Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-696/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog ČŽ zbog kaznenih djela iz čl. 311. st. 3. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22., dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj K-83/2024 od 12. srpnja 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025. u prisutnosti optuženog ČŽ,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja, optuženi ČŽ proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela i to protiv pravosuđa, neizvršavanjem sudske odluke iz čl. 311. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11 i protiv osobne slobode, prijetnjom iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11 te je na temelju čl. 311. st. 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a na temelju čl. 139. st. 3. KZ/11 kazna zatvora od šest mjeseci. Na temelju odredbe čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 optuženi ČŽ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

1.1. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom ČŽ u izrečenu kaznu uračunato je vrijeme lišenja slobode od 13. prosinca 2023. do 13. lipnja 2024.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08-24) optuženi ČŽ dužan je platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08-24 u ukupnom iznosu od 1.232,62 eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Ivanu Bitangi, odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optužba odbije, optuženik oslobodi optužbe ili pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-24 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledanje.

5. Povodom zahtjeva branitelja održana je javna sjednica vijeća kojoj je prisustvovao optuženi ČŽ, dok uredno pozvani državni odvjetnik i branitelj optuženika nisu pristupili, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Žalitelj ističe nekoliko bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i to iz čl. 468. st. 1. toč. 9., toč. 11. i st. 2. ZKP/08-24. U odnosu na kazneno djelo prijetnje žalitelj tvrdi da je u pobijanoj presudi prekoračena optužba tvrdeći kako se djelo moglo pravno označiti samo po čl. 139. st. 1. ili st. 2. KZ/11 jer je bračna zajednica između optuženika i žrtve prestala. Nadalje, tvrdi se kako u pobijanoj presudi nema razloga o krivnji niti o obilježjima kaznenih djela, pa da time nema razloga o odlučnim činjenicama. Potom se parafrazira dio odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-24 da pobijana presuda uopće nema razloga, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza (proturječnost iskaza oštećenice i svjedoka; izostanak analize obrane optuženika). Žalitelj dalje tvrdi da je u pobijanoj presudi ostvarena i bitna povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-24 teškom povredom optuženikovog prava na pravično suđenje jer nema dostatnog obrazloženja odluke o navodima koji bi optuženiku omogućili učinkovito ostvarivanje svakog raspoloživog prava na žalbu (izostanak analize i zaključka suda glede obrane optuženika, izostanak očitovanja na primjedbe obrane iznesene tijekom prvostupanjskog postupka i dr.).

7.1. Ne radi se o prekoračenju optužbe jer se pobijana presuda odnosi na osobu koja je optužena i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj optužnici, sukladno čl. 449. st. 1. ZKP/08-24. Tek kada bi se presuda odnosila na drugo djelo od onoga koje je optuženo radilo bi se o ovoj povredi. Moglo bi se, prema žalbenim argumentima, raditi o povredi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08-24 je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, ali niti ta povreda nije ostvarena. Prema čl. 87. st. 8. i 9. KZ/11 članovi obitelji su bračni ili izvanbračni drug i dr., a bliske osobe su članovi obitelji, bivši bračni ili izvanbračni drug. Prema činjeničnom opisu, ali i prema sadržaju dokaza, brak između optuženika i žrtve nije prestao u vrijeme počinjenja djela, pa se niti ovo pitanje pravilne pravne oznake djela ne može postaviti, a isto bi bilo irelevantno jer su bliske osobe i bračni i bivši bračni drugovi.

7.2. U pobijanoj presudi ima razloga o obliku krivnje (toč. 6. i toč. 8., zadnje rečenice) u kojima prvostupanjski sud opisuje postupanje optuženika s izravnom namjerom prvog stupnja, pa stoga nije ostvarena istaknuta bitna povreda. Isto tako u pobijanoj su presudi dani razlozi o ostvarenju obilježja oba kaznena djela optuženika (toč. 6. i toč. 8. obrazloženja), koji razlozi predstavljaju podvođenje utvrđenog činjeničnog stanja pod pravnu normu i izlaganje razloga zbog kojih prvostupanjski sud nalazi da je optuženik počinio kaznena djela u pitanju. Nije točno da u pobijanoj presudi izostaje ocjena vjerodostojnosti obrane optuženika, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 311. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11 ocjena je da je prva verzija obrane optuženika u kojoj potvrđuje upućivanje poziva bila vjerodostojna. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11 prvostupanjski sud utvrđuje da je obranom optuženika osporeno je li izgovorio prijeteći sadržaj te takvu obranu ocjenjuje neuvjerljivom, ocjenjujući suprotan iskaz žrtve, u kojem ona tvrdi da je optuženik izgovorio prijeteći sadržaj, uvjerljivim. Dana je opširna i uvjerljiva analiza izvedenih dokaza, pa i iskaza žrtve, što puka žalbena tvrdnja da takva analiza nije dana ne dovodi u pitanje.

7.3. Žalbom se tvrdi da je ostvarena i bitna povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-24 jer pobijana odluka nije dostatno obrazložena, čime se u stvari recikliraju žalbeni navodi o bitnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP708-24, na koje je negativno odgovoreno naprijed. Iz tih razloga u pobijanoj presudi nisu ostvarene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

7.4. Ispitujući, nadalje, pobijanu presudu u povodu podnijete žalbe, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti kao niti da bi u pobijanoj presudi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika. Ovdje valja primijetiti da u odnosu na kazneno djelo iz čl. 311. st. 3. KZ/11 žalitelj opisno ukazuje na primjenu odredbe čl. 33. KZ/11 o beznačajnom djelu parafrazirajući navedenu odredbu. Nema mjesta ocjeni da se radi o beznačajnom djelu jer stupanj krivnje nije nizak, ne radi se o djelu bez posljedice jer se njime napada autoritet pravosuđa i postupa suprotno sudskoj odluci, a postoji i potreba kažnjavanja počinitelja.

8. U odnosu na žalbenu osnovu, ali samo, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer žalitelj ne navodi koja odlučna ili važna činjenica u pobijanoj presudi ne bi bila utvrđena, žalitelj preocjenom izvedenih dokaza, izvodi zaključak da oba kaznena djela ne bi bila dokazana. Tako u odnosu na prvo djelo neizvršavanja sudske odluke žalitelj tvrdi da je jedino iskaz žrtve dokaz koji potvrđuje optužbu, da je svjedok Č iskazao da je on obavio poziv, da je iskaz žrtve proturječan u pogledu neznanja o identitetu pozivatelja i izlaže se tvrdnja kako optuženik dugo vremena nije vidio svoju djecu. U odnosu na drugo djelo prijetnje, žalitelj smatra da nije dokazano bitno obilježje djela, ozbiljnost prijetnje, uz tvrdnju kako nije dokazano niti da bi izgovorio prijeteći sadržaj, da dani razlozi o ozbiljnosti prijetnje predstavljaju „subjektivnu ocjenu sutkinje koja nema osnove u činjenicama niti provedenim dokazima“. Ukazuje se na pojašnjenje žrtve na raspravi razgovora sa FŽ u kojem žrtva nije ispričala sadržaj razgovora s optuženikom kako je to iskazala u ispitivanju kod državnog odvjetnika. Tvrdi se i da je žrtva ispitivana o drugim postupcima u tijeku kako bi se pojačao učinak tvrdnji da joj je optuženik prijetio i pojačao učinak i značenje prijetećeg sadržaja. Zaključno, pozivom na čl. 3. ZKP/08-24 žalitelj smatra da je valjalo primijeniti odredbe o teretu dokaza i o pomoćnom pravno logičkom pravilu in dubio pro reo.

8.1. Vezano uz ocjenu izvedenih dokaza u odnosu na oba kaznena djela valja navesti da je prvostupanjski sud izveo ocjenu dokaza u cijelosti u skladu sa zahtjevima iz čl. 459. st. 5. ZKP/08-24, kao i pravilima životnog iskustva i logike, ali i koristeći psihološke momente. Puke tvrdnje u žalbi da nema dokaza o bilo kojem od djela i da postoji znatno proturječje između izvedenih dokaza jednostavno ne stoje. Prvostupanjski je sud, vjerno prenoseći relevantne iskaze svjedoka, izveo potpunu, životnu, psihološku i logičnu ocjenu izvedenih dokaza, dovodeći u vezu iskaze ispitanih svjedoka, a potom navedeno u vezu s obranom optuženika, koju je s pravom ocijenio djelomično neuvjerljivom, u dijelu u kojem poriče počinjenje kaznenih djela.

8.2. Tako u odnosu na prvo kazneno djelo iz čl. 311. KZ/11, suprotno od žalbenih navoda koje ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje u potpunosti irelevantnim, valja samo ponoviti da je u obrani kod prvog ispitivanja, kod koje je obrane optuženik ostao na raspravi, optuženik potvrdio da je kršeći samostalnu mjeru opreza nazvao žrtvu. To potvrđuje i žrtva, kao i podatak o ostvarenom pozivu i vremenu poziva. Iz tih razloga sve žalbene tvrdnje o drugom pozivatelju, drugačija ocjena vjerodostojnosti iskaza žrtve, tvrdnje o zainteresiranosti žrtve za kazneni progon optuženika i o potrebi primjene pravnih pravila iz čl. 3. ZKP/08-24 ne mogu dovesti niti dovode do drugačijih činjeničnih utvrđenja i zaključaka od onih koje izvodi prvostupanjski sud.

8.3. I u odnosu na drugo kazneno djelo prijetnje tvrdnje da nema dokaza da je optuženik uputio žrtvi riječi iz činjeničnog opisa, da se ne radi o ozbiljnoj prijetnji, pri čemu ova tvrdnja dijelom upire i na povredu kaznenog zakona, da se radi o subjektivnoj ocjeni suca kod ocjene da se radi o ozbiljnoj prijetnji, na koju ocjenu je utjecao iskaz žrtve i o drugim događajima s optuženikom i o naknadnom mijenjanju iskaza žrtve, nemaju uporišta u sadržaju izvedenih dokaza. Isto tako ove su tvrdnje stvarno samo preocjena izvedenih dokaza, ali bez potrebnog uporišta u sadržaju izvedenih dokaza. Iz iskaza žrtve proizlazi jasno utvrđenje što je optuženik izgovorio, pri čemu optuženik potvrđuje dio izgovorenog sadržaja o dovođenju djece na utakmicu. Žrtva je odmah nakon događaja podnijela kaznenu prijavu, ispričala je o događaju prijateljici, opisala je i kakav je učinak i zašto ono što je optuženik izgovorio imao na nju. S druge strane optuženik samo negira da bi izgovorio prijeteći sadržaj. Kontekst izgovorenoga, ali i cjelokupnih odnosa optuženika i žrtve bilo je potrebno utvrditi upravo radi ocjene radi li se o ozbiljnoj prijetnji ili ne. Podaci o ponašanju optuženika prema žrtvi pojašnjavaju prijeteći sadržaj u smislu ozbiljnosti prijetnje nekim zlom. Traženje da žrtva dovede djecu na utakmicu na Maksimir ili će upoznati tko je F zapravo u tom kontekstu predstavlja prijetnju nekim zlom koju bi ozbiljnom shvatila svaka osoba koja bi se našla u takvom konkretnom okruženju i kontekstu. Prvostupanjski je sud, dajući ocjenu da se radi o ozbiljnoj prijetnji iznio činjenične zaključke utemeljene na sadržaju dokaza, procjenjujući pitanje ozbiljnosti na temelju životnog iskustva i logike, pa se ne radi o subjektivnom dojmu bez ikakve podloge. Kod žrtve je i nastupila posljedica koja se inače nalazi izvan opisa obilježja kaznenog djela prijetnje, strah da joj optuženik što ne učini nažao, a optuženik je kod toga postupao s ciljem ustrašivanja žrtve. I u stvarnom značenju i u prenesenom značenju izričaj „da će upoznati tko je F zapravo“ ima značenje prijetećeg sadržaja, stavljanjem u izgled žrtvi da će upoznati pravoga optuženika i što je sposoban poduzeti, ako ne udovolji njegovom traženju. Žrtva je životno i logično objasnila i prijašnje događaje s optuženikom, svoju reakciju na izgovoreno, kao i svoje ponašanje nakon primljene prijetnje, što prvostupanjski sud valjano ocjenjuje, ne nalazeći bilo kakvih proturječja ili nedosljednosti u iskazu žrtve. Zbog navedenoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Prema čl. 478. ZKP/08 žalba zbog povrede kaznenog zakona ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnijeta u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji. Ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud ispravno i utvrdio i cijenio kako olakotne, tako i otegotne okolnosti. Ispravno je optuženiku cijenio olakotnim neosuđivanost i dio pobuda iz kojih je počinio kaznena djela u želji da stupi u kontakt s djecom te utvrdio kao otegotne okolnosti jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kroz iskazanu upornost i planiranje u činjenju kaznenih djela. Stoga i ovaj sud drugog stupnja nalazi da je odgovarajuća kaznena sankcija kod koje su najprije utvrđene pojedinačne kazne na donjem minimumu propisanih kazni, a potom izrečena jedinstvena kazna zatvora, u skladu s čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, tj. jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, također u minimalnom trajanju. Tako izrečenom kaznom ostvariti će se svrha kažnjavanja u općem i posebnom smislu iz čl. 41. KZ/11.

10. Slijedom izloženoga odbijena je žalba optuženog ČŽ te je pobijana presuda potvrđena primjenom čl. 482. ZKP/08.

U Varaždinu 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke

U zamjenu potpisao sudac

Igor Pavlic