REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-425/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica, odvjetnica Đina Lukac Novaković iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-113/2023-29 od 5. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-113/2023-29 od 5. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, iznos od 1.892,76 eura/14.261,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog navedenog pojedinačnog iznosa do isplate, po propisanoj stopi. Točkom II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom kreditora, iznos od 770,83 eura/5.807,82 kune sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate, po propisanoj stopi, a točkom III. je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.573,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 5. veljače 2024. do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015., dalje: ZIDZPK/15), osobito člancima 19.a, 19.b i 19.c pa tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Bilo kakvo novo "obeštećenje", cijeneći priznatu preplatu po tuženiku, značilo bi stjecanje dvostruke koristi, protivno ZIDZPK/15 i stvaranje pravne nesigurnosti. Poziva se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) zauzeto u odluci poslovni broj Rev- 2218/2018 od 3. rujna 2019. prema kojem pravni interes za vođenje postupka radi utvrđenja ništetnosti imaju samo oni potrošači koji nisu izvršili konverziju kredita te na shvaćanje VSRH zauzeto u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Budući da su potrošači dobrovoljno odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodatka Ugovoru, bilo kakav naknadni zahtjev potrošača ne može biti u skladu s važećim zakonodavstvom Republike Hrvatske, pravom Europske unije kako ga tumači i provodi Europski sud pravde. Iz odluke Europskog suda C-567/2020 od 5. svibnja 2022. proizlazi i osnaženje i potvrda argumentacije VSRH iz postupka Gos- 1/2019 prema kojem je konverzija prema odredbama ZID ZPK/15 valjana i javnopravna restitucijska intervencija zakonodavca. Sklapanjem konverzije nastupila je potpuna restitucija potrošača. Tužitelju su bile jasne ugovorne odredbe, prava i obveze iz osnovnog Ugovora, a svi kriteriji promjene kamatne stope bili su pojašnjeni i u općim uvjetima poslovanja tuženika te drugim internim aktima. Također, odredbe valutne klauzule su bile jasne tužitelju. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog promjena tržišnih uvjeta i tome tužitelj ni jednom nije prigovorio niti tražio raskid ugovora. Valutna klauzula je, s druge strane, izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO), odnosno člankom 22. Budući da je na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, takva zakonska odredba je također jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Presuda se temelji na vještačenju provedenom po prijedlogu tužitelja za utvrđenje obveze tuženika ukoliko bi kamata i tečaj ostali na razini kakva je bila prilikom sklapanja ugovora o kreditu, što nema smisla prema presudi, jer stranke nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu ni tečaj. U trenutku zaključenja ugovora kamatna stopa iznosila je 4,75% godišnje, a sve kasnije izmijenjene kamatne stope su bile manje od najviše dopuštene kamatne stope. Zato izmjena kamatne stope nije bila protivna prisilnim propisima. Pogrešna je i odluka o zastari tužbenog zahtjeva tužitelja jer se predmetno potraživanje odnosi na iznose preplaćene u razdoblju od 2005., a tužba je podnesena 2019., pa je predmetno potraživanje zastarjelo. Pogrešan je zaključak suda da je zastara kondemnatornog tužbenog zahtjeva vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe, odnosno donošenja drugostupanjske presude VSRH. To je sud propustio i obrazložiti. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka, jer je tužbeni zahtjev u cijelosti trebao biti odbijen i trebalo je biti naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka. Budući da je presuda nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika iz samih ti isprava ili zapisnika, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i nalaganjem tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak postupka uz trošak žalbenog postupka. Podredno, predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovan postupak.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za naplatu iznosa od 1.892,76 eura s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru o kreditu broj 9010826924 zaključenom 10. studenog 2005. (dalje: Ugovor) između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, te iznosa od 770,83 eura s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj stopi po istom Ugovoru, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF od 16. prosinca 2005. pa do zaključno 26. rujna 2015., a u odnosu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi do 26. kolovoza 2007. do 23. rujna 2011.) koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio takav tužbeni zahtjev tužitelja (koji je sklopio ugovor o kreditu kao potrošač, a i namjena je bila potrošačka, adaptacija obiteljske kuće) uz zaključak, u bitnome, da osnovanost tog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenima u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača, predmeta vođenog kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i tuženik, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i revizijskih odluka VSRH poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. te Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. jer je u njima izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između tuženika kao banaka i potrošača u CHF, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a u kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene, time i ništetne, a sve prema odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003., dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. prema odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje: ZZP/07) te da se prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju je sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a što je propisano i odredbom članka 138.a ZZP/07.

6.1. Posljedično, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a (u vezi s člankom 1115. ZOO-a) pripada pravo na traženu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove i to razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takvih ništetnih odredbi navedenog ugovora. Odbio je i prigovor zastare, zaključivši da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a računajući od navedenih datuma do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku prema odredbi članka 225.

ZOO-a zastarijevaju ove novčane tražbine.

6.2. Također, zaključuje i da, neovisno o tome što je na temelju odredaba ZIDZPK-a, između tuženika i tužitelja 11. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog s valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu euro, tužitelj u okolnostima predmetnog slučaja ima pravo na traženu isplatu jer provedenom konverzijom u skladu sa ZIDZPK-om tužitelj nije u cijelosti obeštećen, a u vezi s nepoštenim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora čija je nepoštenost utvrđena u spomenutom kolektivnom sporu. Zato mu i pripada pravo na isplatu razlika koje je tuženik stekao bez osnove, sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude.

8.1. Sud nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

9. U ovoj pravnoj stvari više nije sporno odlučno činjenično stanje, da su stranke 10. studenog 2005. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu radi adaptacije obiteljske kuće broj: 9010826924 kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.000,00 CHF uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovorila iznosila 4,75% godišnje, a da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 4. Ugovora određena kao promjenjiva; da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po tom kreditu; da su stranke 11. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9010826924, a na temelju ZIDZPK/15-a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiram u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, na način da su kredit konvertirale u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela te utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 199,24 eura.

10. Sporna je i nadalje osnova i visina tužbenog zahtjeva (jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne te posljedično ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio na temelju takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članci 1111. i 1115. ZOO-a); osnovanost tuženikovog prigovora zastare te pravo tužitelja zahtijevati navedenu isplatu s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu od 11. prosinca 2015. na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog s valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu euro.

11. Prvostupanjski sud je pravilno, odlučujući o spornim pitanjima, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u presudama donesenima u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik.

12. Ovaj sud prihvaća iznesena pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i izvršenu primjenu materijalnog prava.

13. Protivno žalbi, u odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje na pogrešne zaključke suda prvog stupnja u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljene na spomenutim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa, predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je, posljedično tome, prvostupanjski sud pravilnom primjenom spomenutih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanja navedenih sudova donesenima u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, budući da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015., dalje: ZZP/14) temeljem već navedenog članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 138.a ZZP/14, odnosno članka 118. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštetnost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštetnost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u odluci VSRH Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove spora ocijenio osnovanim. Tuženik drugačije postupanje prema tužitelju prilikom zaključivanja Ugovora nije dokazao.

14. U odnosu na žalbene navode žalitelja kojima prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe ugovorene valutne klauzule, valja reći da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe članka 22. stavka 1. ZOO-a. Ugovaranje valutne klauzule je, i po ocjeni ovog suda, dopušteno, budući da je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a. Radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim, odredba u predmetnom ugovoru o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute CHF i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa, protivno žalbi, nije izuzeta od primjene Direktive 93/2013 i ne može se isključiti njezino ispitivanje poštenosti, odnosno nepoštenosti. Ugovorne odredbe prema kojoj korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nema u članku 22. stavka 1. ZOO-a niti je ona nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata i tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/2013 o isključenju iz njezinog područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju između ugovornih strana, neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i zato automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/2019) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveze stranaka bilo kojih ugovora, tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obje ugovorne strane određenog pravnog posla. Međutim, kako u konkretnom slučaju Ugovor sadržajno određuje kako je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, takva ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO-a. Stoga, ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora na drugačiji način uredile svoja prava i obveze koje zato ulaze u područje primjene Direktive 93/2013 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno. Zato je sud prvog stupnja pravilno zaključio o utvrđenoj ništetnosti i spomenute ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na traženu isplatu unatoč tome što je između tužitelja i tuženika 11. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj: 90108269247, utemeljen na odredbama ZIDZPK/15-a na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu euro.

15.1. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju VSRH izražena u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja reći kako nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati isplatu na temelju ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.2. Po ocjeni ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZIDZPK/15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZIDZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZIDZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je "ratio" donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi članka 19.b ZIDZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro.

15.3. Sklapanje navedenog Dodatka prema odredbama članka 19.c ZIDZPK/15-a mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je prethodno bila narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, cijeneći sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točke 2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u euro na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u euro i u kunama s valutnom klauzulom u euro na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF pa prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog iznosa banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Ovo iz razloga što je to, po ocjeni ovog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu s valutom euro i tečaj ove valute jedino mogao biti poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.4. Navedenim Dodatkom ugovora o kreditu, sklopljenim prema odredbama ZIDZPK/15 uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, a ne i prethodno ugovorenih kamatnih stopa (nepoštenim postupanjem banaka). Iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZIDZPK/15, već je, naprotiv, odredbom članka 41. ZZP-a propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZIDZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, a ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZIDZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija bila upitna i za potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna, budući da im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv, a sklapanjem tih sporazuma su spašavali svoju egzistenciju.

15.5. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita, koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, u skladu je i s pravnim shvaćanjem ovog suda izraženim u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021. i 4. prosinca 2023.

16. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje po sudu prvog stupnja, a prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, sklapanje navedenog Dodatka nije rezultiralo stvaranjem potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita, te prilikom njegovog sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope, za razdoblje od 15. prosinca 2005. do 30. rujna 2015. u iznosu od ukupno 770,83 eura, a zbog promjene deviznog tečaja – valutne klauzule za razdoblje od 26. kolovoza 2007. do 23. rujna 2011. u iznosu od ukupno 1.892,76 eura. Stoga je i po ocjeni ovog suda, po izvršenom obračunu konverzije ostao navedeni dug pa u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na traženu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO-a), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

16.1. U odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda, valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

17. Dakle, s obzirom na navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi članaka 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključivši da je na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegovog sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

18. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju VSRH poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok od pet godina (članak 225. ZOO-a) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/2023. dalje: Tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka. Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, budući da nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

20. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Zoran Šarić