Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-827/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Renati Slavić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon g lavne i javne rasprave održane 12. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem objave od 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 628-50-2906784 sklopljenog između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb te VL kao Korisnika kredita i Davatelja osiguranja kojeg su ugovorne strane zaključile dana 23.06.2005.g. solemniziranog po javnom bilježniku Vesni Ćuzela iz Rijeke, br. OU-1302/05 dana 29.06.2005.g.:

- u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF;

- u članku 3 pod naslovom Naknada u dijelu u kojem je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II-Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

-iznos od 1.337,47 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 1,59 € od 1.9.2005 do isplate,

na iznos od 1,98 € od 1.10.2005 do isplate,

na iznos od 2,00 € od 1.11.2005 do isplate,

na iznos od 2,35 € od 1.12.2005 do isplate,

na iznos od 0,94 € od 8.2.2006 do isplate,

na iznos od 0,56 € od 8.2.2006 do isplate,

na iznos od 4,67 € od 29.11.2008 do isplate,

na iznos od 7,11 € od 27.1.2009 do isplate,

na iznos od 8,87 € od 3.3.2009 do isplate,

na iznos od 9,67 € od 24.3.2009 do isplate,

na iznos od 7,60 € od 24.4.2009 do isplate,

na iznos od 8,03 € od 26.5.2009 do isplate,

na iznos od 4,62 € od 27.6.2009 do isplate,

na iznos od 2,11 € od 21.8.2009 do isplate,

na iznos od 2,78 € od 17.9.2009 do isplate,

na iznos od 4,10 € od 17.10.2009 do isplate,

na iznos od 3,99 € od 6.11.2009 do isplate,

na iznos od 2,65 € od 18.11.2009 do isplate,

na iznos od 5,16 € od 19.1.2010 do isplate,

na iznos od 7,17 € od 20.2.2010 do isplate,

na iznos od 10,03 € od 19.3.2010 do isplate,

na iznos od 9,37 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 13,26 € od 22.5.2010 do isplate,

na iznos od 12,52 € od 10.6.2010 do isplate,

na iznos od 13,96 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 26,39 € od 15.7.2010 do isplate,

na iznos od 23,83 € od 24.9.2010 do isplate,

na iznos od 31,64 € od 22.10.2010 do isplate,

na iznos od 28,94 € od 5.11.2010 do isplate,

na iznos od 24,60 € od 22.12.2010 do isplate,

na iznos od 33,76 € od 22.1.2011 do isplate,

na iznos od 45,42 € od 24.2.2011 do isplate,

na iznos od 37,17 € od 2.4.2011 do isplate,

na iznos od 40,06 € od 3.5.2011 do isplate,

na iznos od 36,38 € od 28.5.2011 do isplate,

na iznos od 37,04 € od 23.7.2011 do isplate,

na iznos od 52,67 € od 30.8.2011 do isplate,

na iznos od 54,19 € od 27.9.2011 do isplate,

na iznos od 67,25 € od 5.11.2011 do isplate,

na iznos od 60,54 € od 24.11.2011 do isplate,

na iznos od 53,20 € od 5.1.2012 do isplate,

na iznos od 52,30 € od 5.1.2012 do isplate,

na iznos od 51,73 € od 5.1.2012 do isplate,

na iznos od 55,23 € od 5.1.2012 do isplate,

na iznos od 378,04 € od 5.1.2012 do isplate,

-387,80 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 02. srpnja 2005.g. pa do isplate;

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III-Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.170,68 eur zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi, izjavljenoj 21. svibnja 2023., navodi da je 23. lipnja 2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 628-50- 2906784 s valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita iznosila je 18.766,51 CHF, a koji je banka tužitelju isplatila u kunama u iznosu od 88.542,80 dana 01. srpnja 2005 godine. Radi se o gotovinskom namjenskom kreditu za kupnju vozila, na rok otplate 7 godina odnosno 84 mjeseci.

2.Tuženik je uredno podmirivao anuitete po dospijeću te je zbog enormno povećanih auniteta uzrokovanih ništetnošću odredaba ugovora o kreditu, bio prisiljen prijevremeno zatvoriti predmetni kredit na način da je u dugoj banci uzeo kunski kredit.

3.Do nepovoljne situacije za tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, te slijedom toga i osnovanosti ove tužbe, došlo je uslijed dva, međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu; ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule.

4.U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/13), tužitelj ističe slijedeće:

5.Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (čl. 84. ZZP)

6.Sukladno čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

7. U odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio:

„Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/131 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu. Kada je riječ o ugovornoj odredbi prema kojoj poslovni subjekt može obračunati razinu mjesečnih rata otplate koje mu duguje potrošač na temelju važećeg prodajnog tečaja tog poslovnog subjekta za stranu valutu te koja dovodi do toga da se na prvi pogled bez gornje granice povećavaju troškovi financijske usluge na teret potrošača iz čl. 3. i 5. Direktive 93/13 kao i iz točke 1. podtočaka (j) i (l) te točke 2. podtočaka (b) i (d) Priloga toj Direktivi proizlazi da je za poštovanje obveze transparentnosti od bitne važnosti činjenica jesu li u ugovoru o kreditu na transparentan način objašnjeni razlog i pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu kao i odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.“

8.Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi:

a)da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti;

b)da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu;

c)da se uslijed ugovorene valutne klauzule radi o povećanju troškova financijske usluge bez gornje granice;

d)da u ugovoru moraju na transparentan način biti objašnjeni:

i.razlog ugovaranja određenog mehanizma,

ii.pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu,

iii.odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita;

e)da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita!

9.Tužitelj, na temelju predmetnog Ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tužene banke, nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženiku.

10.Tuženik tužitelju nije učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njegovu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora, i to:

11.Tuženik nije obavijestio tužitelja, iako izričito upitan, o predvidivom rastu švicarskog franka. Naime, iz Ocjene Izvršnog odbora MMF-a od 4. lipnja 2007. proizlazi da je slabi tečaj švicarskog franka tek privremenog karaktera te da postoji rizik od spillovera naročito u zemljama Istočne Europe gdje je upravo švicarski franak najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu.

12.Izvršni odbor MMF-a je podržao strogi nadzor takvih zaduženja kako bi se ograničili rizici. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik znao da su i od strane MMF-a ugovori u švicarskim francima označeni kao visoko rizični i to upravo zbog privremeno slabog švicarskog franka, a koje izvješće je objavljeno na internet stranicama MMF-a 4. lipnja 2007. Isto proizlazi i iz ekonomskog izvještaja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Također i svjetske su novine upozoravale još u lipnju 2007. da je Švicarska podigla kamate te će da navedeno imati teške financijske posljedice za zemlje Istočne Europe.

13.Tuženik nije obavijestio tužitelja da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR. Već i ova informacija bila bi dovoljna tužitelju da ne zaključi predmetni Ugovor.

14.Tuženik nije obavijestio tužitelja o postojećim studijama MMF-a još iz 1997. godine, a koje studije su poznate svim analitičkim službama tuženika budući da se unutar bankarskih krugova radi o notornim činjenicama, koje ukazuju na to da je već 1997. bio predviđen porast švicarskog franka nakon uvođenja EURO zone.

15.Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku bile poznate, a koje je prešutio reći tužitelju. Čak suprotno, tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta i kako se ne predviđa njegov rast odnosno da rata kredita može narasti max 100,00 kn do 200,00 kn.

16.Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-

6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj se, između ostalog, poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ovo tim više što je pravo na informaciju osnovno pravo potrošača koje je kao takvo proklamirano i Rezolucijom Opće skupštine UN-a, broj 39/248 iz 19857, a što je kasnije potvrđeno presudom Europskog suda pravde u predmetu GB Inno8 (C-326/88), dok je Ugovorom iz Amsterdama to pravo postalo materijalno pravo svakog potrošača. Danas je ono priznato čl. 169. Ugovora o funkcioniranju EU.

17.Prema tome, pravo na informaciju predstavlja osnovno pravno načelo

ugovornog prava EU i jedno je od najbitnijih načela zaštite potrošača, te je kao takvo priznato i u Zakonu o zaštiti potrošača (čl. 1. ZZP-a). Drugačije tumačenje od navedenog bilo bi u suprotnosti sa svrhom postojanja Zakona o zaštiti potrošača jer strogim gramatičkim tumačenjem ugovornih odredbi kao jasne, lako razumljive i lako uočljive, bez uzimanja u obzir svih okolnosti prije sklapanja ugovora, a naročito bez uzimanja u obzir pravo na istinito i potpuno informiranje potrošača, onemogućilo bi se preispitivanje poštenosti brojnih samo naizgled jasnih, lako razumljivih i lako uočljivih ugovornih odredbi na štetu potrošača koje su sadržane u unaprijed formuliranim ugovorima. Formalnoj poštenosti ugovornih odredbi ne smije se dati prednost pred njihovom materijalnom poštenosti.

18.Prešućivanjem informacija o tome da HNB ne štiti tečaj kune u odnosuna CHF, da je slabi tečaj švicarskog franka samo privremenog karaktera i da se predviđa njegovo jačanje, a ovo naročito jer je bila i upitan, tuženik nije poštivao svoju obvezu informiranja tužitelja o svim bitnim elementima ugovora odnosno valutne klauzule, a što odredbe o valutnoj klauzuli čini nejasnim i nerazumljivim.

19.Slijedom navedenog, neupitno je da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20.Kako je to utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužena banka je potpuno izvjesno predviđala da će u međuvalutarnom odnosu CHF/EUR doći do slabljenja EUR-a uz istovremeno jačanje CHF-a, razumno predvidiv je bio blagi do umjereni rast tečaja, no isto tako ona je na temelju prethodnih 13 godina od uvođenja kune 1994.g. pa sve do 2004.g. uvidjela da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF pa je stoga zaključila, isto što i HNB u prije citiranoj potvrdi, da će predvidivo slabljenje Eura prema švicarskom franku, uz istovremeno bitno nepromijenjeni tečaj kune prema euru, nužno dovesti do slabljenja kune prema švicarskom franku, pa će na temelju ugovorene valutne klauzule potrošači, a time i tužitelj, isplaćivati povećani iznos u kunama, a s kojim će tuženik moći, zbog nepromijenjenog tečaja kune prema euru, kupiti veći iznos EUR-a. Stoga je tuženik, ugovaranjem valutne klauzule u uvjetima bitno nepromijenjene vrijednosti kune prema EUR-u, ostvario dobit koju ne bi mogao ostvariti da je ugovorio valutnu klauzulu vezanu uz EUR, a pogotovo to ne bi bilo moguće kod čistog kunskog kredita.

21.Da je tuženik upozorio tužitelja, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, samo o jednoj od prije navedenih činjenica već bi i ta činjenica tužitelju bila dovoljan alarm i ne bi pristupio sklapanju predmetnog Ugovora. Nasuprot tome, tužitelj je uvjeren od strane tuženika da je švicarski franak stabilna valuta i da se ne predviđa njezin rast.Tužitelj nije ekonomski stručnjak da bi mogao ili morao moći predvidjeti kretanja CHFa, niti je znao ili morao znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, već je nastupao sa povjerenjem prema tuženiku da će joj otkriti sve relevantne informacije kako bi mogla donijeti odluku o zaduživanju na rok od 7 godina.

22.Slijedom svega navedenog, tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, te su stoga ništetne sukladno čl. 102. st.1. ZZP- a.

23.Valutna klauzula u predmetnom Ugovoru da je ništetna i primjenom Zakona o obveznim odnosima. Člankom 7. ZOO-a propisano je načelo jednake vrijednosti činidaba. Prije svega, kako bi se spriječile povrede ovog načela, zakonodavac je 1993. godine Zakonom o obveznim odnosima dopustio ugovaranje valutne klauzule (današnji čl. 22. ZOO-a, ondašnji čl. 395. ZOO-a). Ovo uvođenje u prvom redu je objašnjeno neminovnim obezvređivanjem obveze na štetu vjerovnika uslijed visoke stope inflacija. Prema tome cilj i svrha postojanja valutne klauzule u ZOO-u je: „uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute, kao valute obveze“. Taj cilj i svrha nisu postignuti u konkretnom slučaju. Tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u RH! Čak štoviše, ona ne postoji od 1998. godine.

24.Načelo jednake vrijednosti činidaba štiti obje ugovorne strane, znači i dužnika, a kroz primjenu čl. 22. ZOO-a, koji je 1993. godine uveden u ZOO u bitno drugačijem gospodarskom i ekonomskom ozračju ne samo Republike Hrvatske, nego i svijeta, to načelo se grubo krši. Sudska praksa mora biti spremna prihvatiti izazove društvenih, gospodarskih i socijalnih promjena i norme tumačiti u skladu sa ciljem i svrhom zbog kojih su donesene, a cilj, svrha i razlog donošenja pojedine norme proizlaze iz obrazloženja zakonodavnog tijela. Puko gramatičko tumačenje normi i slijepo držanje sudske prakse, bez uzimanja u obzir vremena u kojem se norma treba primijeniti i u kojem je norma donesena, može dovesti i dovodi do povrede prava stranaka u postupku.

25.Nadalje, načelo monetarnog nominalizma iz čl. 21. ZOO-a propisuje da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo.

26.Člankom 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

27.Kako bi se postigao cilj načela monetarnog nominalizma i isplata onog broja novčanih jedinica koje je vjerovnik kod ugovora o zajmu dao zajmoprimcu, kao zaštitna klauzula dozvoljena je valutna klauzula. Valutna klauzula štiti zajmodavca od promjene vrijednosti novčanih jedinica koje je on dao zajmoprimcu uslijed mogućeg pada vrijednosti domaće valute. U fokusu čl. 22. ZOO-a je valuta Republike Hrvatske, znači kuna. Tuženik kao zajmodavac valutnom klauzulom može jedino štititi iznos kuna koji je pozajmio tužitelju, a ne iznos švicarskih franaka koje tužitelj nikada nije od tuženika dobio. Potpuno je nelogično i besmisleno da bi tuženik štitio valutu, a time i onaj broj novčanih jedinica, koji nije ni pozajmio. Da je tužitelj dobio od tuženika švicarske franke, situacija bi bila drugačija. Stoga je ovako stipulirana valutna klauzula kao što je u predmetnom Ugovoru protivna: a) načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a)

b) načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a) c) načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a)

d) načelu jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a)

e) načelu zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a)

28.Primjena valutne klauzule na kamatu je nezakonita. Primjena valutne klauzule ni na koji način ne može biti opravdana u odnosu na kamatu. Kamata je naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate, banka se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca. Znači, ne radi se o novcu koji je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita.Tužitelj je od tuženika dobio hrvatske kune i koristio je hrvatske kune. Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu, u biti dolazi do nezakonitog

povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita (kamate) dužnik mora platiti.

29.Tužitelj nadalje navodi da je pored navedene ništetne odredbe koja se odnosi valutnu klauzulu, tuženik tužitelju nezakonito naplatio i tzv. naknadu za obradu kredita u visini od 387,80 € / 2.921,91 kn.

30.Naime, nepoštene su, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu sadržane:

- u članku 3 pod naslovom Naknada u dijelu u kojem je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

31.Formulacija sadržana u navedenom je kao takva nepoštena, time i ništetna, obzirom da je ista nametnuta od jače ugovorne strane, trgovca, one koja je i šprancirano sastavljala predmetni ugovor tužitelju kao potrošaču koji nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe niti je mogao/može utjecati na opće akte tuženika. S obzirom na naprijed navedeno, predmetna odredba je ništetna temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Predmetnim ugovorom i navedenim člankom na tužitelja su prenijeti svi troškovi vezani uz sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati obzirom su takve odredbe unijete u ugovore kao dio tipskih, unaprijed pripremljenih ugovora od strane tuženika.

32.Navedena odredba prouzrokovala je neravnotežu između ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, na način da je odmah, prilikom ishodovanja kredita, tuženik naplatio tužitelju iznos u visini od 2.921,91 kn (387,80 EUR) (3,30 % iznosa kredita). Dakle, tužitelj taj novac nije ni vidio dok je na taj iznos tuženik tužitelju uredno zaračunao ugovorenu kamatu.

33.U svakom slučaju, tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici i na osnovi ništetnih odredaba o ulaznoj naknadi odnosno naknadi za obradu kredita.

34.Tužitelj je, prije podnošenja ove tužbe, zatražio od tuženika svu dokumentaciju koja se odnosi na predmetni kredit. Na temelju navedene dokumentacije, tužitelj je sačinio informativni izračun preplata na ime povećanja anuiteta po nezakonito ugovorenoj odredbi valutne klauzule odnosno tečajne razlike te nezakonito naplaćenih naknada. Tužitelj i dostavlja preliminaran obračun te račun kao i dokaz o uplati. Tužitelj se obvezao precizirati konačnu visinu tužbenog zahtjeva po izvršenom vještačenju u ovom postupku.

35.Tužbenim zahtjevom, konačno preciziranim nakon provedenog financijskog vještačenja, predlaže kao što je odlučeno u izreci presude.

36.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 23.06.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-2906784 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 18.766,51 s redovnom kamatom od 5,65 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva.

37.Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

38.Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

39.Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te se ističe da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF. Pružanje mogućnosti tužitelju kao korisniku kredita da samostalno odabere valutnu klauzulu između više ponuđenih valuta predstavlja pojedinačno pregovaranje. Također, tužitelj je obavješten o kretanju valuta na tržištu.

40.Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

41.Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42.Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

43.Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

44.U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna, tuženik navodi da je u čl. 3. predmetnog

Ugovora ugovoreno :

„Čl. 3. NAKNADA

3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

45.Odredba čl. 3. predmetnog ugovora da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

46.Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor.

47.Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 21.05.2023. g. razvidno je da je tražbina zastarjela.

48.Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

49.Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

50.Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja da je očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

51.Tužitelj se protivio navodima iz odgovora na tužbu.

52.Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu br. 628-50- 2906784 od 23. lipnja 2005., u Otplatni plan, u prijepis knjigovodstvene kartice, u naloge za uplate, financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec .i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka te osobnim saslušanjem tužitelja.

53.Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, sklopili Ugovor o kreditu br. 628-50-2906784 od 23. lipnja 2005., sa slijedećim osnovnim i relevantnim odredbama :

-U članku 1. ugovoren je kredit u iznosu od 18.766,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

-U članku 2. ugovorena je kamatna stopa, redovna, od 5,65 % godišnja, promjenjiva.

-U članku 3. ugovorena je naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

-U članku 4. ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca.

-U članku 6. ugovorena je namjena – kupnja novih vozila marke Opel.

-U članku 7. ugovoren je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

54.Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Vesne Ćuzela u Rijeci

29. lipnja 2005., pod br. OU-1302/05.

55.Kreditnu dokumentaciju je imao na uvidu sudski vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja, o čemu će se nastavno navesti.

56.Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., na okolnost visine potraživanja po kreditu koji je podignut u kunama sa valutnom klauzulom CHF, a za vrijeme kojeg ugovornog odnosa je došlo do promjene tečaja švicarskog franka. Zadaća vještaka je da isti izračuna preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir tečaj CHF-a na dan isplate kredita – 01. srpnja 2005.g. (CHF – 4,718128) te da vještak sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u eurima tijekom otplatnog perioda. Vještak treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita. Također, vještak treba izračunati iznos i vrijeme naplate iznosa na ime ulazne naknade.

57.Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrđeno je da je isti sačinjen temeljem dokumentacije kako slijedi : Ugovor o kreditu 628-50-2906784 od 23.06.2005., Početni otplatni plan, Kontrolni ispis unosa korištenja, Prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 31.07.2005 do 15.05.2023., Preliminarni izračun, Nalozi za uplatu, pojedinačni. Vještak je koristio arhivsku tečajnu listu tuženika, dostupnu na web stranici www.rba.hr U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR.

58.Utvrđeno je da je tužitelj dana 23.06.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 628-50-3192025 (solemniziran 24.06.2005.) sa Raiffeisenbank Austria d.d. sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita ZL

Kreditor Raiffeisenbank Austria d.d.

Ugovor/ kreditna parija 628-50-2906784

Datum ugovora 23.6.2005

Iznos kredita 18.766,51 CHF/ 88.542,80 HRK

Iznos kredita koji se vraća u anuitetima 18.766,51 CHF

Isplata kredita (odobrenje) 1.7.2005.

Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu 4,718128

Rok otplate (mjeseci) 84

Rok otplate godine 7

Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora 5,650%

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 271,01 CHF

Iznos anuiteta na dan puštanja kredita 1.278,66 HRK

Tečaj po ugovoru srednji tečaj banke na dan dospijeća

Zatvaranje kredita prijevremena konačna otplata 04.01.2012.

Stanje nedospjelog duga na dan otplate 1.925,71 CHF

59.Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 5,650% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna.

60.Tužitelj je ugovorio iznos od 18.766,51 CHF, što na dan isplate 01.07.2005 (utvrđeno prema podatku na dokumentu „Kontrolni ispis unosa korištenja“ ) iznosi 88.542,80 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,718128 HRK za 1 CHF.

61.Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 84 mjesečnih anuiteta u visini od 271,01 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 1.278,66 kn.

62.Dana 04.01.2012, tužitelj je napravio prijevremenu konačnu otplatu kredita uplativši iznos od 11.941,41 kn, od čega je na dio glavnice za umanjenje nedospjele obveze 11.931,81 kn, a što je tuženik knjižio kao 1.925,71 CHF (po tečaju 6,196056 kn za 1 CHF), te 9,60 kn na ime kamate ( 1,55 CHF po tečaju 6,196056 kn za 1 CHF). Ukupna uplata na dan bila je veća od navedenog iznosa jer su se njome zatvarali troškovi naknade za prijevremenu otplatu kredita (357,95 kn), kao i do tada dospjeli nepodmireni anuiteti.

63.Tuženik je u periodu otplate kredita četiri puta promijenio kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi:

01.07.2005 do 01.11.2007 5,65% 31.08.2005 271,01 CHF

01.11.2007 do 01.05.2008 6,45% 30.11.2007 276,03 CHF

01.05.2008 do 01.03.2009 6,75% 31.05.2008 277,74 CHF

01.03.2009 do 01.10.2011 7,75% 31.03.2009 282,41 CHF

01.10.2011 do 04.01.2012 7,25% 31.10.2011 281,79 CHF

64.Temeljem prethodno navedene dokumentacije vještak je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju.

65.Vještak je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2005. do 04.01.2012. godine, simuliravši pri tome prijevremenu konačnu otplatu kredita na odgovarajući datum, ali po početnim uvjetima. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija: Ugovor o kreditu 628-50-2906784 od 23.06.2005., Početni otplatni plan. Prikaz u Tablici 3.

66.Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2005. do 04.01.2012. godine, sa prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije:Prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 31.07.2005 do 15.05.2023.,Tablica 4.

67.Zadaća vještaka je da izračuna preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir tečaj CHF-a na dan isplate kredita – 01. srpnja 2005.g. (CHF – 4,718128), te da vještak sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u eurima tijekom otplatnog perioda. Vještak treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita.

68.U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita ,a u nastavku su navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita.

69.Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužitelja, predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,718128 HRK za 1 CHF), prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno Uplate na ime zateznih kamata i troškova nisu se uzimale u obzir kao uplate za zatvaranje dospjele glavnice i redovne kamate.

70.U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 1.337,47 € , a razlike se prikazuju u slijedećoj Tablici 5.

71.Vještak je informativno naveo i iznose za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita

(4,718128 HRK za 1 CHF).

72.U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako manje platio na ime tečajnih razlika iznos od 225,11 €, a iznos po mjesecima se prikazuje u Tablici 6.

73.Slijedeća zadaća vještaka je utvrditi je li obračunata naplaćena naknada za obradu kredita iz Ugovora o kreditu te u kojem iznosu.

74.Sukladno članku 3. Ugovora o kreditu Naknada (za obradu kreditnog zahtjeva) iznosi 3,30% od iznosa kredita i naplaćuje se prilikom korištenja kredita.

75.Tako je na dan 01.07.2005., sukladno podatku iz dokumenta – kontrolni ispis unosa korištenja, tuženik naplatio, odnosno umanjio isplatu kredita za iznos od 619,29 CHF, a što predstavlja 3,30% ukupnog iznosa kredita, a prema primijenjenom tečaju od 4,718128 HRK za 1 CHF iznosi 2.921,89 kn /387,80 €.

76.Iz mišljenja vještaka utvrđeno je slijedeće :

1.Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 1.337,47 € .

2.Tuženik je od tužitelja naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 387,80 € na dan 01.07.2005.

77.Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj je, slijedom istoga, precizirao toč. II tužbenog zahtjeva.

78.Osobno saslušani tužitelj ZL, izjavio je da je kupovao automobil i auto kuća ga jeme uputila na banku tuženika s kojom su surađivali, a radi podizanja krdita. Misli da je odlazio u banku jednom ili dva puta te da je prvi puta ugovor o kreditu vidio u auto kući gdje je ugovor dostavljen. Pročitao ga je. Nosio ga je javnom bilježniku gdje ga je i potpisao. Niti u auto kući niti u banci mu nitko nije pojašnjavao odredbe ugovora. Pitao je da li se naknada mora platiti pa su mu rekli da se to mora platiti.

79.U početku su rate iznosile oko 1.200,00 kuna, a u jednom trenutku je skočilo na oko 2.000,00 kuna bez ikakvog upozorenja. Ne sjeća se više točno zašto je išao banku, odnosno sjeća se da su ga tražili da dostavi neku dodatnu dokumentaciju, platne liste. Bankarski službenik mu nije ništa objašnjavao vezano za ugovor.

80.U auto kući su mu još nudili ugovor u kunama ili u euru, ali su mu rekli da je najpovoljniji u CHF. On tada o tome nije ništa znao. Prihvatio je to kao najpovoljniju opciju.

81.Na kraju otišao je u drugu banku gdje je podigao drugi kredit kako bi zatvorio ovaj kredit. Rata je bila prevelika i nije to mogao više plaćati. Morao je platiti kod tuženika i naknadu za prijevremenu otplatu.

82.Rekli su mu da se kamata može promjeniti, da je sa sad takva, a da može biti veća ili manja. Za valutnu klauzulu, odnosno tečaj mu nisu ništa rekli. Pitao je što je to, samo su mu rekli da to može biti par kuna manje ili više, ništa drastično.

83.Prilikom nuđenja ugovora utvrdio je da bi mu kredit u kunama imao najveću ratu, u eurima nešto manje, a u CHF najmanje. Za naknadu za obradu krdita pitao je zašto se to mora plaćati te mu je odgovoreno da se to mora plaćati. Rečeno mu je da je ugovor takav i da se ne može mijenjati.

84.Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

85.Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete već o stjecanju bez osnove – odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje : ZOO) čijim stavkom 1. je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Po odredbi stavka 2. istog članka, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

86.U tom slučaju se na potraživanje tužitelja ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17.

87.Tužbu je tužitelj podnio 21. svibnja 2023., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

88.Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

89.Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

90.Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

91.Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt-575/16– 5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

92.VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

93.Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

94.Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

95.Tužitelj je postavio kondemnatorni zahtjev za isplatom. Ništetnost nastupa po samom zakonu.

96.Ovaj je sud ocijenio da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštene i time ništetne.

97.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2003-NN 96/03), koji u odredbama članaka 81. do 88. određuje o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

98.Prema odredbi članka 81. stavak 1. toga Zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona, nepoštena odredba ugovora je ništava, a po odredbi stavka 2. istog članka, ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

99.U konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kreditu u unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika. Tuženik je pri tom u ugovor unio nepoštene odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica kredita, CHF, a kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odredbe su unaprijed formulirane od strane tuženika, tužitelj na iste nije imao utjecaja, a što sve te odredbe čini ništavima, odnosno ništetnima.

100.Navedeno je utvrđeno i uvidom u ugovor te osobnim saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza je utvrđeno da mu je banka tuženika nudila kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, da je banka sastavila ugovor na čiji sadržaj on nije imao utjecaja, da mu nije ništa dodatno objašnjavano, niti obrazloženi rizici uzimanja tog kredita. O valutnoj klauzuli mu nisu ništa objasnili.

101.Nadalje, u kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 donesena je pravomoćna i ovršna presuda. Utvrđeno je da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštene i ništetne odredbe da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora.

102.Odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF utvrđene su ništetnima, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku, što tuženi nije dokazao.

103.Na konkretan slučaj odnosno predmetni ugovor sklopljen između stranaka, primjenjuje se navedena presuda u kolektivnom sporu (članak 502.c ZPP-a).

104.Tuženik je bio dužan tužitelju kao potrošaču, a sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, dati sve potrebne informacije i objašnjenja koji se tiču valute i vrste tečaja, te druge potrebne podatke, a kako bi tužitelj donio informiranu odluku.

105.Zakon o obveznim odnosima dopušta valutnu klauzulu, no sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ta konkretna odredba nije jasna i razumljiva te ne daje dovoljno informacija, a ni sam tuženik to nije učinio na drugi način koji bi bio prikladan. Odredba o riziku promjene tečaja mora biti razumljiva, odnosno potrošač mora biti uredno obaviješten, mora znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu i moći procijeniti gospodarske posljedice koje bi takva odredba moga imati za njegove financijske obveze.

106.Teret dokaza o tome da je tuženik informirao tužitelja na prikladan način o valutnom riziku jest na tuženiku koji to nije dokazao. Ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije, sukladno svojoj obvezi, detaljno i razumljivo informirao tužitelja, a kako bi isti donio razboritu i informiranu odluku.

107.U presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH odbio je revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

108.Utvrđeno je da su banke propustile u fazi pregovaranja i komuniciranja s potrošačima dati im sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a priroda i specifičnost valute CHF je poznata bankama.

109.Iz rečene Presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 proizlazi da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF bile za klijente nerazumljive, da nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da su banke (među njima i ovdje tuženik) kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da su svjesno propustile o tome informirati klijente.

110.Iz svega navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe u kojima se glavnica kredita vezana uz CHF, navedene u izreci, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, time i ništetne.

111.Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je tuženik ponudio kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, a iz njegovog iskaza proizlazi da nije upozoren na rizike i ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen i da nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

112.Temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Početna visina kamatne stope je između stranka usuglašena, utvrđen je i nesporan iznos glavnice kojeg je tuženik isplatio tužitelju, te tužitelju osnovano pripadaju iznosi koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba odnosno koje je stekao bez osnove.

113.Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno uredio i postavio nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je i mogao učiniti tek po izradi nalaza i mišljenja vještaka. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i nepristran, sačinjen sukladno određenoj zadaći, a tužitelj je svoj tužbeni zahtjev i postavio sukladno istom. Visina tužbenog zahtjeva je dakle utvrđena financijskim vještačenjem, iz kojeg su utvrđeni utuženi iznosi, odnosno tužitelj se zahtjev za isplatu postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koji je prethodno detaljno obrazložen.

114.Iz mišljenja vještaka je naime utvrđeno da, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 1.337,47 € .

115.Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je tuženik dužan istom vratiti utužene iznose, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, obzirom je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi.

116.Tuženik ni nije stavio primjedbe na matematički izračun, a njegovi navodi o protivljenju vještačenju iz odgovora na tužbu, nisu osnovani te predstavljaju tuženikovu pravnu ocjenu ovog spora.

117.U odnosu na tzv. negativne razlike, tužitelj nije ništa primio, da bi bio dužan vraćati tuženiku. Tužitelj, kao potrošač, nije postupao nepošteno te na njegovoj strani ne postoji odgovornost za neku štetu koji bi tuženik trpio, odnosno nesavjesnost ili protupravnost u postupanju.

118.U odnosu na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, pa da se razumljivost ugovora predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe, valja navesti da javni bilježnik ispituje da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, isti im objašnjava smisao i posljedice posla te je dužan uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik neće ovjeriti ugovor ako korisnik kredita izjavi da ugovor podnesen na solemnizaciju ne razumije. No razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

119.U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tuženik od tužitelja naplatio na ime te naknade iznos od 387,80 € na dan 01.07.2005. Tužitelj osnovano zahtijeva isplatu tog iznosa sa zateznom kamatom od 2. srpnja 2005. Tuženik je postupao nesavjesno i nepošteno time što je nametnuo tužitelju u članku 3. Ugovora tu odredbu o plaćanju, jednokratno, 3,30% na ime naknade. Radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi jer tužitelj, kako i sam navodi, nije upoznat temeljem kojih parametara je ta naknada zaračunata, a na njega niti nisu mogli biti prebačeni svi troškovi kredita, osim otplate glavnice i pripadajućih kamata. Nejasno je i koji su to objektivni eventualno nastali troškovi koje bi tuženik imao, a obračun naknade nije razumljiv, na što s eista odnosi, niti je specificiran. Tuženik je tu naknadu zaračunao jednostrano i svojevoljno, bez navođenja kriterija za određivanje iste. Iz navedenih razloga sud je usvojio i zahtjev za isplatu iznosa plaćenog na ime te naknade, utvrđenog uvidom u sam Ugovor te financijskim vještačenjem.

120.Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu. Stoga je sud odluku o parničnom trošku temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,

2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje : ZPP).

121.Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku tužitelja. To su radnje sastava tužbe (tbr.7.st.1.), sastava podnesaka od, 19. travnja 2024. i 18. rujna 2024., (tbr.8.st.1.) te zastupanja na ročištima od 22. svibnja 2024. i 12. veljače 2025., sve u iznosima od po 200,00 eur po radnji, ukupno 1.000,00 eur, a za podneske od 27. studenog 2023. i 29. svibnja 2024. u 50% tarife, odnosno po 100,00 eur, kao I za ročište za objavu presude 100,00 eur, što ukupno iznosi 1.300,00 eur, koji iznos je uvećan za PDV od 25% - 325,00 eur. U trošak je uračunat i trošak vještačenja od 400,00 eur, preliminarnog vještačenja od 112,50 eur te sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eur. Sveukupno to iznosi 2.170,68 eur, zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu.

122.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Opatiji, 1. travnja 2025.

S u d a c :

Renata Slavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun tužitelja

2. Pun. tuženika