnovano primio od tužitelja po osnovu preplate. Voljom stranaka se ne može nadomjestiti ništetna odredba ugovora, jer je to u izravnoj suprotnosti sa institutom ništetnosti sukladno ZOO-u, jer su odredbe o ništetnosti iz članka 326. odredbe kogentne naravi. Potrebno je napomenuti da je tuženik sudjelovao kao stranka u postupku po kolektivnoj tužbi u kome su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim, te se sukladno stavu Vrhovnog suda RH broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine odredbe članka 502. ZPP-a i članka 138. Zakona o zaštiti potrošača direktno primjenjuju u posebnim postupcima radi ostvarenje prava potrošača za naknadu. Stav Vrhovnog suda RH je da se ne mora ponovno provoditi dokazni postupak radi dokazivanja činjenica ništetnosti ovih odredbi jer bi sukladno citiranim zakonskim odredbama drugačije postupanje bilo nesvrsishodno i neekonomično i previše tegobno za potrošača. Odredbom članka 328. ZOO-a je uređeno da je pravo na isticanje neištetnosti neograničeno. Stoga tužitelj može u bilo kojem trenutku tražiti utvrđivanje ništetnosti odredbi ugovora u svojem pojedinačnom postupku u kome se poziva na učinke odredbi tužbe u kolektivnom sporu. Sukladno navedenom stavu Vrhovnog suda iz citirane presude utvrđivanje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora bi imalo samo deklaratorni učinak za konkretni predmet. Pravna shvaćanja tuženika o zakonitosti valutne klauzule su u izravnoj suprotnosti sa pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je temeljem tužbe u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju kojima se ugovara valutna klauzula u švicarskim francima. Kako je već navedeno pravna i činjenična utvrđenja iz ove presude su obvezujuća u ovom predmetu. Uvidom u navedenu presudu Visokog trgovačkog suda RH vidljivo je da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo nepošteno jer se o istim odredbama nije pregovaralo, niti je tužitelj na iste mogao utjecati. Tuženik koji je banka je ugovorio valutnu klauzulu vezano uz švicarski franak, a kao bankarska institucija je znao odnosno po redovnom tijeku stvari je morao i mogao znati da se u budućem razdoblju vraćanja kredita može očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, obzirom na vrijeme sklapanja ugovora, okolnosti u gospodarstvu u RH i globalno, koje će izgledno utjecati na tečaj švicarskog franka prema kuni u tom budućem razdoblju. Posebno je bitno imati u vidu i tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu i ostale valute u tom razdoblju. Prilikom sklapanja ugovora tuženik je tužitelju uskratio takve informacije, radi čega je tužitelj bio onemogućen u procjeni ukupnog rizika i ekonomskih posljedica koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom vezanom za tečaj švicarskog franka. Nije sporno da tužitelj nije sklopio ugovor o kreditu protivno svojoj volji i zbog toga što ga je tuženik na to "prisilio", već je problem što u tom poslovnom odnosu tužitelj i tuženik nisu bili u ravnopravnom položaju i što je tuženik koristeći svoj tržišni položaj samostalno i jednostrano sačinio ugovor o kreditu koji sadrži odredbe temeljem kojih je mogao samostalni i bez ikakve mogućnosti tužitelja određivati koliko će iznositi kamatna stopa, kao i imati značajnu ekstra dobit od povećanja tečaja švicarskog franka. Tužitelj za razliku od tuženika nije imao saznanja o uvjetima na tržištu valuta. Potrebno je navesti da tuženik sve vrijeme dok se tečaj švicarskog franka povećavao čak i preko 50% nije na bilo koji način ponudio tužitelju da se njegova obveza smanji, već je od ove činjenice kako je to već navedeno ostvarivao ekstra dobit. Uvidom u iznose anuiteta vidljivo je da su anuiteti u pojedinim razdobljima bili veći i za preko 60%. Stoga je pozivanje tuženika na fer odnos u suprotnosti sa njegovim dosadašnjim ponašanjem prema tužitelju. Potrebno je izvršiti uvid u iznose uplata kako bi se utvrdilo dali je u ovom konkretnom slučaju ovako značajnim povećanjem anuiteta povrijeđen konkretni interes tužitelja. U konkretnom slučaju nema nikakve razlike u postupanju tuženika prema tužitelju u odnosu na činjenična i pravna utvrđenja u presudama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH u kojima su ovi sudovi dali svoje mišljenje o tome da su banke postupale nepošteno i da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio o kojima se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te su stoga ove odredbe ništetne. Nije stoga od značaja za ovaj postupak što je kako to tuženik navodi u odgovoru na tužbu tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, kada je ova odredba nepoštena, a time i ništetna. Nije sporno da je tuženik tužitelja informirao o jednostranoj promjeni kamatne stope, ali tužitelj pri tome nije imao mogućnost utjecati na to da se kamatna stopa poveća ili ne poveća. Radi se samo o informiranju, što nije relevantno za ovaj postupak. Tužitelj je nakon povećanja kamatne stope dobio novi otplatni plan po kojem je morao plaćati uvećani anuitet kredita. Pri tome je tužitelj imao samo mogućnost platiti povećani anuitet kredita ili ne platiti i time se izložiti plaćanju zateznih kamata i ovršnom postupku. Nije sporno da je tuženik povećavao kamatne stope temeljem odredbi ugovora o kreditu, ali su te odredbe bile nepoštene pa se i traži njihovo utvrđenje ništetnim. Prilikom povećanja kamatnih stopa i enormnog povećanja visine anuiteta tuženik se zasigurno nije ponašao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, načelom jednakomjernosti međusobnih davanja i dobrim poslovnih običaja. Kako tuženik i navodi u svojem podnesku na stranici 10. on je mogao voditi svoju poslovnu politiku kamatnih stopa samostalno, što je i problem je u tome što se kamatna stopa povećavala tako da je za više od 50% bila veća od početno ugovorene. Povećanje kamatne stope za više od 50%, a time i povećanje zaduženja obveze po kreditu je drastično povećanje, a za koje povećanje tuženik nije dao tužitelju mogućnost da o tome pregovaraju. Ne radi se o beznačajnoj korekciji kamatne stope već o ovako velikom povećanju za koje tuženik nije smatrao da postoji bilo kakav problem kod tužitelja da isti iznos kredita i vraća. Tužitelj traži da se utvrdi ništetnim odredba o promjeni kamatne stope jer su promjene bile takve da ozbiljno dovode u pitanje poštenost ove odredbe. Bitna činjenica za ovaj postupak je da je tuženik tužitelju isplatio kredit u kunama i da je tužitelj kredit vraćao u kunama. Stoga je za ovaj pravni odnos potpuno irelevantno kretanje tečaja švicarskog franka na međuvalutnom tržištu. Zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije zabranio da se pokrene postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditima i da se utvrdi da je potrošač preplatio određeni novčani iznos po ovom osnovu. Neosnovan je i prigovor zastare jer je zastara potraživanja prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe o kojem pravnom pitanju je Vrhovni sud zauzeo svoje stajalište u presudi broj I Rev-3142/2018 i Rev-2245/17, tako da zastara sukladno odredbi članka 241. ZOO-a počinje ponovno teći tek od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Obzirom da je presuda kojom je pravomoćno odlučeno o ništetnosti promjenjivih kamatnih stopa donesena 13. 06. 2014. godine, presuda kojom je pravomoćno odlučeno o ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018. godine, a tužba u ovom predmetu je podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka 13. lipnja 2019. godine, odnosno 14. lipnja 2023. godine, neosnovan je prigovor zastare kako za potraživanje po osnovu potraživanja po osnovu preplaćenog iznosa po osnovu promjenjive kamatne stope, tako i po osnovu valutne klauzule u švicarskim francima koji je tuženik istakao u svojem podnesku. Postupak u ovom predmetu je po svojem činjeničnom i pravnom sadržaju identičan postupku po kolektivnoj tužbi, što će sud i utvrditi u toku ovoga postupka. Tužitelj stoga ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U podnesku od 24. siječnja 2024. tužitelj je kako je naveo uredio tužbeni zahtjev na način da je potraživanje iskazao u eurima te je predložio da sud donese presudu, a u podnesku od 20. prosinca 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te je predložio da sud donese presudu Ikojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207707550 od dana 23. listopada 2006. godine, koji je solemniziran po javnom bilježniku Anti Brekalo iz [adresa], br. OU- 723/06, sklopljenog između tužitelja ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora, a koja u članka 1. stavka.1. glasi “u kunskoj protuvrijednosti od 111.496,00 CHF (slovima: stojedanaesttisućačetrstodevedesetšest švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.," odredba dijela članka 1. stavka 2. glasi: "uz valutnu klauzulu"; odredba dijela članka 2. stavka 1. koja glasi: "111.496,00 CHF (slovima: stojedanaesttisućačetrstodevedesetšest švicarskih franaka)" i "...promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.," odredba članka 2. stavka 3. ... "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora..."; odredba dijela članka 7. stavka 1. koja glasi: “... u kunskoj protuvrijednosti 558,97 CHF (slovima: petstopedesetosam i 97/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja..."; odredba dijela članka 7. stavka 2. koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora."; odredba dijela članka 23. točka J "Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora." Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.503,26 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 4,5% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi: za iznos od 11,69 eur počevši od 02. studenog 2007. godine, za iznos od 12,32 eur počevši od 02. prosinca 2007. godine, za iznos od 15,30 eur počevši od 02. siječnja 2008. godine, za iznos od 21,23 eur počevši od 02. veljače 2008. godine, za iznos od 53,13 eur počevši od 02. ožujka 2008. godine, za iznos od 58,42 eur počevši od 02. travnja 2008. godine, za iznos od 46,91 eur počevši od 02. svibnja 2008. godine, za iznos od 43,06 eur počevši od 02. lipnja 2008. godine, za iznos od 48,26 eur počevši od 02. srpnja 2008. godine, za iznos od 41,74 eur počevši od 11. kolovoza 2008. godine, za iznos od 43,42 eur počevši od 11. rujna 2008. godine, za iznos od 55,78 eur počevši od 11. listopada 2008. godine, za iznos od 68,98 eur počevši od 11. studenog 2008. godine, za iznos od 56,54 eur počevši od 11. prosinca 2008. godine, za iznos od 80,13 eur počevši od 11. siječnja 2009. godine, za iznos od 83,65 eur počevši od 11. veljače 2009. godine, za iznos od 95,21 eur počevši od 11. ožujka 2009. godine, za iznos od 78,40 eur počevši od 11. travnja 2009. godine, za iznos od 78,11 eur počevši od 11. svibnja 2009. godine, za iznos od 74,22 eur počevši od 11. lipnja 2009. godine, za iznos od 76,84 eur počevši od 11. srpnja 2009. godine, za iznos od 93,59 eur počevši od 11. kolovoza 2009. godine, za iznos od 96,72 eur počevši od 11. rujna 2009. godine, za iznos od 91,73 eur počevši od 11. listopada 2009. godine, za iznos od 94,75 eur počevši od 11. studenog 2009. godine, za iznos od 95,31 eur počevši od 11. prosinca 2009. godine, za iznos od 104,64 eur počevši od 11. siječnja 2010. godine, za iznos od 113,66 eur počevši od 18. veljače 2010. godine, za iznos od 113,82 eur počevši od 16. ožujka 2010. godine, za iznos od 116,21 eur počevši od 16. travnja 2010. godine, za iznos od 127,58 eur počevši od 16. svibnja 2010. godine, za iznos od 116,31 eur počevši od 16. lipnja 2010. godine, za iznos od 131,75 eur počevši od 16. srpnja 2010. godine, za iznos od 131,31 eur počevši od 16. kolovoza 2010. godine, za iznos od 158,37 eur počevši od 16. rujna 2010. godine, za iznos od 142,61 eur počevši od 16. listopada 2010. godine, za iznos od 76,32 eur počevši od 16. studenog 2010. godine, za iznos od 136,86 eur počevši od 16. prosinca 2010. godine, za iznos od 138,62 eur počevši od 16. siječnja 2011. godine, za iznos od 132,54 eur počevši od 16. veljače 2011. godine, za iznos od 128,08 eur počevši od 16. ožujka 2011. godine, za iznos od 128,48 eur počevši od 16. travnja 2011. godine, za iznos od 146,87 eur počevši od 16. svibnja 2011. godine, za iznos od 169,51 eur počevši od 16. lipnja 2011. godine, za iznos od 195,27 eur počevši od 16. srpnja 2011. godine, za iznos od 209,67 eur počevši od 16. kolovoza 2011. godine, za iznos od 166,36 eur počevši od 16. rujna 2011. godine, za iznos od 60,81 eur počevši od 16. listopada 2011. godine, za iznos od 152,76 eur počevši od 16. studenog 2011. godine, za iznos od 154,78 eur počevši od 16. prosinca 2011. godine, za iznos od 167,48 eur počevši od 16. siječnja 2012. godine, za iznos od 171,13 eur počevši od 16. veljače 2012. godine, za iznos od 167,01 eur počevši od 16. ožujka 2012. godine, za iznos od 166,39 eur počevši od 16. travnja 2012. godine, za iznos od 168,48 eur počevši od 16. svibnja 2012. godine, za iznos od 172,11 eur počevši od 16. lipnja 2012. godine, za iznos od 167,58 eur počevši od 16. srpnja 2012. godine, za iznos od 166,33 eur počevši od 16. kolovoza 2012. godine, za iznos od 155,23 eur počevši od 16. rujna 2012. godine, za iznos od 164,80 eur počevši od 16. listopada 2012. godine, za iznos od 169,25 eur počevši od 16. studenog 2012. godine, za iznos od 166,29 eur počevši od 16. prosinca 2012. godine, za iznos od 162,74 eur počevši od 16. siječnja 2013. godine, za iznos od 161,52 eur počevši od 16. veljače 2013. godine, za iznos od 160,25 eur počevši od 16. ožujka 2013. godine, za iznos od 169,09 eur počevši od 16. travnja 2013. godine, za iznos od 25,06 eur počevši od 16. svibnja 2013. godine, za iznos od 153,96 eur počevši od 16. lipnja 2013. godine, za iznos od 119,90 eur počevši od 16. srpnja 2013. godine, za iznos od 153,90 eur počevši od 16. kolovoza 2013. godine, za iznos od 158,66 eur počevši od 16. rujna 2013. godine, za iznos od 161,73 eur počevši od 16. listopada 2013. godine, za iznos od 163,24 eur počevši od 16. studenog 2013. godine, za iznos od 168,60 eur počevši od 16. prosinca 2013. godine, za iznos od 163,19 eur počevši od 16. siječnja 2014. godine, za iznos od 93,16 eur počevši od 16. veljače 2014. godine, za iznos od 82,81 eur počevši od 16. ožujka 2014. godine, za iznos od 80,41 eur počevši od 16. travnja 2014. godine, za iznos od 76,97 eur počevši od 16. svibnja 2014. godine, za iznos od 77,71 eur počevši od 16. lipnja 2014. godine, za iznos od 77,55 eur počevši od 16. srpnja 2014. godine, za iznos od 82,12 eur počevši od 16. kolovoza 2014. godine, za iznos od 82,62 eur počevši od 16. rujna 2014. godine, za iznos od 84,72 eur počevši od 16. listopada 2014. godine, za iznos od 87,73 eur počevši od 16. studenog 2014. godine, za iznos od 88,04 eur počevši od 16. prosinca 2014. godine, za iznos od 88,74 eur počevši od 16. siječnja 2015. godine, za iznos od 87,09 eur počevši od 16. veljače 2015. godine, za iznos od 89,94 eur počevši od 16. ožujka 2015. godine, za iznos od 88,53 eur počevši od 16. travnja 2015. godine, za iznos od 88,52 eur počevši od 16. svibnja 2015. godine, za iznos od 88,52 eur počevši od 16. lipnja 2015. godine, za iznos od 88,52 eur počevši od 16. srpnja 2015. godine, za iznos od 88,52 eur počevši od 16. kolovoza 2015. godine i za iznos od 88,52 eur počevši od 16. rujna 2015. godine pa sve do isplate. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove sukladno sudskom rješenju zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

5. U podnesku od 2. siječnja 2025. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka i na podnesak tužitelja od 24. siječnja 2024. , a u podnesku od 31. siječnja 2025. tuženik je naveo da je tužitelj u podnesku od 20. prosinca 2024. preinačio tužbu kojoj preinaci se tuženik protivi, a osporio je i zahtjev u odnosu na zakonsku zateznu kamatu.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 23. listopada 2006., Dodatak ugovoru o kreditu od 11. veljače 2016., pregled uplata po kreditu, izračun konverzije kredita, informativni sažetak konverzije, pregled otvorenih stavki, prijedlog izmjene ugovora o kreditu, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka od 17. listopada 2024., dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka od 6. veljače 2025., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj ZT.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o namjenskom kreditu dana 23. listopada 2006. Člankom 1. istoga tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 111.496,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim člankom korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Člankom 2. ugovorne strane su ugovorile da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos od 111.496,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5% godišnje. Rok otplate kredita ugovoren je na vrijeme od 30 godina.

8. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 11. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

9. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

10. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

10.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

10.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

11. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 1., 2., 7. i dijela članka 23. točka 1. predmetnog ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključio 23. listopada 2006. i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene redovne kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita.

13. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

13.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

14. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

15. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena je bila stambeni kredit. Člankom 2. tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 61.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 7. predmetnog ugovora tužitelj i tuženik su ugovorili valutnu klauzulu, dakle povrat obveze iz kredita (iznos kredita, pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi (i iznos anuiteta obračunavat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja, a korisnik kredita je upoznat s promjenama iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja. Člankom 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,990% godišnje. Člankom 12. ugovora o kreditu ugovorne stranke su odredile da će se za sve ono što nije predviđeno ugovorom primjenjivati važeći zakonski propisi i opći akti tuženika, banke kreditora.

16. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

17. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

18. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

20. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

21. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

22. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

23. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

24. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

25. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

26. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

27. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

28. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

29. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

31. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

32. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

33. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

34. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

36. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 23. lipnja 2004. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

38. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 1. stavak 2., članka 2. stavak 1. i članka 7. ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 23. listopada 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

39. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

40. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to članak 1. stavak 2., članak 2. i članak 7. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 1. stavak 1. niti članak 3. niti članak 23. J. predmetnog ugovora o kreditu jer je tužitelju odredbom članka 1. odredbe tuženik odobrio kredit u iznosu od 111.496,00 CHF, nije ništetna niti odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojim je samo ugovoren rok otplate kredita i plaćanje redovne kamatne stope, a niti je ništetna odredba članka 23. J istog ugovora budući je istom odredbom ugovoreno da se na prava i obveze iz ugovora o kreditu primjenjuju opći uvjeti poslovanja tuženika pa je sud tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim odbio.

42. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 11. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Ugovorne strane utvrdile su da je na dan 30. rujna 2015. dug po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 463.937,69 kn.

43. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima, kamatnoj stopi i tečaju CHF u odnosu na kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradović.

44. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj i tuženik 23. listopada 2006. zaključili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 111.496,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5% godišnje i kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita iznosi 30 godina. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja. Anuitet dospijeva na naplatu uzastopno prvog dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 1. siječnja 2007. Kredit je isplaćen tužitelju 8. studenog 2006. u iznosu od 111.496,00 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tužitelj i tuženik su 11. veljače 2016. sklopili dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur, a na osnovi izračuna konverzije utvrđena je na dan 30. rujna 2015. preplata u iznosu od 10.987,60 kn (1.439,66 eur). Tužitelj je na dan 30. rujna 2015. uplatio razliku na ime ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta (u odnosu na početni plan otplate) 79.451,63 kn odnosno 80.161,73 kn na ime samo više plaćenih anuiteta i 710,10 kn na ime samo manje plaćenih anuiteta u odnosu na mjesečne anuitete prema početnom planu otplate. Zaključak je vještaka da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 30. rujna 2015. uplatio razliku između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 79.451,63 kn, a pri tome je iznos samo više uplaćenih anuiteta iznosio 80.161,73 kn ili 10.503,26 eur prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. te je prema izračunu konverzije utvrđen iznos preplate kredita prema uvjetima odobrenog kredita u eur u iznosu od 10.987,60 kn odnosno 1.439,66 eur prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015.

45. Knjigovodstveni vještak dopunio je svoj nalaz i mišljenje 6. ožujka 2025., a dao je i tabelarni prikaz nalaza i mišljenja i dopunskog nalaza i mišljenja.

46. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

46.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

47. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj kredit preplatio.

48. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja tečaja promjene kamatne stope i švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 10.503,26 eur.

49. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu zatražio isplatu iznosa od 81.961,14 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 10.878,09 eura, a u specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelj traži isplatu iznosa od 10.503,26 eur.

50. Tuženik smatra da je tužitelj specificiranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 20. prosinca 2024 preinačio tužbi kojoj preinaci se tuženik protivio.

51. Sud nalazi da tužitelj nije tužbu preinačio jer tužbeni zahtjev nije povećao nego je tužbeni zahtjev smanjio, a zbog smanjenja tužbenog zahtjeva tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

52. Tužitelj je u podnesku od 20. prosinca 2024. tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

53. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 10.503,26 eur stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužitelj platio pojedine preplaćene rate kredita.

54. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

55. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

56. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 11. lipnja 2019.

57. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

57.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

57.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

57.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

57.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

58. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

59. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

60. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

60.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

61. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

62. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

63. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 11. lipnja 2019., a tužitelj traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja za period od studenog 2007. do rujna 2015. to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

64. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u ovom postupku uspio s većim dijelom tužbenog zahtjeva dok je s neznatnim dijelom odbijen, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav odštetnog zahtjeva od 02. svibnja 2019. u iznosu od 200,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 4 obrazložena podneska za svaki 200,00 eura, a sukladno Tab. 10. Tarife o naknadi i nagradi troškova za rad odvjetnika, za sastav žalbe iznos od 100,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 03. prosinca 2019. u iznosu od 100,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 05. studenog 2020. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na ročište održano 10. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 13. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 10. veljače 2025. i 14. ožujka 2025. za svaku iznos od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 2.400,00 eur i PDV na taj iznos od 600,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 3.000,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 3.398,17 eura. Sud je tužitelja s preostalim djelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio.

65. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 1. travnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Mijo Kladarić, Slavonski Brod, Pilareva 28

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d. Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII