Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3245/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice BV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Sanja Barbarić, odvjetnica iz Oroslavja, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa Mateja Vidaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3254/2023-8 od 18. travnja 2024., i u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3245/2023-8 od 18. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 178-50-3819596 kojeg su dana 29. studenoga 2006. zaključili tužiteljica BV, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austrija d.d., kao kreditor, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Đurđice Pozaić, Zlatar, Zagrebačka 15a, pod brojem OU-214/06 dana 30. studenoga 2006. i to:

- odredba točke 3. /treće/ Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- odredba točke 9. /deveto/ Ostali uvjeti u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“;

Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici BV iznos od 591,38 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.033,18 eura sa zakonskom zateznom tekućom od 18. travnja 2024. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3 ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 29. studenoga2006. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade od 3,3% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita te zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita od 3,3% prilikom prijevremene otplate kredita dana 30. srpnja 2010. i da joj tuženik isplati naplaćene naknade jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati slijedom čega neosnovano žalitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 2. toč. 11. ZPP-a. Pri tome valja odgovoriti da iz stipulacije navedene odredbe jasno proizlazi da ta povreda postoji samo ako se odnosi na odlučne činjenice. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i za prijevremenu isplatu, razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate kao i istaknutom prigovoru zastare.

5.1. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je propisano odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001. 55/2001., 78/2010. i dr., dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je o spornoj situaciji odlučivao sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom, postupak je proveden u skladu sa mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama, a prvostupanjski sud je na jasan i prihvatljiv način obrazložio svoja pravna stajališta i obrazloženje pobijane odluke ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice uz utvrđenja i zaključke:

-da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 29. studenoga 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 178-50-3819596, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita te naknada prilikom prijevremene otplate kredita,

-da visine plaćenih naknada među strankama nisu sporne (ročište 21. studenoga 2023.),

-da je tužiteljica u jasnom i uvjerljivom iskazu i prihvaćenom od strane prvostupanjskog suda navela da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključila 2006. godine te da se radilo o kreditu za kupnju automobila, da su sve formalnosti vezane za ovaj ugovor obavljene u autokući, odnosno ugovor o kreditu je išao preko banke tuženika, da je ugovor potpisala u autokući koji ju je čekao sadržajno pripremljen te ga je potpisala kako joj je ponuđen, da u autokući sa djelatnikom autokuće nije razgovarala prije zaključenja ugovora i prilikom njegovog potpisivanja o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o odredbi koja se odnosi na naknade koje su predmet ovog spora, da je ugovor pročitala međutim vezano uz sporne naknade nije mogla postavljati nikakve uvjete kao niti općenito za odredbe ugovora budući je ugovor ponuđen kao takav i već pripremljen, da je kredit otplatila prije vremena te je radi te prijevremene otplate kredita također morala platiti naknadu, da niti kod zatvaranja kredita vezano uz obvezu plaćanja naknade nije joj data mogućnost bilo kakvog pregovaranja da li će naknade platiti ili ne,

-da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji odredbom čl. 81. st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

-da sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava,

-da u odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti,

-da s obzirom da je tužiteljica temeljem čl. 3. predmetnog Ugovora platila tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81. st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona,

-da na spomenutu odredbu ugovora o kreditu tužiteljica nije mogla utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora,

-da je jasan i uvjerljiv iskaz tužiteljice te kao takav i prihvaćen od strane prvostupanjskog suda te ukazuje da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane banke, da u banku tužiteljica uopće nije odlazila, već joj je u autokući isti dat na potpis bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja ili postavljanja nekakvih uvjeta vezano uz plaćanje spornih naknada,

-da upravo iskaz tužiteljice ukazuje da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, a njihov sadržaj nije izražen dovoljno jasno i razumljivo što upućuje na ništetnost takve ugovorne odredbe i obvezu tuženika vraćanja uplaćenog iznosa,

-da iskaz tužiteljice ukazuje da joj nije na temelju jasnih i razumljivih kriterija pojašnjena odredba ugovora koja se odnosi na jednokratnu naknadu kako bi on mogla predvidjeti posljedice koje iz nje proizlaze te da nije bila u poziciji pregovaranja,

-da stoga odredba toč. 3. i toč. 9. Ugovora dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje strane vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa,

-da tuženik koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

-da imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj,

-da odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora,

-da ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita,

-da istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

7. Slijedom svega iznesenog, prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja da tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoje predmetne naknade niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, što da je dovelo da takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu obveza na štetu potrošača te su iz svih navedenih razloga takve ugovorene naknade ništetne ugovorne odredbe te time daje pravo tužiteljici potraživanja iznosa od 378,18 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2006. do isplate kada je tuženik tužiteljici prilikom isplate kredita naplatio navedeni iznos te iznosa od 213,20 eura sa zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2010. do isplate kada je tuženik tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita naplatio navedeni iznos pozivom na odredbu čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO). Pri tome prvostupanjski sud navodi da nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnim naknadama nisu bile jasne niti obrazložene te da je tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

8. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pregovaralo i da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj te da je ništetna, te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

10. Pri tom treba nadodati da iz navedene sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužiteljica podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je trošak naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

11. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje i o ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu isplatu kredita jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Tako pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama tog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022, Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. i dr.

14. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdila, niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljici, kao korisnici kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužiteljicu informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužiteljice), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

15. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV –308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

16. Tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za tuženika nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

17. Stoga, slijedom svega navedenog, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužiteljici s osnove ništetnih odredbi ugovora isplati iznose pobliže označene u izreci.

18. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu odnosno za naknadu za prijevremenu isplatu kredita jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a. U konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknada za prijevremenu isplatu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.).

19. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužiteljice, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

20. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

21. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 5. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak.

22. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

23. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj