Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4623/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5949/2021-23 od 26. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5949/2021-23 od 26. lipnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 23.08.2005. godine, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK

(dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora."

II. Nalaže se tuženoj ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK D.D., 51000 RIJEKA, JADRANSKI TRG 3A, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju UČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 713,40 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 31.08.2005. do 31. prosinca 2007. godine, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 a, 51 000 Rijeka, naknaditi tužitelju UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.350,34 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.06.2024. pa do isplate pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana. „

2. Protiv presude žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2005. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, i zahtjev na isplatu iznosu od 713,40 eur sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2005.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o jednokratnoj naknadi za otplatu kredita te zastara i tijek kamata, dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Jednako tako, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu dana 23.kolovoza 2005. u kojem Ugovoru je u čl. 10. ugovorena naknada za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1% iznosa kredita, tzv. ulazna naknada;

- da je tuženik tužitelju tu naknadu naplatio što proizlazi iz pregleda prometa po partiji kredita gdje je pod datumom 29.08.2005. upisano da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u svoti od 5.375,17 kuna;

- da je na okolnost da li su li stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o ulaznoj naknadi saslušan tužitelj kao stranka;

- da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnika banke;

- da je iskazom tužitelja utvrđeno da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužitelju nije objašnjeno kakva je to naknada i po kojem tečaju se obračunava;

- da niti u informativnom letku nije objašnjeno niti navedeno što se plaća;

- da nisu sporne tvrdnje tuženika da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% na prvi pogled lako uočljiva odredba Ugovora o kreditu, ali ono što tužitelju tuženik nije objasnio i ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe je specijalan rizik iz kojeg nije razvidno koliko će u stvarnosti iznositi iznos kada kredit bude naplaćen i da tužitelju nije objašnjeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li će ga banka naplatiti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije niti precizirano da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan;

- da je posljedica takve odredbe da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos kredita umanjen za navodne troškove obrade kredita, a koji je osobni bankar tužitelja obavila kao svoj redovni posao za kojeg prima redovnu plaću, a niti je na bilo koji način objašnjeno što je to što bi trebalo ući u posebne troškove naknade kredita;

- da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis;

- da u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade;

- da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati o naknadi koja je propisana u čl.10. Ugovora;

- da tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već navodi da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju;

- da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 10. kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva tužitelju bila teško razumljiva jer nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao i da se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom te sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna;

- da je visina tužbenog zahtjeva u zatraženom iznosu od 713,40 € odnosno koja je naplaćena u kunama u svoti od 5.375,17 kuna utvrđena uvidom u pregled prometa po partiji kredita (list 14 spisa);

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020. zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost Ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnosti Ugovora kada se radi o restitucijskom zahtjevu;

- da je tuženik nepošten od dana stjecanja i da je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. kako tužitelj traži od dana 31.08.2005.;

11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je predmetna odredbe o naknadi ništetna i na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. ZOO obvezao tuženika na isplatu iznosa od 713,40 eura sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2005.

12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

13. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca.

15. Nadalje, sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja, koji je potrošač utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i da unatoč tome što je tužitelj znao da naknada iznosi 1% na odobreni iznos kredita, ista ipak nije poštena u smislu odredaba ZZP/03.

17. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, te zahtjev za isplatom stečenoga bez osnove temeljem iste, a u utuženoj visini, koju visina nije sporna.

18. Naime, na žalbene navode valja reći budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo time da je isti i odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo te je ocijenio da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude.

19. Nadalje, prvostupanjski sud je proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetne ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu (je li riječ o odredbi koja definira glavni predmet ugovora i cijenu kada, u pravilu, ne dolazi do procjene poštenosti istih ako ispunjavaju zahtjeve transparentnosti), te na način da je ocijenio njezin značaj na položaj tužitelja kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužitelju za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13).

20. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, a za koje tuženikove akte o uvjetima kreditiranja je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se po prirodi stvari o istima ne može pregovarati, pa da se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

21. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Obzirom na sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da je predmetna odredba nepoštena i ništetna.

23. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare neosnovan obzirom da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

24. Na navode žalbe potrebno je reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjenjuju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora - pojedine ugovorne odredbe.

Konačno na navode žalbe ukazuje se da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

25. Nadalje, tužitelj ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužitelj nije imao nikakva utjecaja na sadržaj ugovora, pa neosnovano tuženik u žalbi osporava i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.

26. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora.

U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima.

U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

27. Naime, u konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelji ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.)

28. Stoga, tuženik je nesavjestan stjecalac budući je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena nakon dana uplate kao dana stjecanja (naplata 30. kolovoza 2005.) odnosno prema postavljenom zahtjevu od 31. kolovoza 2005.

29. U naprijed iznesenim okolnostima konkretnog slučaja, žalbeni navodi tuženika kojima upire na odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine„ br. 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 83/20) su bez pravnog uporišta u ovoj pravnoj stvari i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost

30. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

31. Imajući u vidu naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

32. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

33. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio troškove postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/202 i 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke te je u navedenom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa su suprotni žalbeni navodi neutemeljeni.

34. Nadalje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je tužitelju dosudio i trošak zastupanja na ročištu za objavu jer stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 832/2022), a iz sadržaja spisa razvidno je da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude.

35. Na žalbene navode da je tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada ja tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu, potrebno je reći slijedeće.

36. Naime, ukazuje se da je čl. 6. Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (" Narodne novine" broj: 51/23 ) izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama na način da su oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi i potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je nije slučaj u ovoj pravnoj stvari.

37. Ovdje valja reći, da su navedene izmjene Zakona o sudskim pristojbama stupile na snagu 20. svibnja 2023., dok je prvostupanjska odluka donijeta 17. ožujka 2025.

38. Međutim, u ovoj pravnoj stvari predmet tužbenog zahtjeva je ništetnost odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i zahtjev za isplatom, pa su žalbeni navodi bez pravnog uporišta.

39. Stoga, obzirom na naprijed navedeno zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka koji se odnosi na trošak sudskih pristojbi je osnovan.

40. Obzirom na navedeno, žalbeni navodi tuženika kojim osporava odluku o troškovima postupka su bez pravnog uporišta.

41. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. izreke ove drugostupanjske odluke.

42. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka nije osnovan, pa je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 166. st. 1 ZPP-a odlučeno kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej