REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-405/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužiteljice AE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 20. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice ĆE, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika iz Slavonskog Broda i rasprave održane 1. travnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu, broj ugovora: 918-50-4700358 od 11. veljače 2008. i to u čl. 1. u pogledu valutne klauzule sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužiteljici AE iz [adresa], na ime stečenog bez osnove iznos od 4.412,29 eura (slovima: četiritisućečetiristodvanaesteuraidvadesetdevetcenti) sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 5,85 € počevši od 31.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,23 € počevši od 30.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 18,51 € počevši od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,21 € počevši od 30.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,12 € počevši od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 24,72 € počevši od 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 25,89 € počevši od 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,65 € počevši od 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,27 € počevši od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,32 € počevši od 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,68 € počevši od 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,65 € počevši od 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,57 € počevši od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,40 € počevši od 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,46 € počevši od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,10 € počevši od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,03 € počevši od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 26,18 € počevši od 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,23 € počevši od 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 30,87 € počevši od 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,80 € počevši od 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,88 € počevši od 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 49,94 € počevši od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 46,22 € počevši od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 57,57 € počevši od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 53,65 € počevši od 31.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,34 € počevši od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 60,65 € počevši od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 77,59 € počevši od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 65,60 € počevši od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,80 € počevši od 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 64,45 € počevši od 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,42 € počevši od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 88,12 € počevši od 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 90,33 € počevši od 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 109,30 € počevši od 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 99,55 € počevši od 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 88,89 € počevši od 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 87,74 € počevši od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 86,92 € počevši od 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 92,01 € počevši od 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 96,45 € počevši od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,04 € počevši od 29.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 93,97 € počevši od 31.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 96,04 € počevši od 30.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 97,46 € počevši od 31.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 95,08 € počevši od 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 95,70 € počevši od 31.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 93,91 € počevši od 31.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 90,05 € počevši od 30.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 94,17 € počevši od 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 96,15 € počevši od 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 94,76 € počevši od 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,99 € počevši od 31.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.350,81 € počevši od 28.02.2013. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa] je dužan tužiteljici AE iz [adresa] naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.051,55 eura sa zateznom kamatom koja teče od 1. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1.U tužbi navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom - kreditorom 11. veljače 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 918-50-4700358. Tužiteljica je dobila na raspolaganje kredit u iznosu od 24.776,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu, vidljivo je da se kredit ugovara u valuti švicarski franak (CHF), a isplaćuje se u kunskoj protuvrijednosti. Činjenica je da je tužiteljica s naslova namjenskog kredita primila kunsku protuvrijednost, a ne novac u stranoj valuti (CHF), a isto tako tužiteljica je svoju kreditnu obvezu ispunjavala u kunama koje je banka obračunavala po vlastitom tečaju. Tuženik je pri sklapanju Ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF isključivo i namjerno prikazao tužiteljici pozitivne strane takvih kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a svjesno i namjerno nije tužiteljici ukazao na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju. Zbog toga tužiteljica smatra da je ugovorna odredba iz konkretnog ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka bila nejasna i nerazumljiva za nju kao potrošača pa je samim time bila i nepoštena u smislu odredbe čl. 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača/03., a kasnije čl. 96. - 102. Zakona o zaštiti potrošača. Sklapanjem ovakvih ugovora stvorila se znatna neravnoteža između ugovornih strana imajući u vidu vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i nastalih primjena u tečaju kune prema švicarskom franku nakon sklopljenog ugovora o kreditu. Zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene i nepoštene odredbe o valuti obveze tuženik je prema mišljenju tužiteljice stekao bez osnove iznos o kojem tužiteljica nema precizna saznanja te ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. Zbog navedenog tužitelja predlaže sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik 11. veljače 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-4700358 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 24.776,57 CHF, a da je ugovorena redovna kamata 6,75% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Konačni tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 22. kolovoza 2024., kojim izvršila preinaku tužbe nego samo uređenja tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 11. veljače 2008. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužiteljice RE (koja je od 17. svibnja 2008. je promijenila prezime na AE - što je utvrđeno kao nesporno uvidom u elektronički zapis iz matice vjenčanih) na iznos od 24.776,57 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom radi kupnje osobnog automobila (str. 8 do 12 spisa). Iz otplatnog plana je vidljivo da je bila predviđena ista rata kredita (str. 14 do 15 spisa). Iz preslike zahtjeva za kredit je vidljivo da je tužiteljica isti podnijela tuženiku radi kupnje osobnog automobila (str. 29 spisa). Saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filip Tolić.

4.1. iskaza tužiteljice utvrđeno je da je zaključila Ugovor o kreditu 11. veljače 2008. To je bio kredit za kupnju osobnog automobila. Informacije o kreditu je dobila u autokući, u banci je dobila obrazac Ugovora i potpisala Ugovor. Osobno je vratila sve rate kredita. Kredit nije bio u konverziji. Podigla je kredit u CHF jer joj je rečeno da je manja kamatna stopa. To joj je bilo rečeno u autokući. Iz autokuće su ju i poslali kod tuženika radi ugovora. S njom u banci nitko nije razgovarao, nije joj nitko objašnjavao što je valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa, samo je dobila ugovor. Automobil je koristila uvijek samo za obiteljske potrebe, oduvijek je zaposlena u državnoj službi, nikada nije imala obrt niti bilo kakve poslovne udjele. Pročitala je ugovor o kreditu, ali površno, samo bitne stvari, iznos kredita, kamatna stopa i namjenu kredita. Rata se mijenjala tijekom otplate, povećavala se. Ne sjeća se da je od banke dobivala obavijesti o povećanju rate kredita. Bila je svjesna da je zaključila ugovor s valutnom klauzulom. Ta odredba joj načelno nije bila jasna.

4.2. Vještak Filip Tolić u nalazu i mišljenju je naveo da se razlika očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja ugovora o kreditu (prema Knjigovodstvenoj kartici prometa). Tužiteljica je na dan 28. veljače 2013. više platila iznos od 4.412,29 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu. Do navedenog iznosa vještak je došao na način da je od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita (mjesečni anuitet 1.847,99 kn) oduzeo početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan isplate kredita.

4.3. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. veljače 2008. i da je to je bio kredit za kupnju osobnog automobila.

- je kredit otplaćen i da nije bio u konverziji

6.1. Sporno je tijekom postupka bilo to što tužitelj potražuje preplatu zbog valutne klauzule, a tuženik se tome protivi.

7. Tužiteljica je aktivno legitimirana jer je zaključila Ugovor o kreditu s tuženikom i sama je platila rate kredita, a tuženik je pasivno legitimiran jer je bio kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potrošač, jer je za kredit kupila automobil koji je koristila za obiteljske potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz njezinog iskaza, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz tužiteljice logičan i uvjerljiv.

8. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

8.1. Nesporno je da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe su unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

9. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništetna odredba ugovora iz članka 1. Ugovora koji se odnosi na ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

10. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi ugovora i radi isplate.

11. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužiteljicu u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri a niti je tuženik tužiteljici objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

13. U ovom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

14. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

14.1. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023. dakle tužba je podnesena 2. lipnja 2023. prije isteka zastarnog roka.

15. Tužiteljica, iako je otplatila kredit u cijelosti, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju pripada tužitelju i za nesporno otplaćeni kredita. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

16. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

17. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi ona na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogla, predvidjeti financijske posljedice koje bi za nju kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti sve povećane rizike kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima jer je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, je što se tiče valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Sud je utvrdio ništetnima odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (točk. I. izreke presude).

18. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužiteljici dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 (točka II. izreke presude).

19. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

20. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu s odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

21. Na temelju čl. 154. st.5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi troškove postupka u cijelosti jer je tužiteljica uspjela u postupku.

21.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. OT), trošak sastava podneska od 7. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 10. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT),trošak zastupanja na ročištu održanom 13. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava podneska od 22. kolovoza 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 20. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT) troška zastupanja na ročištu održanom 1. travnja 2025. radi objave odluke u iznosu od 100,00 eura (tbr. 8.t.5.OT), pristojba na tužbu je plaćena u iznosu od 26,55 eura, a predujam za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura. Pripadajući porez iznosi 325,00 eura. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 2.051,55 eura, ako je to i navedeno u izreci presude.

21.2. Tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na presudu u iznosu od 50,00 eura jer je je Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje: ZOSP), čije su izmjene stupile na snagu dana 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužiteljica nije dužna platiti pristojbu na presudu i daljnji tijek postupka.

21.3. Zatezna kamata teče na troškove postupka od 1. travnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

Slavonski Brod, 1. travnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.