Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3440/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, DPČ, izvjestiteljice i DP, članice, u pravnoj stvari tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dariju Beniću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6031/2022-19 od 8. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6031/2022-19 od 8. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno sljedeće:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.676,40 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.161,61 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 8. svibnja 2024. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se zahtjev tužitelja odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 458,94 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 2.676,40 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.161,61 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu broj 041-50-3755037 od 2. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbom Ugovora o kreditu, a koje odredba je prema mišljenju tužitelja ništetna.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika, obrazloženje prvostupanjske presude sadržava sve ono što ista sukladno odredbi iz čl. 338. st. 4. ZPP–a mora sadržavati, tako da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a na koju tuženik također upire.

8. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio sljedeće:

- da je na temelju Ugovora o kreditu tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.943,42 CHF–a po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, a da se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je Ugovor o kreditu otkazan od strane tuženika 26. srpnja 2013. jer tužitelj nije uredno otplaćivao kredit, nakon čega je na naplatu dospjelo cjelokupno potraživanje po Ugovoru o kreditu, s time da je preostalo dugovanje podmireno od strane Croatia osiguranje d.d., kod kojega je Ugovor o kreditu bio osiguran.

- da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva jer se punomoćnica tuženika na ročištu od 6. listopada 2023. (list 120 spisa) očitovala da ne osporava visinu zahtjeva tužitelja,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više banaka, pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. pa do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09 – ZZP/07, i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO–a,

- da Iz sadržaja navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi:

- da se radi o potrošačkom ugovoru, budući da je tužitelj kreditom financirao kupnju automobila koji je koristio za osobne potrebe,

- da mu je u poslovnici tuženika Ugovor o kreditu prezentiran kao najpovoljniji ugovor te da mu nije ponuđen ugovor u nekoj drugoj valuti, već je ugovor u valuti CHF–a bio jedina opcija,

- da su, budući da je presudama koje su sudovi donijeli povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a da isto proizlazi i iz dokaza izvedenih u prvostupanjskom postupku, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne sukladno odredbi iz čl. 87. st. 1. ZZP/03,

- da je, s obzirom na to da ništetnost navedenih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, Ugovor o kreditu djelomično ništetan u smislu odredbe iz čl. 324. st. 1. ZOO–a te da isti u tome dijelu nema učinak,

- da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP–a, vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača, a da takav zaključak proizlazi i iz odredbe iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 – u daljnjem tekstu: ZZP/14) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pobijanu presudu kojom je pod točkom I. izreke prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno pripadajućim zateznim kamatama, obrazlažući svoju odluku u tome dijelu na sljedeći način:

- u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je tuženik istaknuo,

- da sukladno odredbi iz čl. 161. st. 1. ZOO–a obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba,

- da se, ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik bi je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom dospjeli anuitet, tada samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju, slijedom čega je prigovor tuženika neosnovan,

- da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe iz čl. 324. st. 1. ZOO–a ništetan u dijelu u kojem je ugovoreno da su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz valutu CHF–a, a da je posljedica ništetnosti ta da je tuženik na temelju odredaba iz čl. 1111. ZOO–a dužan vratiti tužitelju iznose koji su mu isplaćeni zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i povećanja tečaja CHF–a prema kunama u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita,

- da je tuženik bio nepošten već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve je tuženik kao banka uobičajeno sklapao u okviru svoje djelatnosti te je morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima,

- da prema ocjeni prvostupanjskog suda saslušanjem javnog bilježnika nije moguće utvrditi relevantne činjenice vezano za obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, i to iz razloga što javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nema ni zakonske ovlasti ni potrebno stručno znanje da bi mogao potrošaču korisniku kredita objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike tečaja švicarskog franka, slijedom čega nije prihvaćen dokazni prijedlog tuženika da se na okolnost informiranosti tužitelja o spornim odredbama Ugovora o kreditu kao svjedok sasluša javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu.

- da je, slijedom navedenog, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.676,40 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama koje tužitelju pripadaju od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a, a kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a.

11. Slijedom toga, neosnovani su preostali žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto pogrešno primijenio materijalno pravo, a u kojima on ističe u bitnom sljedeće:

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor promašene aktivne legitimacije neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetne,

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio propise o zaštiti potrošača,

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a u odnosu na valutnu klauzulu.

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik bio nesavjesni stjecatelj pa da samim time nije bilo mjesta ni primjeni odredbe iz čl. 1115. ZOO–a.

12.1. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. i III. izreke predmetne presude pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24), čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/19 i 92/21) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

12.2.1. Pri tome tuženiku valja napomenuti da tužitelj, čiji je punomoćnik pristupio na ročište za objavu presude od 8. svibnja 2024., ima pravo na naknadu troška pristupa na konkretno ročište.

12.2.2. Naime, odvjetnici sukladno odredbi iz Tbr. 9. t. 3. Tarife imaju pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude, pri čemu valja istaknuti da to pravo nije ograničeno mogućnošću stranaka da presudu u pojedinom predmetu preuzmu s e–oglasne ploče suda, budući da to ne proizlazi iz odredaba Tarife, niti iz odredaba ZPP–a kojima se regulira pravo stranaka na naknadu troškova parničnog postupka.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

14. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac