Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Vinkovci, Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-473/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvj. iz Vukovara, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o., [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 19.veljače 2025.g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Martine Alagić, odvj. u Vukovaru, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 1.travnja 2025.godine, radi ništetnosti ugovora i isplate, dana 1.travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj:

HR/030100413., od dana 09.01.2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik leasinga i tuženik Blue Iris Resolution D.O.O. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 87064273078, kao davatelj leasinga, u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasinga uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87064273078, da tužitelju DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 1.952,26 eura (tisućudevetstopedesetdva eura i dvadesetšest centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 13,50 eura od 02.01.2009. godine pa do isplate,

- 16,94 eura od 02.02.2009. godine pa do isplate,

- 12,02 eura od 02.03.2009. godine pa do isplate,

- 13,03 eura od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- 13,44 eura od 04.05.2009. godine pa do isplate,

- 11,15 eura od 01.06.2009. godine pa do isplate,

- 11,64 eura od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- 10,15 eura od 03.08.2009. godine pa do isplate,

- 12,25 eura od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- 9,90 eura od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- 11,35 eura od 02.11.2009. godine pa do isplate,

- 11,17 eura od 01.12.2009. godine pa do isplate,

- 15,56 eura od 04.01.2010. godine pa do isplate,

- 17,84 eura od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- 17,28 eura od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- 20,30 eura od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- 24,63 eura od 03.05.2010. godine pa do isplate,

- 24,39 eura od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- 33,02 eura od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- 32,51 eura od 02.08.2010. godine pa do isplate,

- 41,13 eura od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- 35,85 eura od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- 36,22 eura od 02.11.2010. godine pa do isplate,

- 46,41 eura od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- 45,87 eura od 03.01.2011. godine pa do isplate,

- 42,77 eura od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- 47,25 eura od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- 44,43 eura od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- 50,08 eura od 02.05.2011. godine pa do isplate,

- 57,94 eura od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- 57,94 eura od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- 57,94 eura od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- 57,94 eura od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- 57,94 eura od 03.10.2011. godine pa do isplate,

- 57,94 eura od 02.11.2011. godine pa do isplate,

- 57,94 eura od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- 57,94 eura od 02.01.2012. godine pa do isplate,

- 57,94 eura od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- 65,60 eura od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- 63,83 eura od 02.04.2012. godine pa do isplate,

- 64,71 eura od 02.05.2012. godine pa do isplate,

- 66,28 eura od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- 64,84 eura od 02.07.2012. godine pa do isplate,

- 63,65 eura od 01.08.2012. godine pa do isplate,

- 60,69 eura od 03.09.2012. godine pa do isplate,

- 64,83 eura od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- 64,83 eura od 02.11.2012. godine pa do isplate,

- 64,73 eura od 03.12.2012. godine pa do isplate,

- 64,73 eura od 02.01.2013. godine pa do isplate,

do 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87064273078, da naknadi tužitelju DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.274,68 eura (slovima: dvijetisućedvjestosedamdesetičetiri eura i šezdesetiosam) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.274,68 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Odbija se prigovor prijeboja istaknut od strane tuženika.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 30. lipnja 2023 g. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 09.01.2008. godine zaključio Ugovor o operativnom leasingu broj: HR/030100413., prema kojem je tuženik kao davatelj leasing, tužitelju kao primatelju leasinga, odobrio leasing osobnog vozila u vrijednosti 21.533,31 CHF uz mjesečnu naknadu od 358,99 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti.

1.1. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pruženo dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o leasingu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o leasingu ugradio odredbe kojima je ugovoreno da se plaćanje mjesečnih naknada veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.2. Tužitelj ističe da je čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Čl. 296. ZOO određeno je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Nadalje, prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. S obzirom da se o odredbama o načinu promjene kamatnih stopa prije sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj, da su iste nerazumne, jasno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika kao i odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna. S obzirom da se radi o ugovornim odredbama koje su tipski i unaprijed priređene od strane tuženika, te o kojim odredbama se nije pregovaralo, iste su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštene odredbe, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a sve preplate koje proizlaze iz ništetnosti predmetnih odredbi mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.3. Iako sud nije vezan pravnim shvaćanjem iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača „Potrošač“ (predmet „Franak“) meritum je isti kao i u ovom postupku. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Stoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 2.000,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i troškovima postupka, te da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj HR/030100413, od dana 09.01.2008. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporava potraživanje tužitelja po osnovu i visini, status potrošača tužitelja i ističe prigovor zastare. U odgovoru na tužbu se navodi da se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, područje primjene utvrđenja iz presuda u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu Franak su sporovi potrošača s točno određenim bankama koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnim sporovima, a koji potrošači su sa navedenim bankama sklopili ugovore o kreditu. Navedene uvjete tužitelj u ovom slučaju ne ispunjava. Budući da ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. Franak, to se u ovoj parnici ne mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora. U odnosu na tuženika ništa od navedenog nije pravomoćno utvrđeno u bilo kojem postupku, pa je stoga na tužitelju dokazati navode iz svoje tužbe. Pored navedenog, tužitelj s tuženikom nije sklopio ugovor o kreditu, već ugovor o operativnom leasingu, a u kojem ugovoru primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga mjesečne leasing najamnine ugovorene kao naknade za uobičajeno korištenje objekta leasinga, što je sasvim različit pravni posao od ugovora o kreditu, a što samo po sebi govori kako nije riječ o postupku na koji se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih sporova. Tuženik ističe da su sporne odredbe Ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te posebno kako tužitelj nije dokazao suprotno, odnosno za niti jedan svoj navod nije ponudio odgovarajući dokaz, a koje navode tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, tuženik ukazuje kako je ugovor o operativnom leasingu kratkoročni pravni posao kojem je svrha korištenje predmeta leasinga, a slijedom čega je po prirodi samog ugovora rizik promjene tečaja ugovorene valute značajno manji nego što je to kod ugovora o kreditu. Navedeno je ujedno i razlog zbog kojeg upravo Zakon o potrošačkom kreditiranju čl. 3. st. 1. izrijekom isključuje primjenu navedenog Zakona na ugovor o operativnom leasingu. Iz navedenih razloga nije moguća ni neizravna primjena utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, banke su bile zakonski obvezne biti upoznate s valutnim rizicima, a što tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije bio. Tuženik ovime, opreza radi, ističe i prigovor zastare predmetne tražbine te osporava u cijelosti visinu tužiteljeve tražbine. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

2.1. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen 09.01.2008.g. u [adresa], tj. u tuženikovoj podružnici u [adresa]. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u [adresa], to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.

2.2. S obzirom na navedeno, a kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. Zakona o parničnom postupku, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.

2.3. Kako tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača tzv. Udruge Franak koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, smatra da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutne nikakve veze sa njim iz razloga što on nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, ali isto tako i iz razloga što on nije banka.

2.4. Prema ocjeni suda nesporno je da tuženik nije banka, ali je financijska organizacija koja se bavi financiranjem i to putem leasinga što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužitelj potrošač kao fizička osoba, te se u konkretnom slučaju prema sudskoj praksi na njihov odnos primjenjuje kako Zakon o obveznim odnosima tako i Zakon o zaštiti potrošača. Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja leasinga na svakodnevnoj razini komunicira s bankama, i s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužitelja koji je fizička osoba, koji svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu.

2.5. U predmetnom Ugovoru, koji po svom sadržaju predstavlja tipizirani potrošački ugovor o financiranju putem leasinga, kakav ugovor su sklapale i pojedine banke koje su sudjelovale u svojstvu tuženika u parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, a ugovorena kamata i sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora i koje su izražene u valuti CHF (švicarski franak ) ispunjavaju se plaćanjem u valuti HRK (hrvatskim kunama ) koristeći srednji tečaj CHF HNB na dan uplata, što je jasno navedeno u samom ugovoru. Unatoč tome što tuženik nije jedna od banaka koje su sudjelovale i protiv kojih je donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom postupku, meritum presude iz kolektivnog postupka potpuno je primjenjiv i u konkretnom slučaju (zbog sličnih okolnosti slučaja ), jer je tuženik kao davatelj leasinga na potpuno jednak netransparentan način ugovorio valutnu klauzulu CHF, koje odredbe su ništetne zbog istih razloga kako je to utvrđeno u kolektivnom postupku za banke.

2.6. Dodatno tijekom postupka tuženik ističe i prigovor prijeboja ali navedeni prigovor prijeboja tuženik niti jednom nije specificirao, te je stoga isti neodređen.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 6-8 spisa), opće uvjete (list 9-13 spisa), plan otplate (list 14-19 spisa), pregled (list 20-29 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 27.prosinca 2024. (list 96-104 spisa), pročitan je iskaz tužiteljice sa zapisnika od 9.siječnja 2025. godine (list 113 spisa).

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje AC, budući tuženik nije dostavio drugu adresu za svjedokinju, a dostava poziva se na adresu [adresa], niti na adresu poslodavca, nije mogla obaviti.

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, zbog djelomične ništetnosti ugovora o operativnom leasingu, odnosno odredbi glede valutne klauzule u CHF. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u [adresa] dana 09. siječnja 2008. Ugovor o operativno leasingu motornog vozila HR/030100413.

6. Uvidom u Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/030100413, od 09. siječnja 2008.g. utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između Hypo- Leasing Kroatien d.o.o., Zagreb, kao davatelja leasinga i DC, ovdje tužitelja, kao korisnika leasinga, kojim davatelj leasinga, kao vlasnik predmeta leasinga, daje korisniku leasinga na korištenje u obliku operativnog leasinga motorno vozilo marke Opel, model Astra Classic 1.6 16 V, godina proizvodnje: 2008., kao predmeta leasinga (čl.1.); trajanje leasinga ugovoreno je na rok od 60 mjeseci (čl.2.); u svezi plaćanja najamnine za leasing ugovoreno je specifikacija otplate leasinga i to leasing najamnina odnosno leasing najamnina mjesečno ukupno iznosi 358,99 CHF te davatelj i korisnik leasinga suglasno utvrđuju da su iznosi mjesečnih najamnina vezani uz kretanje tečaja tromjesečnog LIBOR-a, (čl. 7.); korisnik leasinga se obvezuje davatelju leasinga isplatiti ugovorenu najamninu za leasing na način da 60 mjesečnih obroka na ime najamnine za leasing, svaka najamnina u iznosu 358,99 CHF (najamnina sa PDV-om), u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, s time da prva najamnima za leasing dospijeva 01. veljače 2008., a zadnja najamnina za leasing dospijeva 102. siječnja 2013. (čl. 7.) i sva plaćanja po istom Ugovoru preračunavaju se u HRK po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i uplaćuju na žiro račun davatelja leasinga (čl. 8.).

6.1. Posao leasinga je pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu, odnosno leasing je oblik financiranja kod kupnje npr. vozila. U konkretnom slučaju sporni ugovor je sklopljen za operativni leasing, što je vidljivo iz samog naziva tog Ugovora. Operativni leasing predstavlja korištenje predmeta leasinga u njegovom najboljem vijeku trajanja, ali po isteku leasinga ne stječe se pravo vlasništva nad objektom, u konkretnom slučaju vozilom. Leasing, pa tako i operativni leasing su propisani Zakonom o leasingu, a na konkretni ugovor o operativnom leasingu primjenjuje se Zakon o leasingu (NN 135/06) u čl. 5. toga zakona. Člankom 39. Zakona o leasingu je određeno da se na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

7. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2008. godine. Leasing je bio za kupnju vozila za osobne potrebe. Kod tuženika je sklopila ugovor o kreditu, budući su ju iz autokuće Vili, gdje je kupila automobil uputili da kod tuženika sklopi ugovor o leasingu, budući su oni s njima surađivali. Kod tuženika je sklopila ugovor o leasingu, a djelatnica tuženika joj je ponudila sklapanje ugovora u valuti euro i CHF, međutim objasnila joj je da leasing uzme u valuti CHF budući je tada to bilo najpovoljnije, odnosno izračun kredita bio je najpovoljniji, nitko joj nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora općenito je razumjela značaj valutne klauzule, no nije bila svjesna da bi rate odnosno anuiteti mogli toliko rasti, dok joj sam ugovor nitko nije objašnjavao. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena u Bonusu. Navodi da nema obrt niti je član trg. društva. Ugovor je pročitala ali napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, te nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Nadalje navodi da je početna rata leasinga bila oko 1.200,00-1.300,00 kuna, a kasnije je narasla preko 2.500,00 kuna, anuitete je plaćala redovno, osobno, a leasing je otplaćen. Tužiteljica ističe da nije razmatrala sklapanje ugovora o leasingu u drugim leasing kućama, budući su je iz auto kuće uputili na tuženika. Nadalje ističe da je u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu bila zadovoljna ponuđenim uvjetima, te da je razumjela odredbe ugovora o leasingu. Ističe da nije očekivala takav drastičan rast tečaja, budući da u tom slučaju niti ne bi bila kreditno sposobna.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu kao i iz saslušanja tužitelja nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba, a za kupnju vozila za osobne potrebe. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

7.2. Na sve ugovorne odnose pa tako i na odnose između trgovaca i potrošača primjenjuju se odredbe članka 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) o činidbi kao objektu ugovorne obveze. Člankom 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.

7.3. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o leasingu kao fizička osoba, što je utvrđeno iz iskaza tužitelja. Teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a isti to nije osporio. Osim toga kroz cijelo vrijeme trajanja samog tog ugovora i plaćanja mjesečnih rata leasinga nikada nije bilo sporno između stranaka za što se objekt leasinga koristi, pa se stoga utvrđuje da ga je tužitelj koristio za osobne potrebe kao fizička osoba.

8. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o leasingu u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule tijekom trajanja otplate leasinga, te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, tj. da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o operativnom leasingu između tužitelja i tuženika.

9. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o operativnom leasingu i isplatu previše plaćenog s osnova te ništetne ugovorne odredbe, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (kao davatelja leasinga) njemu previše uplatio temeljem spornog Ugovora zbog povećanja mjesečnih rata leasinga zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK.

9.1. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o leasingu, kao obliku financiranja ovdje tužitelja od strane ovdje tuženika, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banaka, ali i odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019.

9.2. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. Stoga se i primjenjuje odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem trgovca.

9.3. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o operativnom leasingu, koja se odnosi na valutnu klauzulu, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine "broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o operativnom leasingu tj. u siječnju 2008.god. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

9.4. Analizirajući iskaz tužitelja, iz istog je utvrđeno da predmetni ugovor o operativnom leasingu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao odnosno da da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, odnosno vezano je i plaćanje pojedine mjesečne rate leasinga.

10. S obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, a sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku u ovom parničnom postupku primijenit će se i pravna stajališta i utvrđenja iz kolektivnih presuda. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013.god., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da su tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003.god. do 31. prosinca 2008.god., a koja povreda traje i dalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora ta tužena banka kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je u tom postupku utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. travnja 2005.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tužene banke nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

10.1. Sukladno sudskoj praksi su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na štetu potrošača, a uzimajući u obzir znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o vezanosti rate uz tečaj CHF. Sud smatra da se ova utvrđenja mogu primijeniti i na tuženika.

10.2. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018.god. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tužene banke potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

10.3. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

11. Ugovor prema odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima nastaje i proizvodi pravne učinke od trenutka kad se stranke suglase oko bitnih elemenata ugovora, a koji u vrijeme zaključenja ugovora moraju biti jasni i precizno određeni.

11.1. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

11.2. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja leasinga, upozorio na sve poznate specifičnosti valutne klauzule CHF i isplate mjesečnih rata vezanih uz promjenu tečaja CHF, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica s osnova leasinga veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze, kako pojedine mjesečne rate leasinga, tako i ukupni iznos plaćanja tuženiku.

11.3. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja visine mjesečne rate leasinga sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao davatelj leasinga objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice s osnova leasinga kojeg tužitelj ima obvezu vratiti tuženiku kao davatelju leasinga i cijena.

11.4. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru je tuženik na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao primatelj leasinga nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredio način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza primatelja leasinga (tužitelja ). Međutim, u konkretnom slučaju treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Smisao i razlog ugovaranja valutne klauzule jest da onaj tko daje kredit, odnosno u konkretnom slučaju plaća objekt leasinga (tuženik ) zaštiti uloženi novac od obezvrjeđivanja do kojeg može doći uslijed porasta inflacije, porasta cijena roba i usluga i sl., tako da prilikom povrata novčanih jedinica dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota ( u konkretnom slučaju vrijednost vozila ). Međutim, u konkretnom slučaju toga nema jer je upravo tuženik promjenom visine valute postigao zaradu a na štetu tužitelja koji je plaćao mjesečne rate leasinga po tom povišenom tečaju CHF, te je tuženik realiziranjem te klauzule došao do izvora jednostavne, a istovremeno nepravične zarade tj. ekstra profita i to financijskim iscrpljivanjem tužitelja kroz enormno povećanje mjesečnog iznosa rate leasinga iskazane u kunama. Dakle, cjelokupni teret povišenja tečaja CHF u odnosu na HRK je pao na teret tužitelja, dok tuženik nije snosio nikakve posljedice promjene tečaja.

11.5. Ugovorena valutna klauzula kojom bi se tuženik trebao štititi od deprecijacije kune u zakonskom smislu u konkretnom slučaju u potpunosti je promašila svrhu, a njezinom primjenom obogatio se tuženik na račun tužitelja, koristeći tu ugovornu odredbu, za koju je sada sud utvrdio da je ništetna. Tužitelj tuženika nije upozorio da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj HRK prema tečaju CHF, već samo prema tečaju EUR. Stoga je sud odlučio kao u toč. I. izreke, te utvrdio da je ništetna ta ugovorna odredba.

12. Kako je dio u Ugovoru o operativnom leasingu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

13. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužitelj i tuženik, odnosno davatelj kredita Blue Iris Resolution d.o.o., (ranije Hypo-Leasing Kroatien d.o.o.), ugovorili vrijednost objekta leasinga bez PDV-a u iznosu od 17.650,25 CHF, a ukupna vrijednost sa PDV-om je 21.533,31 CHF, sve u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Plaćanje je ugovoreno u 60 mjesečnih obroka, a svaki obrok u iznosu od 294,25 CHF bez PDV- a, odnosno 359,99 CHF sa PDV-om, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, odnosno 15. siječnja 2008. godine iznosio je 4,520091 kuna za 1 CHF. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita. Ukupna razlika u visini anuiteta (neto vrijednosti rate) u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj na dan isplate, odnosno početni tečaj CHF-a i naknadne promjene tečaja CHF-a na više i na niže od početnog tečaja i to od dana 1. siječnja 2009. godine pa do konačne otplate kredita iznosi 1.952,26 eura, odnosno 14.709,08 kuna. U razdoblju od dana 1. siječnja 2009. godine pa do konačne otplate kredita nije bilo tzv. negativnih razlika

13.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 20. siječnja 2025 g. uskladio sa nalazom vještaka, dok je tuženik isticao primjedbe na nalaz vještaka, međutim iste su pravne prirode.

13.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 1.952,26 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 20. siječnja 2025.g.

14. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.952,26 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

15. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne odredbe, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženik, dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

16. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

16.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ZOO ) koja u slučaju ništetnosti ugovora određuje da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora i stoga zastarni rok u slučaju institucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u konkretnom slučaju nije ni nastupila zastara, a ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 30. siječnja 2020.god. broj Su- IV-47/20.

16.2. Navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske se po mišljenju suda može primijeniti i u ovom postupku budući da tužitelj pod toč. I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, dakle tek ovom presudom se po prvi puta utvrđuje da li su ništetne pojedine ugovorne odredbe u svezi valutne klauzule u CHF, to nakon što ovaj sud upravo u ovoj odluci utvrdi da li je ista ugovorna odredba ništetna, dalje odlučuje da li tužitelj ima pravo i na vraćanje onoga što je na temelju takve ništetne odredbe platio ovdje tuženiku, pa stoga niti jedan dio tužbenog zahtjeva tužitelja nije u zastari, sve sukladno čl. 323. ZOO. Takvo potraživanje niti ne može biti u zastari s obzirom da je tek donošenjem upravo ove presude otpala pravna osnova po kojoj je tuženik imao pravo na isplatu tih utuženih iznosa tužitelju tj. navodno preplaćenih iznosa.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

18. Podneskom od 24. siječnja 2025 tuženik ističe da je suglasan sa djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, učinjenog podneskom tužitelja od 20. siječnja 2025.g. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).

18.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP. Stoga je sud tužitelju je priznao za sastav tužbe 100 bodova sukladno tbr. 7. t. 1., za pristup na tri ročišta, priznato je po 100 bodova za svako ročište sukladno tbr. 9. t. 1., za sastav podneska od 23.08.2024., i 30.01.2024 kojim se tužitelj očitovao na navode tužitelja, te od 20.01.2024. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka priznato je po 100 bodova sukladno tbr. 8. t. 1., za pristup na ročište za objavu presude priznato je 50 bodova sukladno tbr.9. toč.3., odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 750 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, iznosi 1.500,00 eura te je obračunat PDV u iznosu od 375,00 eura sukladno tbr.42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Također tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu 300,00 eura, kao i trošak sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 99,68 eura (33,23 eura na tužbu i 66,45 eura na presudu) tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.274,68 eura.

18.2. Tužitelju nije priznat trošak podnesaka od 28.10.2024. kojim tužitelj dostavlja obavijest o plaćenom trošku predujma za vještačenje jer navedeni trošak sud ne cijeni opravdanim, kao ni trošak sastava podneska od 26.09.2024.g., jer u njemu tužitelj samo ponavlja svoje navode koje je već iznio tijekom postupka, i u podnesku od 23.08.2024g.

18.3. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 1. travnja 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Martini Alagić, odvj. u Vukovaru

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Kallay & Partneri, u Zagrebu