Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4093/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TO, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po posebnom skrbniku BO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], obojica zastupani po punomoćniku Ivici Barbiru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472465976, (kao pravnog slijednika Jadranskog osiguranja d.d., OIB 9447245976, Zagreb, Listopadska 2,) zastupanog po punomoćniku Krešimiru Franji Šenjuga, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj Pn-449/2019-54 od 12. srpnja 2023., ispravljene rješenjem istog suda, poslovni broj Pn-449/2019-158 od 8. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj Pn- 449/2019-54 od 12. srpnja 2023., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj Pn- 449/2019-158 od 8. kolovoza 2023., u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III., zatim dijelu toč. IV. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu materijalnih troškova u iznosu od 955,00 EUR[1] /7.195,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 463,56 EUR/3.492,72 kn od 17.8.2016. do isplate, na iznos od 463,56 EUR/3.492,72 kn od 31.7.2016. do isplate, na iznos od 13,94 EUR/105,00 kn od 16.9.2016. do isplate i na iznos od 13,94 EUR/105,00 kn od 22.8.2016. do isplate, te pod toč. V. izreke.

II. Djelomično se preinačuje ista ispravljena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. IV. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu materijalnih troškova u daljnjem iznosu od 409,28 EUR[2] /3.083,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 198,67 EUR/1.496,88 kn od 17.8.2016. do isplate, na iznos od 198,67 EUR/1.496,88 kn od 31.7.2016. do isplate, na iznos od 5,97 EUR/44,98 kn od 16.9.2016. do isplate i na iznos od 5,97 EUR/44,98 kn od 22.8.2016. do isplate, te se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje ista ispravljena prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod toč. V. izreke.

IV. Preinačava se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod. toč. VI. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 2.886,49 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d. naknaditi tužitelju TO daljnji iznos parničnog troška u iznosu od 2.886,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova podnesenih žalbi i odgovora na žalbe, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 118.657,18 EUR/894.022,52 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2017. do isplate (toč. I. izreke), te na ime tuđe pomoći i njege iznos od 36.566,60 EUR/275.511,04 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. II. izreke), kao i plaćati tužitelju rentu na ime tuđe pomoći i njege iznos od 668,92 EUR/5.040,00 kn mjesečno počevši od 1. listopada 2022. pa nadalje dok za to bude postojala potreba, najkasnije do svakog 5-tog u mjesecu za prethodni mjesec zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime materijalnih troškova iznos od 1.364,28 EUR/10.279,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. IV. izreke. Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje iznos od 99.008,23 EUR/745.977,51 kn (do utuženih 60.468,51 EUR/455.600,00 kn na ime neimovinske štete sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 2017. do isplate, iznos od 23.901,91 EUR/180.100,89 kn (do utuženih 60.468,51 EUR/455.600,00 kn) na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. veljače 2017. do 31. rujna 2022., iznos od 220,31 EUR/1.660,00 mjesečno na ime rente za tuđu pomoć i njegu počevši od 1. listopada 2022. do isplate, te na ime materijalnih troškova iznos od 214,61 EUR/1.617,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 10.8.2016. do isplate, na iznos od 257,54 EUR/1.949,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15.9.2016. do isplate, na iznos od 214,61 EUR/1.617,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 11.7.2016. do isplate i iznos od 146,53 EUR/1.104,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.6.2016. do isplate, kao neosnovan (toč. V. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 24.567,24 EUR/185.101,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2023. do isplate (toč. VI. izreke).

2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II., III. IV. i VI izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine," broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u tom pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Tužitelj istu presudu žalbom pobija u odbijajućem dijelu pod toč. V. izreke i u dijelu toč. VI. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa iz svih žalbenih razloga, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate i uz naknadu troškova žalbe.

4. U svojim odgovorima na žalbe stranke osporavaju osnovanost žalbenih navoda suprotne strane i predlažu žalbu druge strane odbiti, uz naknadu troškova podnesenih odgovora na žalbe.

5. Žalbe su djelomično osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio ozljeđivanjem kao pješak u prometnoj nezgodi 13.3.2016., kada je na njega naletjelo vozilo osiguranice tuženika.

7. U provedenom prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a nije povrijeđena niti odredba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju žalitelji, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužbeni zahtjev nije prekoračen i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP prilikom odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege i rente po istom osnovu, jer dosuđeni iznosi ne prelaze tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP, te je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno, kao i u njihovoj ukupnosti.

10. U stadiju žalbenog postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja. Sporna je odgovornost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, dopuštenost preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, prigovor zastare u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, te odluka o troškovima postupka.

11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da je prometnim i sudsko-medicinskim vještačenjem provedenim po Fakultetu prometnih znanosti, Zavodu za prometna vještačenja Zagreb i vještaku sudske medicine dr. Josipu Škaviću utvrđeno da se prometna nezgoda dogodila u mjestu [adresa], na kolniku Zagrebačke ulice kod kbr. 15, na sjevernom prometnom traku ulice iz smjera [adresa] kada je osobni automobil reg. oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljala osiguranica tuženika prednjim krajnje desnim dijelom naletio na tužitelja koji je kao pješak ubrzamo prelazio pješački obilježeni prijelaz na kojemu promet nije bio reguliran semaforima;

- da je prema položaju oštećenja na vjetrobranskom staklu vozila utvrđeno da je brzina vozila u trenutku naleta iznosila oko 40-45 km/h i da se tužitelj u času prvog kontakta s vozilom kretao vozilu od lijeva na desno brzinom od oko 10 km/h, time da osiguranica tuženika pri utvrđenoj brzini kretanja od 43 km/h i realnoj tehničkoj mogućnosti uočavanja pješaka na udaljenosti ne većoj od 19 metara nije imala tehničkih mogućnosti zaustaviti svoje vozilo ispred mjesta naleta, a da je reagirala radnjom intenzivnog kočenja do izbjegavanja nezgode bi došlo pri svim brzinama manjim od 33 km/h, kao što bi do izbjegavanja nezgode bi došlo i u slučaju da je pješak uočio kretanje vozila, što je bilo moguće obzirom na preglednost i udaljenost na kojoj se automobil nalazio u trenutku kada je pješak započeo prelaziti kolnik i da je odustao od prelaženja kolnika ili propustio vozilo;

- da je provedenim toksikološko-psihijatrijskim vještačenjem i njegovom dopunom po vještacima mr. sc. Branki Tavčar i dr. VO utvrđeno da je u krvi tužitelja utvrđena prisutnost THC i THC – COOH, amfetamina MDMA i njegova metabolita MDMA i midazolama, a u mokraći THC-COOH, amfetamina MDMA i MDA, što ukazuje da je konzumirao marihuanu ili hašiš, amfetamin MDMA i hipnotik midozalam i da je u vrijeme štetnog događaja bio pod utjecajem zabranjenih droga i lijekova koje su nepovoljno utjecale na njegovo ponašanje i psihofizičke sposobnosti, odnosno na kognitivne sposobnosti tužitelja i na njegovo ponašanje u prometu;

- da je provedenim medicinskim vještačenjem po vještacima dr. Srećku Vuletići, dr. GO i dr. TOZ utvrđeno da je tužitelj u štetnom događaju zadobio krvarenje unutar moždane ovojnice lijevo čeono, traumatsko krvarenje ispod mekih moždanih ovojnica desno tjemeno, krvarenje desno u talamusu, otok mozga, moždanu komu, te je kao trajna posljedica zadobivenih ozljeda zaostala potpuna oduzetost ekstremiteta lijevo, gotovo potpuna oduzetost desne noge i značajna oduzetost desne ruke i fleksijskim kontrakturama na svim zglobovima svih ekstremiteta, zbog kojih ozljeda je trpio fizičke boli jakog intenziteta 10 dana, srednjeg intenziteta 30 dana i slabijeg intenziteta tri mjeseca, te primarni strah prilikom ozljeđivanja, a nakon smirivanja akutnih simptoma traume i prilagodbe na novonastalo stanje trpio je umjereni do jaki oscilirajući strah 3 dana, potom umjereni strah 4 tjedana i slabiji oscilirajući strah 20 tjedana, da je kod njega došlo do umanjenja opće, životne i radne sposobnosti od 100% trajno, da je kod njega zbog kliničkog statusa i neurološki deficit i sveukupnu pojavnost nastupilo naruženje teškog stupnja, te da mu je potrebna tuđa pomoć i njega u punom obimu od 8 sati dnevno počevši od otpusta sa stacionarne fizikalne rehabilitacije 25.1.2017. pa nadalje i to za sve životne radnje;

- da je stanje tužitelja ocijenjeno stabilnim i konačnim 19.4.2017.;

- da zdravstveno stanje tužitelja graniči sa trajnim vegetativnim stanjem, jer je riječ o GOS3 teškoj invalidnosti;

- da je tuženik 13.4.2017. zaprimio odštetni zahtjev tužitelja koji je u cijelosti otklonio;

- da nije nastupila zastara u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva koji je tužitelj izvršio nakon tijekom glavne rasprave nakon provedenog medicinskog vještačenja i u skladu s novim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer tužitelj nije istakao nikakvu novu činjeničnu osnovu.

12. Slijedom utvrđenja da je osiguranica tuženika mogla izbjeći nalet da je reagirala intenzivnim kočenjem u trenutku kada su se ostvarile tehničke mogućnosti uočavanja tužitelja kao pješaka na udaljenosti 19 metara, a vremenski 1,5 sekundi prije naleta pri svim brzinama kretanja do 40 km/h, prvostupanjski sud zaključuje da je osiguranica tuženika postupila protivno odredbama čl. 51., 38. i 134. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11., 80/13., 158/13. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/14., 64/15., 108/17. – dalje: ZOSPC), jer iako se kretala brzinom od 43 km/h, koja je bila unutar dozvoljene brzine kretanja u naseljenom mjestu, morala je, obzirom da se kretala noću i da se približavala pješačkom prijelazu prilagoditi brzinu kretanja na način da se može pravodobno zaustaviti pred svakom iznenadnom zaprekom i da je morala posebnu pozornost obratiti na mogućnost nailaska pješaka na pješački prijelaz i sa sigurnosnom brzinom pristupiti prijelazu tako da ne ugrožava pješake, a što u konkretnom slučaju nije učinila. Ujedno taj sud nalazi da je tužitelj u trenutku kada je započeo pretrčavati pješači prijelaz noću mogao uočiti nailazak vozila koje se kreće prema njemu i zaustaviti se i propustiti ga, u kojem slučaju bi nezgoda bila izbjegnuta, što nije to učinio. Osim toga prije stupanja na pješački prijelaz postupio je protivno odredbi čl. 130. st. 3. ZSPC, jer je prethodno bio dužan obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju, što nije učinio jer je bio pod utjecajem zabranjenih sredstava – droga i lijekova, koje su utjecali na njegove kognitivne sposobnosti i ponašanje u prometu. Stoga prema stajalištu suda prvog stupnja postoji podijeljena odgovornost sudionika predmetne prometne nezgode u smislu odredbe čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – dalje: ZOO) i to u omjeru do 70% na strani osiguranice tuženika, a 30% na strani tužitelja.

13. Osnovom prednjih utvrđenja, a imajući u vidu da je tužitelj zbog zadobivene teške kraniocerebralne ozljede i teških kognitivnih i motoričkih oštećenja koja je zadobio u predmetnom štetnom događaju potpuno nepokretan, da ne može samostalno okrenuti u krevetu, govoriti, gutati, niti se samostalno hraniti, da ima uvedenu sondu preko trbušne stjenke za hranjenje i izveden otvor za disanje, da koristi pelene i da je potpuno ovisan o pomoći i njezi druge osobe, te da je u vrijeme štetnog događaja imao svega 34 godine, utvrdio osnovanim tužitelju pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 169.510,25 EUR/1.277.175,00 kn, te mu je po odbitku utvrđenog omjera suodgovornosti dosudio iznos od 118.657,18 EUR/894.022,52 kn sa zateznim kamatama tekućim od završetka liječenja 19.4.2017. do isplate, dok je preostali zahtijevani iznos neimovinske štete od 99.008,23 EUR/745.977,51 kn kao neosnovan odbio, sve temeljem odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 1103. ZOO. Nadalje je tužitelju pobijanom presudom na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege koja mu je potrebna u punom obimu (8 sati dnevno) trajno, za razdoblje od utuženja 1.2.2017. do 30.5.2020. po satnici od 2,65 EUR/20,00 kn po satu sud utvrdio osnovanim mjesečni iznos od 637,07 EUR/4.800,00 kn, a od 1. lipnja 2020. po satnici od 3,98 EUR/30,00 kn po satu, mjesečni iznos od 955,60 EUR/7.200,00 kn, te mu je po odbitku utvrđenog omjera suodgovornosti od 30% za razdoblje od 1.2.2017. do 30.9.2022. (ukupno 68 mjeseci) dosudio sveukupni iznos od 36.566,60 EUR/275.511,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a počevši od 1.10.2022. pa nadalje dosudio mu je mjesečni iznos rente po istom osnovu u iznosu od 668,92 EUR/5.040,00 kn, koji iznos dospijeva svakog 5-tog u mjesecu za prethodni mjesec sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate, dok je za preostali dio zahtjeva po ovom osnovu odbijen. Nadalje, na ime imovinske štete koju je tužitelj imao zbog kupnje lijeka Xeomina prema priloženim računima, a koji lijek mu je potreban i koristi ga prema uputi fizijatra radi opuštanja mišića ili smanjenja lučenja sline i ne može ga dobiti preko HZZO-a, dosuđen iznos od 1.364,28 EUR/10.279,20 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja računa do isplate, a sve temeljem odredbe čl. 1095. ZOO, dok je u preostalom zahtijevanom iznosu koji se odnosi na troškove smještaja tužiteljevih roditelja u Krapinskim toplicama, za vrijeme liječenja tužitelja, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

14. Žalbeni navodi stranka u pogledu utvrđenog omjera suodgovornosti i tvrdnje tužitelja da nema njegova doprinosa štetnom događaju, kao i tuženika da postoji isključiva odgovornost tužitelja za predmetni štetni događaj, nisu osnovani, jer je suprotno navodima žalbi, prvostupanjski sud je svoja utvrđenja o mehanizmu nastanka prometne nezgode, mogućnosti izbjegavanja i razlozima i stupnju doprinosa tužitelja vlastitoj šteti dao jasne, potpune i neproturječne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

15. Odgovornost osiguranice tuženika pravilno je utvrđena u omjeru od 70%, jer je obzirom na javnu rasvjetu koja je bila postavljena 2 metra zapadno od zapadnog ruba pješačkog prijelaza imala realnu mogućnost uočavanja pješaka koji je dolazio iz njenog lijevog perifernog vidnog polja na udaljenosti od 19 metara od ravnine naleta i nalet je mogla izbjeći intenzivnim kočenjem pri svim brzinama kretanja do 33 km/h, u kojoj situaciji bi se njezino vozilo zaustavilo ispred ravnine naleta. Upravljajući vozilom koje je opasno sredstvo osiguranica tuženika morala je prilagoditi vožnju uvjetima i stanju na cesti tako da se u svakom trenutku može pravovremeno zaustaviti, a prilikom približavanja pješačkom prijelazu posebnu pažnju morala je obratiti na mogućnosti nailaska pješaka, što nije učinila, čime je postupila protivno odredbama čl. 38., 51. i 134. st. 1. ZOSPC, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

16. Doprinos tužitelja kao oštećenika vlastitoj štetni u omjeru od 30% u smislu odredbe čl.1092. ZOO prvostupanjski sud pravilno temelji na utvrđenju da je nakon nezgode u krvi i mokraći tužitelja utvrđena prisutnost marihuane /ili hašiša, zatim amfetamina, MDMA (estasy) i lijeka midazolana, od kojih prve tri predstavljaju opojne droge, a lijek midazolan je hipnotik, koje zabranjene psihoaktivne tvari je uzimao u periodu od 24 sata prije štetnog događaja, te su one nepovoljno utjecale na njegove kognitivne sposobnosti, pa tako i na ponašanje u prometu. Naime, tužitelj je prije stupanja na pješački prijelaz na kojemu promet nije bio reguliran semaforima morao obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koje mu je dolazilo u susret, a što zbog svoga psihofizičkog stanja uzrokovanog korištenjem više zabranjenih psihoaktivnih tvari (droga i lijeka midazolama) nije mogao pravovremeno i realno procijeniti.

17. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je svoja utvrđenja u pogledu odlučne činjenice da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio pod utjecajem zabranjenih sredstava temeljio samom nalazu i mišljenju vještaka toksikologa ing. Branke Tavčar i psihijatra dr. VO i njihovom usmenom očitovanju, iz kojega proizlazi da je analizom krvi i urina kod tužitelja nakon štetnog nađeno više zabranjenih psihoaktivnih tvari (kanabinoida, amfetamina, MDMA, medizola). Pritom su vještaci pojasnili unatoč činjenici što je prilikom vještačenja krvi i urina tužitelja od strane Centra za kriminalistička vještačenja Ivan T provedena samo tzv. kvalitativna analiza koja govori o nađenim uzorcima droge i lijekova, no ne govori o kojoj količini se radilo, da istovremeno uzimanje više različitih psihoaktivnih tvari pojačano djeluje na psihofizičko stanje osobe, te da je tužitelj drogu i lijekove svakako uzimao 24 sata prije štetnog događaja i da je u vrijeme štetnog događaja bio je pod utjecajem psihoaktivnih tvari koje su utjecale na njegove kognitivne sposobnosti i ponašanje u prometu.

18. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda temeljena na rezultatima provedenog kombiniranog prometno-medicinskog i toksikološko-psihijatrijskog vještačenja, te na usmenim očitovanjima vještaka, koji su u cijelosti otklonili sve prigovore na njihove nalaze i mišljenja, potpuno su neutemeljeni žalbeni navodi tuženika da je njegova osiguranica, koja se kretala brzinom nižom od ograničene pravovremeno reagirala kočenjem, nije počinila prekršaje iz čl. 38. i 51. ZOSPC, da nije postojala nikakva prometna situacija koja bi joj nalagala da smanji brzinu kretanja ispod brzine od 33 km/h (do koje brzine je nalet bio izbježiv) i da je tužitelj isključivo odgovoran za predmetni štetni događaj.

19. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 299. st. 2. ZPP na koju u žalbi upire tužitelj, jer prvostupanjski sud osnovano nije u postupku cijenio kao dokaz iskaz i nalaz i mišljenje vještaka toksikologa DO dan na raspravi održanoj 2.2.2023. u kaznenom postupku vođenom kod Općinskog suda u Sisku, pod brojem K-185/2017 protiv okrivljene EO, niti nalaz i mišljenje vještaka Pere Todorovića i dr. Josipa Škavića iz istog kaznenog postupka, jer se tuženik nije suglasio s korištenjem tih dokaza.

20. Na navode tužitelja da ZPP ne poznaje suglasnost stranaka kao procesnu pretpostavku da bi se određeni dokaz koristio u postupku, valja odgovoriti da predmetni dokazi ne mogu imati značaj sudskog vještačkog nalaza i mišljenja, jer nisu sačinjeni u ovom postupku, a korištenje dokaza iz drugog postupka, bez suglasnosti stranaka predstavljalo bi povredu načela neposrednosti iz čl. 4. ZPP. Za ukazati je ovome žalitelju da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-x 663/2018-3 od 17. rujna 2019. zauzeo pravno shvaćanje da nalaz i mišljenje vještaka nisu prihvatljivi u slučaju kad se radi o privatnom dokazu koji se u smislu čl. 8. ZPP ocjenjuje kao i svaki drugi dokaz, kao i u slučaju kad je odluka utemeljena na dokazu izvedenom izvan sudskog postupka za korištenje kojeg dokaza se tuženica nije suglasila.).

21. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost nalaza i mišljenja medicinskih vještaka dr. Srećka Vuletića, dr. GO i dr. TOZ nisu osnovani, jer je sud prvog stupnja dopunski pismeno i usmeno saslušao ove vještake, koji su detaljno obrazložili svoja utvrđenja i u cijelosti otkloniti sve prigovore tuženika. Stoga je nalaz i mišljenje ovih vještaka kao stručan i obrazložen uz valjane razloge prihvaćen u cijelosti, a kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 261. ZPP za provođenje novoga vještačenja, jer u nalazima ovih vještaka nije bilo nikakvih nejasnoća, niti proturječnosti. Zbog toga je uz valjane razloge odbijen dokazni prijedlog tuženika za provođenjem novoga medicinskog vještačenja.

22. Tvrdnje tužitelja da nema nikakvog dokaza o tome da je pretrčavao kolnik, u suprotnosti su sa rezultatima prometno-medicinskog vještačenja kojim je vještak dr. Josip Škavić pojasnio da se izostanak primarnih ozljeda na nogama pješaka tumači činjenicom da u času naleta noge tužitelja nisu bile opterećene težinom tijela, što se viđa u slučaju bržeg (potrčavanja, trčanja) pješaka ili poskoka neposredno prije naleta., time da pomak tragova i oštećenja na vozilu u odnosu na uzdužnu osovinu govori u prilog bržeg kretanja tužitelja vozilu od lijeva prema desno.

23. Prvostupanjski sud pravilno je pozivom na iznimku propisanu odredbom čl. 190. st. 2. ZPP dopustio preinaku tužbe koje je tužitelj izvršio tijekom glavne rasprave u podnesku od 23.9.2022. i identičnom podnesku od 25.1.2023., ali koji je postavljen u važećoj valuti EUR, zbog prestanka važenja kune, jer bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, obzirom da je tek nakon provedenog medicinskog vještačenja mogao saznati visinu štete i uskladiti svoj tužbeni zahtjev. Netemeljeno je pozivanje žalitelja na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su IV-148/2018 od 15.6.2018., prema kojemu preinaka tužbe nije dopuštena niti uz iznimku iz čl. 299. st. 2. ZPP, ako su nakon zaključenja prethodnog utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, jer se u konkretnom slučaju povećani tužbeni zahtjev temelji na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi koja je navedena i u tužbi.

24. Suprotno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara u odnosu na povišeni dio zahtjeva, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27. svibnja 2024. u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (nepravilna preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

25. U konkretnom slučaju nije riječ o preinaci tužbe izmjenom činjenične osnove zahtjeva, već je predmetni zahtjev za naknadu neimovinske štete preinačen povišenjem generičnog – novčanog zahtjeva bez izmjene činjenične i pravne osnove tužbe tako da je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva. Ovo stoga, jer je podnošenjem tužbe poduzeta radnja ostvarenja subjektivnog prava na naknadu neimovinske štete, a time je prekinuto zastarijevanje, što se odnosi i na povećane zahtjeve iz iste činjenične osnove.

26. Zastara nije nastupila niti u pogledu tijeka zateznih kamatama na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, jer prema pravnom shvaćanju Županijskog suda u Zagrebu od 9. srpnja 2021. zauzetom na sjednici odjela, zatezne kamate sukladno odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05 – dalje: ZOOP) teku od podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, jer je povišenjem novčanog zahtjeva bez izmjene činjenične i pravne osnove tužbe prekid zastare nastupio za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe na preinačeni dio.

27. Tumačenje pravno relevantnog trenutka početka tijeka zastarnog roka od trenutka preinake tužbe, umjesto od dana podnošenja tužbe predstavljalo bi pretjerani formalizam, jer nije za očekivati da tužitelj tijekom ovoga dugotrajnog postupka (započeo je 29.11.2017.) tijekom kojega je tuženik u cijelosti osporavao svoju obvezu plaćanja naknade štete tužitelju, ne bi zbog izmjene Orijentacijskih kriterija povećao tužbeni zahtjev i da bi računanje tijeka zastarnog roka iz čl. 230. st. 1. ZOO počevši od dana preinake tužbe izazvane promjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljalo povredu prava na pošteno suđenje zbog čega je za ocjenu osnovanosti prigovora zastare relevantan trenutak podnošenja tužbe, a ne preinake tužbe, te je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate i na preinačeni (povećani) dio tužbenog zahtjeva od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. odnosno u konkretnom slučaju od završetka liječenja. Tužitelj u tužbi podnesenoj 7.12.2017. nije mogao postavljati svoj zahtjev, u visini koja premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, jer ni na koji način nije mogao predvidjeti da će se, po proteku daljnjih godina trajanja postupka, odnosno 2020. godine, isti kriteriji izmijeniti, a upravo je u skladu sa izmjenom Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. godine, (br. Su-IV- 47/2020--5) preinačen tužbeni zahtjev.

28. Neosnovano stranke u svojim žalbama prigovaraju dosuđenom iznosu neimovinske štete, i to tužitelj smatrajući da je prenisko određena, a tuženik da je previsoko određena, jer je prvostupanjski imajući u vidu vrstu i karakter iznimno teških ozljeda mozga koje je tužitelj zadobio u štetnom događaju, nakon kojih je kod njega zaostalo stanje koje po svim značajkama graniči sa vegetativnim stanjem, te jačinu i trajanje povredama izazvanih fizičkih boli, straha i duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti od 100% trajno i duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta kao i činjenicu da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja imao 34 godine, i da je kao posljedica predmetnog ozljeđivanja kod njega zaostala potpuna nepokretnost uz stalni boravak u krevetu, da mu je ugrađena sonda preko trbušne stjenke za hranjenje i izveden otvor za disanje, da je potpuno ovisan o pomoći i njezi druge osobe i to u punom obimu, da ne može samostalno uzimati hranu, oblačiti, da nosi kanilu i pelene, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio osnovanim tužitelju pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu u ukupnom iznosu od 169.510,25 EUR, od kojeg iznosa je odbio utvrđeni omjer suodgovornosti od 30% i dosudio mu iznos od 118.657,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od završetka liječenja 19. travnja 2017. do isplate, dok je preostali zahtijevani iznos neimovinske štete pravilno odbio kao neosnovan.

29. Nadalje je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 1095. ZOO po odbitku utvrđenog omjera suodgovornosti tužitelju dosuđena imovinska šteta po osnovi tuđe pomoći za razdoblje od otpusta sa stacionarne rehabilitacije 25.1.2017. do 30.9.2022. u ukupnom iznosu od 36.566,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a od 1.10.2022. pa nadalje mjesečna renta po istom osnovu u iznosu od 668,92 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

30. Troškovi tuđe pomoći i njege koje tužitelju pružaju ukućani besplatno predstavljaju materijalnu nenovčanu štetu. Naknada te štete određuje se nominalnom iznosu mjesečnih troškova u vrijeme njihova nastanka odnosno u vrijeme pružanja pomoći, pa u situaciji kao što je konkretna – kada tužitelj nije imao novčanih izdataka za tuđu pomoć i njegu i kada mu je naknada dosuđena u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge platio da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći i njege to zahtijevala (dakle u nominalnom iznosu mjesečnih novčanih troškova u vrijeme njihova nastanka/pružanja pomoći) tada zatezna kamata na tako utvrđene mjesečne iznose naknade teče od dana kada su ti troškovi nastali, kao je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja, a ne od presuđenja, kako to pogrešno smatra tuženik.

31. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da nema mjesta uračunavanju naknada koja tužitelj prima od Centra za socijalnu skrb temeljem odredbi Zakona o socijalnoj skrb („Narodne novine“, broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/20, 133/20, 138/20 i 18/22) jer se navedene naknade ne uračunavaju i ne umanjuju prilikom utvrđivanja visine štete zbog povrede prava osobnosti ili tuđe pomoći i njege.

32. Osnovan je međutim žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na imovinsku štetu s osnova plaćenih troškova za lijekove propustio od ukupnog iznosa koji je tužitelju dosuđen pod toč. IV. izreke pobijane presude u iznosu od 1.364,28 EUR/10.279,20 kn odbiti utvrđeni omjer suodgovornosti tužitelja od 30%. Stoga je u tom pobijanom dijelu žalbu tuženika valjalo uvažiti i prvostupanjsku presudu temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP djelomično potvrditi u dijelu toč. IV. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu materijalne (pravilno imovinske) štete u ukupnom iznosu od 955,00 EUR/7.195,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 463,56 EUR/3.492,72 kn od 17.8.2016. do isplate, na iznos od 463,56 EUR/3.492,72 kn od 31.7.2016. do isplate, na iznos od 13,94 EUR/105,00 kn od 16.9.2016. do isplate i na iznos od 13,94 EUR/105,00 kn od 22.8.2016. do isplate, dok je za daljnji iznos od 409,28 EUR/3.083,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 198,67 EUR/1.496,88 kn od 17.8.2016. do isplate, na iznos od 198,67 EUR/1.496,88 kn od 31.7.2016. do isplate, na iznos od 5,97 EUR/44,98 kn od 16.9.2016. do isplate i na iznos od 5,97 EUR/44,98 kn od 22.8.2016. do isplate tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

33. Djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude neznatno je izmijenjen konačan uspjeh tužitelja u sporu, koji sada po osnovi i visini iznosi 55,77%. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da je podneskom od 14.12.2020. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 2.409.557,60 EUR i da mu je parnične radnje u razdoblju od 14.12.2020. do 23.9.2022. trebalo obračunati prema toj vrijednosti predmeta spora, jer iz stanja spisa ne proizlazi da je tužitelj tim podneskom povisio tužbeni zahtjev, već je to učinio podneskom od 27.12.2021. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava za sastav podnesaka od 14.12.2020. i 19.5.2021. tužitelju trebalo priznati po 1095 boda za svaki po Tbr. 8./1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa), a ne po 1607 boda za svaki, kao i za ročišta održana 4.3.2021. i 26.5.2021. – svako po 1095 boda po Tbr. 9./1 Tarife, a ne svako po 1608 boda. Za sastav obrazloženog podneska od 27.12.2021. u kojemu je vrijednost predmeta spora povišena na 2.409.558,60 kn, tužitelju je po Tbr. 8./1. Tarife trebalo priznati 2113 boda, kako je to i zatražio u troškovniku, a ne 50 bodova koja je priznao prvostupanjski sud. Za trošak zastupanja na glavnim raspravama održanim 26.5.2022. i 23.2.2022. – tužitelju je po Tbr. 9./1. Tarife trebalo priznati zatraženi iznos od 2113 boda za svako od tih ročišta , a ne 1607 i 2119 boda. Sve ostale parnične radnje pravilno su utvrđene i priznate pobijanom presudom, tako da ukupno zbroj svih parničnih radnji pravilno iznosi 18. 834 boda, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za trošak PDV-a od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 47.085,00 EUR. Razmjerno konačnom uspjehu tužitelja u parnici koji po osnovi i visini iznosi 55,77%, pripada mu parnični trošak od 26.259,30 EUR, uvećan za plaćeni trošak medicinskih vještačenja i predujmova za vještačenje u sveukupnom iznosu od 1.194,43 EUR, koju mu je kao potreban za postupak priznat u cijelosti, što čini ukupni parnični trošak tužitelja od 27.453,73 EUR.

34. Kako je prvostupanjskom presudom tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 24.567,24 EUR, valjalo je po žalbi tužitelja prvostupanjsku presudu djelomično preinačiti i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi i daljnji iznos parničnog troška u iznosu od 2.886,49 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošena ove drugostupanjske presude do isplate.

35. Kamata na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

36. Kako Tbr. 48. st. 3. Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude propisuje da kada sud kada odlučuje o naknadi troškova primjenjuje tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a to propisuje i važeća Tarifa/138/23, toj odluci tuženik u žalbi neutemeljeno prigovara.

37. Kako su stranke u žalbenom postupku uspjele samo s neznatnim dijelom, zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, odbijeni su njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbi kao neosnovani.

38. Strankama nije priznat trošak sastava odgovora na žalbe, jer nije bio neophodan za donošenje odluke o žalbi (čl. 155. st. 1. ZPP.

39 Slijedom iznijetih razloga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Travaš