P-9/2025-29

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda mr.sc. Ani Nagy, u pravnoj stvari tužitelja SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKI FAKULTET, Zagreb, Horvatovac 102, OIB: 28163265527, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jagar & Grebenar iz Zagreba, Masarykova 15, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587, za MINISTARSTVO ZNANOSTI I OBRAZOVANJA, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB:49508397045, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete u iznosu od 1.660,20 eur, nakon glavne rasprave zaključene dana 28. veljače 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587, za MINISTARSTVO ZNANOSTI I OBRAZOVANJA, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB:49508397045, isplatiti tužitelju SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, PRIRODOSLOVNO- MATEMATIČKI FAKULTET, Zagreb, Horvatovac 102/a, OIB: 28163265527, iznos od 1.596,18 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 22.06.2021. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II./ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 53,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20.04.2021., te isplatu iznosa od 10,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20.04.2021., do isplate.

III./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.132,96 eura, s zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV./ Odbija s zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka na ime pristupa na ročište za objavu, u iznosu od 100,00 eura, uvećano za pdv od 25%, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 20.01.2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 23.12.2019. godine poslovni broj: Pr-809/19, koja je djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-663/20 od 15.07.2020. ovdje tužitelju naloženo isplatiti HŽ iz [adresa], iznos od 5.946,68 kn uvećano za zatezne kamate te daljnji iznos od 3.750,00 kn, na ime troškova postupka, uvećano za zatezne kamate. Iznos prema navedenoj presudi odnosi se na isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te na poslovima s izvorima opasnosti sukladno čl. 48. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata znanosti. Temeljem navedene presude HŽ je, kao ovrhovoditelj, dana

19.04.2021 i 21.06.2021 naplatila svoje potraživanje.

Vlada Republike Hrvatske je sklapanjem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje obvezala tužitelja, kao poslodavca, da svojem djelatniku isplati naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada odnosno na poslovima s izvorima opasnosti, a koja je sredstva tuženik, temeljem odredbi čl. 5., 107. i 109. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju bio dužan osigurati u državnom proračunu i doznačiti ih tužitelju. Navedeno tuženik nije učinio. Sukladno navedenom tužitelj je kao tuženik u postupku pred Općinskim radnim sudom poslovni br. Pr-809/19 predložio da se ovdje tuženika obavijesti o započetoj parnici kao bi se isti umiješao u parnicu.

HŽ je svoje pravo na isplatu naknade za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada ostvarila u sudskom postupku te prisilnom naplatom s računa tužitelja, a iz razloga tuženikova propuštanja ispunjenja zakonske obveze osiguranja sredstava za naknadu za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada i doznake istih tužitelju. Shodno navedenom tuženik je obvezi da po osnovi naknade štete u smislu odredaba čl. 1045., 1046., i 1090. Zakona o obveznim odnosima naknadi iznos tužitelju koji je potreban da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi bila da nije bilo propuštanja od strane tuženika.

Tužitelj je sukladno čl. 186. a Zakona o parničnom postupku, dana 14.08.2017. obratio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenje spora koji zahtjev je nadležno državno odvjetništvo otklonilo dopisom od 29.11.2021. Slijedom navedenog, tužitelj je podnio predmetnu tužbu te tužbeni zahtjev.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja.

Navodi kako nije sporno da se tužitelj obratio tuženiku temeljem čl. 186. a ZPP zahtjevom za mirno rješenje spora, koji je zahtjev odbijen.

Navodi kako je predmet spora potraživanje ustanove prema Republici Hrvatskoj te da se stoga ne radi o zahtjevu za naknadu štete, niti o regresnom potraživanju, već o izdatku za drugog "sui generis", pa pitanje zastare predmetnog potraživanja treba cijeniti kroz odredbu čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, primjenjujući pri tome opći zastarni rok od pet godina budući zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa koji je dospio zaključno s 16. veljače 2015., stoga je do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora odnosno 6. rujna 2021., istekao zastarni rok od pet godina pa je tužba u ovom predmetu podnesena izvan roka. Tuženica ističe da iako je Vlada Republike Hrvatske sklopila Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje nije postala poslodavcem, niti je postala osoba koju odredbe Kolektivnog ugovora obvezuju sukladno odredbi članka 192. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05-Odluka USRH dalje: ZR), na način da je obvezna ispuniti obveze iz Kolektivnog ugovora, a koje obveze je bio dužan ispuniti tužitelj.

Navodi kako je isplata dodatka na plaću za rad u posebnim uvjetima rada obveza poslodavca jer da je čl. 83. st. 1. i 3. ZR-a propisano da je poslodavac dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a plaća u tom smislu obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ii radniku za obavljeni rad.

Naknada za dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima rada, kako je bilo definirano granskim kolektivnim ugovorom, odnosila se na zaposlenike koji rade s izvorima opasnosti, odnosno rade na radnim mjestima koje je utvrdio sam poslodavac a u slučaju visokih učilišta, sukladno članku 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj: 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07- OUSRH, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14 i 60/15) akademska samouprava obuhvaća upravljanje resursima s kojima raspolažu visoka učilišta, a autonomija sveučilišta uključuje utvrđivanje obrazovnih, znanstvenih, umjetničkih i stručnih programa.

Osim toga, navodi da je iz dostavljene presude radnog suda vidljivo da je tužbeni zahtjev radnice tužitelja HŽ za isplatu dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada u razdoblju od svibnja 2014. do veljače 2015. prihvaćen pozivom na odredbe čl. 54. – 57. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje iz 2010., iako je taj kolektivni ugovor otkazan temeljem odluke tuženice od 27. prosinca 2013. s otkaznim rokom od 3 mjeseca, dakle, s pravnim učincima od 27. ožujka 2014. pa da nakon tog trenutka više nije bilo osnove za postupanje po tom kolektivnom ugovoru.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem spisu priležeće dokumentacije i to kako slijedi: odgovor od 29.11.2021., na zahtjev za mirno rješenje spora (list 5-9 spisa), preslika presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-663/2020-2 od 15. srpnja 2020. (list 10-14 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora (list 15-18 spisa), presliku presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-809//19-17 od 23.12.2019. (list 19-25 spisa), izvod s računa tužitelja (list 27-30 spisa), te preslika presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 276/2022 od 13. travnja 2022. (list 31-34 spisa), preslika presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2670/2019-2 od 25. svibnja 2021. (list 62-66 spisa) i Odluka o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od 27.12.2013. (list 68 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

5. Predmet ovog spora jest potraživanje tužitelja na ime naknade štete koja je tužitelju nastala uslijed obvezivanja tužitelja na plaćanje njegovoj radnici HŽ dodatka na plaću za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima odnosno na poslovima s izvorom opasnosti, sklapanjem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine, broj: 142/2010., 159/2013., dalje u tekstu: KU/10), bez da su se novčana za sredstva za tu namjenu osigurala u državnom proračunu i isplatila tužitelju, pri čemu je tužiteljeva radnica HŽ svoja potraživanja po osnovi neisplaćenog dodatka na plaću, temeljem prethodno ishođene pravomoćne presude, naplatila od tužitelja u postupku izvansudske ovrhe.

6. Među strankama nije sporno da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-809/19 od 23. prosinca 2019., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž R-663/20, od 15. srpnja 2020., naloženo tužitelju da HŽ isplati iznos od 5.946,68 kune sa zakonskim zateznim kamatama te iznos od 3.750,00 kuna na ime troškova postupka uvećan za zakonske zatezne kamate, te da tuženica nije u državnom proračunu za 2014. predvidjela sredstva za isplatu dodataka na plaću tužiteljevim radnicima za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima i poslovima s izvorima povećane opasnosti.

7. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva odnosno radi li se u konkretnom slučaju o naknadi štete ili o izdatku za drugoga sui generis, sporna je odgovornost tužitelja za naknadu štete te je li nastupila zastara predmetnog potraživanja.

8. Uvidom u presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-809/19 od 23. prosinca 2019. razvidno je da je radnica HŽ protiv svog poslodavca, ovdje tužitelja, pokrenula spor kako bi ostvarila svoja prava po osnovi dodatka na plaću za posebne uvjete rada za razdoblje počevši od 1. travnja 2014. do zaključno 22. siječnja 2015. a na temelju odredbe čl. 56. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine", broj: 142/10 dalje: KU ) te je njezin zahtjev prihvaćen pozivom na odredbe čl. 54., 55., 56., 57. i 58. st.3. KU-a.

Nadalje, iz citirane presude proizlazi kako, uslijed činjenice da je pravomoćnom presudom utvrđena nezakonitom Odluka Vlade RH o otkazu KU, smatra se da takva Odluka nije niti donesena, odnosno ista nije proizvela pravni učinak, što znači da sva pravila iz KU važe za čitavo utuženo razdoblje, odnosno sve do 22. siječnja 2015. obzirom na produženu primjenu pravila KU, pa dakle Odluka Vlade RH o otkazivanju KU nije relevantna budući je ista utvrđena nezakonitom, te je dakle u čitavom utuženom razdoblju bio na snazi KU, kojeg tuženik mora primjenjivati na sve svoje radnike.

Ovdje tuženica je u postupku poslovni broj Pr-809/19 koji se vodio pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu sukladno odredbi čl. 211. ZPP-a bila obaviještena o parnici, na koju se obavijest tužena nije očitovala, slijedom čega se u smislu odredbe čl. 208.a st. 1. i 2. ZPP-a u odnosu na tuženicu primjenjuje intervencijski efekt u pogledu utvrđenih činjenica u tom sporu.

9. Presudom Općinskog radnog suda poslovni broj Pr-8589/2014 od 29. siječnja 2018. utvrđeno je da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od 22. listopada 2010. (dalje: KU) nezakonita i nedopuštena te da se smatra da takva odluka nije niti donesena, odnosno nije proizvela pravni učinak. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2670/2019 od 25. svibnja 2021. ukinuta je presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-700/2018 od 4. prosinca 2018. i navedena prvostupanjska presuda te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U ponovljenom postupku donesena je presuda pod (novim) poslovnim brojem Pr-16194/2021, a što je ovaj sud utvrdio provjerom kroz eSpis aplikaciju, kojom presudom je utvrđeno da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od 22.10.2010. godine (NN 142/2010) objavljena 30.12.2013. godine u Narodnim novinama broj 159/2013. godine nezakonita i nedopuštena, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke, te je utvrđeno da je Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje (NN 142/2010) bio na snazi do 22.10.2014. godine. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je odlukom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-568/2024-2, od 15.10.2024. pa je dakle ista pravomoćna.

Prema stavu iznesenom u ukidnom rješenju drugostupanjskog suda donesenom u ovom postupku, pod poslovnim brojem Pž-2542/2024-2 od 5. prosinca 2024., pitanje zakonitosti otkaza Kolektivnog ugovora ne predstavlja prethodno pitanje o kojem bi ovisila odluka suda o zahtjevu postavljenom u ovom postupku. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeno je kako je pitanje zakonitosti otkaza Kolektivnog ugovora bilo prethodno pravno pitanje za parnicu koja se vodila između HŽ i ovdje tužitelja, koja je okončana pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-846/2019 po kojoj je tužitelj izvršio isplatu ovdje utuženog iznosa s osnove dodataka za posebne uvjete na temelju Kolektivnog ugovora, a da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja za naknadu štete prouzročene povredom zakonske obveze tuženika da osigura, odnosno, naknadi novčana sredstva koja je tužitelj isplatio svojem djelatniku, a temeljem činjeničnih navoda da je tuženik s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja sklopio Kolektivni ugovor na temelju kojeg je za tužitelja ugovorio i obvezao ga na plaćanje naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a da iz odredbi Zakona o visokim učilištima („Narodne novine“ broj: 96/93, 34/94, 21/95, 48/95, 29/96, 54/96, 128/99, 14/00, 26/00, 67/00, 94/2000, 129/00, 78/03 i 123/03) proizlazi da je osiguravanje novčanih sredstava za isplaćenu naknadu obveza tuženika.

Po shvaćanju prvostupanjskog suda, činjenica da je naknadno (bila) ukinuta pravomoćna odluka kojom je odluka o otkazu Kolektivnog ugovora, iz kojeg proizlazi pravo na isplatu naknade koja je predmet spora, utvrđena nezakonitom i nedopuštenom, a o kojoj činjenici ovisi pravilnost zaključaka radnog suda o vremenu važenja predmetnog Kolektivnog ugovora, s obzirom na valjanost otkaza, donesenog u parnici koja se vodila između tužitelja i njegove djelatnice, o kojoj je tuženica obaviještena u smislu odredbe čl. 211. ZPP-a, jest od utjecaja na donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari. Ovo stoga što, po shvaćanju ovog suda, prava stečena za vrijeme važenja određenog kolektivnog ugovora prestaju u trenutku prestanka važenja predmetnog kolektivnog ugovora (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-200/2021 od 25. svibnja 2021.). Stoga je, po prestanku važenja predmetnog Kolektivnog ugovora, prestalo pravo djelatnika na isplatu naknade predviđene ovim ugovorom, ali i obveza tužitelja kao poslodavca isplaćivati takvu naknadu, odnosno obveza tuženice tužitelju doznačivati sredstava za isplatu takve naknade, u vezi s kojom obvezom tuženice je i spor između stranaka u ovoj pravnoj stvari. Radi navedenog, prvostupanjski sud je (i) odlučio kao u rješenju poslovni broj P-157/2023 od 9. travnja 2024., koje je međutim ukinuto od strane višeg suda uz obrazloženje kako je to gore citirano.

Međutim, s obzirom da je u postupku ponovnog suđenja presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-16194/2021 od 23. travnja 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-568/2024 od 15. listopada 2024., pravomoćno ponovno utvrđeno da je Odluka tuženice od 27. prosinca 2013. o otkazu predmetnog Kolektivnog ugovora nezakonita i nedopuštena, to okolnost na koju upire tuženica tijekom ovog postupka, a vezano uz ranije revizijsko ukidanje prethodne pravomoćne presude, nije više od utjecaja na donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari. Dakle, prema pravomoćno utvrđenom stanju stvari, u spornom razdoblju Kolektivni ugovor nije prestao važiti temeljem otkaza tuženice. Dakle, tužitelj ovim tužbenim zahtjevom traži od tuženika da mu naknadi ona novčana sredstva koja je tužitelj za tuženika isplatio svojem djelatniku, a s obzirom na to da je upravo tuženik, a ne tužitelj, na temelju Zakona o radu te Zakona o plaćama u javnim službama s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja zaključio KU na temelju kojeg je za tužitelja ugovorio i obvezao ga na plaćanje naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a bez da je za tu namjenu tužitelju osigurao i isplatio odgovarajuća novčana sredstva, a što je bio dužan prema tada važećem Zakonu o visokim učilištima te tada važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.

U odredbi čl. 139. navedenog Zakona o visokim učilištima propisano je da Republika Hrvatska u državnom proračunu osigurava novčanu podlogu za rad javnih visokih učilišta, između ostalog plaće i naknade zaposlenika te materijalne troškove visokih učilišta. Imajući u vidu da je tuženik sklopio KU kojim je ugovoreno da radnici koji rade u posebnim uvjetima i s izvorima opasnosti imaju pravo na dodatak na plaću, tuženik je sukladno svojim zakonskim obvezama iz čl. 107. st. 1. i 2. i čl. 109. st. 1. i 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebao tužitelju doznačiti potrebna novčana sredstva za isplatu dodatka na plaću djelatniku tužitelja HŽ, a što nesporno nije učinio.

10. Uvidom u bankovne izvatke (list 27-30 spisa) razvidno je da je na teret računa tužitelja po gore citiranoj pravomoćnoj presudi u korist HŽ (poslovni broj Pr 809/19 od 23.12.2019.) dana 21.06.2021. naplaćen ukupni iznos od 12.026,41 kn/1.596,18 eur (3.969,71 + 1.321,3,6 + 440,32 + 1.390,91 + 4.904,11), te iz navedenih isprava proizlazi visina tužbenog zahtjeva.

11. Prema odredbi čl. 107. st. 1. točke 2. Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine", broj: 123/03, 105/04, 174/04, 02/07, 45/09, 63/11, 94/13 i 139/13) propisano je da se visoka učilišta, a među koje spadaju i sveučilišta te fakulteti kao njegove sastavnice (čl. 48. st. 1. i 2. tog Zakona), financiraju iz državnog proračuna. Odredbom čl. 109. st. 3. tog Zakona, propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupan iznos za njihov rad, a oni ih svojim proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke.

12. Nadalje u konkretnom slučaju relevantan je Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine", broj: 142/10, 159/13, dalje: KU iz 2010.), a koji je sklopljen između Vlade Republike Hrvatske i Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja te je u čl. 3. st. 1. KU-a navedeno da se isti primjenjuje u javnim znanstvenim institutima, javnim visokim učilištima, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Prema stavku 2. istoga članka KU može se primjenjivati i na ustanovama čija djelatnost osigurava cjelovitost i potrebni standard sustava visokog obrazovanja na području Republike Hrvatske, uz suglasnost Ministarstva i suglasnost Sindikata. Prema čl. 54. KU iz 2010. zaposlenicima za koje se temeljem Procjene opasnosti iz čl. 58. st. 1. KU-a i popisa radnih mjesta iz čl. 58. st. 3. KU-a utvrdi da rade u posebnim uvjetima rada, izloženi izvorima opasnosti i štetnim utjecajima rada pripada dodatak na plaću u visini 7% – 15% osnovice za izračun plaće u javnim službama.

13. Prema tome u konkretnom slučaju ne radi se o izdatku za drugoga sui generis, jer se ne radi o izdacima koje je tuženica neposredno bila dužna isplatiti tužiteljevim zaposlenicima, već upravo o izdatku koji je tužitelj bio dužan isplatiti svojim zaposlenicima jer sklopivši Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje tuženica je obvezala tužitelja kao poslodavca da svojim djelatnicima isplati naknadu za rad na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada, odnosno s izvorima opasnosti. Dakle, tužiteljeva obveza bila je isplatiti svojoj djelatnici dodatak na plaću, što je tužitelj i izvršio, no s s druge strane tuženica je mala obvezu doznačiti tužitelju sredstva iz državnog proračuna odnosno sredstva za tu namjenu predvidjeti u državnom proračunu, a što ista nije učinila. Na ovaj način tuženica je u odnosu na tužitelja počinila štetnu radnju i prouzročila mu štetu.

14. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

15. Dakle, djelatnica tužitelja HŽ je u radnom sporu poslovni broj Pr- 809/19 ishodila pravomoćnu presudu na osnovi koje je prisilno namirila svoju novčanu tražbinu te je naplatom dosuđenog novčanog iznosa tužitelju nastala materijalna (imovinska) šteta jer je došlo do umanjenja njegove imovine što je uzrokovano upravo propustom tuženika kao štetnika da tužitelju doznači novčana sredstva potrebna za isplatu dodataka u visini plaće radniku tužitelja.

Nadalje, visina štete od 12.026,41 kn/1.596,18 eur proizlazi iz isprava u spisu (bankovnog izvatka), a što tuženik tijekom postupka nije niti posebno osporavao već je samo paušalno u odgovoru na tužbi naveo kako osporava visinu tužbenog zahtjeva. Međutim, tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo na isplatu iznosa od 400,00 kn/53,09 eura jer je isti iznos Financijska agencija ustegnula na ime naknade za prisilnu naplatu osnove za plaćanje pa kako je tužitelj bio dužan dobrovoljno postupiti po pravomoćnoj presudi u odnosu na navedeni iznos od 400,00 kn/53,09 eur zahtjev nije osnovan jer u tom dijelu nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu. Također, nije osnovan niti zahtjev tužitelja za isplatom preostalog iznosa od 10,93 eur (1.607,11-1.596,18=10,93), budući tužitelj tijekom postupka nije dokazao štetu u ovom iznosu.

16. U pogledu prigovora zastare valja istaknuti kako se u smislu odredbe čl. 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete dakle u konkretnom slučaju od trenutka kada je imovina tužitelja umanjena za iznos predmetnih dodatak za plaću dakle od trenutka kada su predmetna sredstva ustegnuta sa računa tužitelja 21. lipnja 2021. Kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 20. siječnja 2023. nije protekao niti subjektivni niti objektivni rok zastare u smislu odredbe čl. 230. st. 1. i 2- ZOO-a, stoga prigovor zastare nije osnovan.

17. Slijedom navedenog tuženica je dužna tužitelju naknaditi štetu u iznosu od 1.596,18 eur, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

18. U smislu odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a kako predmetno potraživanje ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, već se odnosi na naknadu štete, primjenjuje se kamatna stopa za ostale odnose, a koju tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari osnovano potražuje od dana kada su ustegnuti svi iznosi (osim naknade za prisilnu naplatu) dakle od 21. lipnja 2021.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine", broj 138/2023 - dalje: Tarifa). Naime tužitelj u predmetnom sporu nije uspio tek u razmjerno neznatnom dijelu (uspio je sa 96,14 % zahtjeva) stoga ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

20. Prema tome tužitelju su priznati troškovi:

- sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 28 Tarife),

- sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife);

- sastava podnesaka od 18.03.2023. i 13.06.2023. u iznosu od po 50,00 eura (Tbr. 8/4 Tarife);

- sastava podnesaka od 11.04.2023., 13.09.2023., 09.02.2024. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife);

- zastupanja na ročištima 20.02.2024. i 28.02.2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife);

- sastava žalbe na rješenje o prekidu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 10/4 Tarife); te što ukupno iznosi 1.600,00 eura, a što uvećano za pdv od 25% iznosi 2.000,00 eura. Nadalje je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 2.132,96 eura, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu u visini od 100,00 eura uvećano za pdv od 25% obzirom isti prema mišljenju ovog suda nije bio potreban za vođenje postupka, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu 1. travnja 2024.

SUDAC:

mr.sc. Ana Nagy

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 1, 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 11 ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467 st. 1 ZPP).