REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1464/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Denis Meczner, odvjetnik u Samoboru, protiv tuženika Erste & Steiermarkische S-Leasing d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB 46550671661, zastupanog po Ivanu Dilberu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 18. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, te presude javno objavljene 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio članka VI. Ugovora o operativnom leasingu br. 25004/08, sklopljen između tužitelja kao korisnika leasinga i tuženika kao davatelja leasinga, kojom je ugovoreno da korisnik sva plaćanja u korist leasinga u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za CHF Erste & Steiermärkische Bank d.d. važećem na dan plaćanja koji glasi cit:

„Leasing obrok, pojedinačno: 421,78 CHF

Leasing obrok, ukupno: 25.306,72 CHF

Jamčevina (25,00%) 6.780,77 CHF

Trošak obrade ugovora: 2,00% 542,46 CHF

Naknada za leasing ukupno:25.849,18 CHF

Ugovorna valuta: CHF

Sva plaćanja u korist Davatelja leasinga vrše se u kunama prema tečaju: Pr. teč. CHF Erste & Steiermärkische Bank d.d. na dan uplate….“.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., [adresa], OIB: 46550671661, da isplati tužitelju GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove CHF valutne klauzule u ukupnom iznosu od 4.568,11 EUR (četiritisućepetstošezdesetosameura- jedanaestcenti), zajedno sa tijekom zakonske zatezne kako slijedi na:

Iznos od 400,16 EUR od dne 06.02.2008.g.

Iznos od 9,21 EUR od dne 17.03.2008.g.

Iznos od 6,52 EUR od dne 16.04.2008.g.

Iznos od 0,36 EUR od dne 17.09.2008.g.

Iznos od 15,90 EUR od dne 22.10.2008.g.

Iznos od 18,22 EUR od dne 18.11.2008.g.

Iznos od 6,63 EUR od dne 17.12.2008.g.

Iznos od 36,27 EUR od dne 15.01.2009.g.

Iznos od 41,34 EUR od dne 19.02.2009.g.

Iznos od 25,90 EUR od dne 16.03.2009.g.

Iznos od 29,56 EUR od dne 16.04.2009.g.

Iznos od 24,11 EUR od dne 25.05.2009.g.

Iznos od 25,81 EUR od dne 19.06.2009.g.

Iznos od 25,51 EUR od dne 23.07.2009.g.

Iznos od 25,14 EUR od dne 19.08.2010.g.

Iznos od 27,33 EUR od dne 09.09.2009.g.

Iznos od 22,47 EUR od dne 21.10.2009.g.

Iznos od 26,58 EUR od dne 16.11.2009.g.

Iznos od 25,61 EUR od dne 17.12.2009.g.

Iznos od 34,45 EUR od dne 19.01.2010.g.

Iznos od 36,90 EUR od dne 17.02.2010.g.

Iznos od 38,44 EUR od dne 17.03.2010.g.

Iznos od 43,24 EUR od dne 21.04.2010.g.

Iznos od 50,41 EUR od dne 19.05.2010.g.

Iznos od 54,73 EUR od dne 18.06.2010.g.

Iznos od 65,40 EUR od dne 22.07.2010.g.

Iznos od 67,23 EUR od dne 19.08.2010.g.

Iznos od 74,64 EUR od dne 20.09.2010.g.

Iznos od 70,95 EUR od dne 20.10.2010.g.

Iznos od 96,27 EUR od dne 21.12.2010.g.

Iznos od 96,27 EUR od dne 21.12.2010.g.

Iznos od 90,78 EUR od dne 17.01.2011.g.

Iznos od 85,29 EUR od dne 16.02.2011.g.

Iznos od 90,50 EUR od dne 22.03.2011.g.

Iznos od 87,35 EUR od dne 18.04.2011.g.

Iznos od 102,61 EUR od dne 19.05.2011.g.

Iznos od 118,87 EUR od dne 21.06.2011.g.

Iznos od 148,23 EUR od dne 18.08.2011.g.

Iznos od 123,28 EUR od dne 19.09.2011.g.

Iznos od 107,77 EUR od dne 20.10.2011.g.

Iznos od 107,64 EUR od dne 20.10.2011.g.

Iznos od 113,92 EUR od dne 15.12.2011.g.

Iznos od 113,92 EUR od dne 15.12.2011.g.

Iznos od 125,72 EUR od dne 19.01.2012.g.

Iznos od 128,17 EUR od dne 16.02.2012.g.

Iznos od 127,46 EUR od dne 19.03.2012.g.

Iznos od 126,27 EUR od dne 17.04.2012.g.

Iznos od 128,94 EUR od dne 15.05.2012.g.

Iznos od 130,23 EUR od dne 19.06.2012.g.

Iznos od 126,42 EUR od dne 18.07.2012.g.

Iznos od 125,20 EUR od dne 15.08.2012.g.

Iznos od 116,77 EUR od dne 17.09.2012.g.

Iznos od 127,02 EUR od dne 19.10.2012.g.

Iznos od 128,60 EUR od dne 15.11.2012.g.

Iznos od 125,01 EUR od dne 12.12.2012.g.

Iznos od 118,49 EUR od dne 16.01.2013.g.

Iznos od 122,09 EUR od dne 08.02.2013.g.

pa sve do isplate, po stopi koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, od dana 01.08.2015.g. do dana 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tnih poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženika s osnove razlike u jamčevini u iznosu od 1.582,68 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2013 do isplate.

IV. Nalaže se Tuženiku Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., [adresa], OIB: 46550671661, naknaditi tužitelju GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.765,45

EUR (tisućusedamstošezdesetpeteuračetrdesetpetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je, dana 05.02.2008.g. kao primatelj leasinga, sklopio s tuženikom, kao davateljem leasinga, Ugovor o operativnom leasingu br. 25004/08, a uz koji su sastavni dio činili i Opći uvjeti uz ugovore o operativnom leasingu ( u daljnjem tekstu: „Ugovor o leasingu“). Tuženik da je temeljem Ugovora o leasingu financirao pribavljanje objekta leasinga u iznosu od 20.342,30 CHF prema prodajnom tečaju za CHF Erste & Steiermärkische Bank d.d. na dan uplate, dok je člankom V. određen 60 obroka plaćanja, po jedan na mjesečnoj razini, a člankom VI. su određeni neto iznosi leasing naknada. Odredba članka VI. Ugovora o leasingu kojom je ugovoreno da korisnik leasinga mora sva plaćanja vršiti u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Erste & Steiermärkische Bank d.d. za CHF važećem na dan plaćanja, da je ništetna. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja, imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, a potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. da je utvrđeno da su osam najvećih banaka Republike Hrvatske povrijedile kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, jer su zaključivale ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je dana 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora da nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, to da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Jednako tako da je i Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet EA protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. Stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena CHF valutna klauzula ništetne, to da se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik da nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o CHF valutnoj klauzuli, tužitelj da je preplatio iznos od 31.273,83 HRK/4.150,75 EUR, stoga tužitelj potražuje isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika o CHF valutnoj klauzuli u odnosu na početan tečaj CHF-a. Obzirom na navedeno, a uvažavajući činjenicu da je tužitelju temeljem Ugovora o kreditu isplaćen iznos od 92.677,48 HRK, to je mjesečni anuitet tužitelja, temeljem Simuliranog otplatnog plana u kunama, tijekom cijelog razdoblja kredita trebao iznositi 2.344,33 HRK. Stoga da je tuženik sukladno članku 323. ZOO- a na ime preplate dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene kao ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu u ukupnom iznosu od 31.273,83 HRK/4.150,75 EUR zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate specificirano kako slijedi na:

1.2. Dio odredbe čl. VI. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 2,00% od iznosa kredita u visini od 542,46 CHF uvećan za 22% PDV-a, koji konkretno iznosio 3.015,09 HRK/400,17 EUR da je također ništetna. Navedena naknada da je ugovarana na potpuno netransparentan način, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga. Tužitelj kao potrošač da nikada nije zaprimio troškovnik koji bi opravdavao takvu naknadu ili dali bilo kakav temelj tužitelju kao potrošaču, da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sam procijeni je li mu povoljnije uzeti kredit upravo kod tuženika kao trgovca. Tuženik da je navedenu naknadu obračunao odmah po isplati kredita i na taj način tužitelju kao potrošaču ustegnula iznos od 3.015,09 HRK/400,17 EUR, stoga tužitelj potražuje navedeni iznos zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate od dana 06.02.2008.g. Pravni temelj navedene ništetnosti tužitelj crpi u presudi suda Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C- 259/19. Naime procjena nepoštenosti odredaba koja se provodi u skladu s odabranim općim kriterijima, posebno u prodaji ili pružanju javnih usluga gdje se usluge pružaju kolektivno, u obzir se uzima čimbenik solidarnosti među korisnicima i to na način da se mora upotpuniti tako da se najprije općenito ocijene različiti uključeni interesi jer to predstavlja uvjet o dobroj vjeri. Prodavatelj robe ili pružatelj usluga ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa. Tako prilikom donošenja procjene o dobroj vjeri, posebnu pozornost treba posvetiti: jačini polazišta pregovaračkih strana, zatim je li potrošač bio naveden da prihvati odredbu i je li roba ili usluga prodana ili pružena na temelju posebne narudžbe potrošača. Sukladno članku 4. stavak 2. Direktive 93/13 da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Sukladno gore citiranoj presudi suda Europske Unije, provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška. Sud EU da je navedenim presudama presudio da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” moraju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, kao što je u konkretnom slučaju odredba naknadama kredita, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Sud EU da je u predmetu C-224/19 potvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

1.3. Slijedom svega navedenog, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 22. studenog 2024. (listovi 193-194 spisa), tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci pod točkama I. i II, te zahtijeva naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 25004/08 od 5. veljače 2008. godine (dalje u tekstu: Ugovor o leasingu) i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u, a kojim odredbama je ugovoreno plaćanje svih obveza tužitelja u kunama prema prodajnom tečaju CHF ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (dalje u tekstu: Erste banka) na dan uplate na žiro račun kao i u dijelu koji se odnosi na trošak obrade ugovora od 2,00% odnosno 542,46 CHF, ta da s osnove navodno ništetnih odredbi zahtijeva isplatu iznosa od 4.550,92 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa sve do isplate. U bitnome u tužbi da tužitelj ističe da bi navedene odredbe bile ništetne iz razloga što su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pri čemu se tužitelj poziva na kolektivnu zaštitu iz spora koji se u odnosu na ugovore o kreditu vodio protiv osam tuženih banaka (P-1402/2012).Tuženik ističe da u cijelosti osporava tužbu (osnovanost i visinu) i postavljene tužbene zahtjeve tužitelja i to s više osnova. Što se tiče statusa tužitelja kao potrošača, navodi da odredba članka 3. stavka 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP/07) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača da moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Obzirom na navedeno, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Što se tiče valutne klauzule vezane uz CHF, tuženik navodi da se tužitelj u tužbi poziva na presude iz kolektivnog postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12, a vezano za valutnu klauzulu švicarskom franku. Tuženik ističe da navedene odluke nisu relevantne za ovu pravnu stvar. Naime, kolektivni postupak da se vodio vezano za valutnu klauzulu u švicarskom franku vezano za Ugovore o kreditu u CHF i to protiv osam tuženih banaka, dok predmetom tog postupka ni u jednom dijelu nije bio niti jedan ugovor o leasingu (bilo financijski, bilo operativni), niti je bilo koje leasing društvo, a kamoli tuženik bio stranka tog postupka. Odredbom čl. 138.a ZZP/07 da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, uvjet za proširene granice subjektivne pravomoćnosti iz kolektivnog postupka jest da se kolektivni postupak vodio protiv ovdje-tuženika te da su predmetom tog kolektivnog postupka bili ugovori o leasingu koje sklapa tuženik. Osim toga, tuženik ukazuje da ne postoji identitet između ugovora o leasingu i ugovora o kreditu. Naime, ugovor o leasingu da je ugovor sui generis kojim davatelj leasinga pribavlja objekt leasinga na način da od dobavljača objekta leasinga kupnjom stekne pravo vlasništva na objektu leasinga, te primatelju leasinga odobrava korištenje tog objekta leasinga kroz određeno vrijeme, a primatelj leasinga se obvezuje za to plaćati naknadu, dok se kod ugovora o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik da se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Isto tako, ukazuje se da je Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Revd 2379/21 jasno utvrdio da se tužitelji u postupcima protiv leasing društava ne mogu pozivati na kolektivnu zaštitu. Stoga da su, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti neosnovani navodi tužitelja iz tužbe kako se na ovaj ugovorni odnos mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom postupku na bilo koji način te se stoga tužitelj neosnovano poziva na te odluke. Nadalje, tužitelj da podnesenom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o leasingu kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF. Tuženik prije svega ukazuje da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Naime, odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) propisano je: ”Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.” Dakle, u hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova da je dopušteno ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule da proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u pravnom prometu stoga da slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već da je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj da je potpisom Ugovora o leasingu prihvatio takvu obvezu i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule da je u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o operativnom leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula da može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula da je stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Prema tome, tuženik tvrdi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, niti se ona može smatrati ništetnom.O isključenju mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, tuženik da je već ranije osporio da bi tužitelj u ovoj pravnoj stvari uživao pravnu zaštitu s osnove ZZP/07, jer je na tužitelju teret dokaza da je predmetni Ugovor o leasingu sklopio za potrošačke potrebe. Međutim, sve i kada bi se ovaj ugovor promatrao kao potrošački ugovor, tuženik ističe da se i u tom slučaju, a sukladno ustaljenoj praksi Suda EU oko tumačenja Direktive 93/13/EEZ, ne može smatrati da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, pa time i ništetna. Sud EU da je u više svojih odluka, a osobito u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine, iznio pravni stav koji bi, kada bi se primijenio na odredbu čl. 22. ZOO-a i ovaj ugovorni odnos, zapravo značio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o leasingu isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO- a. U slučaju da bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi ipak bilo moguće ispitivati (ne)poštenost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, tuženik ističe da je odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.Tuženik smatra da navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ispunjava sve zahtjeve iz odredbe čl. 99. ZZP/07, pa stoga ističe da i s ove osnove sud ne bi bio ovlašten provesti test nepoštenosti odnosno utvrđivati je li ta odredba nepoštena s aspekta odredbi o zaštiti potrošača. Međutim, sve i kada bi sud smatrao da bi bio ovlašten provoditi test nepoštenosti, tuženik smatra da je prilikom provođenja tog testa dužan, a kako to propisuje odredba čl. 98. ZZP/07, uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, te uzeti u obzir je li, a kako to propisuje odredba čl. 96. ZZP/07, uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Predmetni Ugovor o leasingu zaključen je 2008. godine, dakle u vrijeme kada nisu postojale nikakve naznake na planu svjetske ekonomije koje bi upućivale na to da postoje okolnosti koje bi eventualno bitno utjecale na porast vrijednosti švicarskog franka. Naime, u duhu odredbi ZZP/07, prilikom utvrđivanja nepoštenosti neke odredbe potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, pa tako i okolnost je li bila uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

2.1. Tuženik dodatno ukazuje kako je predmetnim Ugovorom o leasingu kao instrument osiguranja ugovorena i jamčevina u visini od 25,00% iznosa ukupne naknade leasinga, te je u trenutku ugovaranja iznosila 6.780,77 CHF. I na navedenu jamčevinu primjenjivala se valutna klauzula u CHF-u, a čije utvrđenje ništetnim tužitelj zahtijeva u ovom postupku. U trenutku uplate sredstava jamčevine na dan 6. veljače 2008. godine u iznosu od 6.780,77 CHF, kunska protuvrijednost je iznosila 30.892,51 HRK (CHF 6.780,77 x 4,55 – prodajni tečaj Erste banke), odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 4.100,14 EUR, dok je u trenutku isplate, odnosno vraćanja jamčevine tužitelju dana 20. veljače 2013. godine iznos od 6.780,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti iznosio ukupno 42.817,20 HRK, odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 5.682,82 EUR (CHF 6.780,77 x 6,31 – prodajni tečaj Erste banke). Iz ranije navedenog, tuženik tvrdi da je razvidno da je tužitelj prilikom isplate predmetne jamčevine profitirao na povećanju tečaja CHF i to u iznosu od 1.582,68 EUR (11.924,70 HRK), pa se stoga opravdano postavlja pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj navodno preuzeo sklapanjem predmetnog Ugovora o leasingu. Iz svih gornjih tvrdnji da proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika itekako je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je i profitirao ugovaranjem jamčevine kao instrumenta osiguranja. Stoga tuženik, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je isplaćena, odnosno vraćena tužitelju iznosila 1.582,68 EUR (11.924,70 HRK) više nego u trenutku kada je sklopljen Ugovor o leasingu, te predlaže naslovnom sudu da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika i to u iznosu od 1.582,68 EUR (11.924,70 HRK) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 21. veljače 2013. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice. Tvrdi da je, kao pravni učinak ništetnosti, odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga, obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovoreni parametar (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate leasing obroka tužitelj profitirao na vraćanju jamčevine po višem tečaju od onoga koji je bio inicijalno ugovoren.

2.2. Što se tiče ništetnosti odredbe čl. VI. Ugovora o leasingu u onom dijelu u kojem se navode troškovi obrade u visini od 2% (542,46 CHF), tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik prije svega ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza primatelja leasinga za plaćanjem naknade jasna, lako uočljiva i razumljiva te je na takvu ugovornu odredbu tužitelj pristao potpisom Ugovora o leasingu. Tuženik ističe i da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje troška obrade ugovora, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik da je tužitelja o obvezi plaćanja tzv. troška obrade informirao i tijekom pregovora oko sklapanja ovog Ugovora o leasingu na način da je s tužiteljem jasno iskomunicirana obveza plaćanja predmetnog troška, i to iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja istoga. Drugim riječima, tužitelj da ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem troškova obrade. Dodatno napominje da trošak obrade, predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja), a isti je pokrivao troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama itd.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ŠA protiv CIB Bank Zrt.). Prema odluci Suda EU , čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud da svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Konačno, ugovaranje “troškova obrade” da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. O navedenom da se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu , gdje je zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU da tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Tuženik, nadalje, navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, pa stoga obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu i naplate naknade za troškove obrade, zaključci Suda EU u navedenom predmetu nisu primjenjivi u ovome slučaju. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito, odnos naplaćenog troška i odobrenog iznosa leasinga, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu, tuženik tvrdi da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba bila nepoštena i bez pravnog učinka.

2.3. Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o leasingu u zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a da je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a da je propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti petogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio. Sve obveze tužitelja po ovom najmu da su otplaćene još 2013. godine, pa stoga cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od pet godina (čak i deset) od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.4. Tuženik opreza radi ističe i da bi tužitelj imao pravo potraživati kamate tek od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćene leasing rate i troška obrade. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) da je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o operativnom leasingu broj 25004/08 od 5. veljače 2008. (list 10. – 11. spisa), Opće uvjeti ugovora o operativnom leasingu (list 12. – 17. spisa), Obavijesti o promjeni leasing obroka (list 18.-25. spisa), Popis svih uplata Ugovoru o operativnom leasingu br. 25004/08 (list 26.-27. spisa), Raspored plaćanja po ugovoru o operativnom leasingu br. 25004/08 (list 28. -37. spisa), Simulirani otplatni plan u kunama (list 38. - 39. spisa), Analitičku karticu konta za period od 1.1.2000. do 8.12.2023. (list 59. -60. spisa), saslušao je tužitelja kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Zrinku Ručeviću.

4. U ovom postupku između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj i tuženik 5.02.2008. zaključili Ugovor o operativnom leasingu br. 25004/08, a uz koji su sastavni dio činili i Opći uvjeti uz ugovore o operativnom leasingu, temeljem kojeg je tužitelj financirao pribavljanje objekta leasinga u iznosu od 20.342,30 CHF s rokom otplate 60 mjeseci, te kojim je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim obrocima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju za CHF Erste & Steiermärkische Bank d.d. na dan uplate

- da je svrha navedenog Ugovora o leasingu bila financiranje troškova kupnje osobnog automobila: KIA SPORTAGE EXACTIVE PLUS 2,0 GAS 4X2,

- da je predmetni kredit isplaćen prema dobavljaču 6. veljače 2008.

- da je predmetnim Ugovora o leasingu ugovorena jamčevina u iznosu od 6.780,77 CHF

- da je predmetnim Ugovora o leasingu ugovorena i jednokratna naknada za obradu kredita od 2,00 %, tj. u iznosu od 542,46 CHF 25.

5. Između stranaka je sporno:

- je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu imao svojstvo potrošača u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o leasingu koima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te naknada za obradu kredita, ništetne

- da li se na ovdje tuženika, kao davatelja leasinga, mogu primijeniti utvrđenja iz sudskog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača vođenog između pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a u ugovorima o kreditima koje su zaključivale tužene banke u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008.

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o leasingu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate leasinga

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o leasingu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, pravo na povrat tog iznosa

- je li je nastupila zastara utuženih potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene novčane iznose

- ima li tuženik, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o leasingu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, s utuženom tražbinom tužitelja, pravo na prebijanje svoje tražbine s osnove razlike između iznosa jamčevine plaćene od strane tužitelja i jamčevine koja mu je vraćena.

6. U odnosu na sporno pitanje da li se prilikom utvrđenja naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora na ovdje tuženika, kao davatelja leasinga, mogu primijeniti utvrđenja iz naprijed navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, prije svega, navesti da je posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu. U konkretnom slučaju, sporni ugovor je sklopljen za operativni leasing, što je vidljivo iz samog naziva tog Ugovora. Operativni leasing predstavlja korištenje predmeta leasinga u njegovom najboljem vijeku trajanja, ali po isteku leasinga, ne stječe se pravo vlasništva nad objektom, u konkretnom slučaju vozilom. Leasing, pa tako i operativni leasing su propisani Zakonom o leasingu, a kada je konkretni ugovor o operativnom leasingu sklopljen, na snazi je bio Zakon objavljen u Narodnim novinama RH broj 135/06. Sukladno čl. 3. Zakona o leasingu, ovdje tuženik je bio registriran za obavljanje poslova operativnog leasinga. Konkretni Ugovor o operativnom leasingu ima sve odredbe propisane u čl. 36. i čl. 38. Zakona o leasingu. Člankom 39. Zakona o leasingu je određeno da se na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

7. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača tzv. Udruge Franak koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, pa stoga smatra da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutne nikakve veze sa tuženikom iz razloga što on nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, ali isto tako i iz razloga što on nije banka.

8. Po stavu ovog suda, točno je da tuženik nije banka, ali je financijska organizacija koja se bavi financiranjem i to putem leasinga što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužitelj potrošač kao fizička osoba, te se u konkretnom slučaju, prema sudskoj praksi, na njihov odnos primjenjuje kako Zakon o obveznim odnosima tako i Zakon o zaštiti potrošača. Također, tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja leasinga na svakodnevnoj razini komunicira s bankama, a uostalom i osnovala ga je Banka, te s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužitelja koji je fizička osoba, koji svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu.

9. U predmetnom Ugovoru, koji po svom sadržaju predstavlja tipizirani potrošački ugovor o financiranju putem leasinga, kakav ugovor su sklapale i pojedine banke koje su sudjelovale u svojstvu tuženika u parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, a ugovorena kamata i sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora i koje su izražene u valuti CHF (švicarski franak ) ispunjavaju se plaćanjem u valuti HRK (hrvatskim kunama ) koristeći prodajni tečaj CHF Erste & Steiermärkische Bank d.d. na dan uplata, što je jasno navedeno u samom Ugovoru, dakle, prema tečaju Erste & Steiermärkische Bank d.d. koja je ujedno osnivač ovdje tuženika i koja banka je bila jedna od tuženih banaka u postupku kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, tj. u tzv. Kolektivnoj tužbi potrošača.

10. Po stavu ovog suda, unatoč tome što tuženik nije jedna od banaka koje su sudjelovale i protiv kojih je donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom postupku, meritum presude iz kolektivnog postupka potpuno je primjenjiv i u konkretnom slučaju (zbog sličnih okolnosti slučaja ), jer je tuženik kao davatelj leasinga na potpuno jednak netransparentan način ugovorio valutnu klauzulu CHF, koje odredbe su ništetne zbog istih razloga kako je to utvrđeno u kolektivnom postupku za banke.

11. Što se tiče prigovora da tužitelj nije potrošač, sud je uvidom u sporni Ugovor utvrdio da je primatelj leasinga - tužitelj, naveden kao fizička osoba, a tuženik je davatelj leasinga, kao pravna osoba. U Ugovoru se ne navodi da bi sporno vozilo bilo kupljeno za potrebe obrta ili trgovačkog društva tužitelja i za obavljanje djelatnosti obrta ili trgovačkog društva, odnosno druge djelatnosti.

12. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13. Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o leasingu kao fizička osoba, a za kupnju vozila za osobne potrebe, što je utvrđeno i iz iskaza tužitelj kojeg je sud u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s ispravama koje prileže spisu. Nadalje, teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a tuženik navedeno ni na koji način nije dokazao.

14. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o operativnom leasingu koja se odnosi na valutnu klauzulu, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o operatvnom leasingu. Odredbom čanka 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

15. Nadalje, na predmetni ugovorni odnos sud je primijenio i odredbe članka 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, dalje u tekstu ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.

16. Na okolnost načina pregovaranja u fazi sklapanja predmetnih Ugovora, sud je proveo dokaz njegovim saslušanjem. Iz njegovog iskaza proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora imao potrebu kupiti automobil za svoje osobne potrebe, te je odlučio ishoditi novčana sredstva zaključenjem ugovara o leasingu te sam se u vezi toga obratio Leasing društvu koje je ovdje tuženik. Kada sam djelatnicima tuženika predočio svoje želje te kreditne sposobnosti, kao jedina moguća ugovora o leasingu za kupnju automobila ponuđen mu je ugovor vezan uz valutu CHF,. On je pristao na sklapanje takvog ugovora jer mi je neophodno bio potreban automobil za potrebe njegove obitelji. Nakon što su ugovorili osnovne elemente ugovora, uručen mu je pisani ugovor na unaprijed sastavljenom obrascu, te je išao ovjeriti potpis na istome kod javnog bilježnika. Nakon što mu je uručen pisani ugovor, nije imao mogućnost daljnjih pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Također, od strane djelatnika tuženika nije bio upozoren na mogućnost značajnijeg rasta tečaja CHF. Što se tiče ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ista je bila sastavni dio ugovora i nije imao mogućnost pregovarati u vezi te odredbe ili visine te naknade, a niti mu je obrazložen na što se točno odnose ti troškovi. Također je iskazao da je uplatio ugovorenu jamčevinu, ali ne sjeća da li mu je nakon otplate leasinga bila vraćena i u kojem iznosu. Također je iskazao da mu nije bilo rečeno prilikom sklapanja predmetnog ugovora koje valute štiti HNB u odnosu na kune. Također je iskazao da mu pojam valutne klauzule u trenutku sklapanja ugovora nije baš bio jasan, niti je znao da će mu rata leasinga ovisiti o kretanju tečaja CHF.

17. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, ocijenivši ga istinitim i vjerodostojnim jer je logičan i životno uvjerljiv, te mu ne proturječi niti jedan drugi provedeni dokaz.

18. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je njemu ugovor o leasingu ponuđenu auto kući gdje je namjeravao kupiti auto, te da je takav ugovor mogao prihvatiti ili ne, dakle nije mogao o ničemu pregovarati niti na ništa utjecati, te je utvrđeno da on nije niti bio kod tuženika.

19. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da predmetni ugovor o operativnom leasingu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kune, za razliku od tečaja EUR-a, odnosno, da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao odnosno da da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

20. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, odnosno vezano je i plaćanje pojedine mjesečne rate leasinga.

21. Slijedom navedenog, a na temelju provedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio ništetnom i bez pravnog učinka odredbu predmetnog Ugovora o vezanosti otplate za tečaj CHF jer je odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a propisano da ugovorna obveza, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno, odrediva, a prema odredbi čl. 272. st. 1. tog Zakona, predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok u ovom slučaju, Ugovor o leasingu ne sadrži potrebne parametre za odlučivanje o sklapanju ugovora u valuti CHF zbog čega je, u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO, navedena odredba ništetna.

22. Nadalje, prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je u čl. 10. st. 2. propisano da se primjenjuje na sve ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

23. Isto tako, kao što je već naprijed navedeno, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u Ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja Ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom Ugovoru, a i prilikom odobravanja financiranja leasingom, upozorio na sve poznate specifičnosti valutne klauzule CHF i isplate mjesečnih rata vezanih uz promjenu tečaja CHF, budući da niti iz Ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

25. Isto tako, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica s osnova leasinga veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze, kako pojedine mjesečne rate leasinga, tako i ukupni iznos plaćanja tuženiku.

26. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice s osnova leasinga kojeg tužitelj ima obvezu vratiti tuženiku kao davatelju leasinga i cijena.

27. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/07, pa su, sukladno odredbi čl. 90. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata iznosa financiranja leasingom uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te kojom je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita.

28. Isto tako, provedenim dokazima u ovom postupku utvrđeno je da je ništetna i odredba predmetnog Ugovora o leasingu kojom je ugovoren ulazna naknada za obradu zahtjeva.

29. Naime, i prilikom utvrđenja ništetnosti navedene odredbe valja primijeniti odredbu članka 81. ZZP/07 , važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom čl. 81. st. 2 ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP-a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

30. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

31. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) -, ovaj sud utvrđuje da je sporna odredba članka kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog leasinga tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade leasinga u visini od 2,00 % iznosa leasinga, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i čl. 90. stavak 1. ZZP/07, te članka 322. stavka 1. u vezi čl. 324. ZOO-a.

32. Na osnovu navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

33. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetno Ugovoru o operativnom leasingu, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO) kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i kojom je tužitelju naplaćena ulazna naknada za obradu kredita ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a.

34. Nadalje, kako je tuženik, kao novčarska institucija, nepošteni stjecatelj jer je sastavio Ugovor sa spornim nepoštenim odredbama, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a, na iznose plaćene po osnovi spornih ništetnih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa od strane tuženika.

35. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja s osnove navedenih ništetnih odredbi. Naime, prema odredbi čl. 255. ZOO-a, predmetno potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina,. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je upravo ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti spornih odredbi.

36. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja s osnove razlike iznosa jamčevine koji je tužitelj platio po tečaju CHF u odnosu na kune na dan uplate jamčevine i iznosa jamčevine koji je tužitelju vraćen po tečaju CHF u odnosu na kune na dan isplate, kojeg tužitelj potražuje u iznosu od 1.568,46 EUR, isti je u cijelosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je tuženik kriv za sklapanje ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, isti nema pravo na naknadu štete koja bi se sastojala od isplate po osnovi razlike između uplaćene i isplaćene jamčevine do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF. Isto tako, isplatom jamčevine u većem iznosu od koje je ista uplaćena, tužitelj nije ništa primio pa stoga niti ne postoji obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se, u konkretnom slučaju, ne može primijeniti ni odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a. 25.

37. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

38. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću d.o.o. iz Zagreba.

39. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 23.4.2024. proizlazi da visina iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2008.) do konačne otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 4.167,95 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm1' Tabele 1 nalaza.

39.1. Visina troška jednokratne naknade za obradu kredita koja je naplaćena tužitelju prilikom zaključenja predmetnog ugovora o operativnom leasingu iznosila je 661,80 EUR (konvertirani iznos), a isplaćena je 6. veljače 2008. godine.

40. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik istome, u podnesku od 4. lipnja 2025., u odnosu na računski dio, prigovorio da je u dijelu visine troška jednokratne naknade za obradu kredita vještak iskazao u iznosu od 661,80 eura, dok je ista iznosila 661,80 CHF.

41. Vještak se na ovaj prigovor tuženika očitovao u svojoj dopuni od 22. 8.2024. u kojoj je naveo kako je očitom omaškom naveo da se radi o iznosu u eurima, jer je notorno da je predmetni ugovor zaključen s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF. U smislu navedenoga, izmijenio je dano mišljenje u tom dijelu, tako da isto visina troška jednokratne naknade za obradu kredita koja je naplaćena tužitelju prilikom zaključenja predmetnog ugovora o operativnom leasingu iznosila je 661,80 CHF, a isplaćena je 6. veljače 2008., s kojim danom je prodajni tečaj Erste & Steiermarkische Bank d.d. za valutu CHF iznosio 4,55582 kn za 1 CHF, pa se radilo o iznosu naknade od 3.015,04 kn; iskazano u eurima, primjenom fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn), radi se o iznosu od 400,16 eura. U preostalom dijelu, vještak je u cijelosti osao kod utvrđenja i izračuna iz osnovnog nalaza i mišljenja danog u ovom predmetu.

42. Sud je ovako ispravljeni nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, te ga je u cijelosti prihvatio, s time što dio nalaza i mišljenje vještaka koji se odnosi na izračun razlike jamčevine sud nije uzeo u obzir jer je odbio kao neosnovanog tuženikov prigovor radi prebijanja s te osnove,

43. Prema tome, tuženik je s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezan uz CHF u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 4.167,95 EUR, a kao što je naprijed obrazloženo, sukladno čl. 1115. ZOO-a, tuženik ima pravo i na zakonske zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima , navedenoj u izreci presude.

44. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

45. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 4.568,11 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 7.2.2024., 31.5.2024. i 22.11.2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, za svaki, odnosno 200,00 EUR za svaki, za sastav podnesaka od 8.3.2024. i 2.7.2024., po Tbr. 7. st. 4. Tarife iznos od 25 bodova, odnosno 50,00 EUR, za svaki, što iznosi ukupno 1.600,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 165,45 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.765,45 EUR. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

50. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

U Pregradi, 1. travnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika