Poslovni broj: Us I-273/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U DA

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Marijane Jurić, u upravnom sporu tužitelja: TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenicima u odvjetničkom društvu Gluić Ninčević d.o.o., odvjetnicima u Zadru, Špire Brusine 16, protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, kojeg zastupa opunomoćenik IK, diplomirani pravnik i zaposlenik, temeljem generalne punomoći pohranjene u Uredu predsjednice ovog Suda, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu, nakon javne rasprave, zaključene dana 14. veljače 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja Branimira Zubčića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Gluić Ninčević d.o.o. u Zadru i opunomoćenika tuženika, dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/23- 01/824, URBROJ: 338-01-06-05-23-02 od dana 13. prosinca 2023.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/23-01/824, URBROJ: 338-01-06-05-23- 02 od dana 13. prosinca 2023., tužitelj je, u bitnom, naveo da nije utvrđena odlučna činjenica da je do ozljede tužitelja došlo zbog njegovog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja, a u smislu odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (dalje u tekstu: ZOZO) odnosno Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (dalje u tekstu: Pravilnika), a to je da se tužitelj kretao brzinom od 120 km/h, unatoč činjenici da je ograničenje brzine u datim uvjetima 80 km/h, a što da proizlazi iz optužnog prijedloga navedenog u rješenju kaznenog suda. Slijedom iznijetog da tuženik zaključuje kako nije niti bilo potrebe da se u prvostupanjskom upravnom postupku pribavlja spis kaznenog postupka te time niti vještačenje na koje se tužitelj poziva. Činjenica skrivljenog ponašanja tužitelja da je za potrebe upravnog postupka odlučivanja o pravima iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu utvrđena na osnovu podataka optužnog prijedloga koji se odnose na prekoračenje brzine tužitelja, a iz kojih podataka da proizlazi, u smislu citiranih odredbi Zakona i Pravilnika, da je tužitelj zadobio ozljede zbog skrivljenog ponašanja. Zavod pri tome nije utvrđivao bi li do same prometne nesreće došlo i u slučaju da se tužitelj pridržavao propisane brzine jer je kazneni postupak obustavljen, već da je na osnovu činjenica koje se odnose na neprilagođenu brzini tužitelja uvjetima na cesti, za potrebe upravnog postupka, utvrdio da se tužitelju ne može priznati ozljeda na radu te time niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, a koji stavovi i zaključci tuženika da su u potpunosti pogrešni. Tuženik da se u svom obrazloženju poziva na odredbu čl. 67. toč. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, ali da iz utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno stanja spisa ne proizlazi da je tužitelj počinio radnju koja se može podvesti pod navedenu normu. Prvostupanjsko upravno tijelo da u svom obrazloženju pobijanog rješenja samo paušalno navodi da je iz određenih, taksativno navedenih dokaza, utvrđeno kako je tužitelj svojim neodgovornim ponašanjem prouzročio prometnu nesreću i svojim ponašanjem doprinio nastanku prometne nesreće u kojoj je dobio uvodno navedene ozljede, dok tuženik isto samo potvrđuje bez da obrazlaže prigovore tužitelja izjavljene u žalbi čime da je povrijeđena odredba čl. 9. Zakona o općem upravnom postupku (dalje u tekstu: ZUP). Nije sporno da je tužitelj podnio zahtjev pred prvostupanjskim tijelom dana 17. veljače 2011. radni priznavanja ozljede na radu. Nije sporno da je ODO U Splitu podnijelo Općinskom sudu u Splitu optužni prijedlog protiv tužitelja zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa. Naime, tužitelj je bio sudionik prometne nesreće koja se dogodila 31. siječnja 2010. do koje nesreće je došlo iz razloga što se vozač ralice polukružno okretao na autocesti kojom dionicom je tužitelj vozio i naletio na nesavjesnog vozača ralice. Prvostupanjsko tijelo da dana 16. kolovoza 2011. donosi rješenje o prekidu upravnog postupka dok se pravomoćno ne okonča ranije spomenuti kazneni postupak protiv tužitelja, navodeći i pozivajući se na odredbu čl. 55. st. 2. ZUP-a u smislu da je riječ o prethodnom pitanju. Tužitelj dana 2. prosinca 2022. dostavlja prvostupanjskom upravnom tijelu pravomoćno rješenje Općinskog suda u Splitu kojim se obustavlja predmetni kazneni postupak, a kojom pravnom činjenicom da je odlučeno o prethodnom pitanju za ovu upravnu stvar. Odredbom čl. 55. st. 3. ZUP-a je propisano kako je službena osoba vezana pravomoćnom odlukom nadležnog tijela kojom je riješeno prethodno pitanje. Nakon što je prvostupanjskom tijelu dostavljeno rješenje Općinskog suda kojim je obustavljen kazneni postupak protiv tužitelja da je istom tijelu trebalo više od godinu dana da donese meritornu odluku u ovom predmetu, a donesena odluka da je rezultat bitnih povreda odredbi upravnog postupka koju protivno mjerodavnom pravu nije tuženik sankcionirao. Tužitelj nije osuđen niti je proglašen krivim, stoga da vrijedi presumpcija nevinosti, dakle da se ovdje ima smatrati kao da protiv tužitelja nije ni vođen postupak. Navedeno da znači da tužiteljstvo nije dokazalo navode iz optužnice (optužnog prijedloga) koje prvostupanjsko tijelo u upravnom postupku, pogrešno, smatra utvrđenima, a tuženik to isto potvrđuje svojim pobijanim drugostupanjskim rješenjem. Pa se tako u pobijanom prvostupanjskom upravnom rješenju primjerice navodi kako iz Zapisnika o vještačenju proizlazi da je tužitelj upravljao 112 km/h kada je poduzeo radnju kočenja, dok u zadnjoj rečenici pobijanog rješenja, prvostupanjsko tijelo navodi kako se tužitelj kretao kolnikom brzinom od 120 km/h – pa da je nejasno što je to prvostupanjsko tijelo utvrdilo, kojom se brzinom tužitelj kretao. Upravna tijela da su se u ovoj upravnoj stvari stavila u poziciju da, rješavajući o pravima, obvezama i pravnim interesima tužitelja, selektivno uzima navode iz optužnog prijedloga i jednog vještačenja iz kaznenog postupka (od njih nekoliko) te da odlučuje o kaznenopravnoj odgovornosti tužitelja. Prvostupanjsko tijelo da se u svom obrazloženju pobijanog rješenja poziva na vještačenje izrađeno od strane Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić" broj: 511-12-36-KU-9/2010 koje da je rađeno po nalogu PU Splitsko-dalmatinske iako se u navedenom vještačenju navodi kako je upravo vozač ralice poduzetim polukružnim okretanjem na sjevernu kolničku traku izazvao prometno opasnu situaciju te da je kao posljedica te radnje i nastala prometna nesreća. Međutim, da je u kaznenom predmetu vještak Vinko Ugrin u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo kako je u fazi istrage, od dana 18. lipnja 2010. pogrešno očitan tahografski listić zbog čega je pogrešno utvrđena brzina ralice i prijeđen put, a što da je imalo za posljedicu i pogrešno utvrđenu brzinu vozila tužitelja. Iz pisanog nalaza i mišljenja BK da stoga proizlazi da brzina vozila tužitelja nije uzrok nezgode, dapače i da je prema dozvoljenoj brzini od 80 km/h nezgoda neizbježna jer od trenutka kada je tužitelj vidio ralicu kao neposrednu opasnost, da zaustavni put nije dovoljan za izbjegavanje prometne nesreće, niti prema dopuštenoj brzini od 80 km/h. Fakultet prometnih znanosti, Zavod za prometno - tehnička vještačenja, u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi kako je u konkretnim uvjetima povećane refleksije mokrog kolnika, tužitelj imao tehničke mogućnosti raspoznavanja opasne situacije (ne uočavanje teretnog automobila, nego raspoznavanje njegovog položaja na kolniku) na udaljenosti ne većoj od 50 m, ali da u konkretnoj slučaju u tom trenutku nisu postojale tehničke mogućnosti raspoznavanja opasne situacije (položaja u kojem se nalazi teretni automobil). Nakon svega navedenog, kazneni sud je odredio novo vještačenje po vještaku dip. ing. MK, a koji je donio zaključak da je nesreća neizbježna i u slučaju da se vozilo tužitelja kreće dopuštenom brzinom od 80 km/h, sve zbog radnje vozača drugog vozila navedene prometne nesreće. Naposljetku, da ti vještaci nisu saslušani u kaznenom postupku, stoga da nije ni bilo moguće donijeti egzaktan zaključak o dinamici nastanka prometne nesreće. Dakle, kazneni sud nije smatrao utvrđenima niti jednu od činjenica koje je državno odvjetništvo tužitelju stavilo na teret, a prvostupanjsko tijelo, bez da samo po službenoj osobi utvrđuje činjenice i eventualno provodi vještačenje, da prepisuje navode iz optužnog prijedloga u kaznenom postupku protiv tužitelja koji je obustavljen i donosi odluku, bez da se tužitelj uopće mogao očitovati. Zbog svega navedenog da tužitelj predlaže da Naslovni sud donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko upravno rješenje te nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora.

2. Opunomoćenik tužitelja je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 14. veljače 2025. naveo da izlaže i predlaže kao u tužbi te da ostaje kod svih navoda i dokaznih prijedloga. Navodi tuženika iz odgovora na tužbu da su u cijelosti neosnovani i da predstavljaju puko citiranje zakonskih propisa te da ničim ne pobijaju navode tužitelja. Upravna tijela da su se pozivala isključivo na sadržaj optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Splitu i dokaze koji prileže istom kao činjenično stanje koje je dovoljno da bi tužitelju ovdje bio odbijen zahtjev, iako upravna tijela nisu uopće utvrđivala činjenice u ovom postupku, nisu izvodila dokaze, već da su uzimale navode državnog odvjetništva kao pravno relevantne činjenice koje naposljetku nisu nikada pravomoćno prihvaćene. Tužitelj da se pita zašto je još 2011. prvostupanjsko upravno tijelo donijelo rješenje po prekidu postupka zbog kaznenog postupka koji je pokrenut protiv tužitelj navodeći da je riječ o prethodnom pitanju kad je upravo taj kazneni postupak rezultirao pravomoćnim rješenjem o obustavi postupka, odnosno da tužitelj nikada nije niti bio pravomoćno osuđen. Skrivljeno, nesavjesno ili neodgovorno ponašanje tužitelja na radnom mjestu da uopće u upravnom postupku nije dokazano, odnosno da ne postoji nikakav dokaz o tome. Ako ga nema Kazneni sud kako ga je pronašlo upravno tijelo, čemu je onda prekidan upravni postupak ako kazneni postupak nije rekao da je tužitelj kriv. Prvostupanjsko tijelo da je moralo samo provesti vještačenje i utvrditi činjenično stanje. Pozivanje na optužnicu u kaznenom predmetu koji nije rezultirao presudom da je promašeno. U kaznenom postupku da je provedeno nekoliko vještačenja, a vještaci da nisu nikada ispitani radi otklanjanja razlika i da nije utvrđena dinamika nastanka nesreće. Kako je onda prvostupanjsko tijelo išta utvrđivalo u upravnom postupku da ostaje u cijelosti nejasno.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu, citirajući relevantne zakonske i podzakonske propise te iznoseći utvrđeno činjenično stanje, u cijelosti ponovio navode osporenog rješenja i predložio da sud donese presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Opunomoćenik tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 14. veljače 2025. naveo da ostaje pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

5. Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/23-01/824, URBROJ: 338-01-06-05-23-02 od dana 13. prosinca 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Split, Područne službe Zadar, KLASA: UP/l-502-03/11-02/91, URBROJ: 338-13-02-23-02 od dana 5. listopada 2023., a kojim prvostupanjskim upravnim rješenjem se pod točkom I. izreke osiguraniku TK, zaposleniku Plivačkog kluba „Jadera“, ovdje tužitelju, za događaj od dana 31. siječnja 2010., dijagnoze šifre prema MKB-u: S01/Otvorena rana glave, S51/Otvorena rana glave, S51/Otvorena rana podlaktice, S52/Prijelom podlaktice, F43.1/Posttraumatski stresni poremećaj, S42.0/Prijelom ključne kosti (klavikule), S82.1/Prijelom gornjeg kraja goljenične kosti (Tibije), S82.8/Prijelomi ostalih dijelova potkoljenice i S92.0 Prijelom kalkaneusa, ne priznaju ozljedom na radu. Prema točki II. izreke rješenja u svezi navedenih dijagnoza iz točke I. osiguraniku se ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu. Točkom III. izreke rješenja navodi se da podnošenje žalbe ne odgađa izvršenje rješenja.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora, dok je odbijen dokazni prijedlog tužitelja da se pribavi spis Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: K-376/2020, cijeneći da se obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tog dokaza.

7. U sporu je održana rasprava koja je bila zakazana da bi se strankama dala mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Odredbom čl. 162. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", br. 80/13) propisano je da će se upravni postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu toga Zakona dovršit prema odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, br. 150/08., 94/09., 153/09., 71/10., 139/10., 49/11., 22/12., 57/12., 90/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/12. i 144/12.) te propisa i općih akata donesenih na temelju toga Zakona.

11. Člankom 14.a st. 1. podst. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", br. 150/08, 94/09, 153/09, 71/10 i 139/10, dalje: Zakona) propisano je da se u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti osiguravaju se: prava za slučaj priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti i to: a) pravo na zdravstvenu zaštitu i b) pravo na novčane naknade.

12. Shodno odredbi čl. 14.b Zakona o zljedom na radu prema tome Zakonu smatra se: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 4. ozljeda, odnosno bolest iz točke 1. i 2. ovoga članka koja nastane kod osigurane osobe i u okolnostima iz članka 13.a ovoga Zakona.

13. Prema odredbi čl. 34. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“ br. 1/11, dalje: Pravilnik) ozljeda na radu, odnosno profesionalna bolest može se priznati osiguranoj osobi iz članka 6. stavka 1. točke 1. do 6. i točke 8., 18. i 24. te članka 13.a i 13.b Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu članka 14.b odnosno 14.c Zakona.

14. Odredbom čl. 35. Pravilnika propisano je da se ozljeda na radu neće priznati osiguranoj osobi iz članka 34. ovog Pravilnika, ako je do ozljede, odnosno bolesti došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.), 2. aktivnosti koje se ne mogu dovesti u kontekst radno pravne aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnost nužno potrebne za nastanak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u svezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti i 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

15. Iz spisa tuženog tijela KLASA: UP/II-502-03/23-01/824 proizlazi: da je uvidom u službene evidencije osiguranih osoba Zavoda vidljivo da je predmetni postupak pokrenut dana 17. veljače 2011. podnošenjem prijave o ozljedi na radu za tužitelja; da je prijava ozljede na radu ispunjena od strane tužiteljevog poslodavca Plivačkog kluba „Jadera“ Zadar za ozljedu od dana 31. siječnja 2010. oko 20 sati; da je u prijavi navedeno da se ozljeda dogodila na povremenim poslovima na drugom radnom mjestu, za vrijeme izvanrednog rada kada je vozio djecu na natjecanje te da je do ozljede došlo uslijed prometne nesreće, u sudaru s ralicom na autoputu, zbog polukružnog okretanja ralice na autoputu pri čemu da je obavljen očevid policije; da se u izvješću doktora medicine rada popunjenog dana 11. veljače 2010. kao dijagnoze ozljede navode: S52, S51, S82.8, S92.0., S82.1, S42.0 i S01, odnosno da se u tom izvješću doktora medicine rada od dana 11. veljače 2010. ne navodi dijagnoza Posttraumatski stresni poremećaj/F43.1 koju da prvostupanjsko tijelo navodi u svom rješenju; da je spisu priložena tužiteljeva izjava, bez navođenja datuma iste izjave, u kojoj se navodi da se dana 31. siječnja 2010. vraćao s Regionalnog prvenstva Hrvatske za kadete koje se održavalo u Dubrovniku 30/31. siječnja 2010., da su u autu bili on i tri člana Plivačkog kluba Jadera, da je na izlasku iz tunela Zaranač kod Dugopolja vidio svjetla koja idu prema njima s upaljenom žutom rotacijom, da se sekundu iza toga ralica ispred njih polukružno okrenula i presjekla im put, da je zadnje čega se sjeća bila komunikacija s djecom u smrskanom autu, da je, iako nije izgubio svijest, imao teške višestruke prijelome i jaki potres mozga; da je spisu priložen i preslik zapisnika o očevidu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Postaje prometne policije, broj: 511- 12-36-KU-9/2010 od dana 7. travnja 2010. u svezi prometne nesreće koja se dogodila dana 31. siječnja 2010. oko 20,06 sati u Dugopolju na kolniku ceste A-1 kod km stupa broj 380, radi osnova sumnje da je počinjeno kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona te da je iz istog vidljivo da je protiv tužitelja sačinjen obavezni prekršajni nalog; da je s tim u vezi priloženo i mišljenje te zapisnik o vještačenju Odjela traseoloških vještačenja 511-01- 115/3-1404/10.BBJ od dana 26. ožujka 2023. dano Policijskoj upravi Splitsko- dalmatinskoj, Postaji prometne policije Split; da je prvostupanjsko tijelo dana 16. kolovoza 2011., s obzirom da je protiv tužitelja podnijet obvezni prekršajni nalog, odnosno kasnije i optužni prijedlog, donijelo rješenje o prekidu postupka u smislu odredbe članka 55. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09.; dalje u tekstu: ZUP), a što da je vidljivo iz službenih evidencija osiguranih osoba Zavoda (obzirom da se rješenje o prekidu ne nalazi u spisu); da je tužitelj dana 2. prosinca 2022. dostavio prvostupanjskom tijelu rješenje Općinskog suda u Splitu broj: K-376/202 od dana 2. lipnja 2022., koje je pravomoćno dana 12. srpnja 2022.; da je temeljem navedenog rješenja prvostupanjsko tijelo nastavilo prekinut postupak te donijelo prvostupanjsko upravno rješenje; da je prema navedenom rješenju Općinskog suda u Splitu obustavljen kazneni postupak protiv ovdje tužitelja kao okrivljenika pod 1) te pod 2) okrivljenika O.R. što su dana 31. siječnja 2010. oko 20,06 sati u Dugopolju na kolniku ceste A-1 kod km stupa broj:

380 prvookrivljenik TK upravljajući vozilom marke „Seat Altea", a drugookrivljenik O.R. upravljajući teretnim vozilom-ralice marke „MercedesActors" postupili suprotno Zakonu o sigurnosti prometa na cestama i to prvookrivljenik suprotno članku 51 i 54., a drugookrivljenik suprotno članku 43. na način da se prvookrivljenik kretao iz smjera istoka u smjeru zapada kolnikom koji je bio mokar i neosvijetljen brzinom od 120 km/h unatoč činjenici da je ograničenje brzine u datim uvjetima 80km/h i ne smanjujući brzinu iako je na cesti koja je pregledna 500 m mogao vidjeti kada mu se na udaljenost od 178.50 m na južnu prometnu traku sjeverne kolničke trake započelo uključivati teretno vozilo s upaljenim žutim rotacionim svjetlima lakomisleno smatrajući da vožnjom na ovaj način neće ugroziti druge sudionike u prometu niti prouzrokovati prometnu nesreću, a što da se nije dogodilo jer je prednjim dijelom vozila ne smanjujući brzinu i ne pokušavajući prijeći u drugi prometni trak udario u stražnji dio teretnog vozila-ralice kojim je upravljao drugookrivljenik i neposredno pred nesreću ralicom se preko službenog prolaza između zaštitnih metalnih odbojnika polukružno okrenuo prelaskom iz južne na sjevernu kolničku traku iako je zbog preglednosti ceste prije uključivanja vidio svjetla nadolazećeg vozila, ali je lakomisleno smatrao da je isto dovoljno daleko i da poduzetom radnjom neće ugroziti druge sudionike u prometu, a što se nije dogodilo jer je isto vozilo na udaljenosti od 20 m nakon što se ralicom uključio u promet udarilo prednjim dijelom u stražnji dio ralice, pri kojem sudaru su teške tjelesne ozljede zadobili vozač i putnici u osobnom automobilu, dakle kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozili promet da su izazvali nesreću u kojoj je neka druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, a kazneno djelo je počinjeno iz nehaja; da je u obrazloženju rješenja navedeno da je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podnijelo pred sudom optužni prijedlog broj: K-DO-826/10 od dana 16 kolovoza 2010. protiv okrivljenika pod 1) i 2) zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće; da su presudom suda poslovni broj: K-989/2010 od dana 28. siječnja 2020. okrivljenici pod 1) i 2) proglašeni krivima te osuđeni na uvjetne kazne, a koja presuda je, postupajući po žalbama okrivljenika pod 1) i 2) ukinuta te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje rješenjem Županijskog suda u Puli broj: KŽ-75/2020 od dana 31. ožujka 2020.; da je u ponovljenom postupku prihvaćen prijedlog branitelja okrivljenika za izvođenje prometnog vještačenja po stalnom sudskom vještaku, međutim da je u međuvremenu nastupila zastara progona radi čega je obustavljen kazneni postupak.

16. U konkretnom upravnom sporu odlučnim se nameće pitanje može li se događaj od dana 31. siječnja 2010., odnosno prometna nezgoda u kojoj je tužitelj nesporno zadobio ozljede, istom priznati ozljedom na radu imajući pri tome u vidu gore citirane zakonske i podzakonske odredbe.

17. Naime, najprije valja istaknuti da je odredbom čl. 35. toč. 1. Pravilnika propisano da se ozljeda na radu neće priznati osiguranoj osobi iz članka 34. tog Pravilnika, ako je do ozljede, odnosno bolesti došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.) iz čega jasno proizlazi da nigdje nije propisan stupanj krivnje, već se samo primjerice navode oblici skrivljenog ponašanja, a koji se procjenjuju u upravnom postupku pokrenutom temeljem prijave o ozljedi na radu i to sukladno gore citiranim zakonskim i podzakonskim propisima neovisno o oblicima krivnje u smislu kaznenopravnih (nehaj, namjera) ili građanskopravnih normi (obična nepažnja kao najlakši oblik krivnje, gruba nepažnja i sl.) budući da gore citirane odredbe Zakona i Pravilnika razliku vezano uz stupnjevanje krivnje ne uređuju, a kako to pravilno ističe i tuženik.

18. U konkretnom slučaju, odlučna je činjenica da se tužitelj kritične zgode kretao brzinom koja nije bila prilagođena uvjetima na cesti, obzirom da se kretao autoputom koji je bio mokar i neosvijetljen, zimi (mjesec siječanj) u večernjim satima (oko 20,00 sati) i to očigledno vozeći u vrijeme kada je na autoput morala izaći i ralica (teretno vozilo s upaljenim žutim rotacionim svjetlima) iz čega proizlazi da je brzinu svojeg osobnog automobila morao prilagoditi stanju i uvjetima na cesti, bez obzira je li ograničenje bilo 60km/h, 80km/h ili 120 km/h u kojem slučaju bi mogao na vrijeme zaustaviti osobni automobil te izbjeći udar u ralicu na koju je naišao upravljajući osobnim automobilom, stoga su upravna tijela u cijelosti pravilno utvrdila da se tužitelju ne može priznati ozljeda na radu te time niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu dajući za to obrazloženje s kojim se u cijelosti slaže i ovaj Sud jer je u potpunosti jasno da se radi o tužiteljevom skrivljenom ponašanju u obavljanju poslova njegovog radnog mjesta, a kako to propisuje gore citirana odredba čl. 35. toč. 1. Pravilnika. Pri tome valja istaći da je tužitelj, kao trener koji je kritične zgode u osobnom automobilu prevozio i djecu s kadetskog natjecanja, dužan postupati i sa višim stupnjem pažnje od običnog vozača pri tome vodeći računa da u osobnom automobilu prevozi maloljetnu djecu koju trenira i za sigurnost koje je u konkretnom slučaju bio odgovoran.

19. Za navesti je da je i Visoki upravni sud u brojnim odlukama zauzeo stajalište kad ozljeda nastane kao posljedica tužiteljevog skrivljenog ponašanja u prometu, da u tom slučaju tužitelj ne može osnovom navedenog ostvarivati prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, budući da za isto ne postoji pravna osnova, a s kojim pravnim stajalištem se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

20. Posebno ovdje valja naglasiti da skrivljeno ponašanje u smislu navedenih odredaba Zakona i Pravilnika, kao osnova za nepriznavanje prava po osnovi ozljede na radu, ne pretpostavlja nužno postojanje tužiteljeve prekršajne, odnosno kaznene odgovornosti. Stoga, i u slučaju da protiv osobe koja traži priznanje prava po osnovi ozljede na radu, nije pokrenut odgovarajući postupak pred sudom, nadležna tijela mogu ocijeniti ponašanje podnositelja zahtjeva skrivljenim u smislu propisa koja uređuju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja po osnovi ozljede na radu, a koje isključuje mogućnost priznanja prava po osnovi ozljede na radu kao što su nadležna tijela ocijenila i u predmetnom postupku (pravno stajalište izneseno i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž-352/20-2 od dana 17. studenog 2020.) pa se svi prigovori koje je tužitelj iznio u tom smislu ukazuju u cijelosti neosnovanima jer činjenica pokretanja, vođenja i obustavljanja kaznenog postupka protiv njega nije od utjecaja na drugačije presuđenje u ovom upravnom sporu.

21. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužitelja (koji se generalno svode na njegovo tumačenje razloga uslijed kojih mu nije utvrđena krivnja u kaznenom postupku koji se protiv njega vodio) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

22. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

23. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

24. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti zahtjev istog za naknadom troškova ovog upravnog spora te odlučiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 1. travnja 2025.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćenicima tužitelja, odvjetnicima u odvjetničkom društvu Gluić Ninčević d.o.o., Zadar, Špire Brusine 16,

- tuženiku Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Direkciji, Zagreb, Margaretska 3,

- u spis