Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1166/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Luki Kuduzu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1299/2019-54 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1299/2019-54 od 18. siječnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1299/2019-54 od 18. siječnja 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu iz stavka II i III izreke te iz stavka IV izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 6.622,38 eura i na ime razlike u tečaju zbog ugovaranja valutne klauzule isplati iznos od 3.919,20 eura ili ukupan iznos od 10.541,58 eura s pripadajućim zateznim kamatama u visini referentne stope HNB uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, koja kamata teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 30. rujna 2015., računajući tu kamatu po osnovi preplaćenih kamata na iznose kako slijedi:

- 40,54 eura od 1. listopada 2007.

- 41,83 eura od 1. studenog 2007.

- 40,85 eura od 1. prosinca 2007.

- 42,24 eura od 1. siječnja 2008.

- 42,83 eura od 1. veljače 2008.

- 40,68 eura od 1. ožujka 2008.

- 44,05 eura od 1. travnja 2008.

- 41,38 eura od 1. svibnja 2008.

- 42,31 eura od 1. lipnja 2008.

- 41,50 eura od 1. srpnja 2008.

- 41,95 eura od 1. kolovoza 2008.

- 42,08 eura od 1. rujna 2008.

- 41,31 eura od 1. listopada 2008.

- 46,35 eura od 1. studenog 2008.

- 42,28 eura od 1. prosinca 2008.

- 78,76 eura od 1. siječnja 2009.

- 79,66 eura od 1. veljače 2009.

- 72,26 eura od 1. ožujka 2009.

- 79,11 eura od 1. travnja 2009.

- 76,44 eura od 1. svibnja 2009.

- 111,47 eura od 1. lipnja 2009.

- 106,30 eura od 1. srpnja 2009.

- 110,39 eura od 1. kolovoza 2009.

- 111,60 eura od 1. rujna 2009.

- 107,33 eura od 1. listopada 2009.

- 110,21 eura od 1. studenog 2009.

- 108,15 eura od 1. prosinca 2009.

- 113,18 eura od 1. siječnja 2010.

- 114,71 eura od 1. veljače 2010.

- 103,25 eura od 1. ožujka 2010.

- 116,79 eura od 1. travnja 2010.

- 112,38 eura od 1. svibnja 2010.

- 117,38 eura od 1. lipnja 2010.

- 120,66 eura od 1. srpnja 2010.

- 122,98 eura od 1. kolovoza 2010.

- 129,21 eura od 1. rujna 2010.

- 121,85 eura od 1. listopada 2010.

- 123,40 eura od 1. studenog 2010.

- 126,69 eura od 1. prosinca 2010.

- 122,06 eura od 1. siječnja 2011.

- 119,01 eura od 1. veljače 2011.

- 107,88 eura od 1. ožujka 2011.

- 117,14 eura od 1. travnja 2011.

- 113,99 eura od 1. svibnja 2011.

- 125,14 eura od 1. lipnja 2011.

- 122,09 eura od 1. srpnja 2011.

- 134,28 eura od 1. kolovoza 2011.

- 131,29 eura od 1. rujna 2011.

- 122,55 eura od 1. listopada 2011.

- 115,41 eura od 1. studenog 2011.

- 111,21 eura od 1. prosinca 2011.

- 116,39 eura od 1. siječnja 2012.

- 117,72 eura od 1. veljače 2012.

- 110,14 eura od 1. ožujka 2012.

- 116,58 eura od 1. travnja 2012.

- 113,19 eura od 1. svibnja 2012.

- 117,53 eura od 1. lipnja 2012.

- 67,44 eura od 1. srpnja 2012.

- 69,67 eura od 1. kolovoza 2012.

- 69,26 eura od 1. rujna 2012.

- 66,32 eura od 1. listopada 2012.

- 69,31 eura od 1. studenog 2012.

- 67,33 eura od 1. prosinca 2012.

- 69,40 eura od 1. siječnja 2013.

- 68,32 eura od 1. veljače 2013.

- 62,44 eura od 1. ožujka 2013.

- 69,23 eura od 1. travnja 2013.

- 66,58 eura od 1. svibnja 2013.

- 67,61 eura od 1. lipnja 2013.

- 64,71 eura od 1. srpnja 2013.

- 67,43 eura od 1. kolovoza 2013.

- 67,81 eura od 1. rujna 2013.

- 66,63 eura od 1. listopada 2013.

- 68,19 eura od 1. studenog 2013.

- 66,20 eura od 1. prosinca 2013.

- 68,56 eura od 1. siječnja 2014.

a po osnovi tečajne razlike kako slijedi:

- 1,82 eura od 1. studenog 2008.

- 5,73 eura od 1. ožujka 2009.

- 16,03 eura od 1. srpnja 2010.

- 8,41 eura od 1. kolovoza 2010.

- 22,10 eura od 1. rujna 2010.

- 18,95 eura od 1. listopada 2010.

- 9,50 eura od 1. studenog 2010.

- 30,25 eura od 1. prosinca 2010.

- 39,81 eura od 1. siječnja 2011.

- 32,33 eura od 1. veljače 2011.

- 45,01 eura od 1. ožujka 2011.

- 28,19 eura od 1. travnja 2011.

- 33,67 eura od 1. svibnja 2011.

- 48,23 eura od 1. lipnja 2011.

- 54,90 eura od 1. srpnja 2011.

- 71,16 eura od 1. kolovoza 2011.

- 63,83 eura od 1. rujna 2011.

- 56,47 eura od 1. listopada 2011.

- 55,09 eura od 1. studenog 2011.

- 57,57 eura od 1. prosinca 2011.

- 58,13 eura od 1. siječnja 2012.

- 63,11 eura od 1. veljače 2012.

- 70,88 eura od 1. ožujka 2012.

- 60,47 eura od 1. travnja 2012.

- 65,47 eura od 1. svibnja 2012.

- 63.50 eura od 1. lipnja 2012.

- 77,56 eura od 1. srpnja 2012.

- 75,53 eura od 1. kolovoza 2012.

- 73,77 eura od 1. rujna 2012.

- 72,68 eura od 1. listopada 2012.

- 74.59 eura od 1. studenog 2012.

- 78,36 eura od 1. prosinca 2012.

- 75,58 eura od 1. siječnja 2013.

- 69,49 eura od 1. veljače 2013.

- 80,34 eura od 1. ožujka 2013.

- 74,69 eura od 1. travnja 2013.

- 75,10 eura od 1. svibnja 2013.

- 67,46 eura od 1. lipnja 2013.

- 66,26 eura od 1. srpnja 2013.

- 67,18 eura od 1. kolovoza 2013.

- 69,31 eura od 1. rujna 2013.

- 76,88 eura od 1. listopada 2013.

- 71,80 eura od 1. studenog 2013.

- 75,37 eura od 1. prosinca 2013.

- 74,30 eura od 1. siječnja 2014.

- 68,09 eura od 1. veljače 2014.

- 70,18 eura od 1. ožujka 2014.

- 69,10 eura od 1. travnja 2014.

- 67,02 eura od 1. svibnja 2014.

- 66,08 eura od 1. lipnja 2014.

- 66,49 eura od 1. srpnja 2014.

- 69,11 eura od 1. kolovoza 2014.

- 71,79 eura od 1. rujna 2014.

- 71,56 eura od 1. listopada 2014.

- 72,90 eura od 1. studenog 2014.

- 74,84 eura od 1. prosinca 2014.

- 74,05 eura od 1. siječnja 2015.

- 75,14 eura od 1. veljače 2015.

- 75,14 eura od 1. ožujka 2015.

- 75,14 eura od 1. travnja 2015.

- 75,14 eura od 1. svibnja 2015.

- 75,14 eura od 1. lipnja 2015.

- 75,14 eura od 1. srpnja 2015.

- 75,14 eura od 1. kolovoza 2015.

- 75,14 eura od 1. rujna 2015. sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati pripadajuću zateznu kamatu, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima a od 01. siječnja 2023. obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, na iznos od 9.584,59 eura koja kamata teče od 1. listopada 2015. do isplate u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.341,21 eura s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima a od 01. siječnja 2023. obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, tekućom od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana." kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 156,25 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-1299/2019-54 utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250- 62000151837/2006 od 23. lipnja 2006. potvrđenog po Javnom bilježniku Dinku Đurđeviću u [adresa] 4. srpnja 2006. pod br. OU-182/06-1 u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope te ugovorena valutna klauzula, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 6.622,38 eura na ime preplaćenih kamata i iznos od 3.919,20 eura na ime razlike u tečaju zbog valutne klauzule ili ukupni iznos od 10.541,58 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka svakog prvog dana u mjesecima od listopada 2007. do rujna 2015. pa do isplate.

U odbijajućem dijelu iz stavka II izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata po osnovi tečajne razlike na iznose: 1,91 eura od 1. rujna 2006., 1,68 eura od 1. listopada 2006., 1,06 eura od 1. studenog 2006. i 0,06 eura od 1. prosinca 2006.

1.3. Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos od 9.584,59 eura tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

Preostali zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate iznad dosuđenog je odbijen, kao u odbijajućem dijelu iz stavka III izreke presude suda prvog stupnja.

1.4. U stavku IV izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznos od 3.342,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

1.5. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen je kao u stavku V izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i IV izreke te u dosuđujućem dijelu iz stavka II i III izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu br. 5140030250- 62000151837/2006 od 23. lipnja 2006. kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

4.3 Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondermnatorne odluke. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 ostvaren je u dosuđujućim odlukama iz stavka II i III izreke presude suda prvog stupnja.

5.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek dana 23. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 5140030250- 62000151837/2006 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 86.000,00 Chf s rokom vraćanja od 30 godina i obvezom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od 426,84 Chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za Chf na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,30 % godišnje, koja je promjenjiva bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru.

5.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 8. veljače 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu br. 5140030250- 62000151837/2006 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

6.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu br. 5140030250- 62000151837/2006 kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutna klauzula vezana uz valutu Chf kao u stavku I izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

6.2. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 8. veljače 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

7.1. Kao što je navedeno, u predmetnom ugovoru o kreditu br. 5140030250- 62000151837/2006 od 23. lipnja 2006. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, prednik tuženika u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.2. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

7.3. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik kao slijednik Slavonske banke d.d. i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

7.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 odlučeno je kao u stavku I izreke presude.

8.1. U odnosu na osporene dosuđujuće odluke iz stavka II i III izreke presude suda prvog stupnja u kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata iznosa od 6.622,38 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 3.919,20 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf ili ukupno 10.541,58 eura kao i zakonskih zateznih kamata na iznos od 9.584,59 eura tekućih od 1. listopada 2015. do isplate, valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Aneksa od 8. veljače 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

8.3. Kada je naložio isplatu iznosa od 6.622,38 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početni otplatni plan i iznosa od 3.919,20 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Aneksom uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

9.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

9.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor od 8. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

10. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

11.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 8. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:

Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

11.2. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor od 8. veljače 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 23. lipnja 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 23. lipnja 2006. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz govor od 8. veljače 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

11.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor od 8. veljače 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

12.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

12.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

12.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu OU protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

13.1. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

13.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

14.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa uz ugovor od 8. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 8. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks od 8. veljače 2016.

14.2. Ujedno je iz istih razloga valjane pravne osnove iz Aneksa od 8. veljače 2006. i posljedične primjene čl. 9. i 65. st. 1. u vezi čl. 20. i čl. 247. ZOO neutemeljena odluka iz stavka III izreke prvostupanjske presude kojom se tuženiku nalaže isplata zakonskih zateznih kamata na iznos od 9.584,59 eura, kao razlike između ukupno utvrđene preplate po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf iz Ugovora od 23. lipnja 2006. i preplate utvrđene Aneksom od 8. veljače 2016. od 956,98 eura, tekućih od 1. listopada 2015. do isplate, Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Aneksa uz ugovor od 8. veljače 2016. ta preplata od 9.584,59 eura iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 23. lipnja 2006. i Aneksu ugovora od 8. veljače 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

15. Stoga je povodom žalbe tuženika u odnosu na odluke u dosuđujućem dijelu iz stavka II i III izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

16.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku IV izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.341,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate je s obzirom na polovični uspjeh tužitelja valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP i odlučiti kao u stavku II, toč. 1. izreke.

16.2. Slijedom odluke po kojoj zbog polovičnog uspjeha svaka stranka snosi svoj trošak, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP odlučiti kao u stavku II, toč. 2. izreke.

17. Djelomično je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe. Temeljem tbr. 10. toč. 1 i vezi tbr. 7. toč. 1. te tbr. 48. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) a obzirom na razmjer uspjeha sa žalbom od oko 50% je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe od 156,25 eura, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej