REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3292/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆS, vl. obrta [obrt] iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Filip Gradišek, odvjetnik u Zagrebu, Budmanijeva 5, protiv tuženika GRADSKO STAMBENO GOSPODARSTVO VELIKA GORICA d.o.o. iz Velike Gorice, Ulica kneza Ljudevita Posavskog 45, OIB 15860024937, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Mar, odvjetnik u Zagrebu, Jurišićeva 9, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Suvlasnici stambene zgrade [adresa] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vlado Rebić, odvjetnik u Zagrebu, Cankarova 1, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2211/2021 od 15. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika i umješača na strani tuženika i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2211/2021 od 15. svibnja 2024. u točkama I. i III. izreke.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba umješača podnesena protiv točaka II. i IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2211/2021 od 15. svibnja 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.489,85 EUR.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci prvostupanjski sud je djelomično održao na snazi plati nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Željka Petrušića poslovni broj Ovrv-1369/2021 od 1. listopada 2021. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 78.792,10 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i to prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude kao i ovršni trošak u iznosu od 1.835,05 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od 1. listopada 2021. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude), dok je ukinuo navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2,85 EUR s pripadajućim kamatama te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 18.513,85 EUR s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka III. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja s dijelom parničnog troška u iznosu od 2.979,70 EUR s pripadajućim kamatama (točka IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj osnovano potražuje iznos od 64.102,44 EUR / 482.979,83 kn na ime izvedenih radova koje tuženik nikada ni na koji način nije osporio, a koji iznos je „ustegnut” zbog nedostavljanja garancije za otklanjanje nedostataka premda je bankarska garancije dostavljena tuženiku. Nadalje, u odnosu na preostali dio tužiteljeva potraživanja u iznosu od 14.689,66 EUR / 110.679,27 kn u odnosu na kojeg je sud prvog stupnja također usvojio tužbeni zahtjev, sud je provedenim građevinskim vještačenjem utvrdio da se radilo o vantroškovničkim radovima koji su u toj količini odnosno vrijednosti izvedeni, dok je saslušanjem svjedoka utvrdio da su ti radovi izvedeni uz suglasnost nadzornog inženjera i predstavnika stanara. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude žalbe su podnijeli tuženik i umješač na strani tuženika. Tuženik žalbom pobija točke I. i III. izreke presude iz svih žalbenih razloga. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo i to Zakon o energetskoj učinkovitosti (u odnosu na isplatu iznosa od 64.102,44 EUR). Žalitelj ističe prigovor promašene pasivne legitimacije ističući da je on upravitelj i da je kao takav potpisao sporni Ugovor o izvođenju građevinsko obrtničkih radova. Nikako ne može biti točan zaključak suda da je tuženik predmetni ugovor potpisao u svoje ime i za svoj račun te da je u odnosu na tužitelja ugovorna strana koja je preuzela obveze isplate naknade za obavljene ugovorene radove; pri tome, žalitelj se osobito poziva na smisao/svrhu javnih poziva nadležnog Ministarstva za prijavu projekata energetske obnove višestambenih zgrada na natječaj za sufinanciranje. Tuženik je kao upravitelj tehnički vršio plaćanja s postojećih i novootvorenih bankovnih računa suvlasnika i to prema uputama i nalozima suvlasnika čija su to sredstva te prema dokumentaciji/ugovorima koji su sklopljeni u sklopu realizacije projekta energetske obnove. Žalitelj se nadalje poziva na odredbu članka 378. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) i članka 4. stavka 1. točku 66. i članka 30. stavaka 1. do 3. Zakona o energetskoj učinkovitosti („Narodne novine” broj 127/14). Prema tome, tuženik je predmetni ugovor potpisao za račun Suvlasnika stambene zgrade na adresi [adresa] i prema samoj Odluci suvlasnika stambene zgrade on je supotpisao ugovor zajedno s tadašnjom predstavnicom suvlasnika ĐS. Međutim, ni žalitelj ni ĐS nisu potpisali ugovor za svoj račun te nisu time preuzeli obveze plaćanja radova na sebe. Osim toga, žalitelj ističe da je on svojim radnjama ishodio u ime i za račun suvlasnika sufinanciranje (bespovratna novčana sredstva) radova energetske obnove. Nadalje, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na vantroškovničke radove, dakle, radove koji nisu obuhvaćeni projektom energetske obnove. Nejasno je kako i na temelju kojeg propisa sud zaključuje da je tuženik obveznik plaćanja potraživanja iz tih računa koje je tužitelj utužio, a koji se odnose na potraživanje naknade za radove koje je eventualno izvršio suvlasnicima stambene zgrade na adresi [adresa]. Tuženik se u žalbi poziva na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje reguliraju nadležnosti upravitelja. Žalitelj predlaže usvojiti njegovu žalbu te preinačiti pobijanu presudu na način da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak spora s pripadajućim kamatama, a podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugim prvostupanjskim sucem; tuženik potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 1.853,75 EUR.
2.1. Umješač na strani tuženika žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (osobito zbog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku), pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj u žalbi navodi činjenice koje su stranke iznosile tijekom spora te stav suda da je tužitelj 24. prosinca 2016. sklopio Ugovor o izvođenju građevinsko obrtničkih radova s tuženikom kao jednim naručiteljem i predstavnikom suvlasnika u višestambenoj zgradi na adresi [adresa] u [adresa] kao drugim naručiteljem, a koji su oboje u Ugovoru naznačeni kao naručitelji. Žalitelj ističe da je nesporno da se tražbina u ovom sporu sastoji od dva dijela i to a) iznosa od 64.102,44 EUR koji je ostao nepodmiren po okončanoj situaciji broj 01/PJ1/1-2019 od 11. siječnja 2019. i b) iznosa od 14.692,51 EUR koji se temelji na nepodmirenim računima broj 63/PJ/1-2018 od 15. listopada 2018., 08/PJ1/1-2019 od 19. ožujka 2019. i 20/PJ1/1-2019 od 13. svibnja 2019.. U odnosu na iznos od 64.102,44 EUR tuženik nikada nije ni na koji način osporio radove izvedene u tom iznosu već je taj dio tražbine „ustegnut” zbog nedostavljanja garancije za otklanjanje nedostataka premda je garancija (uz ranije zaprimljene zadužnice) dostavljena tuženiku. Na predmetnoj okončanoj situaciji koju tuženik ne osporava nalazi se pečat tuženika, ovjera predstavnice stanara pok. ĐS te ovjera tužitelja i nadzornog inženjera DS. Taj dio potraživanja prema ocjeni suda je osnovan i nije sporan. Nadalje, u odnosu na preostali dio potraživanja, sud je utvrdio da je vrijednost vantroškovničkih radova utvrđena vještačenjem u ukupnom iznosu od 14.689,66 EUR s time da ti radovi nisu sadržani u ugovorenim radovima – okončanoj situaciji; žalitelj ističe da su svjedoci OS, DS i GS izjavili da su svi bili upoznati s radovima i nitko nije radio na svoju ruku, da su radovi izvedeni prema pravilima struke premda nadzorni inženjer nije jamčio za količine donosno da se pokazala potreba za dodatnim radovima te su stanari financijski prihvatili tu obvezu i dali suglasnost; svim tim iskazima svjedoka sud je poklonio vjeru. Žalitelj osporava utvrđenja suda ističući da bankarska garancija za otklanjanje nedostataka nije dostavljena u ugovorenom roku, slijedom čega je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost donio odluku na štetu suvlasnika stambene zgrade jer im je uskratio dio sredstava. U odnosu na sporne račune broj 63, 08 i 20, žalitelj ističe da ti računi nisu ovjereni po predstavniku zgrade pa samim time nisu ni plaćeni. Žalitelj također smatra da su ti radovi trebali biti predmet troškovnika, ali i da je sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka. Žalitelj ističe da se u završnom zapisniku o pregledu stambene zgrade nadzorni organ javno ogradio izjavom da ne jamči za količinu izvedenih radova kao ni jedinične cijene koje su definirane stavkama pa su zato računi sporni. Osim toga, zapisnik nije potpisan po predstavniku suvlasnika zgrade na kojoj su izvođeni radovi pa time vremenski nije ni vjerodostojan. Žalitelj zato predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova sastava žalbe.
2.2. Žalbe su dostavljene na odgovor. Tužitelj je u odgovoru na tuženikovu žalbu naveo da su svi navodi tuženika neosnovani u cijelosti. Tužitelj ističe da tuženik ponovno navodi prigovor promašene pasivne legitimacije koji potkrepljuje neodrživim navodima. Umjesto da pročita što je vrlo jasno i određeno navedeno u Ugovoru o izvođenju građevinsko obrtničkih radova, a to su dva različita naručitelja koji su se, između ostalog, obvezali platiti tužitelju kao izvođaču cijenu za izvršene usluge, tuženik ističe što je zapravo bila intencija kod prijave na natječaj, zatim ističe da tuženik zapravo nije bio korisnik predmetnih sredstava te da su za energetsku obnovu navodno otvoreni posebni računi na koje sjeda upravo novac određen za tu namjenu. Osim toga, tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6447/12 od 8. srpnja 2015. koju navodi u odgovoru na žalbu te ponovno ističe da je tuženik kao ugovorna strana sklopio Ugovor o izvođenju građevinsko obrtničkih radova 24. prosinca 2016. i time preuzeo obvezu isplate naknade za obavljene ugovorene radove posebno imajući na umu da je prethodno dobio novac za te radove od Ministarstva kao i da je veći dio dugovane tražbine on nesporno podmirio. Tužitelj se također poziva i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2984/2020 od 23. travnja 2024. koju je dostavio uz odgovor na žalbu i na odluku tog suda poslovni broj U-III-419/2012 od 23. siječnja 2014. Prema tome, čak i da je ugovor sklopljen samo u ime i za račun suvlasnika, a ne u svoje ime i za svoj račun, upravitelj se niti tada ne bi mogao ekskulpirati od svoje odgovornosti isplate dugovane tražbine. U odnosu na potraživanje dijela tražbine koji se odnosi na naknadno ugovorene radove, tužitelj ističe da je nesporno utvrđeno da je tuženik kao jedan od naručitelja iz Ugovora o izvođenju građevinsko obrtničkih radova od 24. prosinca 2016. pasivno legitimiran u navedenom pravnom poslu jer je svojim potpisom preuzeo obveze određene ugovorom. S obzirom na činjenicu da je legitimiran u osnovnom pravnom poslu, on je legitimiran i za vantroškovničke radove za kojima se ukazala potreba tijekom izvođenja osnovnih radova jer svakako iz istih proizlazi. Tužitelj se poziva na odredbu članka 18. Ugovora te ističe da je u primopredajnom zapisniku navedeno da je nadzorni inženjer utvrdio koji su radovi izvedeni, a koji nisu bili predmet osnovnog ugovora te da je tuženik jedan od četiri računa (račun broj 67/PJ1/1-2019 od 18. prosinca 2019. podmirio). Tužitelj stoga predlaže Viskom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da odbije žalbe tuženika i umješača kao neosnovane i potvrdi prvostupanjsku presudu; tužitelj potražuje trošak sastava odgovora na žalbu s porezom na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 1.489,85 EUR.
3. Tuženikova žalba nije osnovana, dok je žalba umješača djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.
3.1. Ispitavši prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke na temelju odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/20, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo no i pravilnom primjenom materijalnog prava je valjalo jednako odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
4. Iz spisa proizlazi nesporno da je tužitelj kao izvođač s tuženikom i predstavnikom suvlasnika u višestambenoj zgradi na adresi u [adresa] (oboje su u ugovoru navedeni kao naručitelji), 24. prosinca 2016. sklopio Ugovor o izvođenju građevinsko obrtničkih radova (str. 51-58. spisa). Međutim, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda koji je navedeni ugovor smatrao ugovorom o djelu u smislu članka 590. Zakona o obveznim odnosima (točka 13. obrazloženja pobijane presude; str. 6-7. presude odnosno str. 551.-552. spisa), navedeni ugovor je ugovor o građenju budući da su njime ugovorne stranke u smislu članka 620. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ugovorile obvezu izvođača (tužitelja) da na postojećoj građevini višestambenoj zgradi u [adresa], izvede građevinske radove zamjene vanjske ovojnice (fasade) i postavljanje nove vanjske ovojnice (fasade), zamjenu vanjske stolarije i obnovu ravnog krova (članak 1. tog Ugovora), dok su se naručitelji obvezali da tužitelju plate cijenu tih radova koja (s porezom na dodanu vrijednost) prema članku 3. tog Ugovora iznosi 5.855.519,23 kn. Međutim, premda je člankom 3. tog Ugovora ugovorena ukupna cijena radova, stranke su tom ugovornom odredbom ugovorile jedinične cijene prema ugovornom troškovniku koje su konačne i nepromjenjive s time da je ugovorni troškovnik radova sastavni dio ugovora (članak 26. tog Ugovora). Osim toga, prema članku 26. tog Ugovora stranke su ugovorile da se na sve što nije posebno ugovoreno tim Ugovorom, primjenjuju opći uvjeti ugovora o građenju koji su sastavni dio tog Ugovora čime su stranke ugovorile primjenu (i) Posebnih uzanci o građenju („Službeni list” SFRJ broj 18/77) kao kodificiranih trgovačkih običaja.
4.1. Nadalje, iz predmetnog ugovora proizlazi da su stranke člankom 8. tog Ugovora odredile da vantroškovnički radovi pismeno odobreni od strane naručitelja i nadzornog inženjera obračunavat će se temeljem ovjerene građevinske knjige i analize cijena za vantroškovničke stavke prihvaćene od strane nadzora i naručitelja s time da će se izračun analize cijena vršiti u skladu s normativima i standardima rada u građevinarstvu. Osim toga, prema članku 21. stavku 1. tog Ugovora izvođač se obvezuje da će najkasnije do dana izvršenog konačnog obračuna naručitelju predati bezuvjetnu garanciju prvoklasne banke kao jamstvo za otklanjanje nedostataka u garantnom roku na iznos od 10% ukupne vrijednosti izvedenih radova s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost s rokom važenja dvije godine, dok prema stavku 4. istog članka Ugovora ako izvoditelj ne dostavi garanciju banke za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku, naručitelj će izvođaču putem okončane situacije zadržati depozit u visini 10% vrijednosti izvedenih radova, s time da po isteku najdužeg jamstvenog roka naručitelj je u obvezi izvršiti povrat depozita najkasnije u roku 30 dana od prvog zahtjeva izvoditelja za povratom depozita.
4.2. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao izvođač izveo ugovorene građevinske radove iz Ugovora od 24. prosinca 2016. te da je tuženiku ispostavio Okončanu situaciju broj 01/PJ1/1-2019 prema kojoj je cijena radova (po toj situaciji s porezom na dodanu vrijednost) iznosila 2.881.784,23 kn (str. 47. spisa), kao i to da je tuženik dio cijene tih radova isplatio tužitelju dok neisplaćen dio cijene tih radova iznosi 482.979,83 kn (64.102,44 EUR), a što je uostalom i sam tuženik naveo u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) sa str. 15. spisa; tuženik je uskratio isplatu tog iznosa jer je tužitelju u cijelosti plaćena okončana situacija za radove na (drugoj) stambenoj zgradi koja se nalazi na adresi u [adresa], premda tužitelj za tu zgradu nije dostavio tuženiku garanciju za otklanjanje nedostataka u garantnom roku (premda je i tu činjenicu tužitelj osporavao ističući da je tuženiku 10. srpnja 2020. Zagrebačka banka izdala Garanciju broj 2004003477 za otklanjanje nedostataka u garantnom periodu; str. 46. spisa).
4.3. Jednako tako, između stranaka nije sporno da je tužitelj računima broj 63/PJ/1-2018 od 15. listopada 2018. (str. 48. spisa), 08/PJ1/1-2019 od 19. ožujka 2019. (str. 49. spisa) i 20/PJ1/1-2019 od 13. svibnja 2019. (str. 50. spisa) pozvao tuženika na plaćanje cijene vantroškovničkih radova koje mu tuženik nije platio s time da je u odgovoru na tužbu na str. 62. spisa tuženik naveo da te računa nije platio jer mu nije poznato da bi tužitelj dao ikakvu ponudu koja bi bila prihvaćena od strane suvlasnika zgrade [adresa]. Prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja (str. 401.-402. spisa), tuženikova zastupnika po zakonu FS (str. 403.-405. spisa), svjedoka LS (str. 405.-406. spisa), OS (str. 427-428. spisa), KS (koji je bio nadzorni inženjer, str. 429. spisa) i SS (str. 430.-431. spisa). Sud prvog stupnja je proveo i dokaz građevinskim vještačenjem po društvu MP Peritissima j.d.o.o. u čije ime je vještačenje proveo vještak Maja Petrović na okolnosti izvedenih radova prema tužiteljevim računima 63/PJ/1-2018, 08/PJ1/1-2019 i 20/PJ1/1-2019, količine i vrijednosti tih radova te da li ti radovi predstavljaju vantroškovničke radove kao i to jesu li oni izvedeni u skladu s pravilima struke (str. 442.-454. spisa). Prvostupanjski je sud također proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.
5. Prethodno, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno otklonio tuženikov prigovor promašene pasivne (građansko pravne) legitimacije. Naime, točan je žalbeni navod tuženika da prema odredbi članka 378. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom. Osim toga, i odredbom članka 93. stavka 1. tog Zakona je propisano da upravitelj upravlja nekretninom i zajedničkom pričuvom kao zastupnik svih suvlasnika i to umjesto njih pri čemu u odnosu prema trećima ne djeluju ograničenja koja bi mu bila postavljena pravnim poslom, dok prema stavku 3. istoga članka Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima upraviteljev odnos sa suvlasnicima glede njegova upravljanja nekretninom ravna se po općim pravilima o zastupanju i posebnim pravilima o upravitelju kojega postavljaju suvlasnici (...). Jednako tako, i prema članku 93. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u upravljanju nekretninom upravitelj je ovlašten voditi u ime svih suvlasnika nekretnine postupke pred sudom ili drugim tijelima vlasti što uključuje i ovlasti da opunomoćuje stručne zastupnike za vođenje tih postupaka.
5.1. Prema tome, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je upravitelj zastupnik suvlasnika u poslovnima upravljanja nekretninom i zajedničkom pričuvom te on može u ime suvlasnika voditi postupke pred sudom. Dakle, tuženik je kao upravitelj stambene zgrade u [adresa], zastupnik svih suvlasnika te stambene zgrade pa je stoga on mogao upravo kao zastupnik tih suvlasnika sklopiti s tužiteljem Ugovor o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova. Međutim, tuženik taj ugovor s tužiteljem nije sklopio kao zastupnik svih suvlasnika višestambene zgrade u [adresa], nego je on taj ugovor sklopio (kao naručitelj) u svoje ime i za svoj račun; da tuženik predmetni ugovor nije sklopio kao zastupnik suvlasnika proizlazi i iz činjenice da je taj ugovor (kao naručitelj) sklopio i predstavnik suvlasnika te zgrade ĐS, a pri tome tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije ni iznio činjenicu da je on po posebnim pravilima o upravljanju koje su odredili suvlasnici u smislu članka 93. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ovlašten zastupati suvlasnike samo uz predstavnika suvlasnika (premda to ograničenje prema trećem, u konkretnom predmetu, prema tužitelju ne bi djelovalo sukladno članku 93. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).
5.2. Slijedom navedenog, budući da je tuženik predmetni Ugovor o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova od 24. prosinca 2016. sklopio kao stranka tog ugovora (naručitelj), a ne kao zastupnik (drugog) naručitelja – suvlasnika stambene zgrade, to je on tim ugovorom, između ostalog, preuzeo obvezu isplatiti tužitelju cijenu izvedenih ugovorenih radova, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.
6. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju cijenu nesporno izvedenih radova po okončanoj situaciji broj 01/PJ1/1-2019, a čiju je „uskratu” tuženik opravdavao činjenicom da je platio tužitelju (sve izvedene) radove na drugoj stambenoj zgradi ([adresa], Ć [adresa]) premda tužitelj za radove na toj zgradi nije ishodio bankarsku garanciju. Naime, osim što izvođenje radova odnosno ispunjenje obveza obiju ugovorih stranaka po drugom ugovoru (kojeg su iste stranke sklopile) nema utjecaja na ispunjenje obveza po Ugovoru o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova od 24. prosinca 2016. (tuženik je u ovom sporu mogao eventualno protutužbom ili prigovorom radi prebijanja tražiti ispunjenje/utvrđenje svog potraživanja prema tužitelju nastalo iz tog drugog ugovornog odnosa, a što nije učinio), ovaj sud prvenstveno napominje da je tužitelj za radove na energetskoj obnovi višestambene zgrade na adresi Ć [adresa] ishodio Garanciju br. 2004003477 za otklanjanje nedostataka u garantnom periodu i to od strane Zagrebačke banke d.d. (str. 46. spisa).
6.1. Međutim, neovisno od navedenog, ovaj sud napominje da je tužitelj dana 2. rujna 2019. sukladno članku 21. stavku 1. Ugovora o izvođenju građevinsko- obrtničkih radova od 24. prosinca 2016. ishodio Garanciju br. 1904006242 za otklanjanje nedostataka u garantnom roku i to od strane Zagrebačke banke d.d., a što proizlazi iz te garancije sa str. 279. spisa. Prema tome, neovisno od činjenice što tužitelj odmah nakon potpisivanja Zapisnika o primopredaji predmetnog gradilišta 11. siječnja 2019. nije ishodio bankarsku garanciju kao jamstvo za otklanjanja nedostataka koja bi vrijedila dvije godine (dakle, do 10. siječnja 2021.), a što je umješač tuženika naveo u žalbi (zbog čega Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost donio odluku kojom je suvlasnicima stambene zgrade uskratio dio sredstava), tužitelj je sukladno ugovoru sklopljenim s tuženikom nesporno ishodio bankarsku garanciju za otklanjanje nedostataka u garantnom roku (točka 4. te Garancije) pa stoga tuženik nakon ishođenja te garancije više nije smio „ustegnuti” isplatu dijela cijene izvedenih radova budući da je on prema članku 21. stavku 4. Ugovora o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova mogao zadržati depozit samo ako mu tužitelj ne dostavi garanciju banke za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku. Dakle, nakon što je tužitelj ishodio bankarsku garanciju za otklanjanje nedostataka u garantnom roku, tuženik više nije smio uskraćivati isplatu zadržanog dijela cijene u iznosu od 64.102,44 EUR / 482.979,83 kn, već je i taj dio cijene nesporno izvedenih radova trebao isplatiti tužitelju, a što nije učinio.
6.2. Osim toga, čak i u slučaju da tužitelj u ovom sporu nije ishodio bankarsku garanciju za otklanjanje nedostataka u garantnom roku, a što je njegova ugovorna obveza prema članku 21. stavku 1. Ugovora o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova od 24. prosinca 2016., garantni rok od dvije godine od završetka izvedenih radova je nesporno protekao prije 3. travnja 2024. kada je u ovom sporu zaključena glavna rasprava. Upravo zbog navedenog, tuženik je sukladno članku 21. stavku 4. Ugovora bio dužan po isteku garantnog roka od dvije godine po preuzimanju radova izvršiti povrat depozita, a što nesporno nije učinio do zaključenja glavne rasprave. Zbog toga, prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika da isplati tužitelju (preostali) neplaćeni dio cijene izvedenih radova u iznosu od 64.102,44 EUR, iako se pri tome taj sud pozvao na odredbu članka 590. Zakona o obveznim odnosima umjesto na odredbu članka 620. istog Zakona (i članak 3. Ugovora o izvođenju građevinsko obrtničkih radova od 24. prosinca 2016.).
6.3. Nadalje, ovaj sud napominje da ni sam protek garantnog roka od dvije godine nema utjecaja na dospijeće tužiteljeva potraživanja zadržanog novčanog iznosa odnosno na tužiteljevo pravo potraživanja zateznih kamate na taj iznos. Naime, upravo zbog toga što je tuženik trgovačko društvo koje obavlja poslove upravljanja nekretninama u ime suvlasnika, on je u odnosu na zadržani dio tužiteljeva potraživanja trebao postupati s povećanom pažnjom (pažnjom dobrog gospodarstvenika) u smislu odredbe članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima što znači da je taj novčani iznos trebao oročiti kod banke i nakon tužiteljeva ishođenja bankarske garancije odnosno nakon isteka garantnog roka vratiti tužitelju taj iznos zajedno s dobivenim kamatama (umanjen za vrijednost eventualnih nedostataka koji bi se pojavili u garantnom roku od dvije godine od obavljene primopredaje radova, to jest do 10. siječnja 2021, a koje tužitelj ne bi otklonio). Međutim, budući da se za vrijeme garantnog roka nisu pojavili nikakvi nedostaci, odnosno tuženik ničim nije dokazao da su pojavili određeni nedostaci (na što je tijekom postupka ukazivao umješač na strani tuženika), tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju i zatezne kamate koje na cjelokupni zadržani iznos tužiteljeva potraživanja teku od dospijeća pa do isplate.
7. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika da isplati tužitelju i cijenu izvedenih naknadnih (vantroškovničkih) radova, a koju je tužitelj fakturirao tuženiku računima 63/PJ/1-2018 od 15. listopada 2018. u iznosu od 37.442,63 kn (str. 48. spisa), 08/PJ1/1-2019 od 19. ožujka 2019. u iznosu od 17.798,82 kn(str. 49. spisa) i 20/PJ1/1-2019 od 13. svibnja 2019. u iznosu od 55.459,25 kn (str. 50. spisa) i to unatoč tome što stranke nisu sklopile dodatak ugovora kojim bi ugovorile izvođenje naknadnih (vantroškovničkih) radova i što tužitelj nije imao pisanu suglasnost tuženika za izvođenje tih radova. Naime, odredbom članka 623. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da za svako odstupanje od projekta odnosno ugovorenih radova izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja te da (stavak 2. istog članka Zakona o obveznim odnosima) izvođač ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove koje je izveo bez takve suglasnosti, dok se prema članku 35. stavku 2. Posebnih uzanci o građenju cijena naknadnih radova određuje ugovorom o izvođenju naknadnih radova (odredbom članka 16. stavka 3. sada važećih Posebnih uzanci o građenju – „Narodne novine” broj 137/21, koje se ne primjenjuju u ovom sporu, je propisano da izvođač ima pravo na naknadu izvantroškovničkih radova ako su ti radovi izvedeni po pisanom nalogu naručitelja).
7.1. Prema tome, iz navedenih odredbi proizlazi da za izvođenje radova koji nisu ugovoreni (u što spadaju i naknadni radovi jer ti radovi nisu prvotno ugovoreni ugovorom o građenju), izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja odnosno stranke bi trebale sklopiti poseban ugovor o izvođenju naknadnih radova (odnosno dodatak ugovora o građenju kojim bi, osim izvođenja tih radova, ugovorile i cijenu tih radova). Međutim, unatoč tome što stranke nesporno nisu sklopile poseban ugovor o izvođenju naknadnih radova odnosno što tužitelj kao izvođač prema podacima u spisu nije imao pisanu suglasnost tuženika kao naručitelja za izvođenje tih radova (iako je tužitelj prema podacima u spisu elektroničkom poštom uputio ponude za izvođenje tih radova drugom naručitelju odnosno predstavniku suvlasnika ĐS, a što proizlazi iz tih ponuda sa str. 121-128. spisa), ovaj sud napominje da ta pisana suglasnost nije potrebna ako izvođač izvodi naknadne radove na zahtjev naručitelja; takvo pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-285/82 od 27. travnja 1982., poslovni broj Rev-150/87 od 7. srpnja 1987., poslovni broj Revt-72/04 od 13. ožujka 2008. i poslovni broj Revt-244/11 od 16. listopada 2013., kao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Pž-4248/04 od 7. veljače 2006., poslovni broj Pž-7864/08 od 1. kolovoza 2012. i poslovni broj Pž-2174/11 od 15. siječnja 2014. Prema tome, obveza isplate cijene za naknadne radove u slučaju kada za izvođenje tih radova nije sklopljen formalni ugovor, sama po sebi ne oslobađa naručitelja radova obveze na isplatu cijene radova, kao što za to nije ni nužna posljedica izostanka naknadne pisane suglasnosti ovlaštene osobe, ako je izvođač te radove izveo na zahtjev naručitelja. Međutim, da bi izvođač mogao osnovano potraživati isplatu cijene tih radova, zahtjev za njihovo izvođenje je u ime naručitelja morala dati ovlaštena osoba, a u konkretnom predmetu prema iskazu svjedoka (ujedno i ranijeg zastupnika po zakonu tuženika) OS sa str. 428. spisa naknadne (dodatne) radove za koje se ukazala potreba je odobrio nadzorni inženjer i predstavnik (suvlasnika).
7.2. Odredbom članka 103. Posebnih uzanci o građenju je propisano da osoba koja obavlja stručni nadzor nije ovlaštena mijenjati tehničku dokumentaciju na osnovu koje se izvode radovi, ugovorenu cijenu ili druge odredbe ugovora, a ni s izvođačem ugovarati druge radove ili uređivati s njim druge imovinskopravne odnose, osim ako je za to posebno ovlašten od naručitelja (identično je propisano i člankom 87. sada važećih Posebnih uzanci o građenju koje se ne primjenjuju u ovom sporu).
7.3. Prema tome, iz navedene odredbe Posebnih uzanci o građenju proizlazi da nadzorni inženjer nije ovlašten na temelju toga što mu je povjereno vršenje nadzora preuzimati imovinske obveze za naručitelja, s izvođačem ugovarati naknadne radove i uopće mijenjati odredbe ugovora o građenju osim u slučaju ako je za to posebno ovlašten od strane naručitelja (takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Revt-38/03 od 18. ožujka 2003. i poslovni broj Revt-114/03 od 3. ožujka 2004.).
7.4. Međutim, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, odredbom članka 8. Ugovora o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova od 24. prosinca 2016. je ugovoreno da se vantroškovnički radovi pismeno odobreni od strane naručitelja i nadzornog inženjera obračunavaju temeljem ovjerene građevinske knjige i analize cijena za vantroškovničke stavke prihvaćene od strane nadzora i naručitelja. Prema tome, iz te ugovorne odredbe jasno proizlazi da je (i) nadzor odnosno nadzorni inženjer mogao odobriti naknadne radove u ime naručitelja (tuženika), a što je upravo prema iskazu svjedoka (ranijeg zastupnika po zakonu tuženika) OS nadzorni inženjer odobrio (kao i predstavnik suvlasnika/stanara). Slijedom navedenog, budući da je prema pisanom nalazu i mišljenju građevinskog vještaka MP Peritissima j.d.o.o. (u čije ime je vještački nalaz i mišljenje sačinio vještak Maja Petrović) sa str. 454. spisa količina i vrijednost vantroškovničkih radova tužitelja u ukupnom iznosu od 110.679,27 kn sa uključenim porezom na dodanu vrijednost (što prema fiksnom tečaju konverzije odgovara 14.689,66 EUR s uključenim porezom na dodanu vrijednost) te da su radovi izvedeni prema pravilima struke, a na navedeni nalaz i mišljenje vještaka tužitelj (str. 510. spisa), tuženik (str. 520. spisa) i umješač na strani tuženika (str. 513. spisa) nisu imali nikakvih primjedbi, to je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika da isplati tužitelju (i) cijenu naknadnih radova u ukupnom iznosu od 14.689,66 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog računa (čije dospijeće tuženik i umješač na strani tuženika do zaključenja glavne rasprave nisu osporavali) pa do isplate.
7.5. Slijedom navedenog, žalbe tuženika i umješača na strani tuženika je valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi točke I. i III. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.
8. Međutim, u dijelu u kojem umješač na strani tuženika žalbom pobija točke II. i IV. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da u tom dijelu umješač nema pravni interes žalbom pobijati taj dio presude i to stoga što ni tuženik kao stranka kojoj se pridružio nema pravni interes žalbom pobijati te dijelove prvostupanjske presude. Naime, tim dijelovima pobijane presude je djelomično ukinut platni nalog te odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 2,85 EUR s pripadajućim kamatama te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom dijela parničnog troška u iznosu od 2.979,70 EUR s pripadajućim kamatama. Zbog navedenog, u tom dijelu žalba umješača na strani tuženika je nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku jer žalitelj usvajanjem njegove žalbe protiv tog dijela prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud, a k tome budući da tuženik nije žalbom pobijao te dijelove presude to je žalba umješača u tom dijelu (dijelovima) suprotna interesu stranke kojoj se pridružio.
8.1. Slijedom navedenog, žalbu umješača na strani tuženika u dijelu kojim pobija točke II. i IV. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbi članka 367. stavka 1. i članka 380. točke 1. Zakona o parničnom postupku.
9. Sukladno članku 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbe je valjalo odbiti kao neosnovan jer je ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem ovog spora.
Zagreb, 1. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
