Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1263/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća – sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Matić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rešetar, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-148/2021-33 od 27. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-148/2021-33 od 27. veljače 2023. u pobijanim točkama I., II., u točki III. u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 5.434,26 eura tekućim od 1. svibnja 2005. do 22. travnja 2021. i u točki IV. do iznosa parničnog troška od 398,17 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se točka III. izreke u dijelu u kom je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatom iznosa od 3.799,45 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Povodom žalbe tužitelja preinačava se ista presuda u točki III. u dijelu u kom je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatom iznosa od 5.434,26 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.434,26 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe tj. od 22. travnja 2021., pa do isplata a po stopi koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

III. Povodom žalbe tuženika preinačava se ista presuda u točki IV. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.173,77 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 28. veljače 2005. godine između SLAVONSKE BANKE d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., i tužitelja GA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je potvrđen dana 08.ožujka 2005. godine kod Javnog bilježnika Borisa Godžirova iz [adresa] broj ovjere Ou-71/05-1, i to

- dio odrebe čl. 2. koji glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita.“

- dio odredbe čl. 3. toč. 2. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“,

- dio odredbe čl. 3. toč. 3. koji glasi: “... obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banked.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.“

- dio odredbe čl. 3. toč. 4. koji glasi: “Kamate se obračunavaju u EUR, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja:“- dio odredbe čl. 3. toč. 5. koji glasi: „ …plaćaju se sukladno odredbama iz ovog članka…“

- dio odredbe čl. 4. koji glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom.“ II. Utvrđuju se ništetnim Ugovor o ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 28. veljače 2005. godine između SLAVONSKE BANKE d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., i tužitelja GA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je potvrđen dana 08. ožujka 2005. godine kod Javnog bilježnika Borisa Godžirova iz [adresa] broj ovjere Ou-71/05-1.

U preostalom dijelu odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

III. "Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju GA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],, u roku od 15 dana od pravomoćnosti, isplati iznos od 9.233,73 EUR / 69.571,51 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2.529,23 kn od dana 01.05.2005. g. do isplate,

- na iznos od 2.506,48 kn od dana 01.10.2005. g. do isplate,

- na iznos od 2.372,12 kn od dana 01.06.2006. g. do isplate

- na iznos od 2.166,67 kn od dana 01.06.2007. g. do isplate

- na iznos od 2.247,01 kn od dana 01.12.2007. g. do isplate

- na iznos od 57,39 kn od dana 01.12.2008. g. do isplate

- na iznos od 152,81 kn od dana 01.02.2009. g. do isplate

- na iznos od 176,54 kn od dana 01.03.2009. g. do isplate

- na iznos od 193,03 kn od dana 01.04.2009. g. do isplate

- na iznos od 174,44 kn od dana 01.05.2009. g. do isplate

- na iznos od 159,65 kn od dana 01.06.2009. g. do isplate

- na iznos od 173,91 kn od dana 01.07.2009. g. do isplate

- na iznos od 2.819,33 kn od dana 01.08.2009. g. do isplate

- na iznos od 174,19 kn od dana 01.10.2009. g. do isplate

- na iznos od 147,06 kn od dana 01.11.2009. g. do isplate

- na iznos od 143,14 kn od dana 01.12.2009. g. do isplate

- na iznos od 180,06 kn od dana 01.01.2010. g. do isplate

- na iznos od 216,42 kn od dana 01.02.2010. g. do isplate

- na iznos od 253,49 kn od dana 01.03.2010. g. do isplate

- na iznos od 243,68 kn od dana 01.04.2010. g. do isplate

- na iznos od 312,63 kn od dana 01.05.2010. g. do isplate

- na iznos od 291,37 kn od dana 01.06.2010. g. do isplate

- na iznos od 3.327,52 kn od dana 01.07.2010. g. do isplate

- na iznos od 459,72 kn od dana 01.09.2010. g. do isplate

- na iznos od 3.685,33 kn od dana 01.10.2010. g. do isplate

- na iznos od 471,25 kn od dana 01.12.2010. g. do isplate

- na iznos od 656,62 kn od dana 01.01.2011. g. do isplate

- na iznos od 3.933,80 kn od dana 01.02.2011. g. do isplate

- na iznos od 680,84 kn od dana 01.03.2011. g. do isplate

- na iznos od 642,20 kn od dana 01.05.2011. g. do isplate

- na iznos od 645,68 kn od dana 01.06.2011. g. do isplate

- na iznos od 841,16 kn od dana 01.07.2011. g. do isplate

- na iznos od 869,20 kn od dana 01.08.2011. g. do isplate

- na iznos od 1.094,28 kn od dana 01.09.2011. g. do isplate

- na iznos od 991,26 kn od dana 01.10.2011. g. do isplate

- na iznos od 851,00 kn od dana 01.11.2011. g. do isplate

- na iznos od 32.731,00 kn od dana 01.12.2011. g. do isplate

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.571,94 EUR / 11.843,75 kn srazmjerno uspjehu u parnici, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15dana."

2. Citiranu presudu žalbom pobija tuženiku točkama I., III. i IV. izreke dok tužitelj istu pobija u točki III. oboje iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova sastava žalbi.

3. Žalbe su djelomično osnovana.

4. U donošenju pobijane presude u pogledu pobijane točke III. izreke počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a na koju žalbom upire tužitelj budući da je obrazloženje pobijane presude proturječno sadržaju dokaza u spisu, dok je u pogledu preostalog dijela neosnovan istaknuti žalbeni razlog cit. apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka budući da je izreka pobijane presude jasna i neproturječna sadržaju izvedenih dokaza te sadrži dostatne i valjane razloge o odlučnim činjenicama u ovom sporu. U pogledu pobijane točke III. prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo kako je, što se tiče visine tužbenog zahtjeva sud je analizirao postavljeni tužbeni zahtjev od strane tužitelja u skladu sa provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem i utvrdio da postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja je u suprotnosti sa provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem tijekom postupka, te obrazloženjem financijsko knjigovodstvene vještakinje o načinu provođenja vještačenja radi čega je istu u cijelosti odbio kao neosnovan.

5. Takav zaključak proturječan je sadržaju provedenog vještačenja budući da je na temelju istog a naročito usmenog očitovanja vještaka na ročištu od 25. siječnja 2023. (list 737 spisa) i nalaza od 19. rujna 2022. bilo moguće utvrditi visinu tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu glavnog potraživanja s osnova valutne klauzule u kom dijelu se tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje osnovanim za iznos glavnog potraživanja a i kamate tekuće od podnošenja tužbenog zahtjeva pa do isplate, dok u preostalom dijelu ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako se osnovanost preostalog dijela zahtjeva ne može utvrditi na temelju dokaza izvedenih u postupku, radi čega je tužbeni zahtjev pravilno odbijen po prvostupanjskom sud u kom dijelu je prvostupanjska presuda potvrđena je kao pravilna i zakonita temeljem čl. 368 st.1 ZPP-a dok je u preostalom dijelu ista preinačena temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a.

6. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da se kolektivna tužba odnosi i na konkretni predmet jer se Slavonska banka d.d. Osijek s kojom je ovdje tužitelj sklopio Ugovor o kreditu pripojila se Hypo Alpe Adria banci 2009., koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu, a njezin slijednik je sadašnji tuženik pa kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena tek 2012., Slavonska banka d.d. dakle nije niti mogla biti tuženica u tom postupku, već je to bila Hypo Alpe Adria bank d.d., pod kojim nazivom je tuženica poslovala u vrijeme pokretanja spora.

7. Sukladno tome i presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet i utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta ima učinak i na ovaj predmet. Stoga nisu prihvatljive ni žalbena tvrdnje da banka nije mogla predvidjeti promjenu tečaja jer je u tom predmetu utvrđeno da su tuženik i ostale banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača s kojim saznanjem nisu upoznale korisnike kredita.

8. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

9. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

10. Nastavno, odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

11. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a, vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, nije iznosio činjenice niti pružio dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženici su trebali dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa a to tuženik ne dokazuje.

13. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, a tuženik je za to znao, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

14. Međutim djelomično je osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

15. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje primjenjuje se sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

16. U konkretnom slučaju, tužbe je podnesena 22. travnja 2021. Predmetna presuda u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018.

17. Stoga je pravilno za zaključiti kako je potraživanje po osnovi promjenjive kamatne stope koje prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 8.271,20 kn što temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 € = 7,53450 kn) iznosi 1.090,68 eura nastupila zastara, budući da je protekao opći zastrani rok od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005: dalje-ZOO) radi čega je u tom dijelu kao i u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva preko pripadajućih 5.434,26 eura do ukupno zatraženih 9.232,73 eura tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan te je pobijana presuda u točki III. potvrđena za iznos od ukupno 3.799,47 eura, dok zastrani rok za tražbinu po osnovi valutne klauzule koji je počeo teći 14. lipnja 2018. nije protekao u vrijeme podnošenja tužbe radi čega se u tom dijelu tužbeni zahtjev ukazuje osnovanim.

18. Visinu tužbenog zahtjeva s osnova promjenjive kamatne stope ovaj sud utvrdio je primjenjujući odredbu čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a i na temelju iskaza saslušanog vještaka na ročištu dana 25. siječnja 2023. godine, i uvidom nalaza od 19. rujna 2022. gdje je prikazana samo pozitivna tečajna razlika koja iznosi 40.941,73 kn zaključeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u pogledu glavnice do iznosa 5.434,26 eura.

19. Nadalje, žalbeni navodi tuženika o tome da se primjena presude iz kolektivnog spora odnosi samo na naknadu štete su neosnovani.

20. Točno je da je u odredbi čl. 502.c ZPP-a napisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP-a (ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav). Drugim riječima, termin "naknada štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u dugu i cilju te odredbe – olakšanju i ubrzanju parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

21. Zbog navedenoga, na odgovornost tuženika nije od utjecaja činjenica radi li se o naknadi štete ili stjecanju bez osnove jer je tuženik stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi, koju je dužan vratiti tužitelju. Slijedom obrazloženog prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, odnosno ništetne u smislu čl. 81. st. 1. u svezi čl. 87. st. 1. ZZP-a.

22. Žalbeni navodi tuženika kojim se poziva na odluke suda EU posl.br. C-415/11 (aziz) i C-186/17 od 20. rujna 2017. u pravcu da je sud prvog stupnja trebao analizirati sva prava i obaveze stranaka iz predmetnih ugovora i koja prava potrošaču po nacionalnom pravu stoje na raspolaganju za sprečavanje korištenja nepoštenom ugovornom odredbom se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti, jer je nepoštenost i ništetnost navedenih ugovornih odredbi već utvrđena u postupku povodom kolektivne zaštite potrošača, kako je to ranije navedeno u obrazloženju.

23. Također s obzirom na izloženo, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na odredbu čl. 22. ZOO-a navodeći da je valutna klauzula dopuštena, jer tijekom postupka nije sporno da je valutna klauzula bila dopušena, već da je odredba o ugovaranju isplate u CHF i isplate anuiteta prema tečaju CHF u vrijeme plaćanja, nepoštena i ništetna odredba, jer je utvrđeno da tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, niti za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

24. Vezano za žalbene navode o neprovođenju "testa transparentnosti" i "testa poštenosti" treba reći da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 Suda Europske Unije tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje na pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

24.1. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije proveo "test transparentnosti" vezano uz valutu CHF tj. da nije utvrđivao je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Za istaći je da je u kolektivnom sporu, učincima kojeg je vezan i parnični sud, u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba lako uočljiva i jasna ali ne i razumljiva jer je tuženik propustio dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi čime je stvorio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega je ta ugovorna odredba i ocjenjena nepoštenom i ništetnom, pri čemu tuženik kako je to i naprijed iznijeto u ovom postupku nije dokazao da su potrebne informacije dane.

25. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju s obzirom na djelomičnost ništetnost predmetnih ugovora pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli dakle pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF, pa stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a se obvezuje tuženika da tužitelju isplati iznos od 5.434,26 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe.

26. No, budući da tužitelj svoj tužbeni zahtjev u pogledu tijeka kamata na pojedine mjesečne obroke kako je isti postavljen u tužbi nije dokaza provedenim financijskim vještačenjem, isti je u preostalom dijelu zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata odbijen.

27. Kako je preinačenjem odluke o glavnoj stvari preinačen i uspjeh stranaka u sporu utvrđeno je da su stranke konačno uspjele sporu u približno jednakim dijelovima te je temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja a da je tužitelju potrebno priznati pravo naknadu troška vještačenja od 398,17 eura za koji iznos je prvostupanjska odluka o trošku potvrđena kao u izreci dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan.

28. Također, budući da je svaka stranka djelomično uspjela sa žalbom to je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak žalbe.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević