Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-114/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Matić, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mladen Smoljan, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Splendid ugostiteljstvo d.o.o. iz Zagreba, Mlinovi 28, OIB: 31618014301, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Gajski, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8567/2021-118 od 7. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8567/2021-118 od 7. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, III, IV, VI i VII izreke.

II. Odbija se zahtjev stranaka za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8567/2021-118 od 7. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod stavkom I izreke utvrđeno je da nije dopušten Otkaz ugovora o radu od 2. prosinca 2009., koji je tuženik dao tužiteljici te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao. Pod stavkom II izreke raskida se Ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika 20. siječnja 2006. s danom 30. travnja 2021. Pod stavkom III izreke naloženo je tuženiku po osnovi naknade štete zbog sudskog raskida isplatiti tužiteljici iznos od 7.197,60 sa zateznom kamatom koja teče od 7. siječnja 2025. do isplate, a pod stavkom IV izreke naloženo je tuženiku po osnovi naknade plaće isplatiti tužiteljici iznos od 40.424,23 EUR sa zateznom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa (dijela glavnice) do isplate osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Pod stavkom V izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu potraživanja po osnovi naknade štete za iznos od 364,48 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u dijelu potraživanja po osnovi isplate zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenim bruto iznosima, za isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose naknade plaće za razdoblje od 15. do 16. u mjesecu, te zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 15.875,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, a pod stavkom VI izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 16.981,92 EUR sa zateznom kamatom od 7. siječnja 2025. do isplate dok je pod stavkom VII izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u visini od 17.488 bodova uvećano za trošak PDV-a, trošak pristupa vještakinje na ročište za glavnu raspravu u iznosu od 33,18 EUR te zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude do isplate.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe tužiteljice predložena podneskom od 10. listopada 2024.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik, a iz sadržaja žalbe proizlazi protiv stavka I, II, III, IV, VI i VII izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje u tekstu ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2009. i na utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, zatim zahtjev da se isti raskida sa danom 30. travnja 2021. uz zahtjev za isplatom naknade štete zbog sudskog raskida sa zateznom kamatom od presuđenja (7. siječnja 2025.) do isplate te zahtjev za isplatom naknade plaće uslijed nezakonitog prestanka radnog odnosa za razdoblje od 2. prosinca 2009. godine do sudskog raskida u iznosu od 40.424,23 eur / 267.536,64 kn[1] sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

6. U žalbenoj fazi postupka i dalje je sporno je li tužba tužiteljice pravovremena u smislu odredbe čl. 126. Zakona o radu (Narodne novine broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 68/05, 94/09 - dalje: ZR/95) i kada je tužiteljica saznala za Odluku o otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2009., kao i je li tuženik imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, a posljedično osnov i visina usvojenog tužbenog zahtjeva kao i odluka o troškovima postupka.

7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude vezano uz pobijani dio proizlazi da je tužiteljica dana 18. prosinca 2009. saznala da su joj povrijeđena prava iz radnog odnosa, odnosno da više nema status osigurane osobe pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, slijedom čega je 30. prosinca 2009. podnijela tuženiku Zahtjev za ostvarenje prava (list 6-7 spisa), na koji je tuženik odgovorio dopisom od 7. siječnja 2010., dostavljenim punomoćniku tužiteljice 8. siječnja 2010. (list 8 spisa). Nadalje, sud navodi da je tužiteljica 26. veljače 2010. podnijela novi Zahtjev za ostvarenje prava navodeći da je 12. veljače 2010., kada je u ovom postupku primila odgovor na tužbu tuženika, saznala da joj je radni odnos kod tuženika prestao Odlukom o otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2009., na koji se tuženik nije očitovao posebnim dopisom, a niti podneskom od 16. travnja 2010. (list 34-35 spisa). Prvostupanjski sud nadalje navodi da budući da tuženik u Odgovoru na zahtjev za ostvarenje prava od 7. siječnja 2010. nije naveo da je radni odnos tužiteljice prestao otkazom ugovora o radu, već je naveo da joj je Ugovor o radu prestao na temelju odredbe čl. 103. st. 1. toč. 4. ZR/95 odnosno dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad, sud je poklonio vjeru navodima tužiteljice da do primitka odgovora na tužbu tuženika u ovom predmetu uz koji je tuženik dostavio Odluku o otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2009. nije imala nikakvih saznanja o postojanju iste. Nadalje, sud navodi da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je pobijanu Odluku o otkazu dostavio tužiteljici, sukladno odredbi čl. 111. st. 3. ZR/95 jer na povratnici za koju tuženik tvrdi da predstavlja dokaz o primitku Odluke o otkazu od 2. prosinca 2009. od strane tužiteljice (list 113 spisa) nije naznačio koje joj pismeno dostavlja, primitak koje je tužiteljica podneskom od 29. veljače 2012. u cijelosti osporila. Također sud navodi da je iz iskaza zastupnice po zakonu tuženika OC i svjedokinje BCB utvrdio da pobijana Odluka o otkazu nije bila dostavljena tužiteljici, već je bila vraćena tuženiku kao neuručena, te da je tužiteljica za istu saznala u ovom postupku kada ju je zaprimila uz podnesak tuženika od 3. veljače 2010., pa kako tuženik nije u pisanom obliku ponudio tužiteljici sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova prema njezinoj preostaloj sposobnosti, koji, što je više moguće, odgovaraju poslovima na kojima je tužiteljica prethodno radila, već joj je otkazao Ugovor o radu bez prethodne suglasnosti nadležne službe zapošljavanja, s obzirom na činjenicu da kod tuženika nije bilo utemeljeno radničko vijeće, da je tužba u ovom predmetu, podnesena 22. siječnja 2010., po ocjeni toga suda, podnesena u roku propisanom odredbom članka 126. stavka 2. ZR/95 slijedom čega je prigovor tuženika o nepravovremenosti tužbe ocijenio u cijelosti neosnovanim. Nadalje, utvrđeno je da nije dopušten Otkaz ugovora o radu od 2. prosinca 2009., koji je tuženik dao tužiteljici i da joj radni odnos kod tuženika nije prestao, s time da se Ugovor o radu sklopljen između stranaka od 20. siječnja 2006. raskida s danom 30. travnja 2021., a tuženiku je naloženo da tužiteljici po osnovi naknade štete zbog sudskog raskida isplati iznos od 7.197,60 eur sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate te mu je naloženo da tužiteljici po osnovi naknade plaće isplati iznos od 40.424,23 eur sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (dijela glavnice) do isplate.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i rješenje kao i postupak koji im je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude i rješenja dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti sa izrekom presude i rješenja. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu pravovremenosti tužbe i djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takva utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a žalbena razlaganja tuženika koja se u osnovi svode na vlastitu, subjektivnu i pri tom pogrešnu ocjenu provedenog dokaznog postupka, nisu ih dovela u sumnju.

11. Budući da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 10. listopada 2024., povećala prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i 4. ZPP pravilno je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja, a koje rješenje određenim žalbenim navodima tuženik i ne osporava.

12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je Odlukom o otkazu Ugovora o radu od 2. prosinca 2009. godine tužiteljici otkazan Ugovor o radu iz razloga što je rješenjem HZMO od 8. lipnja 2009., koje je postalo pravomoćno 5. srpnja 2009. tužiteljici priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 28. travnja 2009. i da ju tuženik nema mogućnost rasporediti na drugo radno mjesto.,

- da je suglasnost na navedenu Odluku dao i sindikalni povjerenik LC.,

- da je prema Rješenju HZMO od 8. lipnja 2009. godine kod tužiteljice zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad i od 28. travnja 2009. godine priznato joj je pravo na invalidsku mirovinu time da je nalazom i mišljenjem vještaka nastala profesionalna nesposobnost za rad prema čl. 34 st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju,

- da je Rješenjem HZMO od 30. studenog 2009. tužiteljici određena visina invalidske mirovine time da je isplata počela 6. srpnja 2009.,

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava 30. prosinca 2009. (list 7-8 spisa),

- da iz sadržaja navedenog zahtjeva proizlazi da je tužiteljica dana 18. prosinca 2009. godine saznala da više nema status osigurane osobe kod tuženika i da joj nije dostavljena nikakva odluka od strane poslodavca kojom bi se odlučivalo o njezinom radnopravnom statusu kojim je predložila tuženiku da joj dostavi svu relevantnu dokumentaciju koja se tiče njezinog radnopravnog statusa kod poslodavca konkretno dokumenta temeljem kojeg je izvršena odjava statusa osigurane osobe,

- da je tuženik 7. siječnja 2010. (list 8 spisa) odgovorio na navedeni zahtjev na način da je isti neosnovan obzirom da je tužiteljici priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i da je Ugovor o radu prestao sukladno čl. 103. st. 1. toč. 4. ZR/95,

- da je tužiteljica podnijela i zahtjev za zaštitu prava 26. veljače 2010. navodeći da je za odluku o otkazu saznala 12. veljače 2010. kada je tu odluku zaprimio njezin punomoćnik kao prilog uz odgovor na tužbu.

13.1. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužiteljica u konkretnom slučaju postupala u skladu s odredbama važećeg ZR/95 te je u svrhu zaštite svojih prava pravovremeno poduzela sve pravne dispozicije te je tako nakon što je dana 18. prosinca 2009. saznala da više nema status osigurane osobe pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno da su joj povrijeđena prava iz radnog odnosa, dana 30. prosinca 2009. podnijela tuženiku Zahtjev za ostvarenje prava (list 6-7 spisa) u kojem je više puta jasno i nedvosmisleno navela da joj nije dostavljena nikakva odluka te je izrijekom od tuženika kao poslodavca zatražila da joj se u ostvarenju njenih prava dostavi sva relevantna dokumentacija.

13.2. Tuženik se dopisom od 7. siječnja 2010., koji je punomoćnik tužiteljice zaprimio 8. siječnja 2010. očitovao u vezi sa izloženim zahtjevom tužiteljice navodeći da je radni odnos tužiteljice prestao temeljem čl. 103. st. 4. ZR tj. dostavom pravomoćnog rješenja o umirovljenju zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a pri tom se tuženik u tom dopisu nije pozvao na Odluku o otkazu ugovora o radu od 2.prosinca 2009 niti je uz taj dopis dostavio istu punomoćniku tužiteljice. Dakle, takav sadržaj dopisa tuženika implicira da prethodnog otkaza od 2. prosinca 2009. nije ni bilo (jer bi ga u suprotnom u tom pisanom odgovoru sasvim sigurno apostrofirao) već da je radni odnos tužiteljici prestao bez volje poslodavca, ex lege - samim rješenjem o invalidskoj mirovini.

13.3. Obzirom na sadržaj odgovora tuženika tužiteljica je pravovremeno podnijela tužbu sudu osporavajući razloge prestanka radnog odnosa (dostava pravomoćnog rješenja o mirovini) koji je naveo tuženik u prethodno navedenom dopisu, a nakon što je tuženik tijekom ove parnice uz odgovor na tužbu dostavio sudu i tužiteljici i Odluku o otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2009, u odnosu na koju je utvrđeno da ju tužiteljica prije toga nikada nije osobno primila niti je bila upoznata sa sadržajem iste, tužiteljica je potom radi zaštite svojih prava postupila sukladno odredbama ZR/95 te je protiv iste podnijela zahtjev za zaštitu prava dana 26. veljače 2010. godine, dakle u roku iz čl. 126. st. 1. ZR-a te je potom pravovremeno zatražila sudsku zaštitu te je u predmetnom parničnom postupku uskladila tužbeni zahtjev u pogledu nedopuštenosti navedene odluke o otkazu i ostalih prava koja joj pripadaju zbog nezakonite odluke o otkazu.

14. Slijedom izloženog, tužiteljica je pravovremeno poduzimala sve dispozicije i stoga nije prekludirana u svojim pravima na sudsku zaštitu u odnosu na predmet spora.

15.1. Suprotno žalbenim navodima, tuženik nije dokazao da je tužiteljica odbila primitak Odluke o otkazu od 2. prosinca 2009. početkom prosinca 2009. u prostorijama tuženika i da je tada bila upoznata sa postojanjem i sadržajem te odluke, kako to neosnovano u žalbi ističe tuženik.

15.2. Na te žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je odredbama Pravilnika o radu tuženika propisana procedura postupanja tuženika kao poslodavca u slučaju kada radnik odbije primiti pisanu odluku u vezi s pravima i obvezama radnika, pa kada bi u konkretnom slučaju iskazi zakonske zastupnice tuženika OC na ročištu **.**.2011. i NC na ročištu 10. studenog 2011. bili istiniti onda je tuženik u skladu s čl. 49. st. 2. Pravilnika o radu tuženika trebao raspolagati sa zabilješkom o datumu pokušaja dostave/uručenja odluke tužiteljici, njezinom odbijanju primitka te odluke i isticanju iste na oglasnoj ploči tuženika, kako je to propisano odredbama navedenog Pravilnika, koji je sam tuženik dostavio u spis.

15.3. Naime, čl. 49. st. 2. Pravilnika tuženika propisano je da ako radnik odbije primiti pisanu odluku u vezi s njegovim pravima i obvezama, osoba koja je dostavlja o tome će sačiniti zabilješku uz naznaku datuma pokušaja dostave, a predmetnu će odluku istoga dana istaknuti na oglasnoj ploči tuženika te se prema st. 3. istog čl. smatra da je protekom posljednjeg dana roka od 5 dana od dana isticanja odluke na oglasnoj ploči tuženika, odluka uručena radniku.

16. Osim toga, tužiteljica je dokazala da je neistinita tvrdnja tuženika iz podneska od 21. studenog 2011. u privitku kojeg je dostavio presliku povratnice od 18. prosinca 2009. navodeći da njome potvrđuje da je tužiteljica zaprimila odluku o otkazu na adresi [adresa] jer iz kuverte od 17. prosinca 2009. preporučene oznake RA 10747996 9 HR koji broj odgovara broju na predmetnoj povratnici (dostavnici) od 18. prosinca 2009. koju je punomoćnik tužiteljice predao u spis na ročištu održanom dana 6. ožujka 2012. kao i iz dopisa od 17. prosinca 2009. koji se nalazio u navedenoj kuverti, proizlazi da istim tuženik poziva tužiteljicu dostaviti iskaznicu zdravstvenog osiguranja, a ne da joj dostavlja pobijanu odluku o otkazu.

17. Zbog izloženog, žalitelj žalbenim navodima o interpretaciji iskaza tužiteljice danog na ročištu dana 28. travnja 2021. od strane suda o tome da je u prostorijama tuženika tužiteljica odbila potpisati ponuđeni sporazumni raskid ugovora o radu, a ne odluku o otkazu, žalitelj nije doveo u sumnju zaključak suda da tužiteljica nije odbila primitak odluke o otkazu od 2. prosinca 2009. u prostorijama tuženika jer bi u protivnom tuženik zasigurno postupio u skladu odredbama vlastitog Pravilnika, a što je u konkretnom slučaju izostalo, a nije ju joj dostavio ni putem pošte, kako je to pravilnom ocjenom dokaza utvrdio i prvostupanjski sud.

18. Navedeni zaključci prvostupanjskog suda su pravilni, pa ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenih zaključaka žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju, a suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta u stanju spisa i rezultatima provedenog dokaznog postupka.

19. Imajući u vidu da je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu iz razloga jer je tužiteljici priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, što međutim samo po sebi prema odredbama ZR/95 ne predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, a čl. 192. Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je bio na snazi u vrijeme kada je donesena pobijana odluka o otkazu od 2.12.2009. jasno je navedeno da iznimno od odredbe čl. 103. st. 1. toč. 4. ZR, ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

20. Nadalje, polazeći od sadržaja odredbe čl. 113. ZR/95 koja regulira opravdane razloge za otkaz ugovora o radu i činjenice da u odluci o Otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2009. nije navedeno da tužiteljica nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz) već je izrijekom navedeno da se ugovor otkazuje iz razloga priznanja prava na invalidsku mirovinu te se tek općenito navodi da poslodavac nije u mogućnosti radnika rasporediti na drugo radno mjesto sukladno njegovoj školskoj spremi, a uzimajući u obzir njegovu bolest, bez navođenja konkretnih i stvarnih razloga koji bi opravdavali odluku o redovitom otkazu ugovora o radu iz osobno uvjetovanih razloga, u tom smislu pravilno je zaključio prvostupanjski sud da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je postupio u skladu s čl. 77. i 78. ZR/95 na način da je u pisanom obliku ponudio tužiteljici sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je ona sposobna, koji što je više moguće, odgovaraju poslovima na kojima je tužiteljica prethodno radila odnosno da je prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici proveo postupak propisan odredbama ZR/95 jer nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, o čemu se u pobijanoj odluci o otkazu ništa ne govori. Osim toga, u konkretnom je slučaju pobijanom odlukom o otkazu tužiteljici radni odnos prestao danom donošenja odluke o otkazu, dakle bez otkaznog roka, iz kojeg razloga je odluka također nedopuštena jer je po svojim posljedicama, jednostranom odlukom poslodavca, bez uporišta u odredbama ZR izjednačena s posljedicama odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

21. Slijedom izloženog, prvostupanjski sud je za svoje odluku da je tužba tužiteljice pravovremena jer je podnesena u roku iz čl. 126 st. 1. i 2. ZR i da je pobijana odluka o otkazu nedopuštena dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a pravilna je i zakonita i prvostupanjska presuda u preostalom pobijanom dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, koju tuženik određenim žalbenim navodima i ne osporava.

22. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini troškova (čl. 155. ZPP-a).

23. Tuženik nije uspio sa podnesenom žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška sastava odgovora na žalbu iz razloga što taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka sukladno čl. 155. ZPP-a.

24. Stoga, je žalbu tuženika protiv rješenja valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao stavku I. izreke presude te sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić