REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3264/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KV LOGISTIKA d.o.o. iz Ježdovca, Ježdovečka 131A, OIB: 28860137688, kojeg zastupa punomoćnik Marko Mučnjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kuželički & Mučnjak d.o.o. u Zagrebu, Nova Ves 3, protiv tuženika HRVATSKA OSIGURAVAJUĆA KUĆA d.d. iz Zagreba, Capraška 6, OIB: 00432869176, kojeg zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Marulićev trg 2, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1690/2021-34 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1690/2021-34 od 20. lipnja 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom navedenoj u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao neosnovan) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.300,12 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2019. pa do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude kao i trošak postupka s pripadajućim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka prvostupanjski je sud naložio tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 20. lipnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a osobito nakon provedenog prometnog vještačenja po sudskom vještaku Nevenu Erešu, ocijenio da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između osiguranog slučaja i nastale štete u onom opsegu u kojem je tužitelj potražuje budući da je vještak naveo da su stavke u računu broj 136359 tako napisane da on ne može reći na koji dio u vozilu se one odnose, a k tome tužitelj nije postupio ni sukladno članku 7. stavku 1. Uvjeta za kasko osiguranje te nije prethodno osigurao dokaze o uzrocima nastanka osiguranog slučaja i opsegu štete (na primjer, fotografijama zamijenjenih dijelova i slično), pa je stoga primjenom odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i odluke o trošku. Žalitelj smatra da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te da je prvostupanjski sud protivno članku 8. Zakona o parničnom postupku pogrešno ocijenio dokaze kako svaki posebno tako i sve zajedno te rezultate cjelokupnog postupka. Žalitelj ističe da je prilikom uzimanja u pokriće vozilo tužitelja bilo u ispravnom stanju, a nakon što ga je tuženik pregledao i utvrdio da je ispravno, odlučio je izdati policu osiguranja, a u tijeku postupka se pozivao na uvjete osiguranja koji su sastavni dio police osiguranja koje je sam tuženik pisao. Nadalje, u tijeku postupka je provedeno vještačenje po vještaku prometne struke pa stoga nije jasno zašto sud nije prihvatio mišljenje vještaka kojeg prihvaća, a kojim je utvrđena visina štete upravo u iznosu kojeg tužitelj potražuje. Izjava vještaka da ne može reći na koji dio u vozilu se odnosi izvučena je iz konteksta te žalitelj ukazuje da je u računu broj 136359 primjerice navedena ispušna cijev pa bi se moglo zaključiti da se radi o ispušnoj cijevi i slično. U svakom slučaju, riječ je o dijelovima vozila koja su uslijed nastanka osiguranog slučaja trebala biti popravljena/zamijenjena, a što je učinjeno. Žalitelj ističe da je tuženik kao osiguratelj izdavanjem police pristao na mogućnost da se nesreća dogodi u bilo kojem dijelu svijeta pa je stoga navod tuženika da je vozilo bilo potrebno dovesti ili dopremiti na procjenu tuženiku pokazuje kao nelogičan i neživotan, a k tome osigurani slučaj se dogodio u tunelu Gothard, najdužem prometnom tunelu na svijetu (57 km) pa je nezamislivo da bi vozač zaustavio promet dok se ne izvrši fotografiranje oštećenja. Fotografiranje se nije moglo izvršiti ni u mehaničarskoj radionici jer tužitelj odnosno njegov vozač zasigurno nisu mogli dobiti pristup. Tužitelj je sukladno uobičajenoj praksi angažirao vučnu službu koja je vozilo odvela u ovlašteni servis gdje je isto i popravljeno. Žalitelj osporava i odluku o trošku ističući da tuženik kao osiguravajuća kuća ima zaposlene pravnike koji mogu bez ograničenja zastupati tuženika pa je tuženik suprotno načelima Zakona o obveznim odnosima angažirao odvjetnika čime je neosnovano tužitelju stvorio trošak. Tužitelj predlaže usvojiti njegovu žalbu te pobijanu presudu preinačiti, podredno istu vratiti na ponovno odlučivanje; tužitelj potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 431,95 EUR.
2.1. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.
3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Prvostupanjski je sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan budući da tužitelj u konkretnom sporu nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između osiguranog slučaja i nastale štete u onom opsegu u kojem je tužitelj potražuje – dakle, u iznosu od 7.300,12 EUR (zapravo, u konkretnom predmetu se ne radi o naknadi štete već o isplati osigurnine koja „odgovara” visini štete nastale na oštećenoj osiguranoj stvari – motornom vozilu, a zbog nastanka osiguranog slučaja). Naime, premda je tužitelj dokazao da je došlo do osiguranog slučaja, to jest da je 30. travnja 2019. došlo do kvara na osiguranom vozilu reg. oznake [registarska oznaka], tužitelj nije dokazao da je zbog toga pretrpio štetu na ime popravka vozila upravo u utuženom iznosu. Ovo stoga jer iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka sa str. 128.-130. spisa proizlazi da sudski vještak iz dokumentacije u spisu i samog stanja spisa nema bilo kakve očevidne ili tehničke dokumentacije koja bi se odnosila na samu dinamiku nastanka predmetnog štetnog događaja pa stoga na temelju stanja spisa nije moguće utvrditi dinamiku nastanka predmetnog štetnog događaja. Osim toga, u pisanom nalazu i mišljenju vještaka Nevena Ereša je navedeno i da „nije moguće niti približno zaključivati na koji je način došlo do nastanka oštećenja ispušnog sustava predmetnog vozila tužitelja” (str. 129. spisa), pa prema da je sudski vještak naveo da „računi koji se nalaze u spisu su međusobno sukladni te upućuju na zaključak da je visina štete na vozilu tužitelja bez poreza na dodanu vrijednost iznosila 46.802,22 kn ili s porezom na dodanu vrijednost 58.502,78 kn”, upravo zbog toga što nije moguće utvrditi nastanak oštećenja ispušnog sustava, to nije moguće ni utvrditi tu visinu štete. Uostalom, sudski vještak je u svom usmenom iskazu na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. svibnja 2024. naveo da su stavke u računu broj 136359 tako napisane da ne može reći na koji dio u vozilu se one odnose (str. 157. spisa). Prema tome, upravo zbog toga što u konkretnom predmetu nije moguće ispitati koji dio/dijelove na predmetnom vozilu je trebalo popraviti odnosno zamijeniti, to nije moguće ni utvrditi oštećenja na predmetnom vozilu odnosno visinu štete nastale na predmetnom vozilu. Zato nije moguće ni utvrditi iznos osigurnine koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju prema odredbi članka 921. Zakona o obveznim odnosima.
4.1. Osim toga, uvidom u predmetni račun sa str. 19. -20. spisa proizlazi da je u njemu navedeno (i to tri puta) „uklanjanje i ugradnja dodatnog dijela, jednog ili više oprema ili alata” iz čega je očito da je nemoguće ispitati na što se odnose ti radovi na vozilu odnosno iznosi li cijena tih radova upravo 86,60 CHF odnosno (dva puta) 129,75 CHF kolika je cijena tih radova navedena u tom računu. Jednako tako, premda se u tom računu navode i prigušivač, dva držača (za koje su navedene različite cijene), V-obujmica i ispušna cijev, budući da tužitelj nije u smislu odredbe članka 7. stavka 1. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila osigurao dokaze o uzrocima nastanka osiguranog slučaja i opsegu štete (na primjer, on prije eventualnog popravka vozila nije fotografirao vozilo odnosno dijelove vozila koje je bilo potrebno zamijeniti odnosno popraviti, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud), to sudski vještak na temelju tog računa nije mogao utvrditi na koje se točno stavke taj račun odnosi. Dakle, budući da se u računu spominje na primjer, V- ovojnica i dva držača, to je bilo potrebno utvrditi vrijednost svakog tog pojedinog dijela, a kako bi se utvrdila točna visina osigurnine koju bi tužitelj imao pravo potraživati.
4.2. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se osigurani slučaj dogodio 30. travnja 2019., a tužitelj je vozilo dovezao tuženiku na pregled tek 8. srpnja 2019. s time da prema Izvidu štete sa str. 13. spisa tom prilikom nije bilo moguće utvrditi koji su dijelovi vozila oštećeni (štoviše, prema iskazu svjedoka ĆT tuženik je nakon izvida štete zaprimio račun sa str. 17. spisa u kojem je navedena samo jedna stavka i iz kojeg nije bilo razvidno koji su točno popravci ranije učinjeni na vozilu), zatim da tužitelj nije u smislu odredbe članka 7. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila poduzeo niti jednu radnju kojom bi se osigurali dokazi o uzrocima nastanka osiguranog slučaja i opsegu štete (pri tome, ovaj sud napominje da tužitelj tek u žalbi iznosi činjenicu da on odnosno njegov vozač zasigurno nisu mogli dobiti pristup mehaničarskoj radionici radi fotografiranja vozila, pa stoga tužitelj tu činjenicu ne može osnovano isticati u žalbi prema članku 352. stavku 1. Zakona o parničnom postupku), te da u konkretnom predmetu ni prometnim vještačenjem nije bilo moguće utvrditi visinu štete nastale na vozilu osiguranom kod tuženika, to je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan pozivom na odredbu članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Prema tome, iako je iz provedenih dokaza saslušanjem svjedoka CT (str. 108. -109. spisa) i ĆT (str. 110. spisa) koji su imali posredna saznanja o nastanku osiguranog slučaja prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se osigurani slučaj doista dogodio, tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između osiguranog slučaja i nastale štete u onom opsegu u kojem tu štetu potražuje tužbenim zahtjevom odnosno tužitelj nije dokazao visinu osigurnine koju bi mu tuženik trebao isplatiti zbog nastalih oštećenja osigurane stvari.
5. Neosnovano tužitelj osporava odluku o trošku ističući da tuženik kao osiguravajuća kuća ima zaposlene pravnike koji mogu bez ograničenja zastupati tuženika pa je tuženik suprotno načelima Zakona o obveznim odnosima angažirao odvjetnika čime je neosnovano tužitelju stvorio trošak. Naime, ovaj sud kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev x-530/2011-2 od 24. listopada 2012. smatra da pravna osoba kao stranka u postupku ima pravo na naknadu troškova postupka za zastupanje po odvjetniku kao punomoćniku neovisno o tome što ima u radnom odnosu diplomirane pravnike s položenim pravosudnim ispitom koji ispunjavaju zakonske pretpostavke za zastupanje te pravne osobe u postupcima pred sudovima.
6. Zato je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
Zagreb, 1. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
