Poslovni broj Pr-40/2024-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice KN iz [adresa], Admirala [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Katarini Kranjčević Zanki, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Zavod za hitnu medicinu Zadarske županije, Zadar, Ivana Mažuranića 28, OIB: 75046990930, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 28. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, 01. travnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je po samom zakonu tužiteljica KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sklopila sa tuženikom ZAVODOM ZA HITNU MEDICINU ZADARSKE ŽUPANIJE, Ivana Mažuranića 28, Zadar zast. po ravnateljici ZN, dipl. oec Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto medicinska sestra/ tehničar, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici izda Potvrdu o sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme koju će u protivnom zamijeniti ova Presuda.

3. Nalaže se tuženiku tužiteljicu vratiti na rad, na radno mjesto medicinska sestra/ tehničar, u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženiku iznos od 625,00 Eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 600,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica KN iz [adresa] (dalje: tužiteljica) 28. lipnja 2024. sudu podnosi tužbu protiv tuženika Zavod za hitnu medicinu Zadarske županije (dalje: tuženik) u kojoj navodi da se tužiteljica kao radnik nalazila u radnom odnosu kod tuženika kao poslodavca na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme ur.broj: 01-4153/2023 od 29. prosinca 2023. i Dodatka ugovoru o radu broj: 01-984/2023 od 15. ožujka 2023. uz napomenu da je omaškom u Dodatku naznačena kriva godina. Tužiteljica da je zaposlena kod tuženika počevši s danom 31. listopada 2023. s kojim da je od početka svoga rada zaključila tri Ugovora o radu na određeno, a pored Ugovora i Dodataka Ugovorima da je poslodavac donio i nekoliko Odluka o razvrstavanju tužiteljice na radna mjesta III i II vrste, dakle, ista da je bila u radnom odnosu kod poslodavca temeljem više uzastopnih Ugovora o radu i dodataka ugovora o radu te da joj je radni odnos produživan. Tužiteljica da je uredno i savjesno obavljala svoje radne obaveze u skladu sa potpisanim Ugovorom o radu i pravilima struke. Ugovor o radu na određeno vrijeme ur.broj: 01-4153/2023 od 29. prosinca 2023. i Dodatak ugovoru o radu broj: 01-984/2023 od dana 15. ožujka 2023. da sukladno odredbi čl. 112. st. 1. toč. 5. Zakona o radu prestaje istekom vremena na koji je sklopljen tj. da je bio na snazi do dana 31. svibnja 2024. Nakon isteka Ugovora o radu na određeno i Dodatka ugovora o radu, tužiteljica da je nastavila raditi kod poslodavca idućih nekoliko dana sukladno rasporedu Zavoda za hitnu medicinu Zadarske županije za lipanj 2024. godine, koji da je raspored tužiteljici poslan i koji je je zaprimila 29. svibnja 2024., što da nije sporno, a čime da se i dokazuje namjera tuženika da tužiteljica nastavi raditi kod istog. Tužiteljica da je sukladno dostavljenom rasporedu nastavila raditi na istim poslovima nakon isteka Ugovora o radu na određeno vrijeme, a bez da je prije toga sklopljen novi Ugovor o radu u pisanom obliku, a niti da je istoj izdana ikakva pisana potvrda o sklopljenom Ugovoru. Tužiteljica da je od dana 31. svibnja 2024. do uključujući dana 04. lipnja 2024. nastavila uredno obavljati faktični rad kod tuženika sve u okviru svog radnog mjesta. Odredbom čl. 12. st. 10. Zakona o radu da je, između ostalog, propisano da ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je Ugovor sklopljen da se smatra da je K sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa da se u konkretnom slučaju ima smatrati da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme djelovanjem naprijed spomenute zakonske presumpcije. Dakle, navedena odredba da sadrži zakonsku presumpciju kojom se, uz ostvarenje tri pretpostavke (da je radnik imao sklopljen Ugovor o radu na određeno vrijeme, da je isteklo vrijeme za koje je taj Ugovor o radu sklopljen da je Radnik ostao raditi kod poslodavca) i nakon isteka vremena za koje je taj Ugovor sklopljen, Ugovor o radu na određeno vrijeme pretvara u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, po sili zakona jer je, kao što je naprijed navedeno, riječ o zakonskoj presumpciji. Također tužiteljica navodi, a s obzirom na netočne navode tuženika u Odgovoru na Zahtjev za zaštitu prava radnika od 12. lipnja 2024. da je i dana 28. svibnja 2024. tuženik Odlukom o provjeri stručnih i drugih sposobnosti za radno mjesto med. sestra/tehničar u timu T1 i T2 ur.broj: 01-1823/2024 od 28. svibnja 2024.g. raspisao i objavio natječaj za radno medicinska sestra/tehničar na neodređeno vrijeme, te je objavljen poziv na testiranje te tablica kandidata, a na koji natječaj da je pristupila tužiteljica, čime da se dokazuje da postoji potreba tuženika za radnicima na tom radnom mjestu. Također, namjeru tuženika da tužiteljica nastavi radni odnos kod istoga tužiteljica da dokazuje postojećom konverzacijom sa ravnateljicom tuženika. Dana 03. lipnja 2024. da je određen dan za održavanje ispita za natječaj za rad na neodređeno na koji je pristupila i tužiteljica i to iz noćne smjene, a što da poslodavac nije ni smio dopustiti, već da je dužnost istog bila da tužiteljici oslobodi smjenu te osigura zamjenu kako bih ista pristupila na natječaj ravnopravno sa svim ostalim kandidatima, što da nije učinjeno, no unatoč naporu, požrtvovnosti i predanosti svom poslu tužiteljica da je pristupila na ispit unatoč ovakvim elementima diskriminacije. Prema tome da su ispunjeni svi opći i posebni uvjeti koji su potrebni za usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice dok su netočni i neodređeni navodi tuženika da je tuženik ponudio tužiteljici zaključivanje novog Ugovora o radu na određeno jer to da je učinjeno, ali ne u vrijeme kada je to trebalo učiniti, a tužiteljica da je odbila popisati takav ugovor iz razloga jer je ista smatrala da joj je postojeći Ugovor „prerastao“ u Ugovor o radu na neodređeno, kao što da je to bilo i u drugim slučajevima kod drugih zaposlenika kod tuženika. Tuženik da navodi da je isti obavijestio tužiteljicu da bi joj radni odnos prestao pravno i faktički, no, to da je bilo tek 04. lipnja 2024., a što da tuženik nije istaknuo. Tužiteljici da je tek 04. lipnja 2024. putem e- maila AN dostavila Odluku o isteku Ugovora o radu broj: 01-1886/2024 od 04. lipnja 2024., a u kojoj odluci da je navedeno i određeno da bi Ugovor o radu na određeno od 29. prosinca 2023. koji je istekao s danom 30. svibnja 2024. prestao sa danom 03. lipnja 2024. Zakon da je jasan kada je određen prestanak Ugovora o radu na određeno i kada se sukladno zakonu ima smatrati da je Ugovor o radu na određeno prestao. Ovakva Odluka o isteku Ugovora o radu da je u potpunosti pogrešna i neosnovana, a prije svega nezakonita i nedopuštena, te da ista ima samo deklaratorno značenje i apsolutno je irelevantna u ovom postupku stoga niti ne treba u ovom postupku utvrđivati da bi ovakva odluka bila nezakonita i nedopuštena. Jasno je da na važenje/prestanak Ugovora o radu ne utječe ova okolnost što je tuženik u Odluci o isteku Ugovora o radu od 04. lipnja 2024. naznačio da tužiteljici radni odnos prestaje s danom 03. lipnja 2024. Tuženik da je tužiteljici 03. lipnja 2024.uručio Ugovor o radu na određeno koji je datiran s danom 31. svibnja 2024., a ispred tužiteljice da je 03. lipnja 2024. obavljen telefonski razgovor i kadrovskoj službi da je rečeno da se sastavi Ugovor o radu na određeno tužiteljici, ovo nakon što je ista izjavila da je njen Ugovor o radu na određeno koji je istekao s danom 30. svibnja 2024. prerastao u Ugovor o radu na neodređeno sukladno svim zakonskim odredbama. Dakle, u Ugovoru o radu na određeno koji da je tuženik ponudio tužiteljici da je retroaktivno naveden datum 31. svibnja 2024., sve kako bi tuženik pokušao zaobići zakonske odredbe na koje se pozvala tužiteljica. Tužiteljica da navedeni Ugovor nije potpisala. Sukladno čl. 133. Zakona o radu tužiteljica da je u zakonskom roku od 15 dana od dostave Ugovora o radu ur.broj: 01-1846/2024, a iz kojeg postupanja da je saznala da istoj tuženik ne želi priznati da bi njen Ugovor o radu na određeno od 29. prosinca 2023. prerastao u Ugovor o radu na neodređeno, podnijela zahtjev za zaštitu prava radnika i to 06. lipnja 2024. Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice da je tuženik odbio kao neosnovan i to Odgovorom na Zahtjev za zaštitu prava radnika od 12. lipnja 2024. koji da je tužiteljica zaprimila 13. lipnja 2024. te s obzirom na prednje navedeno da je zaštitu svojih prava zatražila podnošenjem ove tužbe. Tužiteljica dodaje da naprijed navedeno potvrđuje i sudska praksa (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr 785/13 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2626/2011). Temeljem izloženog činjeničnog stanja, predloženih dokaza i relevantnih odredbi Zakona o radu tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kojim traži kao prvo, utvrđenje da je po samom zakonu tužiteljica sa tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto medicinska sestra/tehničar i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao; kao drugo, nalaganje tuženiku da tužiteljici izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto medicinska sestra/tehničar koju će u protivnom zamijeniti presuda; te kao treće, nalaganje tuženiku da tužiteljicu u roku od 8 dana vrati na rad na radno mjesto medicinska sestra/tehničar. Tužiteljica traži i naknadu parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 23. listopada 2024. tuženik se protivi tužbi i postavljenim tužbenim zahtjevima kao u cijelosti neosnovanim te navodi da čak i kad bi činjenični navodi tužiteljice bili osnovani, da ne postoje pravne pretpostavke za udovoljenje tužbenim zahtjevima. Kako to proizlazi iz dokumentacije, radni odnos tužiteljice i tuženika da je zasnovan na određeno vrijeme u prosincu 2023. godine, temeljem provedenog javnog natječaja u razdoblju od 16. studenog do 24. studenog 2023. te odluke ravnateljice od 07. studenog 2023. i to radi zamjene privremeno nenazočnog radnika. Tužiteljica i tuženik da su trajanje Ugovora o radu vezali uz raskidni uvjet koji glasi da trajanje rada traje „do povratka mijenjanog radnika (DN) na posao“ te konačno rok, koji glasi da trajanje rada traje „najkasnije do 31.5.2024.“. Postupanje tuženika u pogledu tog Ugovora o radu da je bilo u skladu s prisilnim propisima, dočim da bi drugačije tumačenje, ono koje zagovara tužiteljica (glede predmnijevanog zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme u javnoj službi bez provedbe javnog natječaja) dovelo do štetnih posljedica i izvjesne prekršajne odgovornosti tuženika kao poslodavca tj. bilo bi protivno jednoj od temeljnih odredbi Ustava Republike Hrvatske o jednakoj dostupnosti javnih službi svim građanima Republike Hrvatske. Tuženik ovdje ukazuje na odredbu čl. 44. Ustava Republike Hrvatske koja propisuje da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe, čl. 24. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koja propisuje da se za zasnivanje radnog odnosa za sve poslove u javnim službama raspisuje javni natječaj radi ispunjavanja ustavne odredbe o jednakoj dostupnosti javnih službi svim građanima Republike Hrvatske i čl. 27. st. 1. i st. 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kojim su propisane iznimke od gore navedenih kogentnih pravila, međutim, niti jedna od takvih iznimki da nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju. Drugim riječima, niti jedan argument koji u tužbi ističe tužiteljica, čak i kad bi činjenični navodi tužbe bili istiniti, da za posljedicu ne bi imali tužiteljičino zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, jer da se za zasnivanje takvog radnog odnosa obavezno mora provesti javni natječaj. U pravnoj situaciji poput ove, ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme da ne može u smislu čl. 12. st. 10. Zakona o radu prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Uostalom, sudska praksa da je, odlučujući u pravno i činjenično istovrsnim predmetima, već zauzela stajalište o tome pa tako primjerice Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 809/14-2 od 14. srpnja 2015., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 1239/16-2 od 15. lipnja 2015. te Općinski sud u Splitu u pravomoćnoj presudi poslovni broj Pr-53/13 od 16. studenog 2015., dijelove kojih odluka tuženik citira. Tuženik da je postupao sukladno važećim prisilnim propisima, a tužiteljica da je u cijelosti bila upoznata sa sadržajem spornog Ugovora o radu, uključivo da se radi o ugovoru na određeno vrijeme koji traje najkasnije do 31. svibnja 2024. Štoviše, tužiteljica da je, protivno njezinim navodima iz tužbe, pravodobno od strane tuženika dobila informaciju o tome da se bliži prestanak spornog Ugovora o radu te da je radni odnos moguće produljiti, s obzirom da i dalje traju okolnosti zbog kojih je radni odnos zasnovan (zamjena privremeno nenazočnog radnika, jer postoji drugi radnik zaposlen na tom mjestu koji je privremeno odsutan). Upravo stoga da je tužiteljici i ponuđen novi ugovor o radu na određeno vrijeme. Iz svega navedenog da proizlazi da je tužiteljica zloupotrijebila povjerenje i postupanje u dobroj vjeri tuženika, koji da je tužiteljicu informirao o isteku spornog ugovora, ponudio joj novi ugovor o radu kako bi tužiteljica i dalje nastavila raditi kod tuženika, isti ugovor potpisao i čekao da tužiteljica dođe isti potpisati u upravu tuženika, čak i izradio raspored za idući mjesec u koji je uvrstio tužiteljicu. S druge strane, tužiteljica da je sve navedeno iskoristila za pokušaj da pod krinkom primjene zakonske predmnijeve, od tuženika iznudi zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Modus operandi tužiteljice da je vidljiv i iz pojedinih činjenica koje tužiteljica ističe u tužbi. Npr. da je točno da je 03. lipnja 2024. kod tuženika održano testiranje za natječaj za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, na koje je pristupila i tužiteljica. Takvih testiranja i natječaja da je već bilo nekoliko za vrijeme dok je tužiteljica radila kod tuženika. Ta činjenica da dodatno ukazuje na usklađenost postupanja tuženika s pozitivnopravnim propisima, te ukazuje na potrebu da se rad na neodređeno vrijeme kod tuženika, kao javne zdravstvene službe, uvijek zasniva putem javnog natječaja i to isključivo tada kada se otvori raspoloživo radno mjesto u okviru Mreže javne zdravstvene službe („Narodne novine“ br. 49/2024), koja da predstavlja kogentan propis koji određuje maksimalan broja timova koji, medu ostalim, tuženik kao područna (regionalna) zdravstvena ustanova, može imati. Međutim, osim navedenog, iz već spomenutog testiranja od 03. lipnja 2024. da proizlazi i dodatna činjenica, a ta je da je tužiteljica na testiranju završila ukupno 17. Nažalost, ovakve rezultate tužiteljica da je redovito ostvarivala i na testiranjima po prethodnim natječajima za zasnivanje rada na neodređeno vrijeme, što da ukazuje na to da tužiteljica, temeljem vlastitih sposobnosti i rezultata, nažalost nije ni blizu najboljih kandidata za zasnivanje rada na neodređeno vrijeme. Tuženik da je, usprkos, u najbolju ruku rečeno, prosječnim rezultatima tužiteljice, a imajući u vidu da i dalje postoji potreba za rad u vidu zamjene privremeno nenazočnog radnika, tužiteljici ponudio novi ugovor o radu. Tužiteljica da je međutim to povjerenje izigrala, došla na posao uz obećanje da će prvom raspoloživom prigodom potpisati novi ugovor o radu, sama se upisala u evidenciju rada, a dano obećanje nije ispunila, smatrajući da ukoliko bude nekoliko dana radila uz izbjegavanje potpisa novog ugovora, da bi time mogla „preko reda" zasnovati radni odnos s tuženikom na neodređeno vrijeme. Takvo postupanje tužiteljice da nije niti zakonito niti moralno, što da se, s druge strane, ne može spočitati tuženiku koji da je cijelo vrijeme postupao, kako zakonito tako i moralno. Tuženik predlaže da sud tužbu odbije kao neosnovanu te obveže tužiteljicu na naknadu tuženiku prouzročenih troškova ovoga postupka.

3. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Odluku o provjeri stručnih i drugih sposobnosti za radno mjesto med. sestra/tehničar u timu T1 i T2 od 28. svibnja 2024. (list spisa 7), tablicu redoslijeda kandidata (list spisa 8), Ugovor o radu na određeno vrijeme Ur.broj: 01-3435/2023 od 31. listopada 2023. (list spisa 9-10), primopredaju ambulante i medicinskih aparata (list spisa 11), Odluku Ur.broj: 01-3434/2023 od 31. listopada 2023. (list spisa 13), Ugovor o radu na određeno vrijeme Ur.broj: 01-4153/2023 od 29. prosinca 2023. (list spisa 14-15), Odluku o prestanku Ugovora o radu broj: 01-1886/2024 od 04. lipnja 2024. (list spisa 16), Zahtjev za zaštitu prava radnika od 06. lipnja 2024. s potvrdom i slanju i dostavi (list spisa 17-20), potvrdu o slanju i uručenju pošiljke (list spisa 21), odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 12. lipnja 2024. (list spisa 22), Odluku o prestanku Ugovora o radu broj: 01-1886/2024 od 04. lipnja 2024. (list spisa 23), Dodatak Ugovora o radu broj: 01- 984/2023 od 15. ožujka 2023. (list spisa 24-25), evidenciju radnog vremena (list spisa 26), Odluku Ur.broj: 01-3759/2023 od 11. prosinca 2023. (list spisa 27-28), evidenciju tijeka smjena (list spisa 29-31), evidenciju prisutnosti na radu (list spisa 32-34), potvrdu o dostavi (list spisa 35), Ugovor o radu Ur.broj: 01-1846/2024 od 31. svibnja 2024. (list spisa 36-38), e-mail komunikaciju (list spisa 49-50), raspored rada za lipanj 2024. godine (list spisa 51), Whatsapp poruke (list spisa 52-54) i potvrdu o slanju (list spisa 71) te je saslušao svjedoka ĐN (list spisa 66-67) i tužiteljicu KN (list spisa 68-69). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, a budući je tužiteljica, koja je u tužbi predložila još i saslušanje svjedoka (bez navođenja osobnih podataka osoba koje predlaže saslušati kao svjedoke) na pripremnom ročištu 11. studenog 2024. odustala od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

4.1. Tužiteljica tužbom traži utvrđenje da je po samom zakonu sa tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto medicinska sestra/tehničar i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao te nalaganje tuženiku da tužiteljici izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto medicinska sestra/tehničar i da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto medicinska sestra/tehničar pa je tako predmet ovog spora prerastanje ugovora o radu na određeno u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, obveza izdavanja potvrde o sklopljenom ugovoru o radu i vraćanje radnika na rad.

4.2. Odredba čl. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZoR) propisuje da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

4.3. Odredba čl. 10. st. 1. ZoR propisuje da se radni odnos zasniva ugovorom o radu pri čemu se sukladno odredbi čl. 11. st. 1. ZoR ugovor o radu sklapa na neodređeno vrijeme, osim ako tim Zakonom nije drukčije određeno, a sukladno odredbi čl. 12. st. 1. ZoR se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen kada je zbog objektivnog razloga potreba za obavljanjem posla privremena.

4.4. Pri tome odredba čl. 12. st. 3. ZoR propisuje da se pod objektivnim razlogom koji opravdava sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme i koji se u tom ugovoru o radu mora navesti zamjena privremeno nenazočnog radnika te obavljanje posla čije je trajanje zbog prirode njegova izvršenja ograničeno rokom ili nastupanjem određenog događaja.

4.5. Sukladno čl. 12. st. 2. ZoR ugovor o radu na određeno vrijeme može se sklopiti u najdužem trajanju od tri godine dok se sukladno st. 4. tog članka s istim radnikom smije sklopiti najviše tri uzastopna ugovora o radu na određeno vrijeme čije ukupno trajanje, uključujući i prvi ugovor, nije duže od tri godine.

4.6. Međutim, sukladno čl. 12. st. 7. ZoR iznimno od stavka 2. i stavka 4., trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme, kao i ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor, smije biti neprekinuto duže od tri godine ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika, ako je to potrebno zbog dovršetka rada na projektu koji uključuje financiranje iz fondova Europske unije i ako je to zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno posebnim zakonom ili kolektivnim ugovorom.

4.7. Odredba čl. 12. st. 10. ZoR propisuje da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama tog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

4.8. Konačno, sukladno čl. 133. ZoR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pri čemu zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. tog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

5. U postupku nije sporno da su tužiteljica kao radnik i tuženik kao poslodavac 29. prosinca 2023. sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme Ur.broj: 01-4153/2023 (list spisa 14-15, dalje: Ugovor o radu) kojim su zasnovali radni odnos na određeno vrijeme radi zamjene radnika na specijalističkom usavršavanju iz hitne medicine i to med. tehničara DN u timu T2 ispostavi Gračac, uz sklapanje ugovora do povratka mijenjanog radnika sa specijalističkog usavršavanja na svoje radno mjesto u tomu T2, a najkasnije do 31. svibnja 2024. Pri tome, uvidom u Ugovor o radu proizlazi da se tužiteljica zapošljava na poslove medicinske sestre/tehničara u timu T2 u ispostavi Gračac kao i svim organizacijskim jedinicama u kojima tuženik obavlja djelatnost izvanbolničke hitne medicine (članak 2. Ugovora), da će tužiteljica započeti s radom 01. siječnja 2024. (članak 3. Ugovora) te da će raditi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, jednokratno i u smjenskom radu s periodičnim izmjenama smjena, prema rasporedu smjenskog rada (članak 4. Ugovora).

5.1. Nastavno, među strankama nije sporno da su 15. ožujka 2024. tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak Ugovora o radu broj: 01-984/2023 (list spisa 24-25) kojim su promijenjeni podaci o nazivu radnog mjesta i plaći radi usklađivanja sa Zakonom o plaćama te usklađivanja tj. prevođenja radnih mjesta u skladu s Uredbom te mjestu rada i opis poslova na način da tužiteljica kod tuženika radi na radnom mjestu medicinska sestra/tehničar u timu T2 s priznatim prvostupništvom koje se prevodi u radno mjesto prvostupnik u djelatnosti hitne medicine 1 s koeficijentom za obračun plaće radnog mjesta 1,95 (članak 3. Dodatka) s primjenom prava i obveza iz Dodatka od 01. ožujka 2024. odnosno od stupanja na snagu Uredbe (članak 6. Ugovora) pri čemu je izrijekom ugovoreno da u preostalom dijelu odredbe važećeg Ugovora o radu ostaju nepromijenjene (članak 7. Dodatka).

5.2. Također, u postupku nije sporno niti to da su tužiteljica i tuženik i prethodno sklapanju Ugovora o radu od 29. prosinca 2023. bili u radnom odnosu i to temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme Ur.broj: 01-3435/2023 od 31. listopada 2023. (list spisa 9-10) kojim su zasnovali radni odnos na određeno vrijeme radi zamjene privremeno odsutnih radnika, a s ciljem izvršavanja Ugovora o provođenju djelatnosti hitne medicine sklopljenim s HZZO-om i popunjavanja timova u djelatnosti sanitetskog prijevoza i to do 05. siječnja 2024. za poslove medicinske sestre/tehničara u timu sanitetskog prijevoza. Pri tome, sud uvidom u Odluku Ur.broj: 01-3434/2023 od 31. listopada 2023. (list spisa 13) utvrđuje da je tužiteljica na radno mjesto medicinske sestre/tehničara u sanitetskom prijevozu kod tuženika na određeno vrijeme zaposlena bez provedbe javnog natječaja, zbog hitnosti i nemogućnosti drugačije organizacije rada.

5.3. U svezi navedenog sud ističe da je tuženik koji je nesporno ustanova javne djelatnosti osnovana za trajno obavljanje djelatnosti zdravstva, javna služba u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ br. 27/01, 39/09, dalje: ZPJS) koji je bio na snazi do 31. prosinca 2023., a odredba čl. 3. kojeg Zakona propisuje da se na pitanje plaća i drugih naknada na osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena tim Zakonom primjenjuju opći propisi o radu odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori koje sklapaju Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi odnosno u smislu odredbe čl. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ br. 122/23, dalje: ZPDSJS) koji je na snazi od 01. siječnja 2024., a odredba čl. 5. kojeg Zakona propisuje da službenik i namještenik ima pravo na plaću i naknade pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom, drugim propisima i kolektivnim ugovorima.

5.4. Sukladno tome, na zaposlenike u području zdravstva se primjenjuju odredbe ZPSJ odnosno ZPDSJS kao i odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama te odredbe općih propisa o radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Gr1 122/2005-2 od 01. ožujka 2005.).

5.5. Osim toga, i odredba čl. 8. st. 1. ZoR propisuje da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu pri čemu odredba čl. 9. st. 1. i st. 2. ZoR propisuje da poslodavac, radnik i radničko vijeće te sindikati i udruge poslodavaca mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih tim ili drugim zakonom dok poslodavac, udruge poslodavca i sindikati kolektivnim ugovorom mogu ugovoriti uvjete rada nepovoljnije od uvjeta određenim tim Zakonom, ako je tim ili drugim zakonom to izričito propisano.

6. Nadalje, u postupku nije sporno niti to da je tuženik kao poslodavac 04. lipnja 2024. donio Odluku o prestanku Ugovora o radu broj: 01-1886/2024 (list spisa 16, dalje: Odluka o prestanku ugovora o radu) kojom je utvrdio da tužiteljici prestaje Ugovor o radu na određeno vrijeme od 29. prosinca 2023. kojim je tužiteljica zaposlena na određeno vrijeme na radno mjesto medicinske sestre/tehničara u timu T2 u ispostavi Gračac radi zamjene privremeno odsutnog radnika s danom 03. lipnja 2024.

6.1. Ispravno pri tome tužiteljica u ovom postupku ističe kako označena Odluka o prestanku ugovora o radu ima samo deklaratorni značaj. Ovo stoga što sukladno čl. 112. st. 1. toč. 5. ZoR ugovor o radu prestaje istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme pa stoga odluka poslodavca donesena u svezi prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme nije odluka konstitutivnog karaktera već samo odluka sadržaj koje može deklarirati činjenicu prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme, a koji prestanak nastupa po sili zakona istekom vremena na koje je ugovor o radu sklopljen. Dakle, kako odluka poslodavca o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme istekom vremena na koje je taj ugovor sklopljen ima samo deklaratorni karakter (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 2169/2000-2 od 13. veljače 2001., presudi Revr 317/2012-2 od 12. ožujka 2013., presudi Revr 329/2014-2 od 09. lipnja 2015. i presudi Rev 5240/2019-2 od 04. studenog 2020.), to činjenica da je tuženik u Odluci o prestanku ugovora o radu naveo da je Ugovor o radu tužiteljice prestao 03. lipnja 2024. nema konstitutivni učinak (prestanka Ugovora o rad) te ne utječe na činjenicu da je ovdje predmetni Ugovor o radu koji su stranke sklopile 29. prosinca 2023. s trajanjem najkasnije do 31. svibnja 2024., temeljem čl. 112. st. 1. toč. 5. ZoR prestao upravo s danom 31. svibnja 2024.

6.2. Odluku o prestanku ugovora o radu tužiteljica je nesporno zaprimila 04. lipnja 2024. te je po zaprimanju iste tuženiku kao poslodavcu 06. lipnja 2024. uputila Zahtjev za zaštitu prava radnika od 06. lipnja 2024. (list spisa 17-20), na koji se je Zahtjev tuženik očitovao odgovorom na zahtjev za zaštitu prava od 12. lipnja 2024. (list spisa 22) koji je tužiteljici uredno dostavljen 13. lipnja 2024., kako to proizlazi iz potvrde o slanju i uručenju pošiljke (list spisa 21), a nakon čega je tužiteljica zaštitu prava iz radnog odnosa, budući tuženik nije udovoljio njenom Zahtjevu za zaštitu prava, zatražila predmetnom tužbom podnesenom sudu 28. lipnja 2024. i time nedvojbeno tužbom podnesenom u roku iz čl. 133. st. 2. ZoR.

6.3. Dakle, iz navedenog proizlazi da su tužiteljica i tuženik sklopili više ugovora o radu na određeno vrijeme, svaki s unaprijed određenim najkasnijim datumom prestanka i to zbog objektivnog razloga (zamjena privremeno nenazočnog radnika tuženika), međutim, ne više od tri uzastopna ugovora niti u trajanju dužem od tri godine, a iz čega proizlazi utvrđenje da Ugovor o radu nije sklopljen protivno odredbi čl. 12. st. 4. ZoR. Ipak, sud ovdje smatra potrebnim istaknuti to da sukladno čl. 12. st. 7. ZoR iznimno od stavka 2. i 4. tog članka, trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme, kao i ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme uključujući i prvi ugovor, smije biti neprekinuti duže od tri godine ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika, ako je to potrebno zbog dovršetka rada na projektu koji uključuje financiranje iz fondova Europske unije ili ako je to zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno posebnim zakonom ili kolektivnim ugovorom. Navedeno znači da ukoliko bi tužiteljica i tuženik i po isteku Ugovora o radu (nakon 31. svibnja 2024.) sklopili novi ugovor o radu na određeno vrijeme, u slučaju da je isti sklopljen zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika tuženika zbog kojeg su razloga sklopljeni i raniji ugovori o radu stranaka, sklapanje tog novog ugovora o radu također ne bi bilo protivno odredbi čl. 12. st. 4. ZoR.

7. Tužiteljica u postupku ne tvrdi da je sklapanje Ugovora o radu protivno odredbi čl. 12. st. 4. ZoR, međutim, tvrdi da se time što je tužiteljica nastavila raditi kod tuženika nakon prestanka Ugovora o radu (nakon 31. svibnja 2024.), temeljem odredbe čl. 12. st. 10. ZoR ima smatrati da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme odnosno da se je temeljem zakona Ugovor o radu (ne određeno vrijeme) pretvorio u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a poradi čega da je tuženik tužiteljici dužan izdati potvrdu o tako sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme i vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto medicinska sestra/tehničar. Obzirom da tuženik osporava tvrdnju da se Ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, kao sporno se u ovom postupku postavilo pitanje da li se predmetni Ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme ima smatrati sklopljenim na neodređeno vrijeme, ovo uslijed činjenice da je tužiteljica kod tuženika nastavila raditi i nakon 31. svibnja 2024. (do 04. lipnja 2024.).

7.1. Iz dokaza izvedenih u tijeku postupka kao nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica poslove radnog mjesta medicinska sestra/tehničar kod tuženika, sada u ispostavi Kali, obavljala i nakon 31. svibnja 2024. s kojim je danom istekao Ugovor o radu (na određeno vrijeme) i to do 04. lipnja 2024. Navedeno prvenstveno proizlazi iz primopredaje ambulante i medicinskih aparata (list spisa 11), rasporeda rada za lipanj 2024. godine (list spisa 26), evidencije tijeka smjena (list spisa 29-31) i evidencije prisutnosti na radu (list spisa 32-34), pri čemu sud navod tuženika da se je u evidenciju prisutnosti na radu (list spisa 32-34) u periodu nakon 31. svibnja 2024. tužiteljica upisivala samoinicijativno, cijeni neosnovanim obzirom na nedvojbenu činjenicu da je tužiteljica od strane glavne sestre stavljena u rasporeda rada za lipanj 2024. godine (list spisa 26), sukladno kojem je rasporedu tužiteljica došla na mjesto rada i obavljala poslove radnog mjesta medicinska sestra/tehničar za tuženika te se upravo stoga prilikom dolaska na rad i odlazak s rada, a sukladno pravilima tuženika, upisala u evidenciju prisutnosti na radu. Navedeno nadalje proizlazi i iz iskaza tužiteljice i svjedokinje ŽN. Tako tužiteljica sudu iskazuje (list spisa 68-69) da je ona nastavila dolaziti na rad nakon 31. svibnja 2024. jer je negdje 27. ili 28. svibnja dobila raspored za lipanj u kojem je bilo navedeno u kojim smjenama radi u ispostavi Kali pa da ona ne može samo ne doći na posao jer nju nema tko zamijeniti u radu, a prije toga da je ona razgovarala s ravnateljicom Zavoda o svom radu kod tuženika i ravnateljica da joj je rekla da se samo nastavi javljati na natječaje i da će dobiti ugovor na neodređeno, tužiteljica da je tako nastavila u lipnju dolaziti na rad, 01. lipnja da je radila smjenu dan, 02. lipnja da je radila smjenu noć koja traje do 7 sati ujutro 03. lipnja kojeg dana više nije radila, na posao da je došla 04. lipnja 2024. kada ju je ujutro nazvala ĐN i pitala ju zašto nije potpisala ugovor i dostavila joj na mail na što je tužiteljica rekla da nije potpisala ugovor, a na što joj je ĐN rekla da napusti službu što je tužiteljica i učinila i nakon toga više nije dolazila na posao. Svjedokinja ŽN u svezi navedenog sudu iskazuje (list spisa 66-67) da je ona od 27. svibnja 2024. zaposlena na radnom mjestu glavne sestre Zavoda, da zna da je tužiteljica bila zaposlena na određeno vrijeme, kao zamjena, čini joj se da je tužiteljici istek ugovora bio 31. svibnja 2024., da je to bio petak ili nedjelja, ne sjeća se točno, ali zna da se lomio vikend, da je tužiteljica radila taj vikend te da je ona tužiteljicu stavila u raspored za lipanj (nesporno 2024. godine), da je tužiteljica nakon prestanka Ugovora o radu radila na poslovima kao i do tada, poslovima medicinske sestre, samo u ispostavi Kali i da je ona obavijestila tužiteljicu da će od tog vikenda raditi u ispostavi Kali.

7.2. Dakle, u konkretnom slučaju je uistinu, kako se to navodi u tužbi, tužiteljica koja je s tuženikom imala sklopljen Ugovor o radu na određeno vrijeme kod tuženika nastavila raditi na poslovima radnog mjesta medicinska sestra/tehničar i nakon isteka tog Ugovora o radu s danom 31. svibnja 2024., ovo u periodu od 01. lipnja do 04. lipnja 2024. kojeg je dana u jutarnjim satima glavna sestra tuženika ŽN telefonski obavijestila tužiteljicu da napusti službu budući nije potpisala Ugovor o radu Ur.broj: 01-1846/2024 od 31. svibnja 2024. (list spisa 36-38) koji je tužiteljici dan na potpis 03. lipnja 2024., što proizlazi iz potvrde o dostavi (list spisa 35). Međutim, pogrešno tužiteljica smatra da je za prerastanje ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme temeljem čl. 12. st. 10. ZoR potrebno kumulativno ispunjenje samo tri pretpostavke (da je radnik imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, da je isteklo vrijeme na koje je taj ugovor sklopljen i da je radnik nastavio raditi kod poslodavca i nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme) budući je za navedeno prerastanje ugovora o radu nužno ispunjenje još jedne pozitivne pretpostavke – postojanje stvarne (suglasne) volje ugovornih strana za rad na neodređeno vrijeme (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka pa tako primjerice presudama Rev 2267/1995-2 od 18. listopada 1995., Rev 1618/1994-2 od 04. siječnja 1996., Revr 455/11-2 od 02. rujna 2015. i Revr 792/2018-2 od 12. prosinca 2018.) te nepostojanje negativne pretpostavke – da je prerastanje ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme protivno Ustavu Republike Hrvatske ili drugim u Republici Hrvatskoj važećim prisilnim propisima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka pa tako primjerice presudi Revr 92/09 od 11. ožujka 2009., presudi Revr 1709/10-2 od 23. ožujka 2011. i presudi Revr 1239/16-2 od 13. prosinca 2017).

7.3. Svjedokinja ŽN (list spisa 66-67), čiji je iskaz sud cijeni životnim i logičnim te uvjerljivim poradi čega ga sud prihvaća kao istinit neovisno o činjenici što je ista zaposlenica tuženika budući sud ne nalazi razloga poradi kojeg bi ista, neovisno o činjenici zaposlenja kod tuženika, pred sudom iskazivala neistinito izlažući se time opasnosti od kaznenog progona za učin kaznenog djela za koje je zapriječena kazna zatvora budući ista prema ocjeni suda nema osobne koristi od uspjeha tuženika u ovom sporu, a sudu iskazuje i u bitnom identično materijalnim dokazima u spisu te o činjenicama koje u biti svojim iskazom konačno potvrđuje i sama tužiteljica (o čemu će biti riječi u nastavku); sudu iskazuje da je ona, koja je kod tuženika od 27. svibnja 2024. zaposlena na radnom mjestu glavne sestre, tužiteljici u ponedjeljak 03. lipnja 2024. kada je tužiteljica došla (nesporno u upravnu zgradu tuženika) radi pristupanja testiranju koje se je provodilo u sklopu javnog natječaja za zapošljavanje na neodređeno vrijeme (na radnom mjestu medicinska sestra/tehničar) rekla da ukoliko želi doći na posao u utorak ujutro, da obavezno mora prije dolaska na posao potpisati ugovor budući je već taj vikend (nesporno svjedokinja govori o datumima 01. i 02. lipnja 2024. obzirom je 31. svibnja 2024. bio petak) radila bez ugovora, a ovo potpisivanje ugovora kao i to što je ona tužiteljicu stavila u raspored za lipanj da nije bilo bez veze već radi toga što su ona i tužiteljica prethodno razgovarale o tome da će tužiteljica i dalje ostati kod tuženika, ovo naravno kao zamjena, na određeno vrijeme, dodajući da je tužiteljica znala da se kod tuženika na neodređeno vrijeme ne može zaposliti bez natječaja i da svako produljenje ugovora za zamjenu ide na određeno vrijeme, dalje iskazujući da je tužiteljica (nesporno 03. lipnja 2024.) uzela ugovor koji joj je tuženik ponudio na određeno vrijeme, ali kada je ona u utorak provjerila da je saznala da tužiteljica taj ugovor nije potpisala odnosno dostavila tuženiku, radi čega da je ona tužiteljicu pokušala kontaktirati i kad je s njom stupila u kontakt da joj je rekla da obzirom nije potpisala ugovor da ne može raditi i nakon toga da tužiteljica više nije dolazila na posao. Upitana da li ju je tužiteljica išta pitala u svezi ugovora o radu na neodređeno vrijeme, svjedokinja je iskazala da nije, dodajući da je tužiteljica u ponedjeljak došla na natječaj za zapošljavanje na neodređeno pa da se njoj (svjedokinji) i iz toga čini da je (tužiteljica) dobro znala da je taj vikend radila na određeno tj. da nije imala ugovor na neodređeno jer da je imala ugovor na neodređeno zašto bi išla na natječaj za zapošljavanje na neodređeno. Iz takvog iskaza svjedokinje ŽN proizlazi da je prethodno 31. svibnja 2024. između tužiteljice i tuženika postignut usmeni dogovor da će tužiteljica nastaviti s radom kod tuženika i nakon 31. svibnja 2024. i to temeljem novog ugovora o radu na određeno vrijeme za potrebe zamjene privremeno nenazočnog radnika, a u prilog utvrđenju takve činjenice svjedoči i činjenica da je tužiteljica rasporedom za lipanj 2024. godine (list spisa 51) koji je glavna sestra ŽN nedvojbeno sastavila prije 31. svibnja 2024. (o čemu sudu iskazuje i sama tužiteljica navodeći da je ona raspored rada za lipanj 2024. zaprimila 27. ili 28. svibnja) budući sudu nije niti životno niti logično da bi glavna sestra tuženika, koja nedvojbeno zna da tužiteljica ima sklopljen Ugovor o radu do 31. svibnja 2024., u raspored za lipanj 2024. godine stavila tužiteljicu ukoliko prethodno izradi tog rasporeda između tužiteljice i tuženika nije postignut dogovor da će tužiteljica kod tuženika i nakon 31. svibnja 2024. nastaviti raditi kao zamjena privremeno nenazočnog radnika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, a koji je oblik ugovora o radu jedini mogući oblik ugovora o radu koji tuženik može sklopiti s radnikom bez prethodne potrebe provedbe javnog natječaja; kao i činjenica da je tužiteljica 03. lipnja 2024. pristupila testiranju koje se je održavalo u sklopu javnog natječaja za zapošljavanje na neodređeno vrijeme na radnom mjestu medicinska sestra/tehničar, budući sudu nije niti životno niti logično da bi tužiteljica pristupila na natječaj za zapošljavanje na neodređeno vrijeme ukoliko je u tom trenutku već, a kako to sada tvrdi u ovom postupku, kod tuženika bila zaposlena na neodređeno vrijeme odnosno ukoliko prethodno nije s tuženikom (ponovno) dogovorila rad na određeno vrijeme; zatim i činjenica da je ŽN kao glavna sestra odmah po saznanju da tužiteljica ne želi potpisati novi ugovor o radu na određeno vrijeme, izmijenila raspored rada za lipanj 2024. godine na način da u istom više nije bila navedena ovdje tužiteljica, kako to proizlazi iz rasporeda rada za lipanj 2024. godine (list spisa 51); te konačno i činjenica da identično kako o relevantnim činjenicama svjedokinja ŽN iskazuje ovom sudu, proizlazi i iz njenih pisanih navoda u službenom e-mailu (list spisa 49- 50) koji je još 04. lipnja 2024. (dakle prije nego je pokrenut ovaj spor) svjedokinja uputila ovdje tužiteljici te upravi tuženika. U potpunosti je pri tome sudu neuvjerljiv i nelogičan dio iskaza tužiteljice (list spisa 68-69) u kojem tvrdi da je na natječaj u ponedjeljak 03. lipnja 2024. išla iz razloga što se je već prethodno prijavila na natječaj, 27. ili 28. svibnja 2024., a nakon što se je prijavila da je morala izaći na testiranje, pojašnjavajući da to morala znači da je pravilo da se onaj tko se prijavi izađe na testiranje, ovo stoga što svaka pismena osoba pa nedvojbeno time i tužiteljica zna da izlazak na javni natječaj, neovisno o prijavi na isti, nije obvezan, ovo posebno u slučaju kada osoba smatra da je razlog prijave na natječaj (zapošljavanje na neodređeno) otpao, a što tužiteljica očito smatra budući upitana od kojeg dana smatra da joj je ugovor o radu na određeno prerastao u ugovor o radu na neodređeno odgovara da to smatra od onog dana kada je dobila raspored za lipanj, za što prethodno iskazuje da je bilo 27. ili 28. svibnja 2024. Činjenica da je tužiteljica pristupila na testiranje 03. lipnja 2024., a na koje je testiranje pri tome morala pristupiti izravno nakon što je nesporno odradila noćnu smjenu u ispostavi Kali što sam pristup na testiranje nedvojbeno čini i otegotnim, prema ocjeni suda svjedoči upravo na postojanje svijest i nedvojbeno znanje tužiteljice da ona u tom trenutku (03. lipnja 2024.) kod tuženika nije zaposlena na neodređeno vrijeme te da kod tuženika i nakon 31. svibnja 2024. i dalje radi na određeno vrijeme zbog potrebe zamjene privremeno nenazočnog radnika, ovo nesporno što do 31. svibnja 2024. tužiteljici nije predan na potpis novi pisani ugovor o radu na određeno vrijeme, već joj je isti predan na potpis 03. lipnja 2024. uz što sud kao posebno bitno ističe činjenicu koju smatra značajnom u svezi datuma uručenja tužiteljici pisanog ugovora o radu na određeno, tu da je 31. svibnja 2024. (kao dan s kojim je tužiteljici istekao potpisani Ugovor o radu) petak, da uprava tuženika i time pravna služba na dane vikenda 01. i 02. lipnja 2024. ne radi te da je novi pisani Ugovor o radu na određeno vrijeme, u kojem je pri tome kao dan početka rada naveden upravo 01. lipnja 224., tužiteljici predan odmah prvog radnog dana nakon istekao posljednjeg Ugovora o radu, u ponedjeljak 03. lipnja 2024. Osim toga, i sama tužiteljica, iako sudu iskazuje da ona smatra da je kod tuženika zaposlena na neodređeno vrijeme, sudu iskazuje (list spisa 68-69) kao prvo, da ju prije isteka posljednjeg ugovora o radu kojeg je potpisala do 31. svibnja 2024. nitko nije kontaktirao da dođe potpisati novi ugovor o radu, ali da je ona nastavila dolaziti na posao i nakon 31. svibnja 2024. jer je dobila raspored za lipanj u kojem je bila navedena u smjenama, a prije toga da je razgovarala s ravnateljicom Zavoda o svom radu kod tuženika i ona da joj je rekla da se samo nastavi javljati na natječaje i da će dobiti ugovor na neodređeno – iz kakvog iskaza kao nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica prethodno 31. svibnja 2024. od same ravnateljice tuženika dobila informaciju da je zapošljavanje na neodređeno moguće temeljem javnog natječaja i da će u slučaju ako se nastavi javljati na javne natječaje ona jednom dobiti ugovor o radu, što je prema ocjeni ovog suda jasno izražena volja tuženika za radom tužiteljice upravo na određeno vrijeme, dok jednom tužiteljice eventualno ne bude izabrana na javnom natječaju za rad na neodređeno vrijeme; kao drugo, da se je ona kroz ovaj period rada na određeno kod tuženika javljala na natječaj za zapošljavanje na neodređeno budući da se za rad na neodređeno treba prijaviti na natječaj, izaći na ispit i udovoljiti uvjetima, dalje navodeći da su na neodređeno zaposleni samo oni kandidati koji budu izabrani (na natječaju) – koji iskaz svjedoči u prilog svijesti i znanju tužiteljice da je kod tuženika zapošljavanje na neodređeno vrijeme moguće isključivo temeljem javnog natječaja na kojem je kandidat izabran i temeljem kojeg sklapa ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a uslijed kakvog se znanja i svijesti tužiteljice sudu ukazuje neuvjerljiv onaj dio iskaza tužiteljice da ona smatra da je ona zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme (iako nije izabrana na javnom natječaju) jer da je i nekim drugim djelatnicima tuženika ugovor na određeno bez natječaja postao ugovor na neodređeno, ovo posebno i jer tužiteljica nije htjela reći imena tih radnika (što čini nemogućim provjeru istinitosti takvog navoda) kao i obzirom na zakonsku nemogućnost zapošljavanja kod tuženika bez provedbe javnog natječaja; kao treće, da je točno da su ona i svjedokinja (ŽN) kada je postala glavna sestra razgovarale da će ona ići raditi u ispostavu Kali, da je bilo govora da je tamo netko na bolovanju pa da će ona ići u ispostavu Kali kao zamjena jedan mjesec, a nakon toga se vratiti u [adresa] – iz čega proizlazi da je glavna sestra tuženika prethodno 31. svibnja 2024. s tužiteljicom dogovorila da će tužiteljica od 01. lipnja 2024. raditi kao zamjena radnika koji je na bolovanju u ispostavi Kali pa neovisno o tome što tužiteljica navodi da nije bilo govora da će i u lipnju raditi na određeno, nedvojbeno je da je glavna sestra ŽN tom prigodom u ime i za račun tuženika izrazila jasnu i nedvosmislenu volju (riječima zamjena radnika koji je na bolovanju) za radom tužiteljice i dalje na određeno vrijeme, a oko koje volje tuženika kod tužiteljice nije mogla nastati zabuna obzirom na nedvojbenu svijest i znanje tužiteljice da je za zapošljavanje na neodređeno vrijeme kod tuženika potrebno sudjelovati na javnom natječaju i biti izabrani kandidat za zapošljavanje na neodređeno vrijeme na tom javnom natječaju; kao četvrto, da je za vrijeme dok je ona (03. lipnja 2024.) čekala testiranje do nje došla ĐN koja joj je rekla „moraš potpisati ugovor, ne možeš raditi bez ugovora“ na što da je ona ŽN rekla „pa koliko sam već ugovora potpisala“ na što da joj je ĐN rekla „pa sad si na natječaju, možda budeš imala dobre rezultate pa dobiješ ugovor na neodređeno“ – što također svjedoči u prilog kako jasnoj volji tuženika za zapošljavanjem tužiteljice samo na određeno vrijeme kao i u prilog svijesti tužiteljice, ovo i prethodno odlasku na posao 04. lipnja 2024., da ona s tuženikom nema sklopljen ugovor o radu na neodređeno već da može kod njega nastaviti raditi isključivo ukoliko potpiše ugovor o radu na određeno vrijeme.

7.4. Istaknimo ovdje, a u svezi navoda tužiteljice da iz Whatsapp poruka (list spisa 52-54) ne proizlazi da je ŽN prethodno s tužiteljicom razgovarala o njenom nastavku rada kod tuženika temeljem ugovora o radu na određeno već samo u svezi slobodnih dana i možebitne promjene smjene tužiteljice za potrebe testiranja 03. lipnja 2024., da iz iskaza tužiteljice danog pred ovim sudom (list spisa 68-69) proizlazi to da je ona sa ĐN, nakon što je ŽN postala glavna sestra kod tuženika, razgovarala o radu tužiteljice u ispostavi Kali, da je tamo netko na bolovanju pa da će tužiteljica ići u ispostavu Kali kao zamjena, a kakav iskaz svjedoči da se komunikacija (razgovor) u svezi rada tužiteljice kod tuženika između tužiteljice i ŽN nije odvijao samo pisanim putem pa da je isključivo ono što je sadržano u Whatsapp porukama (list spisa 52-54) ono o čemu su tužiteljica i ŽN razgovarale. Štoviše, i sadržaj Whatsapp poruka (list spisa 52-54) svjedoči u prilog utvrđenju suda da je prethodno 31. svibnja 2024. između tužiteljice i tuženika postignut usmeni dogovor o radu tužiteljice kod tuženika i nakon 31. svibnja 2024. i to na određeno vrijeme te nedvojbenoj svijesti tužiteljice da ona od lipnja 2024. godine kod tuženika može raditi samo ukoliko potpiše ugovor o radu na određeno vrijeme (koji joj je nedvojbeno predan na potpis 03. lipnja 2024.), a obzirom na upit ŽN da li sutra (04. lipnja 2024.) dolazi na posao, ovo nakon što je izričito upozorena da je dobila raspored za lipanj ukoliko potpiše ugovor, a ako ga ne potpiše da više nije u rasporedu jer da ne može doći na posao ako nema ugovor te da se tolerira dan sva ili tri zbog vikenda, tužiteljica odgovara „Naravno, dolazim na posao“, potvrđujući time svoju volju za radom kod tuženika upravo na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme.

7.5. Iz iznesene ocjene dokaza tako prema ocjeni ovog suda kao nedvojbeno slijedi utvrđenje da su prethodno isteku Ugovora o radu 31. svibnja 2024. tužiteljica i tuženik postigli usmeni dogovor da će tužiteljica i nakon 31. svibnja 2024. kod tuženika nastaviti raditi na određeno vrijeme zbog potrebe zamjene privremeno nenazočnog radnika, dakle, da je tuženik tužiteljici jasno izrazio volju za sklapanjem novog ugovora o radu na određeno vrijeme, a nikako volju za zapošljavanjem tužiteljice na neodređeno vrijeme, poradi čega u konkretnom slučaju nedostaje posljednja pozitivna pretpostavka da bi se Ugovor o radu tužiteljice kod tuženika na određeno vrijeme mogao smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme temeljem čl. 12. st. 10. ZoR (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka pa tako primjerice presudama Rev 2267/1995-2 od 18. listopada 1995., Rev 1618/1994-2 od 04. siječnja 1996., Revr 455/11-2 od 02. rujna 2015. i Revr 792/2018-2 od 12. prosinca 2018.), a što tužbeni zahtjev tužiteljice čini u cijelosti neosnovanim. Pri tome je činjenica da li je Ugovor o radu za rad na određeno u periodu nakon 31. svibnja 2024., onaj koji je tužiteljici dan na potpis 03. lipnja 2024. s početkom rada od 01. lipnja 2024., bio sastavljen u pisanom obliku prethodno 03. lipnja 2024. ili nije, prema ocjeni ovog suda u potpunosti irelevantna, obzirom na nedvojbeno utvrđenje ovog suda da su prethodno isteku Ugovora o radu 31. svibnja 2024. tužiteljica i tuženik postigli dogovor da će tužiteljica i nakon 31. svibnja 2024. kod tuženika nastaviti raditi na određeno vrijeme zbog potrebe zamjene privremeno nenazočnog radnika odnosno na utvrđenje suda da je tuženik prethodno 31. svibnja 2024. jasno i nedvosmisleno tužiteljici izrazio svoju volju za nastavkom radnog odnosa samo na određeno vrijeme.

7.6. Međutim, čak i da je tužiteljica u pravu kada navodi da između nje i tuženika prethodno 31. svibnja 2024. nije bio postignut usmeni dogovor o sklapanju novog ugovora o radu na određeno vrijeme, niti tada se u konkretnom slučaju ne bi u smislu čl. 12. st. 10. ZoR smatralo da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ovo jer je za zasnivanje radnog odnosa za sve poslove u javnim službama nužno provođenje javnog natječaja radi ispunjavanja ustavnih odredbi o jednakosti dostupnosti javnih službi svim građanima Republike Hrvatske, a predmetni slučaj ne predstavlja iznimku propisanu čl. 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18, 35/19, 78/19, 92/19, 56/20, 03/23), kako to utvrđuje i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-1193/2020-2 od 15. prosinca 2020. u pravno i činjenično istovrsnom sporu (u kojoj je tuženik Zavod za hitnu medicinu Zadarske županije).

7.7. Naime, kako je tuženik nesporno javna služba u smislu odredbi ZPJS odnosno ZPDSJS, to se na pitanje zapošljavanja i rada kod tuženika ima primijeniti odredba čl. 44. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav RH) kao i odredbe čl. 24. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 56/22, 127/22, 128/23, dalje: TKU) i čl. 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18, 35/19, 78/19, 92/19, 56/20, 03/23, dalje: KU), a kojim se odredbama osigurava provedba temeljnog građanskog prava zajamčenog čl. 44. Ustava RH.

7.8. Odredba čl. 44. Ustava RH propisuje da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe. Nastavno na navedeno, odredba čl. 24. TKU propisuje da se za zasnivanje radnog odnosa za sve poslove u javnim službama raspisuje javni natječaj radi ispunjavanja ustavne odredbe o jednakoj dostupnosti javnih službi svim građanima Republike Hrvatske. Pri tome, odredba čl. 27. st. 1. KU propisuje da raspisivanje javnog natječaja za zasnivanje radnog odnosa u zdravstvenim ustanovama ili Zavodu nije potrebno u slučaju kada radnik prelazi iz jedne zdravstvene ustanove ili Zavoda u drugu zdravstvenu ustanovu ili Zavod na odgovarajuće poslove dok odredba čl. 27. st. 3. KU propisuje da raspisivanje javnog natječaja nije potrebno niti za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme zbog zamjene, kada obavljanje posla ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja, ali ne dulje od 60 dana, do punog radnog vremena, na istom radnom mjestu, s osobom koja sa zdravstvenom ustanovom ili Zavodom već ima sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme u nepunom radnom vremenu te na određeno vrijeme, na istom radnom mjestu, do punog radnog vremena s osobom koja sa zdravstvenom ustanovom ili Zavodom već ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme u nepunom radnom vremenu.

7.9. Iz navedenog proizlazi da tuženik samo u KU točno specificiranim slučajevima može sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme bez provođenja javnog natječaja pa tako primjerice zbog zamjene (privremeno nenazočnog radnika), kada obavljanje posla ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja, ali da se zapošljavanje na neodređeno vrijeme provodi isključivo na temelju javnog natječaja, izbjegavanje koje obveze za sobom povlači štetne posljedice u vidu nezakonitosti odnosno ništetnosti ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji bi bio sklopljen protivno ovim odredbama, a kako to zaključuje primjerice i Županijski sud u Splitu u presudi Gž R-1087/2017-2 od 06. lipnja 2018. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revr 809/14-2 od 14. srpnja 2015. Ovo jer zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme u javnoj službi bez prethodno provedenog javnog natječaja za izbor kandidata s kojim će se zasnovati takav radni odnos predstavlja izravnu povredu ustavne odredbe o jednakoj dostupnosti javnih službi svim državljanima Republike Hrvatske (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-1193/2020-2 od 15. prosinca 2020. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 467/2021-3 od 07. veljače 2024. u pravno i činjenično istovrsnom sporu).

7.10. Nadalje, iz navedenog proizlazi i to da ugovor o radu koji radnik sklopi s ustanovom javne djelatnosti na određeno vrijeme, ne može u smislu odredbe čl. 12. st. 10. ZoR prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ovo stoga što se na pitanje zapošljavanja i rada u javnoj službi i time na pitanje sklapanja ugovora o radu s poslodavcem koji je javna služba prvenstveno primjenjuju odredbe čl. 44. Ustava RH u svezi čl. 24. TKU i čl. 27. KU, a sama bit kojih je odredbi u suprotnosti s odredbom čl. 12. st. 10. ZoR koja stoga u ovim okolnostima ne dolazi do primjene. Naime, kada bi se utvrdilo da je predmetni Ugovor o radu koji je sklopljen na određeno vrijeme na rok do 31. svibnja 2024., sklopljen na neodređeno vrijeme, pravno bi se osnažila situacija u kojoj je zaobiđen niz kogentnih odredbi koje reguliraju zapošljavanje u javnoj službi odnosno pravno bi se osnažila situacija u kojoj je nedvojbeno došlo do izravne povrede Ustavom zajamčenog prava na jednaku dostupnost javnih službi svim državljanima Republike Hrvatske. Kada bi sud prihvatio tvrdnju tužiteljice da ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen sa tuženikom koji je javna služba može temeljem odredbe čl. 12. st. 10. ZoR prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, dao bi pravnu mogućnost za zaobilaženje odredbe čl. 24. TKU i čl. 27. KU te za izravno postupanje protivno čl. 44. Ustava RH (npr. izbjeglo bi se raspisivanje natječaja za primanje u radni odnos na neodređeno vrijeme, onemogućilo bi se svakom državljaninu Republike Hrvatske da se pod jednakim uvjetima natječe za zapošljavanje u javnoj službi i time dostupnost javne službe itd.), a što je prema ocjeni ovog suda pravno nedopustivo (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-22/2016. od 15. studenog 2018. u pravno i činjenično usporedivoj situaciji). Stoga prema tumačenju ovog suda odredba čl. 44. Ustava RH i odredbe čl. 24. TKU i čl. 27. KU isključuju od primjene odredbu čl. 12. st. 10. ZoR kod pitanja zapošljavanja i rada u javnoj službi, a u kojem se smislu izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka pa tako primjerice presudi Revr 92/09 od 11. ožujka 2009., presudi Revr 1709/10-2 od 23. ožujka 2011. i presudi Revr 1239/16-2 od 13. prosinca 2017. u pravno i činjenično usporedivim situacijama.

7.11. Da je odredbu čl. 27. KU potrebno tumačiti na način da ustanova javne djelatnosti osnovana za trajno obavljanje djelatnosti zdravstva, što je tuženik, ugovor o radu na neodređeno vrijeme ne može sklopiti bez prethodno provedenog javnog natječaja u kojem bira kandidata za sklapanje ugovora o radu, a stoga i da ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen s tom ustanovom kao poslodavcem ne može temeljem odredbe čl. 12. st. 10. ZoR prerasti u ugovor na neodređeno vrijeme, proizlazi prema ocjeni suda i iz Zaključka br. 73 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sa 19. sjednice održane 09. srpnja 2021. u kojem Zajedničko povjerenstvo iznosi zaključak o potrebi raspisivanja javnog natječaja za potrebe zapošljavanja djelatnika u djelatnost zdravstva.

7.12. Što se tiče presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 785/2013 na koju se tužiteljica poziva u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva, za istaknuti je kako je u istoj poslodavac trgovačko društvo koje ne podliježe ograničenjima u pogledu zapošljavanja na neodređeno vrijeme kojima podliježe ovdje tuženik kao javna služba (kako to sud prethodno u presudi obrazlaže), a poradi čega shvaćanja izražena u toj presudi nisu primjenjiva na konkretni slučaj. Što se pak tiče presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 2626/2011 na koju se tužiteljica također poziva u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva, za istaknuti je da je ta odluka donesena u pravnoj stvari radi namirenja tužiteljevog potraživanja iz založene nekretnine, dakle, ne u radnom sporu u kojem bi se razmatrala primjena odredbe čl. 12. st. 10. ZoR.

7.13. Slijedom svega navedenog, sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim te je isti ovom presudom u cijelosti odbio.

8. Zaključno valja istaknuti, a u svezi navoda tužiteljice da joj za potrebe pristupa na testiranje koje se održavalo 03. lipnja 2024. u sklopu javnog natječaja za rad na neodređeno vrijeme, tuženik nije omogućio oslobođenje od rada u noćnoj smjeni prethodno tom testiranju, ovo kako bi tužiteljica pristupila na natječaj ravnopravno s ostalim kandidatima, čime da ju je tuženik diskriminirao, da sud takve navode nije cijenio pravno relevantnim za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu niti je u ovom postupku ispitivao da li je tuženik navedenim propustom diskriminirao tužiteljicu, a budući predmet ovog spora nije zaštita tužiteljice od diskriminacije na radu niti u postupku zapošljavanja.

9. Odluka o parničnom trošku je donesena temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a temeljem koje je odredbe sud utvrdio neosnovanim zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 600,00 Eura (specificiran podneskom predanim u spis na ročištu glavne rasprave 28. veljače 2025.) budući je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova sud ocijenio osnovanim, visinu troškova utvrdivši sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa). Tuženiku su po ocjeni suda osnovano nastali troškova po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak u visini jednokratne nagrade za zastupanje u cjelokupnom prvostupanjskom postupku iz radnog odnosa (utvrđenje) u kojem su poduzete najviše četiri radnje (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 2. al. 4. Tarife), a što uvećano za zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 625,00 Eura.

U Zadru, 01. travnja 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici,

2. Tuženiku po punomoćnicima.