REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2965/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VITEK d.o.o. Lič, Vicićeva 31, OIB: 98367107230, kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Hodžić, odvjetnica u Rijeci, A. Starčevića 6/II, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-208/2021-74 od 13. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-208/2021-74 od 13. svibnja 2024. u točki II. njezine izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-208/2021-74 od 13. svibnja 2024. u točki I. njezine izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu i isplati iznos od 61.928,32 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2019. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje se rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-208/2021-74 od 13. svibnja 2024. u točkama I. i II. izreke te u dijelu točke III. izreke kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 31.100,00 EUR.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-208/2021-74 od 13. svibnja 2024. u dijelu točke III. izreke kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 28.200,00 EUR i rješava:

Nalaže se tužitelju platiti tuženiku daljnji iznos od 28.200,00 EUR na ime troškova parničnog postupka, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.550,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-208/2021-74 od 13. svibnja 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju naknadu štete u iznosu od 61.928,32 EUR s kamatama (točka I. izreke) te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 173.908,26 EUR s kamatama (točka II. izreke). Rješenjem je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti suda (točka I. izreke), naloženo je tužitelju platiti tuženiku iznos od 18.800,00 EUR na ime prouzročenog parničnog troška u roku od 15 dana (točka II. izreke) te je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 59.300,00 EUR (točka III. izreke).

2. Protiv točke II. izreke presude i točke II. izreke rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijane odluke, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 6.210,51 EUR. U žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, da su tužitelju povrijeđena ustavna prava iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i prava zajamčenih čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da je suprotno navodima iz obrazloženja pobijane presude, tužitelj u tužbi i tijekom cijelog ovog postupka tvrdio i dokazao da mu je nastala šteta zbog nezakonitog i nepravilnog postupanja Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje: Agencija) te zbog nesporne činjenice da mu država nije omogućila djelotvoran pravni lijek, da je nezakonito postupanje Agencije rezultiralo oduzetim sredstvima potpore (Odluke o povratu sredstava) te uskratom isplate punog iznosa potpore na koje tužitelj ima pravo (Odluke o ostvarivanju prava na potpore), da su jedino odluke o ostvarivanju prava na potpore za 2015. godinu (odluka od 6. listopada 2016. i odluka od 22. listopada 2016.) donesene i dostavljene tužitelju putem sustava AGRONET u rokovima koji su izričito propisani zakonom, a sve ostale Odluke o ostvarivanju prava na potpore za 2015. godinu (odluka od 5. siječnja 2017.) i odluke koje se odnose na potpore za 2016., 2017., 2018. godinu, donesene su i dostavljene tužitelju godinama nakon isteka rokova koji su izričito propisani zakonom te istodobno i/ili nakon donošenja i dostave Odluka o povratu sredstava. Dalje navodi da zbog nezakonitog i nepravilnog postupanja Agencije (dostavljanje odluka godinama nakon zakonom propisanog roka) tužitelj više nije imao pravo ulaganja prigovora zbog proteka rokova propisanim zakonom, da prigovori o kojima treba odlučit Agencija nisu nikakva, a posebice nisu djelotvorna pravna sredstva a još je tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu štete, da je vještak pravilno uzeo u obzir površine koje je prijavio tužitelj te da su te površine potvrdile i sve provedene kontrole, da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze poglavito iskaze svjedoka, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku te da je odluka o troškovima postupka protivna odredbama čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku i da se tužitelju nameće prekomjeran teret da državi naknadi troškove postupka pri čemu se poziva na pravna stajališta i činjenično stanje zauzeto u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Č i A protiv Republike Hrvatske.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv točke I. izreke presude i točaka I. i III. izreke rješenja zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu odluku podredno da se sud proglasi nenadležnim te traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.550,00 EUR. U žalbi navodi da je u prvostupanjskom postupku nesporno utvrđeno da je nadležna Agencija ovlaštena donijeti odluku o povratu već isplaćenih potpora upravo iz razloga što se potpore isplaćuju po utvrđenoj, a ne prijavljenoj površini i to sukladno odredbama čl. 135. st. 2. Pravilnika o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja („Narodne novine“ broj 20/16 za 2016. godinu, identično i za 2017. godinu – „Narodne novine“ broj 19/17 i za 2018. godinu – „Narodne novine“ broj 19/18) kao i čl. 142. i čl. 143. Zakona o poljoprivredi iz 2015. godine koji se primjenjuje u konkretnom slučaju („Narodne novine“ broj 30/15) te da je Agencija kao stručno i kompetentno tijelo provela prethodni postupak sukladno citiranim propisima. Posebno napominje da se u postupku dodjeljivanja potpora na kraju rezimiraju rezultati svih provedenih kontrola, koje provode različiti djelatnici, temeljem kojih se utvrđuje stvarna – prihvatljiva površina parcela, te se sve unosi u ARKOD aplikaciju i ARGONET aplikaciju, dakle radi se o elektroničkim aplikacijama, dostupnim svim korisnicima, pa tako i tužitelju. Stoga nikako ne stoji tvrdnja prvostupanjskog suda da je tužitelju onemogućen uvid u rezultate provedenih kontrola, s posebnom napomenom da je kontrola na terenu provedena uz sudjelovanje samog tužitelja koji je bio upoznat i o kojim parcelama se radi i o nedostacima koji su utvrđeni, štoviše isti je uložio i pravni lijek na utvrđene rezultate ove kontrole (o kojem pravnom lijeku je nadležno tijelo donijelo i odluku). Dalje navodi da treba uzeti u obzir da se u konkretnom slučaju radi o postupku dodjele potpore koji ima karakter javnog natječaja, što znači da ostvarivanje zatraženih potpora nije ničije isključivo pravo samom činjenicom podnošenja zahtjeva pa tako ni tužiteljevo, neovisno o tome udovoljava li njegova ponuda uvjetima natječaja ili ne. To znači da ne postoji garancija za tužitelja da će upravo on dobiti potporu, pa i s tog osnova proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva što je izraženo pravno shvaćanje u već nepostojećoj sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (odluke poslovni broj Pž-6655/19, Pž-3859/22 i dr.). Ponavlja tvrdnje iz prvostupanjskog postupka da u radu Agencije pri donošenju odluka vezanih za tužiteljev zahtjev nije bilo nezakonitosti i nepravilnosti te da je jedini pravi put za ocjenu pravilnosti odluke Agencije za plaćanje u poljoprivredi (kao i Povjerenstva za rješavanje po prigovorima) podnošenje tužbe upravnom sudu koji je jedini nadležan za preispitivanje valjanosti odluka Agencije, a kako je nesporno da tužitelj nije pokrenuo upravni spor pa i zbog „šutnje administracije“, proizlazi da nije ispunjen uvjet postojanja uzročne veze između rada Agencije i nastale štete, posebice imajući u vidu i odredbu čl. 22. st. 4. ZUS-a koji omogućava tužitelju uz glavni zahtjev potraživati i eventualnu naknadu štete odnosno povrat stvari. Stoga je prvostupanjski sud trebao usvojiti prigovor apsolutne nenadležnosti trgovačkog suda jer se radi o isključivoj nadležnosti drugog suda koji stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao i Ustavni sud Republike Hrvatske.

4. Tužitelj uz odgovoru na tuženikovu žalbu navodi da tuženik u žalbi ponavlja navode koje je dao tijekom prvostupanjskog postupka, da je tuženikova žalba neosnovana, tvrdi da je osnovan tužbeni zahtjev u cijelosti i predlaže odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana, a tuženikova žalba je osnovana.

6. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), vezi s čl. 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, budući da se u postupanju prvostupanjskog suda ne nalazi nezakonitosti niti propuštanja dostave, a tužitelj niti ne navodi kojim postupanjem bi mu bilo onemogućeno da raspravlja pred sudom.

9. Neosnovano tužitelj navodi u žalbi da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Naime, u konkretnom slučaju mjerodavno pravo je pravilno tumačeno i primijenjeno, u pobijanoj su presudi izneseni i obrazloženi dostatni i pravno relevantni razlozi za njezino donošenje, tako da učinci pobijane presude ne dovode do povrede tužiteljevih prava zajamčenih Ustavom. Time što je tužitelj nezadovoljan odlukom suda, pored pravilno prevedenog dokaznog postupka primjenom odredba parničnog postupka, nisu povrijeđene odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i tužitelj je dobio obrazloženu odluku prvostupanjskog suda kao i pravo na ulaganje pravnog lijeka.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 235.836,58 EUR nastale nezakonitim odnosno nepravilnim radom Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju.

11. Odredbom čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 150/11 i 12/13; dalje: ZSDU) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka predmetnih odluka (prestao važiti 18. srpnja 2019.), bilo je propisano da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Identične odredbe sadrži i Zakon o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 66/19) koji je na snazi od 18. srpnja 2019.

12. Iz podataka u spisu proizlazi da među strankama nije sporno sljedeće:

- da su tužitelju odobrene potpore od strane Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, za 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu na temelju njegova Zahtjeva i to:

- Odluka o ostvarivanju prava za potporu Preraspodijeljeno plaćanje za 2015. godinu, Klasa: 320- 01/15-03/86702, Ur.broj: 343-0100/01-16-004 od 6. listopada 2016.

- Odluka o ostvarivanju prava za potporu Plaćanje za poljoprivredne prakse korisne za klimu i okoliš – Zeleno plaćanje za 2015. godinu, Klasa: 320-01/15- 03/86702, Ur.broj: 343-0100/01-16-005 od 22. listopada 2016.

- Odluka o ostvarivanju prava za potporu vezana potpora za krave dojilje za 2015., Klasa: 320-01/15-03/86702, Ur.broj: 343-0100/01-17-006 od 5. siječnja 2017.

- Odluka o ostvarivanju prava za potporu Plaćanja za prijelaz na ekološke poljoprivredne prakse i metode za 2015., Klasa: 320-01/15-03/86702, Ur.broj: 343- 0100/01-18-007, od 16. siječnja 2018.

- Odluka o ostvarivanju prava za potporu Plaćanja za održavanje ekoloških poljoprivrednih praksa i metoda za 2015., Klasa: 320-01/15-03/86702, Ur.broj: 343- 0100/01-18-008 od 16. siječnja 2018.

- Odluka za ostvarivanje prava za potporu Plaćanja u gorsko planinskim područjima za 2015. godinu, Klasa: 320-01/15-03/86702, Ur.broj: 343-0100/01-19- 009 od 15. ožujka 2019.

- Odluka o ostvarivanju prava na potporu za 2016. godinu, Klasa: 320-01/16- 03/77875, Ur.broj: 343-0100/01-18-002 od 19. rujna 2018.,

- Odluka o ostvarivanju prava na potporu za 2016. godinu, Klasa: 320-01/16- 03/77875, Ur.broj: 343-0100/01-20-035 od 19. veljače 2020.

- Odluka o ostvarivanju prava na potporu za 2017. godinu, Klasa: 320-01/17- 03/29609, Ur.broj: 343-0100/01-20-009 od 10. rujna 2018.,

- Odluka o ostvarivanju prava na potporu za 2017. godinu, Klasa: 320-01/17- 03/29609, Ur.broj: 343-0100/01-18-002 od 10. rujna 2018.

- Odluka o ostvarivanju prava na potporu za 2018. godinu, Klasa: 320-01/18- 03/19668, Ur.broj: 343-0100/01-19-010 od 18. studenog 2019.

- da je nakon donošenja Odluka o ostvarivanju prava na potporu, Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju donijela Odluke o povratu sredstava za 2015., 2016. i 2017. godinu i to:

1. Odluka o povratu Klasa: 320-01/16-03/77875, Ur.broj: 343-0100/01-17-010 od 29. rujna 2017. (151.069,03 kuna),

2. Odluka o povratu Klasa: 320-01/16-03/77875, Ur.broj: 343-0100/01-18-015 od 14. veljače 2018. (128.622,70 kuna),

3. Odluka o povratu Klasa: 320-01/16-03/77875, Ur.broj: 343-0100/01-18-019 od 26. veljače 2018. (15.946,33 kuna),

4. Odluka o povratu Klasa: 320-01/16-03/77875, Ur.broj: 343-0100/01-18-020 od 23. ožujka 2018. (144.345,77 kuna),

5. Odluka o povratu Klasa: 320-01/15-03/86702, Ur.broj: 343-0100/01-19-010 od 9. kolovoza 2019. (7.373,73 kuna),

6. Odluka o povratu Klasa: 320-01/15-03/86702, Ur.broj: 343-0100/01-19-015 od 20. rujna 2019. (1.852,03 kuna),

7. Odluka o povratu Klasa: 320-01/15-03/86702, Ur.broj: 343-0100/01-19-014 od 18. rujna 2019. (15.537,29 kuna),

8. Odluka o ostvarivanju prava na potporu za 2016. godinu, Klasa: 320-01/16- 03/77875, Ur.broj: 343-0100/01-20-035 od 19. veljače 2020. (kojom je očito izmijenjena Odluka o ostvarivanju prava na potporu za 2016. godinu, Klasa: 320- 01/16-03/77875, Ur.broj: 343-0100/01-18-002 od 19. rujna 2018.),

9. Odluka o povratu Klasa: 320-01/15-03/86702, Ur.broj: 343-0100/01-19-016 od 3. listopada 2019. (5.370,72 kuna).

- da je tužitelj podnio prigovore protiv navedenih odluka Ministarstvu poljoprivrede putem Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju i to protiv Odluka pod brojem 1. do 4. na temelju odredbe čl. 14. st. 2. Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ broj 30/15), protiv Odluka pod brojem 5. do 8. na temelju odredbe čl. 15. i 16. Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ broj 118/18), dok protiv odluke pod brojem 9 nije izjavio prigovor.

- da do 12. svibnja 2021. (dan podnošenja tužbe u ovom postupku) Ministarstvo poljoprivrede nije odlučilo po prigovorima tužitelja na odluke od 1. do 4.,

- da su tužitelju dostavljena na znanje dva dopisa od 5. ožujka 2018. i 9. svibnja 2018., kojim ga obavještava da je predmet po prigovoru protiv odluka od 14. veljače 2018. i 23. ožujka 2018., vratio Agenciji za plaćanje,

- da je u odnosu na Odluke od 5. do 7. Ministarstvo poljoprivrede donijelo odluku, usvojilo je prigovore tužitelja i predmeti su vraćeni na ponovni postupak Agenciji za plaćanja, nove odluke nisu donesene, a nisu donesene niti odluke po prigovorima protiv odluka od 1. do 4. niti po prigovorima protiv odluka od 5. do 8.

- da je u obrazloženju Odluka Ministarstva poljoprivrede navedeno kako Agencija za plaćanja u Odlukama o povratu nije navela kada je obavljena kontrola na terenu te sastavljen izvještaj o kontroli, u odnosu na koje ARKOD parcele su utvrđene nepravilnosti i u čemu se sastoje nepravilnosti te da u konačnici nije razvidno kako je i na temelju čega izračunat iznos koji je zatražen kao povrat neopravdano isplaćene potpore, utvrđeno je da Odluke o povratu nemaju razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega se osnovanost povrata ne može ispitati pa su predmeti vraćeni na ponovni postupak u kojem Agencija za plaćanja treba utvrditi sve odlučne činjenice temeljem kojih zahtijeva povrat neopravdano isplaćenih sredstava.

13. Tužitelj tvrdi da se nepravilan i nezakonit rad Agencije očituje u tome što je Agencija svojim nezakonitim odlukama oduzela tužitelju već odobrena sredstava, što Agencija nije niti obračunala niti isplatila sredstva koja su temeljem Zahtjeva tužitelja za svaku pojedinu godinu trebala biti obračunata i isplaćena te što država nije omogućila djelotvoran pravni lijek protiv odluka Agencije. Konačno postavljenim zahtjevom traži naknadu štete u ukupnom iznosu od 235.836,58 EUR i to:

- štete koja mu je nastala prilikom donošenja Odluka o povratu već isplaćenih sredstava na ime potpore u poljoprivredi u iznosu od 61.928,32 EUR (obična šteta)

- štete u preostalom iznosu od 173.908,26 EUR (izmakla korist) navodeći da mu je Agencija potpore isplatila u manjem iznosu no što je trebala.

14. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te da tužitelj nije dokazao kumulativno postojanje svih potrebnih i propisanih pretpostavki za utvrđenje odgovornosti tužene u konkretnom slučaju, tvrdi da je postupanje tužene bilo u skladu sa važećim zakonima, propisima i uredbama kao i pravilnicima i to kako onih Republike Hrvatske (a koji su i usklađeni sa propisima EU) tako i onih Europske unije koji se primjenjuju na konkretan slučaj.

15. Sukladno čl. 118. st. 1. Pravilnika o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja za 2016. godinu („Narodne novine“ broj: 20/16, 39/16, 91/16 i 19/17) kontrola ispunjavanja uvjeta prihvatljivosti za potporu u smislu Pravilnika i čl. 74. Uredbe (EU) br. 1306/2013 provodi se putem administrativne kontrole i kontrole na terenu propisanih čl. 23. i 146. Zakona i čl. 24. do 45. Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 809/2014, a obuhvaća provjeru: točnosti i cjelovitosti podataka u jedinstvenom zahtjevu; sukladnosti s uvjetima prihvatljivosti za pojedine mjere potpore i poštivanja pravila višestruke sukladnosti. Isto propisuju i Pravilnici za 2017. i 2018. godinu.

16. Odredba čl. 135. st. 2. Pravilnika za 2016. godinu propisuje da u slučaju da se nakon izvršene isplate potpore korisnicima, na temelju naknadne administrativne kontrole i/ili kontrole na terenu, utvrdi nepravilnost učinjena od strane korisnika ili administrativna pogreška, Agencija za plaćanja donosi odluku o povratu sredstava kojom od korisnika zahtijeva povrat neopravdano isplaćenih sredstava u roku od 30 dana od dostave odluke korisniku. Isto propisuju i Pravilnici za 2017. i 2018. godinu.

17. Odredbom čl. 144. st. 1. Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ broj: 118/18, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019.) propisano je da u slučaju neopravdanih plaćanja, Agencija za plaćanja korisnicima izdaje odluku o povratu sredstava u skladu s čl. 54. Uredbe (EU) br. 1306/2013. Agencija za plaćanja donosi odluku o povratu sredstava kojom od korisnika zahtijeva povrat isplaćenih sredstava u sljedećim slučajevima: kada je korisnik ostvario sredstva na temelju netočnih podataka i/ili ako ih je ostvario protivno uvjetima i odredbama ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju njega, u slučaju administrativne pogreške nastale prilikom odobravanja ili isplate potpore, ako se nakon izvršene isplate potpore korisnicima, na temelju naknadne administrativne kontrole, kontrole na terenu, naknadne kontrole velikih korisnika potpora ili inspekcijskog nadzora utvrdi nepravilnost koju je učinio korisnik, ako ne dopusti obavljanje kontrole na terenu i/ili inspekcijskog nadzora.

18. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da tužitelj protiv Odluka o ostvarivanju prava na potporu te protiv Odluke o povratu od 3. listopada 2019. nije iskoristio pravni lijek, odnosno nije podnio prigovor nadležnom tijelu koje ocjenjuje pravilnost i zakonitost odluka Agencije, pa sud u ovom postupku ne može utvrđivati jesu li navedene Odluke rezultat nezakonitog i nepravilnog rada Agencije, odnosno je li takvim postupanjem tužitelju nastala šteta,

- da je za 2016. godinu Agencija donijela Odluku o ostvarivanju prava na potporu od 19. rujna 2018. protiv koje tužitelj nesporno nije podnio pravni lijek, pa se niti u odnosu na tu odluku ne može utvrđivati da li je postupanjem Agencije tužitelju nastala šteta,

- da je Agencija o zahtjevu za ostvarivanje prava na potporu za 2016. godinu dana 19. veljače 2020. donijela novu Odluku protiv koje je tužitelj podnio prigovor Ministarstvu poljoprivrede 19. ožujka 2020. povodom kojeg Ministarstvo poljoprivrede nije donijelo odluku, pa tužitelju još nije nastala šteta u vidu izmakle koristi, koja se odnosi na manje isplaćen iznos potpore tužitelju za 2016. godinu,

- da u odnosu na potraživanje naknade štete koja se odnosi na izmaklu korist u iznosu od 173.195,44 EUR te na običnu štetu temeljem Odluke o povratu od 3. listopada 2019. u iznosu od 712,82 EUR nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene za štetu tužitelju propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima i čl. 14. ZSDU-a,

- da je s tog osnova tužbeni zahtjev neosnovan pa je odbijen za iznos od 173.908,26 EUR,

- da je prigovor zastare utvrđen neosnovanim,

- da je izveden dokaz vještačenjem po vještaku agronomske struke Fakultetu agrobiotehničkih znanosti Osijek (koje vještačenje je obavio doc. dr. sc. David Kranjac) sukladno zadatku suda da se utvrdi koji iznos je tužitelju trebao biti isplaćen temeljem Pravilnika o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja za 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu te koji je iznos tužitelju isplaćen od strane Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju za svaku pojedinu potporu te koji iznos mu je uskraćen, bilo uskratom plaćanja, bilo umanjenjem slijedeće isplate, ili poravnanjem, odnosno za koji iznos je tužitelj ukupno oštećen,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka doc. dr. sc. David Kranjac od 21. srpnja 2023. proizlazi da je tužitelju uplaćeno ukupno 1.768.661,34 kuna manje, no što mu je trebalo biti isplaćeno po procijenjenoj vrijednosti vještaka, da je za 2015. godinu tužitelju uplaćeno 8.249,38 kuna više, dok mu je za 2016. godinu uplaćeno 906.415,16 kuna manje; za 2017. godinu mu je uplaćeno 801.786,24 kuna manje te da je tužitelju za 2018. godinu uplaćeno 68.709,31 kuna manje,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se visina potpore utvrđuje nakon što se utvrdi površina koja je prihvatljiva i površina iz Zahtjeva tužitelja se u tom smislu korigira (u ARKOD pregledniku) i to je jedina površina koja može biti osnova za utvrđivanje visine plaćanja, da vještak nije utvrđivao prihvatljivost podnesenog zahtjeva od strane tužitelja, niti je na to bio pozvan u danom zadatku, da nije provjeravao izračune iznosa Agencije, da se isplata potpora obavlja temeljem površine prihvatljivosti parcele te da vještak nije utvrđivao uvjete prihvatljivosti parcele,

- da sud nije uzeo u obzir nalaz vještaka u dijelu u kojem se očituje da je Agencija Odlukama o ostvarivanju prava na potporu tužitelju trebala isplatiti veći iznos budući da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen,

- da Agencija isplaćuje potpore temeljem prihvatljivosti parcele, a ne temeljem prijavljene površine parcele od strane podnositelja zahtjeva,

- da odluke Agencije o povratu sredstava nemaju razloge o odlučnim činjenicama pa se osnovanost povrata ne može ispitati, da to potvrđuju i Odluke Ministarstva poljoprivrede koje je u odnosu na tri Odluke prihvatilo tužiteljev prigovor i predmet vratilo na ponovni postupak Agenciji, da je u obrazloženju odluke nadležno tijelo dužno navesti podatke o dokazima koji su izvedeni, kao i o rezultatima dokazivanja te opisati činjenično stanje koje je tijelo utvrditi i objasniti razloge zbog kojih je određenim dokazima povjerovalo, što je u konkretnom slučaju u svim Odlukama o povratu izostalo,

- da je Agencija u svojim Odlukama kojim se tužitelju nalaže vratiti isplaćenu potporu trebala sve činjenice na kojima se takva odluka temelji na propisan način utvrditi i u obrazloženju na nedvojben način navesti dokaze i činjenice na kojima se odluka temelji, da Odluke o povratu ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge svoje ocjene što upućuje na zaključak o arbitrarnosti tako donesenih odluka u postupovnom i materijalno pravnom smislu,

- da su utvrđene nepravilnosti zbog kojih tužitelj mora vratiti određeni iznos novca, ali nije navedeno kada je, tko, na kojoj nekretnini obavio kontrolu, što je utvrdio te kako su izračunati iznosi koji su zatraženi kao povrat,

- da je takvo postupanje Agencije prilikom donošenja spornih odluka suprotno uobičajenom i propisanom načinu obavljanja djelatnosti pa sud utvrđuje da je riječ o nepravilnom radu Agencije,

- da osim što Agencija nije obrazložila svoje Odluke o povratu, nadležno tijelo Agencije nije odlučilo niti o jednom prigovoru, koje je tužitelj podnio protiv Odluka o povratu, niti je donijelo nove odluke u onim predmetima u kojima je Ministarstvo poljoprivrede predmete vratilo Agenciji na ponovni postupak i to više od šest godina, da je Agencija po svojim Odlukama o povratu, a protiv Odluka 1. -8. je tužitelj podnio prigovor, postupila odnosno umanjila isplate tužitelju za iznose koji su navedeni u tim Odlukama tijekom 2018. i 2019. godine čime je tužitelju nanesena šteta,

- da u konkretnom slučaju Agencija o podnesenim prigovorima uopće nije odlučila, a po svojim Odlukama o povratu je postupila, odnosno umanjila je isplate tužitelju, što je daleko je od ostvarenja svrhe koja se treba pravnim lijekom ispuniti,

- da je postupanje Agencije suprotno uobičajenom i propisanom načinu obavljanja djelatnosti, iz čega sud utvrđuje da je riječ o nepravilnom radu Agencije.

19. Prvostupanjski sud na temelju navedenih utvrđenja donosi odluku o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva uz obrazloženje da su ispunjene pretpostavke iz čl. 1046. u vezi čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima te čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave i da je tužitelju nastala šteta s obzirom da je tužiteljeva imovina umanjena za ukupan iznos od 61.928,32 EUR nepravilnim i arbitrarnim postupanjem javnopravnog tijela (Agencije) jer da postoji uzročna veza između postupanja Agencije i nastale štete tužitelju, da je svojim postupanjem Agencija umanjila imovinu tužitelja, da je sud utvrdio postojanje svih općih pretpostavki odgovornosti tuženika za štetu: subjekt obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja, protupravnost štetne radnje (nepravilan rad Agencije) te uzročna veza između štetne radnje i štete jer je postupanje Agencije prilikom donošenja spornih Odluka o povratu nepravilno, odnosno arbitrarno i da je upravo zbog nepravilnog rada Agencije tužitelju nastala šteta u visini od 61.928,32 EUR u kojem iznosu je Agencija odredila povrat isplaćene potpore. Slijedom navedenog prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za iznos od 61.928,32 EUR.

20. U odnosu na potraživanje naknade štete koja se odnosi na izmaklu korist u iznosu od 173.195,44 EUR te na običnu štetu temeljem Odluke o povratu od 3. listopada 2019. u iznosu od 712,82 EUR utvrđuje da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene za štetu tužitelju propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima i čl. 14. ZSDU-a, da je s tog osnova tužbeni zahtjev neosnovan pa je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 173.908,26 EUR.

21. S utvrđenjima prvostupanjskog suda i odlukom o djelomičnoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva suglasan je i ovaj, viši sud. U odnosu na utvrđenja suda te odluku o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva valja reći da su ta utvrđenja prvostupanjskog suda pogrešna, a pogrešna je i odluka o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva.

22. Naime, u smislu citirane odredbe čl. 14. ZSDU-a, za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu moraju biti kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: a) nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; b) postojanje štete koja je nastala zbog toga i c) uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete.

23. U navedenim pretpostavkama nezakonit rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. S druge strane kod utvrđivanja uzročne veze između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete valja voditi računa da uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jeste veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Pritom se uzročnost u ovom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog rada nije bilo (tipična posljedica). Dakle, navedenim odredbama je ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada, između ostalih, tijela područne (regionalne) samouprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa).

24. U parničnom postupku svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a). Shodno tome, tužitelj je dužan dokazati istinitost svojih tvrdnji o postojanju činjenica na kojima temelji tužbeni zahtjev. Ako tužitelj u tome ne uspije, njegov zahtjev za pružanje pravne zaštite treba odbiti.

25. U skladu s citiranim odredbama tužitelj je u konkretnom slučaju bio dužan dokazati istinitost svoje tvrdnje da je upravo zbog nezakonitog, odnosno nepravilnog rada nadležnog tijela, pretrpio štetu za koju odgovara tuženik, dakle, ispunjenje kumulativnih pretpostavki tuženikove odgovornosti za štetu iz čl. 14. ZSDU-a. Međutim, tužitelj je navedeno propustio učiniti kao što je to, pa su osnovani tuženikovi žalbeni navodi da nije bilo uvjeta za primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima na temelju kojih je prvostupanjski sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 61.928,32 EUR s kamatama.

26. Dakle, ovaj sud ocjenjuje da je odluka prvostupanjskoga suda o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

27. Ovdje se još navodi da prema odredbi čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Izmakla korist predstavlja budući dio imovine, prihod koji bi oštećenik nekom dozvoljenom djelatnošću postigao da u tome nije onemogućen upravo štetnom radnjom štetnika. Za naknadu izmakle koristi nije dovoljno samo subjektivno predviđanje i tužiteljeva nada u maksimalni potencijalni iznos potpora (bez umanjenja za administrativne kazne), već je odlučno je li tužitelj za takvo očekivanje imao osnovu u nekom objektivnom kriteriju.

28. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je ocijenio da nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje da bi Agencija svojim nezakonitim odlukama oduzela tužitelju već odobrena sredstava, da Agencija nije niti obračunala niti isplatila sredstva koja su temeljem Zahtjeva tužitelja za svaku pojedinu godinu trebala biti obračunata i isplaćena te da država nije omogućila djelotvoran pravni lijek protiv odluka Agencije odnosno da tužitelju nije nastala šteta u visini od 61.928,32 EUR u kojem iznosu je Agencija odredila povrat isplaćene potpore jer je postupanje Agencije bilo u skladu s navedenim odredbama Pravilnika, Uredbe (EU) br. 1306/2013, Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 809/2014 te Zakona o poljoprivredi. Zbog toga je ovaj sud utvrdio da tužbeni zahtjev niti u tom dijelu nije osnovan.

29. S obzirom na sve navedeno, valjalo je preinačiti točku I. izreke presude i odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 61.928,32 EUR (čl. 373. st. 3. ZPP-a).

30. U odnosu na potraživanje naknade štete koja se odnosi na izmaklu korist u iznosu od 173.195,44 EUR te na običnu štetu temeljem Odluke o povratu od 3. listopada 2019. u iznosu od 712,82 EUR, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene za štetu tužitelju propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima i čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, pravilno je zaključio da je s tog osnova tužbeni zahtjev neosnovan pa je donio pravilnu odluku o djelomičnoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva za iznos od 173.908,26 EUR. Slijedom navedenog valjalo je potvrditi točku II. izreke prvostupanjske presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

31. U odnosu na tuženikovu žalbu na točku I. izreke rješenja valja reći da je žalba u tom dijelu neosnovana. Naime, odredbom čl. 51. st. 2. Zakona o državnoj potpori propisano je da odluke koje Agencija donosi za svakog korisnika nisu upravni akti. S obzirom na to da tuženik u obavljanju djelatnosti u okviru koje odlučuje o zahtjevima korisnika za ostvarivanje prava na potporu ne donosi upravne akte, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se na taj ne primjenjuju postupovne odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Stoga su neosnovani tuženikovi žalbeni navodi da bez obzira na to što odluka Agencije nije upravni akt, jedini pravi put za ocjenu pravilnosti odluke Agencije je podnošenje tužbe upravnom sudu.

32. S obzirom na to da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, ovaj sud je ocijenio da tuženiku kao stranci koja je u konačnici u cijelosti uspjela u sporu, pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a).

33. U obrazloženju pobijane presude (točka 47. obrazloženja) prvostupanjski sud je naveo koje je parnične radnje i u kojoj visini naknade, sukladno odredbama Tarife, priznao tuženiku, što ne osporava niti jedna od stranaka. Prema stavu ovog suda, pravilno je priznata naknada za:

- odgovor na tužbu i troška sastava četiri obrazložena podneska 6. rujna 2021., 11. listopada 2021., 2. prosinca 2021. i 21. listopada 2022. u iznosu od po 3.550,00 EUR (ukupno 17.750,00 EUR) sukladno Tbr. 8/1,

- troška sastava podnesaka od 4. siječnja 2023., 24. veljače 2023. i 6. listopada 2023. u iznosu od po 200,00 EUR (ukupno 600,00 EUR) sukladno Tbr. 8/3,

- troška sastava podneska od 2. srpnja 2021., 14. listopada 2021., 24. listopada 2022., 26. listopada 2022. i 29. studenog 2022., u iznosu od po 50,00 EUR (ukupno 250,00 EUR) sukladno Tbr. 8/4,

- troška zastupanja na ročištima 13. listopada 2021., 9. prosinca 2021., 24. veljače 2022., 4. svibnja 2022., 6. srpnja 2022., 29. rujna 2022., 16. studenog 2022. i 27. ožujka 2024. u iznosu od po 3.550,00 EUR (ukupno 28.400,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1

- ukupno iznos od 47.000,00 EUR.

34. Kako je u točki II. izreke pobijanog rješenja naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 18.800,00 EUR, što je primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a valjalo potvrditi, sukladno konačnom uspjehu tuženika u sporu u cijelost, valjalo je preinačiti pobijanu točku III. izreke prvostupanjskog rješenja (čl. 380. t. 3. ZPP-a) te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku daljnji iznos od 28.200,00 EUR, kako je to odlučeno u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

35. Ovdje se još navodi da su neosnovani tužiteljevi žalbeni navodi koji se odnose na osnovanost dosuđenih parničnih troškova postupka tuženiku, a koje je sukladno načelu „gubitnik plaća“ dužan naknaditi tužitelj. Dosuđenim troškovima postupka tuženiku nije ograničeno tužitelju pristup sudu i povreda njegovih konvencijskih prava sukladno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Pravna stajališta i činjenično stanje zauzeti u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Č i A protiv Republike Hrvatske na koja se žalitelj poziva nisu primjenjiva u ovome slučaju i ovome predmetu. Prvo, iznos parničnih troškova koji je u ovome predmetu tužitelj dužan naknaditi državi je značajno manji od iznosa koji su tužitelji bili dužni naknaditi u predmetu Č i A, a tužitelju nije mu bio ograničen pristup sudu zbog relativno malog dosuđenog iznosa te se prilikom donošenja takvog zaključka uzelo u obzir i da je tužitelj pravna osoba i poslovni subjekt. Nadalje, sadržajno su predmeti različiti te se vode na temelju dvije različite i neusporedive pravne osnove i činjeničnog stanja. U predmetu Č i A tužitelji su potraživali naknadu neimovinske štete od tuženika Republike Hrvatske, zbog ubojstva tužiteljevih roditelja na okupiranim teritoriju u siječnju 1992. koji je pravilno odbijen jer se radilo o ratnoj šteti za koju ne odgovara tuženik. S druge strane ovdje se radi o postupku naknade štete sukladno odredbi čl. 14. ZSDU-a.

36. S obzirom na to da je tuženik uspio u cijelosti sa žalbom sukladno Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 50. Tarife ima pravo na trošak žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 3.550,00 EUR, kako je to navedeno u točki III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović