REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1722/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Poduzeće za ceste d.o.o., OIB 22293432179, Slavonski Brod, Nikole Zrinskog 115, kojeg zastupa punomoćnica Julijana Jarić, odvjetnica iz Slavonskog Broda, Matije Gupca 33, protiv tuženika HA-INVEST d.o.o., OIB 82356800567, Slavonski Brod, Augusta Kažotića 22, kojeg zastupa punomoćnik Petar Krnić, odvjetnik iz Slavonskog Broda, Mažuranićeva 11, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-179/2022-60 od 8. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-179/2022-60 od 8. ožujka 2024. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-179/2022-60 od 8. ožujka 2024. proglašena je nedopuštenom ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava s računa tužitelja u korist tuženika, a na temelju bjanko zadužnica broj OV-1128/20 od 31. ožujka 2020., broj 1739/19 od 14. svibnja 2019., broj OV-361/20 od 4. veljače 2020., broj OV-2046/18 od 12. travnja 2018., broj OV-1125/20 od 31. ožujka 2020. i broj OV-363/20 od 4. veljače 2020. (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava na temelju bjanko zadužnice broj OV-3830/17 od 16. listopada 2017. (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 8.940,42 EUR (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka od 995,49 EUR (točka IV. izreke).

2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor pravomoćno presuđene stvari kao i prigovor litispendencije jer je u ovršnom predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu rješenjem poslovni broj Ovr-713/22-4 od 30. lipnja 2022. odbijen prijedlog ovršenika (ovdje tužitelja), za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-Ovr-468/22-3 od 5. rujna 2023. zbog čega je zaključio da se u ovršnom postupku nije odlučivalo o identičnom zahtjevu tužitelja za nedopuštenost ovrhe već jedino o zahtjevu za odgodu ovrhe.

2.1. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da predmetne bjanko zadužnice nisu evidentirane u knjigovodstvu tuženika, da je tuženik izdao i u svom knjigovodstvu evidentirano 4 računa prema tužitelju kao kupcu u ukupnom iznosu od 499.500,00 kn, ali da ni jedan od tih računa nije vjerodostojna isprava na temelju koje bi tuženik smio i mogao obaviti knjiženja te da su računi naplaćeni pokretanjem ovrhe u FINA-i u ukupnom iznosu od 499.500,00 kn, a u ovrsi su iskorištene bjanko zadužnice broj OV-3830/17 od 16. listopada 2017., broj OV-2046/18 od 12. travnja 2018., broj OV-1125/20 od 31. ožujka 2020., broj OV-361/20 od 4. veljače 2020., broj OV-1128/20 od 31. ožujka 2020., broj OV-1739/19 od 14. svibnja 2019. i broj OV-363/20 od 4. veljače 2020.

2.2. Osim toga, prvostupanjski sud je obrazložio da nije prihvatio iskaze saslušanog zastupnika tuženika po zakonu AV i svjedoka PV da je na sastancima koji se spominju u njihovom iskazu između tužitelja i tuženika usmeno ugovorena poslovna suradnja jer nisu naveli što je bio predmet te poslovne suradnje, odnosno koje je to usluge tuženik trebao izvršiti za tužitelja, u kojem obujmu, u kojem roku i po kojoj cijeni, već su samo općenito naveli da je dogovorena poslovna suradnja između tužitelja i tuženika.

2.3. Ocijenivši da je predmetnim zadužnicama koje je nesporno potpisala i ovjerila zastupnica tužitelja po zakonu HV (iz čijeg iskaza proizlazi da su bile izdane zbog poslovnih potreba od strane naručitelja radova - investitora Županijska uprava za ceste Sisak, i koje su vraćene tužitelju po isteku Ugovora, ali ne zna kako su iste došle u posjed tuženika) nije raspolagala ovlaštena osoba, nego NV koji nije zakonski zastupnik tužitelja, niti je imao ovlaštenje zakonske zastupnice za raspolaganje tim zadužnicama, kao i da sud nije mogao utvrditi je li između tužitelja i tuženika sklopljen usmeni ugovor o poslovnoj suradnji (što je sadržaj tog usmenog ugovora, koje je to usluge tuženik trebao izvršiti za tužitelja, u kojem roku, po kojoj cijeni i ostale uvjete takvog ugovora), prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i proglasio nedopuštenim pljenidbu i prijenos po zahtjevu za izravnu naplatu predmetnih zadužnica.

2.4. Budući da tužitelj nije upućen u parnicu radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa po zahtjevu za izravnu naplatu na temelju zadužnice broj OV-3830/17 od 16. listopada 2017., prvostupanjski sud je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik, a u smislu odredbe članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) uzeto je da presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točke I. i III. izreke). Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da ju preinači i odbije tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od ukupno 2.864,50 EUR.

4. Tuženik u žalbi u bitnome navodi kako bi se u ovoj pravnoj stvari mogao analogno primijeniti „institut litispendencije“ iz članka 194. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, koji smatra ukoliko je identičan činjenični supstrat presuđen u prekršajnom postupku, da nakon pravomoćnosti prekršajnog postupka više se ne može voditi kazneni postupak. Napominje da su Općinski sud u Slavonskom Brodu, kao i Županijski sud u Rijeci, odbili prijedlog da se prijeporna pljenidba i prijenos novčanih sredstava proglase nedopuštenim, dok je prvostupanjski sud u ovom predmetu na temelju istih zakonskih propisa, donio dijametralno suprotnu odluku. Ističe i da na strani tužitelja nije postojao pravni interes za vođenje ove parnice, s obzirom da je u ovršnom postupku njihov prijedlog za odgodu ovrhe, zabranu pljenidbe i zabranu prijenosa novčanih sredstava s tužitelja na tuženika pravomoćno odbijen, te da je ovrha provedena u cijelosti prije donošenja prvostupanjske odluke, pa tužitelj nakon što je naplaćen novčani iznos ne može više tražiti zabranu pljenidbe, prijenosa ili odgode ovrhe, s obzirom da su ti postupci već prethodno sprovedeni, a isto tako se ne može tražiti nedopuštenost ovrhe kada je ista dopuštena pravomoćnim i ovršnim rješenjem ovršnog suda. Ističe i da je postojanje pravnog interesa tužitelja procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

4.1. Tuženik navodi i da je prvostupanjski sud bez adekvatnog obrazloženja odbio odgoditi raspravu do povratka svjedoka NV (koji je napustio Republiku Hrvatsku prelaskom u Bosnu i Hercegovinu radi izbjegavanja izdržavanja zatvorske kazne) u Republiku Hrvatsku.

4.2. Tuženik osporava da je vještački nalaz i mišljenje sačinjen prema pravilima struke, a ističe i da je iskaz zastupnice HV proturječan njenoj kaznenoj prijavi i prijedlogu za odgodu ovrhe u kojima je tvrdila da je zakonski zastupnik tuženika provalom u zatvoreni prostor sjedišta njene tvrtke otuđio prijeporne zadužnice, da bi u dokaznom postupku pred sudom tvrdila da ne zna kako je zakonski zastupnik tuženika došao do tih zadužnica, dok su istodobno AV i svjedok PV dali iskaze koji su podudarni do detalja, pa je sud morao pokloniti vjeru upravo zakonskom zastupniku AV i svjedoku PV.

4.3. Tuženik smatra i da u pravnom smislu nije bitno da li je postojao ugovor o međusobnoj suradnji ili ugovor o djelu, izdani računi i slično, nego je bitno da navodi iz žalbe tužitelja (ovršenika), nisu od značaja za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe.

4.4. Također, tuženik smatra da prvostupanjski sud nije smio odbiti prijedlog za uvid u spis Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr-713/2022, jer bez uvida u taj spis nije mogao iznositi zaključke koje iznosi u obrazloženju presude, a odbijanjem saslušanja svjedoka NV i uvida u spis je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku, jer tuženiku nije dao mogućnost raspravljanja pred sudom.

4.5. Odluku o trošku postupka pobija jer iz obrazloženja presude nije evidentno na koji iznos glasi bjanko zadužnica broj 3830/17 u kojem dijelu je odbijen tužbeni zahtjev.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava s računa tužitelja u korist tuženika, a na temelju šest bjanko zadužnica uz tvrdnju da za bjanko zadužnice ne postoji osnova u poslovnom odnosu između stranaka i da nije poznato na koji način je tuženik došao u njihov posjed.

9. Tuženikov prigovor presuđene stvari i dvostruke litispendencije je prvostupanjski sud pravilno utvrdio neosnovanim. Iz privijenog rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž Ovr-468/2022-3 od 5. rujna 2023. (str. 259. do 261. spisa) proizlazi da je predmet postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr-713/2022 bio zahtjev ovršenika (tužitelja u ovom predmetu) za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava.

10. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio kako tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe (pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava s računa tužitelja u korist tuženika) nedopuštenom nije zahtjev koji je identičan prijedlogu za odgodu ovrhe te se ne radi o dvostrukoj litispendenciji niti o presuđenoj stvari, iako se oba postupka vode između istih stranaka. Radi se o dva različita zahtjeva čija osnovanost ovisi o različitim činjenicama i koja se međusobno ne isključuju te ne postoji objektivni identitet sporova u ovim predmetima, a okolnost da je ovršenik upućen na parnicu ili da ju je pokrenuo ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine (članak 52. stavak 6. Ovršnog zakona, „Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.).

11. Sadržaj zahtjeva u navedenom predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu bilo je moguće utvrditi uvidom u privijenu ispravu (navedeno rješenje Županijskog suda u Rijeci) i suprotno žalbenim navodima radi utvrđenja te činjenice nije bilo potrebno obaviti uvid u cijeli predmet.

12. U odnosu na postojanje tužiteljevog pravnog interesa za vođenje predmetne parnice ovaj sud primjećuje da je zaključkom Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr-713/2022-45 od 30. lipnja 2022. (str. 56. do 60. spisa) tužitelj upućen na ovu parnicu, a tužitelj koji je zaključkom ovršnog suda upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nije u toj parnici dužan dokazivati pravni interes za podnošenje tužbe.

13. Također, činjenica da je ovrha, eventualno, provedena tijekom parničnog postupka ne znači da tužitelj više ne može provesti parnični postupak. Naprotiv, iz odredbe članka 62. stavka 1. točke 4. Ovršnog zakona, proizlazi da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon dovršetka ovrhe, jer je tom odredbom propisano da nakon što je ovrha već provedena ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostalog i ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom. Ovakvo pravno shvaćanje već je prihvaćeno i u sudskoj praksi (npr. u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 244/2023 i dr.).

14. Budući da se ne zna gdje je predloženi svjedok NV nalazi jer je bježeći od hrvatskog pravosuđa pobjegao u inozemstvo i potpuno je neizvjesno kada će biti dostupan za davanje iskaza, pravilno je prvostupanjski sud odustao od izvođenja tog dokaza primjenom odredbe članka 220. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

15. Suprotno žalbenim navodima, u parničnom postupku moguće je utvrđivati postojanje i sadržaj osnovnog pravnog posla iz kojeg proizlazi obveza osigurana bjanko zadužnicom. U konkretnom slučaju, tuženik niti ne iznosi detalje pravnog posla i djela koje je, eventualno, obavio, ni njegovu cijenu, a iz iskaza tuženikovog zastupnika po zakonu jedino se paušalno navode „intelektualne usluge“ bez ikakve specifikacije o kakvim bi se uslugama radilo i dokaza da su takve usluge doista i pružene.

16. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio kako tuženik nije imao osnovu za naplatu predmetnih zadužnica i prihvatio tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe radi njihove prisilne naplate nedopuštenom.

17. Pritom, valja napomenuti da je prvostupanjski sud je neposredno saslušao svjedoke i osobe ovlaštene za zastupanje stranaka i na temelju svojih neposrednih čulnih zapažanja ocijenio prirodu i sadržaj njihovih proturječnih iskaza, o čemu je u obrazloženju iznio valjane razloge. Zbog prirode neposredno izvedenih dokaza, sud koji ih izvodi može ih najbolje i ocijeniti.

18. Isto tako, tužitelj je uspio u ovom sporu u pogledu pravne osnove u cijelosti i činjenica da je u odnosu na jednu zadužnicu (koja nije bila obuhvaćena zaključkom o upućivanju na parnicu) izgubio spor, ne dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda kako se radi o neznatnom uspjehu tuženika u parnici u odnosu na koji nije nastao nikakav poseban trošak.

19. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić