Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1211/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužiteljice MPG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nataša Vujčić, odvjetnica u Zagrebu, protiv 1. tuženika MP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Kipa, odvjetnik u Zagrebu, i 2. tuženika HP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Robert Brdar, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-790/2024-49 od 28. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice MPG kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-790/2024-49 od 28. siječnja 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj prvo i drugo tuženik solidarno naknade neimovinsku štetu u iznosu od 43.798,53 eura[1] /300.000,00 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od 18. siječnja 2021. do isplate i da joj naknade parnične troškove (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici da prvo tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.187,76 eura sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2025. do isplate (točka II. izreke) te je naloženo tužiteljici da drugo tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 16.358,61 eura sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2025. do isplate (točka III. izreke)

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

3. Drugo tuženik u odgovoru na žalbu protivi se navodima žalbe i predlaže odbiti žalbu tužiteljice, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe – sina, koji zahtjev tužiteljica temelji na rješenju Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Km-16/2017 od 3. travnja 2017., kojim rješenjem su obojici tuženika izrečene odgojne mjere, pobliže navedene u izreci toga rješenja, zbog kaznenog djela nepružanja pomoći iz čl. 123. stavka 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje KZ/11) koji glasi: "Tko ne pruži pomoć osobi u životnoj opasnosti, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine."

6. Suprotno navodima žalbe tužiteljice, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno sadržajnim iznesenim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), budući pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

7. U odnosu na žalbene navode u kojima žaliteljica na svoj način ocjenjuje iskaze tuženika, a posljedično i od suda prihvaćen iskaz svjedoka VP, na isto nije ovlaštena, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je, odnosno nije, prihvatio iskaze saslušanih stranaka i svjedoka u ovom postupku.

8. Nadalje, žaliteljici valja odgovoriti da je sud imao i ima na umu odredbu čl. 7. st. 1. ZPP-a. Naime, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje prijeporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako koja od stranaka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti ( idem est non esse aut non probari – svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano). To znači, da pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) obvezuju ovaj sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, ovdje tužiteljica glede uzročno posljedične sveze između nastupanja smrti AP i nečinjenja tuženika, nije bio u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

9. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

11. Prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a u parničnom postupku je sud glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

12. U konkretnom slučaju, obojici tuženika je kazneni sud izrekao odgojne mjere, pobliže navedene u izreci rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Km- 16/2017 od 3. travnja 2017. zbog kaznenog djela nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 1. KZ/11. Ovaj viši sud je shvaćanja da je predmetno rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Km-16/2017 od 3. travnja 2017. istovjetno pravomoćnoj presudi kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim te je stoga parnični sud vezan za to rješenje, kao da se radi o presudi kaznenog suda. Naime, obojica tuženika protiv kojih je vođen kazneni postupak su u vrijeme počinjenja djela koji im se stavljao na teret, nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 1. KZ/11, bili maloljetni pa se protiv njih niti nije mogla donijeti pravomoćna presuda kaznenog suda kojom bi se optuženi oglasili krivim.

12.1. Dakle, u kaznenom postupku obojici ovdje tuženika izrečene su odgojene mjere za kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 1. KZ/11 što se ima smatrati istovjetnoj pravomoćnoj presudi kaznenog suda kojom bi se optuženi oglasili krivim za kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 1. KZ/11.

13. Žaliteljici valja naglasiti da je u odredbi čl. 123. st. 1. KZ/11 riječ o pravom kaznenom djelu nečinjenja koje se iscrpljuje u samom nečinjenju pa posljedica djela ne ulazi u njegovo zakonsko biće niti se ona utvrđuje (tako i Ana Garačić, sutkinja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u "Kazneni zakon u sudskoj praksi Posebni dio" Rijeka, 2016.). Dakle, optužnica mora sadržavati i posljedicu koja mora biti obuhvaćena namjerom, ali tada se ne primjenjuje ova zakonska odredba koja se ovdje tuženima stavljala na teret i po kojoj su suđeni, a po kojoj zakonskoj odredbi posljedica djela ne ulazi u njegovo zakonsko biće, niti se utvrđuje. Da je tome tako potvrđuje i nalaz i mišljenje patologa dr. IP kojeg je dala na zapisniku s glavne rasprave od 7. veljače 2017. u predmetu K-1824/16 okrivljenika HPG u kojem je vještakinja, između ostalog, jasno navela da je "AP prije smrti prošao kroz razdoblje agonije…" te da "…smrt oštećenika nije bila nagla te prema tome možemo zaključiti da bi postojala mogućnost za spašavanje života da se medicinska intervencija ranije pružila", nakon čijeg mišljenja tužitelj ODO Zagreb nije izmijenilo optužnicu kojom bi bio obuhvaćen i smrtni ishod kao posljedica koja bi bila obuhvaćena namjerom, već je i VPG oglašen krivim za kazneno djelo protiv zdravlja ljudi – omogućavanjem trošenja droga – opisano po čl. 191. st. 1. i 2. KZ/11 i za kazneno djelo iz čl. 123. st. 1. i 2. KZ/1.

14. Parnični sud vezan je tim pravomoćnim rješenjem ne samo njegovom izrekom već i opisom štetnog događaja, s obzirom da je građanskopravna odgovornost znatno šira od kaznenopravne, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja kada je naveo da je prema smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP-a parnični sud u parničnom sudovanju vezan osuđujućom pravomoćnom presudom kaznenog suda u odnosu na biće kaznenog djela (sadržaj djela koji mu daje značaj upravo tog djela kao kaznenog- činjeničnog kompleksa i pravne kvalifikacije), kaznenu odgovornost i učinitelja, kakvo je pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 1275/17 od 2. rujna 2020. i Revd 1566/2021 od 14. rujna 2021.

15. Sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, pravilno je zaključio da u kaznenom postupku koji se vodio protiv tuženika nije pravomoćno utvrđena odgovornost tuženika za smrt AP, odnosno nije utvrđivano bi li njihova nepravovremena reakcija izravno ili neizravno doprinijela smrti AP, odnosno tuženici u kaznenom postupku nisu bili osuđeni da bi njihovo nečinjenje doprinijelo nastupanju smrti sina tužiteljice.

16. Valja napomenuti da je jedna od pretpostavki odgovornost za štetu, uzročna veza koja mora postojati između štetne radnje i štete, tako da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje. Po prirodi stvari šteta je posljedica mnoštva uzroka, te iz tog mnoštva treba izabrati onaj koji je pravno odlučujući.

17. U konkretnom slučaju tuženi su tijekom prvostupanjskog postupka isticali prigovor isključive odgovornosti prednika tužiteljice, smatrajući da je sam kriv za svoju smrt budući je svojevoljno konzumirao veći broj droga – heroin, amfetamin, metilendioksimetamfetamin (MDMA) i lijek diazaepamin prije smrti.

17.1. Sud prvog stupnja je čitanjem Zapisnika sastavljenog povodom obdukcijskog nalaza pokojnog AP od 22. kolovoza 2016. utvrdio da je uzrok smrti sina

tužiteljice

akutno

trovanje

heroinom,

amfetaminom

metilendioksimetamfetaminom (MDMA) i diazaepaminom. Sukladno Popisu droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti droga te tvari koje se mogu uporabiti za izradu droga ("Narodne novine" broj 10/16), koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da se radi opojnim sredstvima (drogi), odnosno u građanskopravnom smislu o opasnoj stvari, a njihova konzumacija o opasnoj djelatnosti, u smislu čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/18, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), ovo osobito ako se konzumira u većoj količini istovremeno.

18. Sud prvog stupnja pravilno je cijenio nalaz i mišljenje vještaka iz kaznenog postupka zajedno sa svim ostalim dokazima provedenim u parničnom postupku te je prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svih dokaza zasebno i svih dokaza zajedno pravilno odlučio da se iz tog nalaza i mišljenja ne razabire niti je to bio zadatak vještaku je li upravo moguće zakašnjela reakcija tuženika da pozovu hitnu pomoć uzrokovala smrt sina tužiteljice.

18.1. Ovdje valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su toga dana 20. kolovoza 2016. sin tužiteljice pokojni AP, HPG ĐP i obojica tuženika konzumirali drogu te da su i sin tužiteljice i tuženici odlučili prespavati kod HPG, da su legli oko 7,00 sati ujutro, a probudili su se istoga dana oko 14,00 sati kada su utvrdili da "nešto nije u redu" s pok. AP. Radi se o vremenskom razdoblju od 7 sati, a u kojem razdoblju je izvjesno da su štetne posljedice / učinci konzumirane droge počele djelovati na zdravlje AP.

18.2. Prvostupanjski sud je pravilnog shvaćanja kako je opće poznato da konzumacijom (teških) droga, konzument dovodi svoj život u opasnost, a u kombinaciji više njih odjednom, ta opasnost se eksponencijalno povećava te da je s obzirom na navedeno, bilo potrebno tijekom postupka utvrditi, s obzirom na količinu i vrstu droge u organizmu pok. AP (utvrđen u obdukcijskom nalazu od 22. kolovoza 2016. - list 141 do 144 spisa Km-16/17), njegovu konstituciju tijela i prethodno zdravstveno stanje, u kojem trenutku je zbog pretjerane konzumacije heroina, amfetamina, MDMA-a i diazaepama život AP nepovratno bio izgubljen. Ovo tim više jer iz izvješća hitne medicinske skrbi (list 46 i 47 spisa K- 1824/16) proizlazi da su medicinski djelatnici prilikom intervencije već zatekli AP bez znakova života (nije bio pri svijesti, nije disao niti je bilo otkucaja srca).

18.3. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tijekom parničnog postupka bilo potrebno utvrditi tzv. zlatni sat, medicinski termin pod kojim se obuhvaća ključno razdoblje unutar kojeg bi intervencijom hitne medicinske pomoći život AP bio spašen, odnosno ostalo je neutvrđeno bi li AP preživio da su tuženici pozvali hitnu pomoć u 14,00 sati (ili ranije) istoga dana čim su primijetili da teško diše i da je bez svijesti.

18.4. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio nalaz i mišljenje vještaka provedenog u kaznenom postupku koji je izveo zaključak da je AP prije smrti prošao kroz razdoblje agonije prije nego što je umro te je pravilno zaključio da je ostalo nepoznato kada je počelo to razdoblje koje je mehanizmom asfiksije uzrokovana njegova smrt predoziranjem, je li to razdoblje počelo unutar vremena kada su tuženici spavali (od 7,00 h do 14,00 h toga dana) i kada nisu bili svjesni da je život imenovanog ugrožen ili se radi o razdoblju kada su tuženici već bili svjesni životne ugroze istog i mogli su pravovremeno reagirati. Stoga, prvostupanjski sud je pravilnog shvaćanja da se ovu odlučnu činjenicu moglo utvrditi u ovom parničnom postupku jedino sudskomedicinskim vještačenjem, od kojeg je tužiteljica tijekom prvostupanjskog postupka odustala.

18.5. Sud prvog stupnja pravilno je, iz provedenih dokaza, zaključio da se pok. AP konzumacijom droge i drugih zabranjenih supstanci, odao rizičnom ponašanju, ovo osobito kada se uzme u obzir da je kritične zgode konzumirao četiri vrste droge (heroin, amfetamin, MDMA i diazaepem) što ukazuje na nepromišljeno ali svjesno izravno dovođenje u opasnost vlastiti život i zdravlje. S obzirom da je zajedno s APG opskrbljivao tuženike (tada maloljetnike) s drogom, svojim rizičnim ponašanjem dovodio je u opasnost život i zdravlje tuženika.

18.6. Kako se pokojni sin tužiteljice AP odao rizičnom ponašanju na način da je kritične zgode sam nabavio drogu i svjesno istu konzumirao, da se nije prvi puta konzumacijom droga doveo u životno opasnu situaciju, da su tuženici tempore criminis bili maloljetni dok je pok. AP bio punoljetan i koji je tuženicima stavio na raspolaganje drogu, da je glavnu riječ kritične zgode imao HPG (koji je u to vrijeme bio u intimnoj vezi sa drugo tuženikom), koji je također stavio na raspolaganje tuženicima drogu i omogućio im trošenje za što je pravomoćno osuđen, a koji je bio znatno stariji od ostalih (tada četrdesetogodišnjak) te se nametnuo kao autoritet tuženicima zbog čega oni nisu odmah zvali hitnu, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da se pok. AP vlastitim skrivljenim ponašanjem doveo u životno opasnu situaciju istovremenom konzumacijom četiri vrste droge (heroin, amfetamin, MDMA i diazaepem), a da je njegovoj smrti isključivo doprinio HPG, međutim ne i tuženici, iz kojeg razloga niti nema odgovornosti tuženika, sve sukladno čl. 1082. st. 1. ZOO-a.

19. Kako je tužiteljica tijekom postupka odustala od sudskomedicinskog vještačenja na okolnost dokazivanja uzročne posljedične sveze između nastupanja smrti AP i nečinjenja tuženika, to nije dokazala uzročno posljedičnu svezu. Kako je na tužiteljici teret dokazivanja kumulativnog ispunjenja svih općih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu - štetnik i oštećenik, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost štetne radnje štetnika) pa tako i uzročne veze sukladno čl. 219. u svezi s čl. 221. ZPP, pravilno je ocijenjeno da je zahtjev tužiteljice nedokazan odnosno neosnovan.

20. Slijedom svega navedenog, kako pobijana presuda sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je pobijanom odlukom dana, po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, već je primijenjeno upravo onako kako glasi (po pravilu Ita lex scripta est).

21. Sud prvog stupnja, pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a. Također, pri odlučivanju koje će troškove tuženima naknaditi jasno je razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tuženima za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

22. Zbog svega izloženog žalba tužiteljice je odbijena kao neosnovana pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda potvrđena.

23. Zahtjev drugo tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku, a slijedom toga niti taj trošak nisu bili potrebni (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin