REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Kennedyjev trg 11
23. P-2268/22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU po sucu toga suda Romini Markovinović u pravnoj stvari tužitelja C.I.O.S. d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB 32900007680, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Kokot, odvjetnik u OD Mamić Perić Reberski Rimac iz Zagreba, Ivana Lučića 2a, protiv tuženika BE-terna d.o.o. (ranije ADACTA d.o.o.), [adresa], OIB 41289820841, kojeg zastupa punomoćnik Danijel Antun Banić, odvjetnik iz OD Ćurković Ćurić, Janušić &Banić iz Zagreba, Mrazovićeva 7, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 26. ožujka 2025.g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 01. travanja 2025.g.
p r e s u d i o j e:
I
Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 sklopljen 1. lipnja 2014. između društva C.I.O.S. d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 69951536922 kao naručitelja te društva ADACTA d.o.o. sa sjedištem u [adresa] (sada na adresi u [adresa]), OIB: 4128982084 kao izvođača, kako je isti kasnije izmijenjen i dopunjen pripadajućim aneksima i to:
i. Aneksom br. 1 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 sklopljenog 1. lipnja 2014.;
ii. Aneksom br. 2 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 sklopljenog 1. rujna 2014.;
iii. Aneksom br. 3 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 sklopljenog 1. rujna 2014.; te
iv. Aneksom br. 4 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 sklopljenog 1. siječnja 2015.
sa datumom 20. veljače 2019.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se društvu BE-terna d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 4128982084 da društvu C.I.O.S. GRUPA d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 32900007680 u roku od 8 dana isplati iznos od 679,369,67 eur / 5.118.710,81 kn uvećano za zateznu kamatu po stopi određenoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče kako slijedi:
- na iznos od 115.836,98 eur / 872.773,79 kn počevši od 27. veljače 2014. pa do isplate;
- na iznos od 220.562,50 eur / 1.661.828,23 kn počevši od 1. ožujka 2014. pa do isplate;
- na iznos od 13.272,28 eur / 100.000,00 kn počevši od 26. ožujka 2014. pa do isplate;
- na iznos od 13.272,28 eur / 100.000,00 kn počevši od 27. ožujka 2014. pa do isplate;
- na iznos od 13.272,28 eur / 100.000,00 kn počevši od 28. ožujka 2014. pa do isplate;
- na iznos od 13.272,28 eur / 100.000,00 kn počevši od 29. ožujka 2014. pa do isplate;
- na iznos od 13.272,28 eur / 100.000,00 kn počevši od 2. travnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 6.636,14 eur / 50.000,00 kn počevši od 3. travnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 6.636,14 eur / 50.000,00 kn počevši od 4. travnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 19.908,42 eur / 150.000,00 kn počevši od 8. travnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 3.981,68 eur / 30.000,00 kn počevši od 12. travnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 2.654,45 eur / 20.000,00 kn počevši od 15. travnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 2.654,45 eur / 20.000,00 kn počevši od 23. travnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 1.990,84 eur / 15.000,00 kn počevši od 25. travnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 1.327,22 eur / 10.000,00 kn počevši od 3. svibnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 3.236,07 eur / 24.382,19 kn počevši od 11. lipnja 2014. pa do isplate;
- na iznos od 16.628,44 eur / 125.287,04 kn počevši od 4. studenog 2014. pa do isplate;
- na iznos od 85.710,53 eur / 645.786,04 kn počevši od 19. studenog 2014. pa do isplate;
- na iznos od 33.715,32 eur / 254.028,10 kn počevši od 1. siječnja 2015. pa do isplate;
- na iznos od 5.053,42 eur / 38.075,00 kn počevši od 21. siječnja 2015. pa do isplate;
- na iznos od 13.272,28 eur / 100.000,00 kn počevši od 24. siječnja 2015. pa do isplate;
- na iznos od 13.272,28 eur / 100.000,00 kn počevši od 27. siječnja 2015. pa do isplate;
- na iznos od 13.272,28 eur / 100.000,00 kn počevši od 28. siječnja 2015. pa do isplate;
- na iznos od 32.184,62 eur / 242.495,07 kn počevši od 04. veljače 2015. pa do isplate;
- na iznos od 3.981,68 eur / 30.000,00 kn počevši od 04. ožujka 2015. pa do isplate;
- na iznos od 2.654,45 eur / 20.000,00 kn počevši od 07. ožujka 2015. pa do isplate;
- na iznos od 1.327,22 eur / 10.000,00 kn počevši od 11. ožujka 2015. pa do isplate;
- na iznos od 1.327,22 eur / 10.000,00 kn počevši od 12. ožujka 2015. pa do isplate;
- na iznos od 1.327,22 eur / 10.000,00 kn počevši od 17. ožujka 2015. pa do isplate;
- na iznos od 3.869,57 eur / 29.155,35 kn počevši od 15. travnja 2015. pa do isplate
III Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je dana 1. lipnja 2014. sklopljen Ugovor o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX2012 („Ugovor“) između tužitelja kao naručitelja te tuženika kao izvršitelja, a kojim se Ugovorom tuženik obvezao tužitelju pružiti uslugu nabave i implementacije programskih rješenja: Enterprise Resource Planning (ERP) programskog sustava Microsfot Dynamics AX 2012 (Microsoft AX); specijalizirano rješenje za gospodarenje otpadom „2WayLogistics“ kao proširenje Microsoft AX standardnog sustava; specijalizirano rješenje za upravljanje dokumentima „Ex Arte DMS“ kao proširenje Microsoft AX standardnog sustava; Adacta modul za obračun plaća (baziran na Microsoft Dynamic NAV sustavu),pri čemu je izrijekom navedeno kako Ugovor ne uređuje nabavu potrebnih licencija za navedena rješenja. Navodi da je ugovorom bilo predviđeno kako su se ugovorne usluge trebale realizirati kroz dvije faze: 1. Faza I koja obuhvaća analizu zahtjeva za društva naručitelja i implementacija novog ERP sustava u jedno od društava; 2. Faza II koja uključuje implementaciju (roll-out) rješenja u preostala društva naručitelja; uz obaveznu prethodnu analizu postojećih poslovnih procesa i informatičkog sustava naručitelja za Fazu I te zahtjeva tužitelja kao naručitelja u smislu željenih funkcionalnosti budućeg ERP sustava. Dalje navodi da je Ugovor naknadno izmijenjen sa Aneksom br. 1 do Aneksom br. 4. i to kako slijedi:
Aneksom br. 1 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 sklopljenog 1. lipnja 2014., kojim je dopunjena odredba o načinu obračuna utrošenog vremena za realizaciju predmetnog projekta; Aneksom br. 2 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 sklopljenog 1. rujna 2014., kojim je uređena dinamika i način plaćanja implementacijskih usluga u projektnoj fazi dizajna; Aneksom br. 3 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 sklopljenog 1. rujna 2014., kojim je utvrđen način suradnje i odgovornost Podizvođača Ad Ultima odgovorne za implementaciju „Ex Arte“ vertikalnog rješenja za upravljanje dokumentima; te Aneksom br. 4 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 sklopljenog 1. siječnja 2015. kojim su utvrđeni uvjeti, dinamika i način plaćanja licenčnog održavanja, odnosno licenčne nadgradnje (engl. enhancement) za standardne Microsoft Dynamics AX licence te licence za specijalizirane add-onove Podizvođača i lokalizacijske add-onove Izvođača. Navodi da je do dana podnošenja ove tužbe, tuženik prema tužitelju ispostavio račune u sveukupnom iznosu od 289.032,91 eur / 2.177.718,50 kn, a da je tužitelj do dana podnošenja ove tužbe tuženiku uredno podmirio iznos od 172.199,41 eur / 1.297.436,46 kn i to: iznos od 85.710,53 eur / 645.786,04 kn na ime ispunjenja obveza po računu broj 1143-1-1 od 31. srpnja 2014. te po računu broj 1374-1-1 od 31. kolovoza 2014. dana 18. studenog 2014. temeljem Ugovora o dobavljačkom factoringu broj IF 20-69951536922-1/2014 sklopljenog 11. studenog 2014. između tužitelja kao klijenta te društva INFINITUM FACTORING d.o.o., Zagreb, Tomašićeva 10, OIB: 68578627732 kao Factora (kojim se Factor obvezao podmiriti predmetne račune prema tuženiku u roku od 5 radnih dana od sklapanja predmetnog ugovora);- iznos od 13.272,28 eur /100.000,00 kn 23. siječnja 2015., kojim je u cijelosti podmirena obveza po računu broj 1395-1-1 od 25. rujna 2014. (u iznosu od 544,82 eur / 4.105,00 kn) te djelomično obveza po računu broj 1556-1-1 od 30. rujna 2014. (u iznosu od 12.727,45 eur / 95.895,00 kn);- iznos od 13.272,28 eur /100.000,00 27. siječnja 2015. kojim je podmiren dio obveze po računu broj 1568-1-1 od 30. listopada 2014.;- iznos od 32.184,62 eur / 242.495,07 kn 3. veljače 2015. kojim je podmiren preostali dio računa broj 1568-1-1 od 30. listopada 2014. (iznos 8.028,37 eur / 60.489,79 kn) te račun broj 1716-1-1 od 24. studenog 2014. i račun broj 1828-1-1 od 30. studenog 2014. u cijelosti;- iznos od 3.981,68 eur / 30.000,00 kn 03. ožujka 2015. kojim je djelomično podmirena obveza po računu broj 1851-1-1 od 30. studenog 2014.; - iznos od 2.654,45 eur / 20.000,00 kn 06. ožujka 2015. kojim je djelomično podmirena obveza po računu broj 1851-1-1 od 30. studenog 2014.; - iznos od 1.327,22 eur / 10.000,00 kn 10. ožujka 2015. kojim je djelomično podmirena obveza po računu broj 1851-1-1 od 30. studenog 2014.; - iznos od 1.327,22 eur/ 10.000,00 kn 11. ožujka 2015. kojim je djelomično podmirena obveza po računu broj 1851-1-1 od 30. studenog 2014.; - iznos od 1.327,22 eur /10.000,00 kn 16. ožujka 2015. kojim je djelomično podmirena obveza po računu broj 1851-1-1 od 30. studenog 2014.;- iznos od 3.869,57 eur / 29.155,35 kn 14. travnja 2015. kojim je podmiren preostali dio obveze po računu broj 1851-1-1 od 30. studenog 2014. Navodi da preostali iznos od sveukupno 116.833,50 eur / 880.282,04 kn i to iznos od 40.100,28 eur/ 302.135,63 kn po osnovi računa broj 1969-1-1 od 24. prosinca 2015., iznos od 74.831,96 eur / 563.821,41 po osnovi računa broj 1968-1-1 od 24. prosinca 2015. te iznos od 1.901,25 eur / 14.325,00 kn po osnovi računa broj 695-1-1 od 30. travnja 2015. je nepodmiren te je predmet postupka koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem Povrv-2151/2018. Ističe kako tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije izvršio svoje obveze predviđene Ugovorom na vrijeme i u skladu s dobrim poslovnim običajima te sukladno pravilima struke sukladno čl.9. Ugovora te da tuženik kao izvođač nije shvatio osnove organizacijske strukture tužitelja te je značajno dovedena u pitanje dužnost i sposobnost tuženika izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima struke. Ističe da je tada utvrdio kako su bez valjane osnove fakturirani plaćeni iznosi i zahtijevan je njihov povrat, dok je istovremeno, nakon predujmljenog značajnog novčanog iznosa doveden u neizvjesnu situaciju budući nije unatoč sklopljenom ugovoru imao mogućnost pretpostaviti konačnu cijenu naručenih usluga. Stoga navodi da je 24. kolovoza 2015., a radi sprječavanja nastanka daljnjih troškova, obustavio daljnje aktivnosti na projektu, istaknuo neprihvaćanje dostavljene ponude za razvoj, dizajn i implementaciju programa te je zahtijevao detaljnu ponudu za implementaciju i održavanje standardne verzije programa po funkcionalnim područjima, koju ponudu tuženik nije dostavio. Ističe kako sukladno odredbi članka 8. stavka 6. Ugovora sve dorade na standardnoj funkcionalnosti ERP sustava mogu biti izvršene isključivo na zahtjev naručitelja te da se razvoju funkcionalnosti može pristupiti tek po primitku potvrde od strane voditelja projekta naručitelja kojom isti prihvaća zaprimljenu procjenu vremena i troška potrebnog za razvoj i implementaciju dorada. Zbog toga je tužitelj, a isključivo radi sprječavanja daljnjih troškova, zahtijevao ponudu za standardnu verziju programa po funkcionalnim područjima, koja nikad nije zaprimljena niti su od strane tužitelja nakon zaprimanja dopisa od 24. kolovoza 2015. vršene bilo kakve daljnje aktivnosti, odnosno isporuke vezane uz realizaciju projekta koji je predmet Ugovora. Obzirom na naprijed navedeno, tužitelj je dopisom od 4. prosinca 2018., kojeg je tuženik zaprimio 07. prosinca 2018., pozvao tuženika temeljem odredbe članka 17. stavka 1. Ugovora da najkasnije u roku od 15 radnih dana od dana primitka predmetnog dopisa ispuni sve svoje obveze predviđene odredbama Ugovora sa pripadajućim Aneksima, pod uvjetima i na način kako je to bilo predviđeno odredbama Ugovora i predmetnih Aneksa, odnosno u skladu sa komercijalnim uvjetima kako su isti načelno usuglašeni u fazi koja je prethodila sklapanju Ugovora, bez ikakve dodatne naknade. Navodi da je tuženik dopisom od 13. prosinca 2018. odbio postupiti u skladu sa zahtjevom tužitelja od 4. prosinca 2018., prebacujući odgovornost za neispunjenje istog na stranu tužitelja. Stoga je dopisom od 14. veljače 2019. kojeg je tuženik zaprimio 20. veljače 2019., a temeljem odredbe članka 360. ZOO u svezi sa odredbom članka 17. stavka 1. Ugovora, jednostrano raskinuo Ugovor o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX2012 sklopljen 1. lipnja 2014., sa svim kasnijim izmjenama i dopunama, bez otkaznog roka te je temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZOO pozvao tuženika da mu vrati iznos od sveukupno 625.342,18 eur / 4.711.640,67 kn koji je tužitelj isplatio tuženiku do dana predmetnog otkaza. Smatra da kako tuženik nije ispunio svoju obvezu predviđenu dvostranoobveznim Ugovorom sklopljenim sa tužiteljem ni po pozivu tužitelja u naknadnom primjerenom roku, da je bio bio ovlašten jednostrano raskinuti Ugovor sa svim pripadajućim Aneksima, a kako je to predviđeno odredbom članka 360. ZOO. Slijedom naprijed navedenoga tužitelj traži da se utvrdi raskid ugovora zajedno s aneksima te da mu se vrati iznos od 172.199,41 eur / 1.297.436,46 kn koje su plaćane na ime izvršenih usluga, a zbog raskida ugovora.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, navodi, u bitnom, da osporava valjanost raskida Ugovora temeljem od 04.12.2018. i potom 14. veljače 2019., da je ugovor dalje na snazi, da je nemogućnost dovršenja konkretnog projekta od strane tuženika uzrokovano neispunjenjem ugovornih obveza od strane tužitelja, da je tuženik izvršio svoje usluge u fazi analize i dizajna, da je tužitelj zapravo želio odustati od projekta zbog prevelikih troškova realizacije, a bez da plati do tada izvedene radove tuženika. Osporava i da su računi izdani na temelju Ugovora. Posebno ističe da je dopis tužitelja od 24.08.2015. dostavljen tuženiku nakon provedene prve faze projekta „Fit-gap analiza“ u kojoj je tuženik proveo analizu postojećih poslovnih procesa i informatičkog sustava naručitelja te da je svoju obvezu ispunio između ostalog i isporukom složenog dokumenta naziva „Specifikacija funkcionalnih zahtjeva“, Navodi da je tuženik predstavnicima tužitelja isporučio više ponuda o implementaciji dizajna tijekom kolovoza i listopada 2015. , a koje su puno preciznije od ponude koje slijede isključivo fazu analize, a prije faze dizajna, no međutim tužitelj nije prihvatio bilo koju od predloženih ponuda niti se o ponudama uopće ikada očitova. Navodi da obzirom da sukladno čl. 7. i 8 Ugovora tužitelj propustio izjaviti odustanak od ugovora odnosno pisani prigovor na ponudu izvođača, da se smatra da je prihvatio nastavak projekta te isprave vezane uz procjenu usluga dizajna i analize bez prigovora i zadrške. Ističe i prigovor zastare potraživanja.
3. U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to: Ugovor o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 od 1. lipnja 2014. (list 13-27 spisa), Aneks br. 1 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 od 1. lipnja 2014. (list 28 spisa), Aneks br. 2 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 od 1. rujna 2014. (list 29-30 spisa), Aneks br. 3 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 od 1. rujna 2014. (list 31-32 spisa), Aneks br. 4 Ugovoru o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 od 1. siječnja 2015. (list 33- 34 spisa), računi broj 1143-1-1, 1374-1-1, 1395-1-1, 1556-1-1, 1568-1-1, 1716-1-1, 1828-1-1, 1851-1-1, 695-1-1, 1969-1-1, 1968-1-1 i potvrde o plaćanju (list 35-69 spisa), dopis tužitelja od 24.8.2015. (list 70-71 spisa), dopis tužitelja od 4.12.2018. – obavijest o raskidu ugovora o implementaciji s povratnicom (list 72-75 spisa), dopis tuženika od 13.12.2018. s povratnicom (list 76-78 spisa), dopis tužitelja od 14.2.2019. – obavijest o raskidu ugovora s povratnicom (list 79-81 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 30.4.2020. uz prilog (list 97-104 spisa), izvod iz sudskog registra (list 119- 124 spisa), ponuda za implementaciju poslovnog sustava Dynamics AX 2012 od 27.12.2013. (list 125-134 spisa), projekt uvođenja – pojašnjenje trenutne situacije od 10.12.2018. (list 135-138 spisa), Ugovor o prodaji licencija (list 139-144 spisa), dokumentacija (list 145-184 spisa), korespondencija između stranaka ( Email Marka Kolege (Adacta) kojim dostavlja tužitelju sve dokumente iz faze Fit-gap analize 23.06.2015., na ime dokaza o finalizaciji faze analize;, Email Marka Kolege (Adacta) kojim ponovno dostavlja tužitelju sve dokumente iz faze Fit-gap analize 07.07.2015., na ime dokaza o finalizaciji faze analize, Email korespondencija stranka u privitku koje se tužitelju dostavljaju finalne ponude za implementaciju ERP sustava: Microsoft AX2012 kod CIOS grupe, u raznim varijantama, tijekom razdoblja kolovoz – listopada 2015. g., na ime dokaza da je tuženik tužitelju dostavio razne varijante finalne ponude za implementaciju ERP sustava, prilog Ugovora o implementaciji Microsoft AX2012 rješenja od 01.06.2014. – Specifikacija Funkcionalnih Zahtjeva, na ime dokaza da je faza Fit-gap analize dovršena, Prilog Ugovora o implementaciji Microsoft AX2012 rješenja od 01.06.2014. – Specifikacija posla, na ime dokaza da je Ugovorom bilo definirano davanje jedne ponude sukladno Specifikaciji Funkcionalnih Zahtjeva te detaljnog reguliranja međusobnih odnosa, Email korespondencija DS i ČS (Adacta) te predstavnika tužitelja od 24.08.2015. kojom se tužitelj obavještava da su faze analize i dizajna okončane sa pozivom na plaćanje ostatka fakturirane usluge, na ime dokaza o dovršetku faze analize i dizajna te potraživanju tuženika prema tužitelju, Zapisnik/email Marka Kolege (Adacte) od 21.05.2015. g,16. Email g. PS (Scholz grupa) Marku Kolegi (Adacta) 'Meeting in Zagreb' od 03.03.2016. g., računi, dokumentacija(list 194-524, 775-1157, 1348-1371 spisa), ponude tuženika za implementaciju AX sustava tužitelju iz kolovoza, rujna i listopada 2015. (8), ( list 628-774 spisa), sudska praksa ( list 1231-1237, 1340-1347 spisa) te je proveden dokaz informatičkim vještačenjem po vještaku ing.el. BS **.**.2024. (list 1242-1313 spisa), Očitovanje vještaka od 17.03.2025. (list 1377-1380 spisa).
4. Podneskom od 22.02.2021. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev povišenjem tužbenog zahtjeva, a koji se odnosi na naknadu štete- troškovi kupnje licenci i investicija te ostale povezene infrastrukture za potrebe implementacije programskog rješenja u iznosu od 451.786,34 eur / 3.403.984,21 kn i iznos od 417.290,14 kn, a koji su svi plaćeni na ime potrebne ugradnje i instalacije servera za potrebe implementacije programskog rješenja. Sud je preinaku iz razloga svrsishodnosti dopustio raspravnim rješenjem od 03.03.2021.
5. Ocjenom izvedenih dokaza, te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa odredbom čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ugovor raskinut osnovan, a da je kondemnatorni tužbeni zahtjev neosnovan.
6. Tužbeni zahtjevi u ovom predmetu predstavljaju a) zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ugovor raskinut zajedno s pripadajućim aneksima i b) kondemnatorni zahtjev tužitelja za povratom sveukupno iznosa od 679.369,67 eur (iznos od 172.199,41 eur / 1.297.436,46 kn koji je plaćan na ime izvršenih usluga, iznos od 451.786,34 eur/3.403.984,21 kn koji je plaćen na ime troška povezanih sa kupnjom licence programskog rješenja po ponudi tuženika od 27.12.2013. na temelju koje je sklopljen i ugovor od 31.12.2013. koji je u cijelosti izvršen te iznos od 55.383,91 eur / 417.290,14 kn koji je plaćen na ime troška kupovine instalacije hardware sustava (opreme) koji je isporučen po društvu Blink)
Dakle, tužitelj traži u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva ukupno iznos 679.369,67 eur / 5.118.710,81 kn.
7. Predmet spora proizlazi iz ugovora o djelu sklopljenog 1. lipnja 2014. – Ugovor o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX2012 („Ugovor“) između tužitelja kao naručitelja te tuženika kao izvršitelja, a kojim se Ugovorom tuženik obvezao tužitelju pružiti uslugu nabave i implementacije programskih rješenja. Tuženik je tužitelju isporučio usluge analize postojećih poslovnih procesa i informatičkog sustava- Fit- gap analiza i dizajn sustava (čl.3. Ugovora), a tužitelj mu je za to platio dio naknade ( nije platio 4.fazu Fit gap analize), za koju naknadu ovom tužbom traži povrat jer smatra da je ugovor raskinut.
8. Između stranka nije sporno da su tužitelj i tuženi bili u poslovnoj suradnji na temelju Ugovora o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX2012 („Ugovor“) od 01.06.2014. i pripadajućih Aneksa. Nije sporno niti da je tuženik isporučio dio usluga na ime snimanja procesa i izrade dizajna, a da je tužitelj djelomično platio naknadu za obavljene usluge. Nije sporno niti da su stranke sklopile Ugovor o prodaji licencija za Microsoft Dynamics AX 2012. od 30.12.2013 koji ugovor je u cijelosti izvršen odnosno licence su isporučene i tužitelj je za njih platio cijenu.
9. Sporno je među strankama da li je tuženik uredno izvršio usluge za koje je ispostavio fakture te da li je za raskid ugovora bilo osnove, odnosno da li tužitelju pripada pravo na raskid ugovora i s tim u vezi je li ugovor raskinut i da li tužitelj ima povrat utuženog iznosa uslijed raskida ugovora. Sporna je i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete. Sporna je zastara potraživanja.
10. Iz utvrđenih činjenica proizlazi:
- Da su stranke sklopile Ugovor o prodaji licencija za Microsoft Dynamics AX 2012 dana 30.12.2013. i ugovor je izvršen
- Da su stranke dana 01.06.2014. sklopile Ugovor Ugovora o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX2012 („Ugovor“) od 01.06.2014. i pripadajuće Anekse.
- Da je tužitelj platio dio usluga na ime snimanja procesa i izrade dizajna (dio usluga fit gap analize) za koja uplaćena novčana sredstva za koje sada traži povrat zbog učinka raskida ugovora
- Da je tužitelj dopisom od 24.08.2015. pozvao tuženika na dostavu novih ponuda za implementaciju i održavanje softvera te je istovremeno tražio i povrat svih do sada plaćenih sredstava na ime snimanja procesa i dizajna jer navodi da su fakturirani bez ikakve osnove.
- da se tužitelju dostavljaju finalne ponude za implementaciju ERP sustava: Microsoft AX2012 kod CIOS grupe, u raznim varijantama, tijekom razdoblja kolovoz – listopada 2015. G ( utvrđeno iz korespondencije između stranaka (list-201-226) koje tužitelj nije prihvatio između ostalog jer su bile višestruko veće od okvirne ponude koja je koju je tuženik dao prije sklapanje ugovora te su bile nepotpune i nejasne.
- Da je tužitelj dopisom od 04.12.2018. pozvao tuženika da ispuni sve svoje obveze predviđene Ugovorom i Anexima
- Da je tuženik dopisom od 13.12.2018. istaknuo da spreman nastaviti projekt i dovršiti posao nakon što tužitelj izvrši svoje obveze odnosno prihvati ponude i podmiri dospjele račune
- Da je tužitelj dopisom od 14.02.2019. u skladu s odredbama čl.17.st.1. Ugovora jednostrano raskinuo ugovor sa svim kasnijim izmjenama i dopunama
11. Kako to proizlazi iz činjeničnih navoda samih stranaka i spisa stranke su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora i Aneksa, stoga se njihov međusobni odnos kao i prava i obveze valja procjenjivati prema odredbama tog ugovora i pozitivnim propisima kojima se uređuje ugovor o djelu, učincima ugovora, posljedicama neispunjenja, odredbama o raskidu ugovora zbog neispunjenja, u ovom slučaju odgovarajuće odredbe ZOO-a pa time i osnovanost tužiteljeva zahtjeva za povrat plaćenih sredstava koji je predmet ovog spora.
12. Prema odredbi čl.360. ZOO u dvostranoobveznim ugovorima kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili raskinuti ugovor jednostranom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Odredba čl.360.ZOO ne odnosi se samo na raskid ugovora jer je njome pored prava na raskid ugovora, ustanovljeno i pravo zahtijevati ispunjenje ugovora i pravo na naknadu štete zbog neispunjenja. Naime, ugovor se zbog neispunjenja u smislu odredbe čl.360. ZOO raskida jednostranom izjavom, ako raskid ne nastupa po samom zakonu. Sama izjava nije dovoljna jer vjerovnik koji želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (čl.362 st.2. ZOO). Dakle, za raskid ugovora ( u kojem rok za ispunjenje nije bitan sastojak ugovora ) traži se kumulativno izjava o raskidu i ostavljanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje.
13. Stoga u nastavku postupka sud je trebao ocijeniti je li došlo do povrede ugovora te je li ovakav jednostrani raskid ugovora od strane tužitelja valjan odnosno da li je za njega bilo osnove.
14. Tužitelj je tijekom spora isticao da tuženik nije ispunio svoje obveze predviđene ugovorom u skladu s dobrim poslovnim običajima i pravilima struke te je stoga tužitelj raskinuo ugovor, a tuženik smatra da je raskid ugovora nevaljan i da je ugovor na snazi.
15. Iz činjeničnih navoda tužitelja proizlazi da smatra da tuženik nije ispunio svoje obveze te da je tuženik neosnovano izdao tužitelju račune koje je tužitelj i platio u iznosu od 172.199,41 eur / 1.297.436,46 kn te je uslijed neispunjenja obveza koje je tuženik preuzeo pretrpio i novčani gubitak u iznosu od 451.786,34 eur / 3.403.984,21 kn na ime kupnje licenci sustava i njihovog održavanja, a koje nisu implementirane u skladu s uvjetima ugovora te dodatno novčani gubitak u iznosu od 55.383,91 eur / 417.290,14 kn koji je isplaćen za potrebe ugradnje i instalacije servera.
16. Dakle, bilo je potrebno prvo utvrditi da li je između stranka došlo do raskida ugovora i posljedično tome da li se mogu primijeniti odredbe o učincima raskida ugovora odnosno čl.368.st.1.i 2. ZOO.
17. Dopisom od 24.08.2015. tužitelj iskazuje nezadovoljstvo dostavljenom ponudom koje su nerazumljive i neprihvatljive, smatra da usluga nije izvršena i da su mu iznosi neosnovano fakturirani te da očekuje njihov povrat i istovremeno traži nove ponude do 26.08.2015.
18. Iz dopisa od 04.12.2018. proizlazi da je tužitelj pozvao tuženika temeljem odredbe čl.17.st.1. Ugovora da najkasnije u roku od 15 radnih dana od primitka ispuni svoje obveze predviđene odredbama Ugovora s pripadajućim Aneksima slijedom čega sud zaključuje da je tuženiku ostavljen naknadni primjereni rok za ispunjenje.
19. Iz dopisa tuženika od 13.12.2018. proizlazi da je tuženik spreman dovršiti ugovoreni projekt te ispuniti ugovorne obveze ali nakon što tužitelj ispuni svoju obvezu odnosno prihvati ponudu i plati dospjele troškove.
20. Iz stanja spisa nesporno je da je tuženik dao izjavu o raskidu ugovora dana 14.02.2019. te da je tuženik za nju saznao.
Ugovor se raskida jednostranom izjavom (čl.360 ZOO) koju je vjerovnik dužan priopćiti dužniku (čl.366.ZOO), kumulativno se traži izjava o raskidu i ostavljanje naknadnog primjerenog roka, što je tužitelj ispunio i raskinu ugovor.
21. I prema čl. 17.st.1. Ugovora stranke su ugovorile da svaka stranka može raskinuti ugovor u slučaju ozbiljne povrede odredbi ovog ugovora. Strana koja smatra da se ispunio raskidni uvjet dužna je o toj činjenici pisanim putem upozoriti drugu stranu, sa zahtjevom da u razumnom roku koji neće biti kraći od 15 radnih dana otkloni taj nedostatak ili da se ustegne od ponašanja koje predstavlja osnovu za raskid. U slučaju da u roku za otklanjanje nedostatka strana koja krši ugovor ne postupi u skladu s ugovorom, druga strana ima pravo raskinuti ovaj ugovor bez otkaznog roka. Raskid se mora izjaviti pisanim putem i dostaviti drugoj ugovornoj strani od kojeg trenutka odluka o otkazu djeluje. Dalje je ugovoreno da slučaju raskida ugovora krivnjom naručitelja, zbog okolnosti na strani naručitelja, slučajem (casus) ili nastupom više sile naručitelj se obvezuje platiti sve do tog trenutka obavljene usluge i pripadajuće troškove izvođaču (st.2.).U slučaju raskida ugovora nevezano uz razlog, naručitelj se obvezuje bez odgode platiti punu cijenu Microsoft, 2WayLogistics i ExArte licencija koje su naručene od strane naručitelja do dana raskida ugovora. U slučaju raskida ugovora zbog krivnje izvođača, naručitelj nije dužan platiti Adacta licencije, dok je ostale licencije iz prethodne rečenice ovog stavka dužan platiti u svakom slučaju (st.3.).Ugovorna strana koja nije skrivila raskid ugovora ima pravo na naknadu ukupne nastale štete, uz uvjet primjene čl.13. ovog ugovora (st.4.).
22. Prema tome tužitelj je raskinuo ugovor sukladno zakonu i ugovornim odredbama.
23. Dalje je potrebno utvrditi je li za raskid ugovora bilo osnove.
24. Radi utvrđenja spornih činjenica urednog ispunjena Ugovora od strane tuženika, a u vezi ispostavljenih računa koje je tužitelj i platio do 24.08.2015. sud je izveo dokaz informatičkog vještačenja po vještaku za informatiku i telekomunikacije mag.ing.el. BS.
25. Iz navedenog nalaza i mišljenja vještaka koji je podnesen u pisanoj formi od 18.07.2024. (list 1242-1313 spisa), Očitovanje vještaka od 17.03.2025. (list 1377- 1380 spisa) te usmeno na ročištu dana 26.03.2025. proizlazi da je tuženik dostavio ponudu za implementaciju novog poslovno-informacijskog sustava u kojoj preporučuje ERP sustav Dynamics AX proizvođača Microsoft uz dodatak jednog od vodećih vertikalnih rješenja za Microsoft Dynamics AX, 2WayLogistics proizvođača belgijske tvrtke AXi SoftWorks uz stručnu suradnju s vodećim belgijskim Dynamics AX partnerom u području upravljanja otpadom, poduzećem Ad Ultima. Tuženik je procijenio da će vrijednost investicija Tužitelja u kompletno rješenje, uključujući licence za standardni AX sustav i usluge implementacije s punim opsegom funkcionalnosti biti 591.328 EUR od čega će se na Microsoft Dynamics licence (180 korisnika AX rješenja i 5 korisnika NAV rješenja za obračun plaća) potrošiti 195.314 EUR, na analizu (koja obuhvaća analizu i dizajn novog sustava) 91.854 EUR te na samu implementaciju 304.160 EUR. Tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o implementaciji ERP rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 te kao preduvjet realizacije projekta, odlučili provesti analizu postojećih poslovnih procesa i informatičkog sustava tužitelja, te definirati dizajn budućeg rješenja u smislu željenih funkcionalnosti budućeg ERP sustava. Proizlazi da je nakon potpisa Ugovora, definiranja načina rada koristeći metodologiju koju je tuženik sam odabrao, te uvodnog ulaska u Projekt izvršenog po pravilima struke (definiranje zadataka, projektnih timova, i si.) nejasno, obzirom na veliko iskustvo u implementaciji kompleksnih rješenja kako sam tuženik tvrdi, zašto se u nastavku projekta ne dokumentiraju izmjene (prema Ugovoru i prema pravilima struke), te u konačnici ne isporučuje cjelovita dokumentacija projektne faze analize i dizajna sustava.
Ponuda za Analizu iznosila je 91,854,00 EUR dok je u Ugovoru ugovoreni iznos 94.494,00 EUR-a kao cjelovit posao s količinom aktivnosti u fiksnom iznosu od 143 čovjek/dana obuhvaćao snimku stanja poslovnih procesa i prijedlog dizajna novog sustava u svrhu preciznog i konačnog definiranja opsega poslova i zadataka izvođača. Faza dizajna je ugovorena kao cjelovit posao s količinom aktivnosti u iznosu od 120 čovjek/dana, a vrijednost usluga je 73.910,00 EUR- a, koji nije konačan te nakon završetka faze analize, tuženik je trebao dati fiksne procjene potrebnih usluga u fazi dizajna. Faza analize i faza dizajna su se odvijale u isto vrijeme iako je ugovoreno da će se napraviti prvo faza analize pa na temelju nje faza dizajna novog sustava. Kako je u Ugovoru specificirano, tijekom faze dizajna, tuženik će zajedno s ključnim korisnicima tužitelja definirati dizajn budućeg rješenja. U dokumentu Specifikacija posla izrađenom od strane djelatnika tuženika eksplicitno je navedeno da će se tek nakon što Tužitelj ovjeri dizajn rješenja, dati konačna procjena potrebnih usluga. Nadalje, kako tuženik nije imao potvrdu dizajna sustava za koji je izrađivao procjenu potrebnih usluga, dostavio je više različitih ponuda. Ponude su obuhvaćale široki raspon cijena, od 300.000 EUR do 1.200.000 EUR. Vještak procjenjuje da široki raspon cijena sugerira da tuženik nije imao jasnu viziju o obimu i složenosti projekta, te je stoga pokušao pokriti sve moguće scenarije kroz različite ponude što dodatno potvrđuje nesigurnost i nejasnoće u procjeni potrebnih resursa i troškova za realizaciju projekta.
Proizlazi da je ključni problem u ovom poslu nepostojanje bilo kakvog dokaza u obliku primopredajnog zapisnika, pisane suglasnosti o izvršenju usluge, e-mail potvrda ili bilo kakva potvrda konačnosti ili dovršenosti koja bi potvrdila da je posao odrađen ili koja bi potvrdila da su snimani poslovni procesi baš procesi grupacije CIOS, a ne predlošci iz nekih drugih snimaka stanja ili djelomično prilagođeni predlošci. Jednako tako, nužnost primopredaje definirana je na više mjesta: unutar Ponude, Ugovora i postojeće tehničke dokumentacije, što je detaljno opisano u Nalazu, štoviše propisano je u nekim slučajevima da se tek nakon takvog potpisa odnosno potvrde da je dotadašnje odrađeni posao svrsishodan tužitelju, prelazi na sljedeći korak analize ili dizajna novog sustava.
Vještak je dovršenost/ne dovršenost posla koji bi bio eventualno koristan utvrdio dodatnom analizom koja obuhvaća;
Analizu dokumentacije:
U dokumentu Specifikacija posla koji je sastavni i neodvojivi dio Ugovora, određen je pristup Projektu i definiran način isporuke te su detaljno definirane: Projektna metodologija, Projektne isporuke, Kriteriji i proces potvrde isporuka, Upravljanje promjenama i Zatvaranje projekta. Isto tako, definirano je više od trideset mikro isporuka gdje ću se referencirati samo na najvažnije.
Konkretno, u točki 3.3. Kriteriji i proces potvrde isporuka stoji:
- Kriterij prihvaćanja dokumenta Specifikacija funkcionalnih zahtjeva bio je da svi zahtjevi na novi sustav koje je Tužitelj na radionicama analize iznio Tuženiku, a koji su dio projektnog opsega u Fazi I budu navedeni u tom dokumentu te da opisi zahtjeva točno opisuju buduće željeno stanje. Kao način potvrde navodi se potpis dokumenta od strane ključnog korisnika, odnosno voditelja tima ključnih korisnika. Kako ključni korisnik tj. voditelj tima ključnih korisnika nije potvrdio isporuku (potpisom dokumenta), utvrđeno je da ili svi zahtjevi na novi sustav koje je Tužitelj iznio nisu u dokumentu ili opisi zahtjeva ne opisuju točno buduće željeno stanje te nije dostignuta kontrolna točka- završetak analize kako je propisano, odnosno dokument nije cjelovit.
- Kriterij prihvaćanja dokumenta Functional Requirements bio je da svi zahtjevi na novi sustav koje je Tužitelj na radionicama analize iznio Tuženiku, a koji su dio projektnog opsega u Fazi I budu navedeni u tom dokumentu te da opisi zahtjeva točno opisuju buduće željeno stanje. Kao način potvrde navodi se potpis dokumenta od strane ključnog korisnika, odnosno voditelja tima ključnih korisnika. Kako ključni korisnik tj. voditelj tima ključnih korisnika nije potvrdio isporuku (potpisom dokumenta), utvrđeno je da ili svi zahtjevi na novi sustav koje je Tužitelj iznio nisu u dokumentu ili opisi zahtjeva ne opisuju točno buduće željeno stanje te nije dostignuta kontrolna točka- završetak analize kako je propisano, odnosno dokument nije cjelovit.
- Kriterij prihvaćanja dokumenta Specifikacija zahtjeva za migraciju podataka bio je da dokument sadrži sve tipove podataka koji će se migrirati u novi sustav te da su za svaki tip podatka određene informacije koje će se prenositi, njihov format i značenje. Za svaki tip podatka određen je način migracije (npr. ručni unos, migracija putem predložaka i si.). Kao način potvrde navodi se potpis dokumenta od strane ključnog korisnika, odnosno voditelja tima ključnih korisnika. Kako ključni korisnik tj. voditelj tima ključnih korisnika nije potvrdio isporuku (potpisom dokumenta), utvrđeno je da svi zahtjevi za migraciju podataka koje je Tužitelj iznio nisu navedeni u dokumentu te nije dostignuta kontrolna točka-završetak analize kako je propisano, odnosno dokument nije cjelovit.
- Kriterij prihvaćanja dokumenta Specifikacija nefunkcionalnih zahtjeva bio je da svi zahtjevi na novi sustav koje je Tužitelj na radionicama analize iznio Tuženiku, a koji su dio projektnog opsega u Fazi I budu navedeni u tom dokumentu te da opisi zahtjeva točno opisuju buduće željeno stanje. Kao način potvrde navodi se potpis dokumenta od strane ključnog korisnika, odnosno voditelja tima ključnih korisnika. Kako ključni korisnik tj. voditelj tima ključnih korisnika nije potvrdio isporuku (potpisom dokumenta), utvrđeno je da ili svi zahtjevi na novi sustav koje je Tužitelj iznio nisu u dokumentu ili opisi zahtjeva ne opisuju točno buduće željeno stanje te nije dostignuta kontrolna točka- završetak analize kako je propisano, odnosno dokument nije cjelovit.
- Kriterij prihvaćanja dokumenta Gap lista bio je da svi zahtjevi koji ne mogu biti podržani standardnim rješenjem budu navedeni u tom dokumentu te da svaki takav zahtjev sadrži okvirnu procjenu usluga implementacije. Kao način potvrde navodi se potpis dokumenta od strane voditelj projekta Naručitelja. Kako voditelj projekta Naručitelja nije potvrdio isporuku (potpisom dokumenta), utvrđeno je da ili svi zahtjevi na novi sustav koje je Tužitelj iznio nisu u dokumentu ili ne sadrže okvirnu procjenu usluga implementacije te nije dostignuta kontrolna točka-završetak analize kako je propisano, odnosno dokument nije cjelovit.
- Kriterij prihvaćanja dokumenta Vremenski raspored aktivnosti (terminski plan) bio je da dokument sadrži listu svih projektnih aktivnosti ili grupa aktivnosti, da za svaku aktivnost u fazi dizajna bude definiran datum početka i datum završetka te za ostale implementacijske faze definirane okvirne datume početka i završetka. Kao način potvrde navodi se potpis dokumenta od strane Nadzornog odbora. Kako Nadzorni odbor nije potvrdio isporuku (potpisom dokumenta), utvrđeno je da ili sve potrebne projektne aktivnosti nisu dio dokumenta ili ne sadrže sve definirane parametre te nije dostignuta kontrolna točka- završetak analize kako je propisano, odnosno dokument nije cjelovit.
- Kriterij prihvaćanja dokumenta Procjena usluga implementacije bio je da dokument sadrži sve aktivnosti odnosno grupe aktivnosti u opsegu projekta te da se uz svaku aktivnost odnosno grupu aktivnosti nalazi procjena usluga implementacije iskazana u konzultant/h kao i da dokument sadrži ukupnu procjenu budžeta iskazanu u EUR. Kao način potvrde navodi se potpis dokumenta od strane Nadzornog odbora. Kako Nadzorni odbor nije potvrdio isporuku (potpisom dokumenta), utvrđeno je da ili procjena usluga implementacije novog sustava ne sadrži sve potrebne aktivnosti ili nisu pravilno iskazane te nije dostignuta kontrolna točka-završetak analize kako je propisano, odnosno dokument nije cjelovit
- Kriterij prihvaćanja dokumenta Funkcionalni dizajn rješenja bio je da svi zahtjevi koji su u opsegu projekta sadrže opis prijedloga rješenja u novom sustavu te da za svaki zahtjev budu definirana prava pristupa (korisnička uloga). Kao način potvrde navodi se potpis dokumenta od strane ključnog korisnika, odnosno voditelja tima ključnih korisnika. Kako ključni korisnik tj. voditelj tima ključnih korisnika nije potvrdio isporuku (potpisom dokumenta), utvrđeno je da ili svi zahtjevi na novi sustav koje je Tužitelj iznio nisu u dokumentu ili opisi zahtjeva ne opisuju točno buduće željeno stanje te nije dostignuta kontrolna točka- završetak analize kako je propisano, odnosno dokument nije cjelovit.
- Kriterij prihvaćanja dokumenta Scenariji testiranja za potvrdu, Korisnička licenca, Edukacija ključnih korisnika, Prezentacija programskih prilagodbi, Procedure za uvoz podataka, Definirani kriteriji prihvaćanja sustava, Izvještaj o testiranju, Edukacija krajnjih korisnika, Instalirana produkcijska okolina, Matični podaci uvezeni u produkcijsku bazu, Zapisnik o izvršenom testiranju za prihvaćanje sustava, Plan prelaska u produkciju, Izjava o spremnosti sustava za produkcijski rad, Transakcijski podaci uvezeni u produkcijsku bazu te Zapisnik o zatvaranju projekta nisu razmatrani jer nisu dostignute kontrolne točke koje prethode ovim fazama projekta.
Vještak je analizirao i e-mail komunikacije:
Detaljnom analizom e-mail komunikacije ustanovljena je prisutnost neformalne komunikacije između Tuženika i Tužitelja. Naime, Tuženik šalje obavijesti putem e- maila u kojima zaključuje da je određeni dio posla završen. Međutim, Tužitelj na te e- mailove ne odgovara, čime ne potvrđuje niti odbacuje činjenice iznesene u tim porukama. Iz cjelokupne komunikacije može se zaključiti da se projekt vodi, ali procesi i aktivnosti nisu adekvatno dokumentirani. Umjesto formalne dokumentacije, koristi se neformalna razmjena e-mailova ili se dokumentacija uopće ne vodi. Također, analiza e-mailova otkriva da dolazi do izmjena u poslovnim procesima koje nisu službeno zabilježene, što otežava utvrđivanje da li novi zahtjev odgovara starom u smislu vrijednosti i sadržaja. Ne postoji analiza radnih materijala s radionica, eventualnih prezentacija, analiza specijalnih alata i metodologija ili analiza korisničkih zapisa (logova). Kako nisu korišteni specijalni alati za vođenje projekata čiji pregled je dan u Nalazu odnosno vođenje projekta nije potpomognuto softverom za vođenje projekata, nije zabilježeno koliko se sati potrošilo na projektu, odnosno ne postoji detaljna evidencija po pojedinoj projektnoj aktivnosti.
Utvrđeno je da detaljnom analizom svake pojedinačne stavke popisane u Nalazu proizlazi da prema iznesenim činjenicama, nema dovoljno elemenata koji dokazuju da je tuženik izvršio usluge analize i dizajna sustava prema specifikaciji. Iz svega navedenog proizlazi da usluge nisu izvršene, a usluge koje nisu izvršene u cijelosti nisu upotrebljive tužitelju.
Dodatno, prilikom saslušanja na ročištu vještak je pojasnio koje je podatke koristio prilikom izrade nalaza i mišljenja navodeći u bitnom da je u nedostatku bilo kakvih dokaza o izvršenju usluge koristio, sukladno pravilima struke 6 akcija, analizu dokumentacije, e mail komunikacije, postojanje radnih materijala sa radionica, postojanje eventualnih prezentacija, postojanje korištenja specijalnih alata i metodologija za vođenje projekta i analizom korisničkih zapisa odnosno logova te je ostao kod mišljenja da usluge koje nisu izvršene u cijelosti nisu potrebe tužitelju i da se može naplatiti samo koristan rad. Proizlazi da je analiza rađena kako je ugovoreno i dogovoreno i nakon nje dizajn te da je projekt bio kontroliran i jasan da ne bi bilo potrebe za 8 ponuda koje je tuženik predložio tužitelju.
26. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u cijelosti prihvatio s obzirom da je vještak objektivno, argumentirano i u skladu s pravila struke odgovorio na zadani mu zadatak ,argumentirao svoje zaključke i utvrđenja te pojasnio okolnosti i parametre koje je uzeo u obzir prilikom procjene. Sud smatra da vještak kao stručna osoba zasigurno može procijeniti cjelokupni informatički ciklus i njegove faze povezano sa svim drugim parametrima koje je uzeo u obzir i obzirom na njegovu nepristranost u predmetu i stručnost njegove ekspertize, i obzirom da je vještak iscrpnom analizom obuhvatio cjelokupnu dinamiku predmetnog poslovnog odnosa, istu izložio detaljnoj provjeri, te pregledno izložio svoja utvrđenja, sud nije utvrdio proturječnosti niti nedostatke u izraženom mišljenju, niti su se pojavile osnovane sumnje u pravilnost nalaza i mišljenja i vještak je prema mišljenju suda i odgovorio na zadani mu zadatak kao i jasno otklonio prigovore tuženog.
27. Tuženikove navodi koje dovode u pitanje stručnost i iskustvo vještaka kao i navodi o neprimjerenosti naknade su paušalni, jer je vještaka odredio sud kao što je odredio i naknadu vještaku te je takvo rješenje pravomoćno i ne tiče se tuženika. Sud ističe da je u ovom postupku sporno uredno ispunjenje specifičnog ugovora koji se tiče funkcioniranja programskih informatičkih rješenja i načina funkcioniranja ERP sustava i koji se tiče informacijske tehnologije te je za razjašnjenja takvih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže i te se činjenice po prirodi stvari prije svega utvrđuju objektivnim metodama kao što su vještačenja i kao takve a priori nisu u korist samo jedne od stranaka. Svi takvi prigovori tuženika su odbijeni kao irelevantni i neosnovani.
Vještak je prilikom izrade Nalaza i mišljenja uzeo u obzir sve podatke koji su mu bili potrebni za utvrđivanje činjenica i izvršenje zadatka vještaka, pregledao svu dostupnu dokumentaciju u spisu koja je bila jasna i dostatna za utvrđenje sadržaja relevantnih činjenica i izvođenje zaključka, a pregledao je i svu dostupnu korespondenciju među strankama koja stručna zapažanja je sud imajući u vidu znanje i iskustvo vještaka također uzeo u obzir. Ovlašteni sudski vještaci su neovisne osobe koje raspolažu potrebnim stručnim znanjima neovisno gdje rade pa tako okolnost da je vještak radi u Gradu u Zagrebu ne dovodi u pitanje nepristranost vještaka. Ovdje valja reći da sud treba izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, ali isto tako, sud ne koristi vještaka za primjenu pravnih pravila, već pravna pitanja rješava sud (primjerice pasivnost stranke, zastara).
28. Sud ne određuje vještačenje bez da je prikladna i dostatna
dokumentacija koja treba biti vještačena dostavljena u sudski spis od stranke koja taj prijedlog predlaže, a isto tako i protivna strana je dužna dostaviti svu dokumentaciju koju smatra relevantnom i kojom dokazuje svoje eventualno suprotne navode, a vještak poziva stranke na dostavu relevantne dokumentacije samo ukoliko mu je potrebna za vještačenje i to po svojoj procjeni kao stručna osoba s obzirom na važnost dokumentacije.
29. Osim toga tuženik tvrdi da je usluge izvršio, a tužitelj negativnu činjenicu ne može niti dokazivati pa je posebno u takvom slučaju tuženi bio dužan ili mogao dostaviti dokumentaciju koju smatra potrebnom u bilo kojem obliku pa tako i digitalnom odnosno tuženik ako smatra da je dokumentacija manjkava trebao je osigurati procesnu građu kojom bi podupro svoju tvrdnju, što nije učinio, a sud u pravilu provodi vještačenje na temelju dokumentacije koja je dostavljena u spis prije vještačenja. U svakom slučaju, strankama je dana prilika da se provede dokaz koji je predložen, a sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku (čl. 10. st. 1. ZPP-a). U tom smislu su prigovori tuženika da od njega nije zatražena relevantna dokumentacija odbijeni kao irelevantni. Neovisno o navedenom bitna činjenica je da vještak zahtijeva dokumentaciju samo ako je potrebna za izradu nalaza i mišljenja, što ovdje nije bio slučaj jer je vještak imao sve podatke koji su mu bili potrebni za utvrđivanje činjenica i zaključka.
30. Slijedom navedenog sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u cijelosti prihvatio s obzirom da je vještak objektivno, argumentirano i u skladu s pravila struke odgovorio na zadani mu zadatak te je argumentirano otklonio primjedbe i prigovore tuženika na nalaz i mišljenje.
S obzirom da prema stajalištu suda u nalazu i mišljenju vještaka proturječnosti i nedostatak i s obzirom da sud nije imao razloga posumnjati u pravilnost danog mišljenja, nisu se sukladno čl.261.st.3. ZPP, stekli uvjeti za ponavljanjem vještačenja sa drugim vještacima ili za ponovnim saslušavanjem vještaka.
31. Slijedom navedenog sud je utvrdio da tuženik nije izvršio niti fazu analize i dizajna, koja je prema čl.3. Ugovora preduvjet realizacije govora pa prema tome tuženik nije poštivao ugovorne odredbe jer nije izvršio niti djelomično svoje obveze iz ugovora. Dakle, tuženik koji nije izvršio svoje obveze niti faze analize i dizajna, svakako znači da je tuženik kršio odredbe ugovora, da nije radio kako bi trebalo raditi, da nije izvršio svoje obveze sukladno ugovoru i sukladno pravilima struke i na vrijeme (čl.9 Ugovora). Kako niti ne postoje elementi koji bi dokazivali da je tuženik izvršio svoje usluge analize i dizajna prema specifikaciji, tuženik se nije držao niti metodologije koju je odabrao u smislu potpisa dokumenta po pojedinoj projektnoj aktivnosti, čemu ne bi bilo tako da su te usluge uredno i isporučene, a nije niti raskidao ugovor ukoliko je smatrao da tužitelj ne izvršava svoje obveze. Imajući u vidu svrhu ugovora, a to je optimizacija poslovnih procesa tužitelja u svakom slučaju onim što je i eventualno ispunio (a to nisu niti cjelovite usluge faze i dizajna) nije postignut niti preduvjet ugovora niti ono što se ugovorom htjelo postići i takvo ispunjenje za tužitelja nema svrhe niti koristi. Eventualni postotak dovršenosti isporučenih aktivnosti je irelevantan jer bez čak isporučenih usluga faze i dizajna ne radi se o djelomičnom ispunjenjenju ugovora ili neznatnom dijelu obveze nego o pretežitom ili potpunom neispunjenju ugovorne obveze.
32. Obzirom da niti usluge faza i i dizajna nisu uredno isporučene za tužitelja su tako isporučene usluge neupotrebljive i utvrđeno je da ih niti u kojem slučaju nije mogao koristiti jer usluge koje nisu izvršene u cijelosti nisu niti upotrebljive tužitelju stoga sud zaključuje da su bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora jer tuženik svoje obveze nije izvršio (niti faza analize i dizajna) te da je raskid ugovora valjan i osnovan.
33. S druge strane tužitelj je sukladno čl.8. Ugovora plaćao usluge tuženiku, u svrhu cjelokupnog projekta nabavljao je i licence i opreme, a u odnosu na navode tuženika da je dostavljao ponude koje tužitelj nije prihvaćao iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su se usluge analize i dizajna radile odvojeno kao što su stranke ugovorile ne bi bilo potrebe za 8 ponuda kao i da se nije radilo o jasnim dokumentima, a prema mišljenju ovog suda iz ponuda koje nisu precizne i jasne da se zaključiti da ih tužitelj i nije mogao prihvatiti i da tuženik nije postupio po pravilima struke, da nije radio uredno i da su i takve ponude upućivale na nekompetentnost ili nekontroliranje procesa kao i da bi sama cjelokupna usluga imala nedostatke i da bi bila neupotrebljiva zbog kojih razloga je i obustavljen projekt, a tuženik kao što je već rečeno ukoliko je smatrao da se tužitelj ne drži obveza iz ugovora ili da na bilo koji način opstruira projekt onda je svakako imao mogućnost obustaviti radove na projektu ili raskinuti ugovor što nije učinio.
34. Ovdje je riječ o projektu koji je zahtijevao značajnu i kvalitetnu komunikaciju između stranaka u svrhu prilagodbe zahtijeva naručitelja i isporuke usluga, a takva suradnja je očito prestala već u trenutku kada je tužitelja iskazao nezadovoljstvo uslugama i zahtijevao povrat novaca (24.08.2015.) pa svaka eventualna daljnja aktivnost tuženika bez neprijeporne suglasnosti i pristanka naručitelja, a takve suglasnosti i pristanka nedvojbeno nema, nije ponašanje s povećanom pažnjom i pažnjom dobrog stručnjaka, niti je to ponašanje sukladno ugovoru jer su stranke ugovorile da ukoliko naručitelj ne poštuje rokove plaćanja izvođač ima pravo zastati sa izvršenjem ugovornih obveza, a i raskinuti ugovor (čl.8.Ugovora) ali sud naglašava da aktivnosti tuženika koje su eventualno učinjene poslije 2015. nisu predmet ovog spora odnosno tužbenog zahtjeva. Tuženik se neosnovano poziva čl. 7. i 8 Ugovora da je tužitelj propustio izjaviti odustanak od ugovora odnosno pisani prigovor na ponudu izvođača pa da se smatra da je prihvatio nastavak projekta jer su stranke ugovorile pravo naručitelja na odustajanje od ugovora nakon završetka faze analize, a faza analize nije učinjena.
35. Odredbom čl.590. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakovo fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.
Bitni sastojci ugovora o djelu jesu djelo i naknada. Glavna je obveza izvođača da izvrši djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla. Izvođač dakle pri izvršavanju posla treba polaziti od odredba ugovora i prirode posla. Izvođač treba postići ugovoreni rezultat, odnosno rezultat koji se po prirodi posla može očekivati. Iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da je tuženik nije obavio posao i da izvođač nije postigao ugovoreni rezultat jer nije izradio niti analizu i dizajn pa je za tužitelja usluga neupotrebljiva.
Dakle, prema mišljenju ovoga suda odlučujuća činjenica je da li je tuženik obavio posao i rezultat njegovog rada. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik nije obavio rad prema pravilima posla jer nije isporučio niti usluge analize i dizajna, djelo nije upotrebljivo i nema nikakvu korist jer se ne radi o neznatnom dijelu obveze nego o potpunom neispunjenju obveze koji je bio preduvjet realizacije posla.
Odlučna činjenica je da usluge faza i dizajna nisu isporučene čime je tuženik povrijedio ugovorni odnos i tuženik nije niti djelomično ispunio svoje obveze, a takav posao je za tužitelja neupotrebljiv i bez svrhe, u kvantitativnom i kvalitativnom smislu.
36. Dakle, u slučaju neispunjenja ugovora, vjerovnik ima mogućnost izbora: zahtijevati ispunjenje obveze ili raskinuti ugovor, a u oba slučaja ima i pravo na naknadu štete. Osnovne pretpostavke raskida ugovora zbog neispunjenja jesu: da je riječ o dvostrano obveznom i naplatnom pravnom poslu, da dužnik nije ispunio svoje obveze te da ga je vjerovnik obavijestio o raskidu.
37. Stoga kako je gore već obrazloženo kako je tužitelj dao tuženiku naknadni primjereni rok za ispunjenje i da je dao izjavu o raskidu te kako je raskid ugovora osnovan sud zaključuje da je ugovor među strankama raskinut te je sud odlučio kao pod točkom I izreke presude.
38. Pravne posljedice prestanka ugovora raskidom u biti su iste neovisno zbog kojih je razloga i na koji način raskinut. Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (čl.368.st.1.Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 i 125/1178/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onog što je dala (čl.368.st.2.ZOO). Obveza vraćanja postoji i neovisno o krivnji za raskid.
39. U takvim okolnostima nastaje obveza restitucije, tj. vraćanja primljenog, jer je nestao pravni temelj ispunjenja. Ne postoji uvijek nego samo onda kad je jedan od suuugovaratelja djelomično ispunio svoje obveze iz raskinutog ugovora. Obveza svake ugovorne strane je vratiti ono što je stekla na temelju raskinutog ugovora.
40. S obzirom na to da je učinak raskida ugovora da se stranke oslobađaju obveza iz ugovora i da je svaka dužna vratiti ono što je primila, tužitelj je osnovano zahtijevao od tuženika vraćanje dijela iznosa koji je isplaćen u ispunjenju obaveza iz raskinutog ugovora temeljem čl.368.ZOO. To se odnosi i na račune koji se odnose na troškove putovanja koji su također plaćeni na ime usluga (čl.8. Ugovora).
41. Predmet spora po preinačenom tužbenom zahtjevu je zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime troška povezanih sa kupnjom licence programskog rješenja u iznosu od 451.786,34 eur / 3.403.984,21 kn po ponudi tuženika od 27.12.2013. na temelju koje je sklopljen i ugovor od 31.12.2013. koji je u cijelosti izvršen i taj iznos je plaćen tuženiku te trošak kupovine instalacije hardware sustava (opreme) u iznosu od 55.383,91 eur / 417.290,14 kn koji je isporučen po društvu Blink, sveukupno 507.170, 25 eura.
42. Tužitelj smatra da mu je novčani gubitak ( na ime kupnji licenci i popratno) odnosno šteta nastala zbog neispunjenja obveza koje je tuženik preuzeo temeljem Ugovora o implementaciji Erp rješenja Microsoft Dynamics AX 2012 od 01.6.2014. i popratnih Aneksa jer navedeno ne služi drugoj svrsi osim za potrebe implementacije, a do implementacije nije došlo.
43. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je - tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Tom odredbom propisan je kriterij pretpostavljene krivnje, a ta odredba primjenjuje se i na odgovornost za štetu nastalu u okviru ugovornog odnosa, sukladno odredbi čl. 349. ZOO-a.
Pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu su malo šire (1. postojanje ugovora, 2. neispunjenje dužnikove obveze, 3. šteta vjerovniku, 4. postojanje uzročno posljedične veze, 5. postojanje protupravnosti odnosno nepostojanje neke od okolnosti koja dopušta oslobođenje dužnika od odgovornosti) od onih propisani za izvanugovornu štetu.
Sve navedene pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti, te ukoliko jedna pretpostavka izostane, nema odgovornosti za štetu. Između štetne radnje kao uzroka i štete kao posljedice mora postojati uzročna veza, a štetna radnja mora biti protupravna, odnosno protupravnost je povreda neke pravne norme, a može se odnositi bilo na štetnu radnju, štetu ili obje.
Prema čl. 1. Ugovora stranke su dogovorile da Ugovor ne uređuje nabavu potrebnih licenci za navedena rješenja, već se uvjeti nabave, korištenja i konfiguracije pripadajući licencija biti specificirani u zasebnim ugovoru/ugovorima.
44. Prema čl. 6. st.1. Ugovora nabava, detaljna konfiguracija i ukupna
vrijednost licencija za standardne funkcionalnosti ERP sustava nije predmet ovog ugovora, već će biti uređena zasebnim ugovorom/ima. Po završetku fit-gap analize, naručitelj će proširiti postojeću Microsoft Dynamics AX licenciju Adactinim lokalizacijskim add-onovima te kupiti Microsoft Aynamics NAV licenciju uz Adacta modul za obračun plaća nakon što je utvrđeena točna konfiguracija i uz uvijet da se projekt po završetku fit-gap analize nastavlja. Uvjeti plaćanja i isporuke licencija bit će određeni sukladno uvjetima koje određuje Microsoft za standardne Microsoft Dynamics AX licencije i Adacta add-onove te podizvođač za add-onove u njegovom vlasništvu (st.2.).
45. Prema ponudi tuženika za implementaciju poslovnog sustava Dynamics AX 2012 od 27.12.2013. utvrđeno je da svi komercijalni uvjeti i popusti koji se odnose na Dynamics AX licence, a iskazani su u ovoj ponudi, vrijede ukoliko naručitelj s Adactom potpiše Ugovor o prodaji licenci za Microsoft Dynamics AX najkasnije do 27.12.2013. Procjena implementacijskih usluga i konfiguracije licenci temelji se na zahtjevima naručitelja iskazanim tijekom radionica dijagnostike te na iskustvu i usporedbi sa sličnim završenim projektima izvođača ( Adacte i Ad Ultime). Detaljna konfiguracija licenci te razrada potrebnih usluga kao i procijenjena vrijednost investicije iskazani su u poglavljima 2 i 3 ovog dokumenta.
46. Prema st.2. Licence određeno je da u u ovisnosti o želji Naručitelja da iskoristi promocijski popust, Naručitelj nije obvezan jednokratno nabaviti licencu za sve korisnike, već to može napraviti sukladno dinamici odvijanja projekta. Licenca se može naknadno sukcesivno proširivati dodatnim korisnicima. Prema tome, Naručitelj nije dužan sve licence kupiti na početku projekta, već je dio licenci moguće kupiti u kasnijim fazama projekta.(…) Točna i konačna konfiguracija bit će definirana u dogovoru s Naručiteljem i navedena u zasebnom dokumentu nakon završetka faze analize.”
47. Dalje je utvrđeno da je sukladno tuženikovim preporukama iznesenim u dokumentu "Microsoft Dynamics AX 2012 R2 – Hardware preporuke" od dana 20. kolovoza 2014. (dalje u tekstu: "Hardware preporuke"), dodatno investirao u poboljšanje hardware sustava tužitelja, i to kupnjom servera, storage sustava te ostale povezane infrastrukture, a predmetna je oprema isporučena i instalirana od strane društva BLINK d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 31697199035 (dalje u tekstu: "BLINK").
48. Slijedom navedenog utvrđeno je da su sve te kupljene licence i oprema bile predviđene za nabavu, da su bile nužne i neophodne za ukupni projekt i postizanje optimalnog rješenja i potpunu implementaciju sustava Microsoft Dynamics AX, a samim time i za ispunjenje osnovnog cilja poslovne suradnje između tužitelja i tuženika, posljedično bez nabave licenci i opreme projekt ne bi bio upotrebljiv i ne bi bio ispunjen cilj ugovora.
Tuženik navodi da tužitelj za potrebe konkretnog projekta nije trebao nabavljati ništa prije nego je kroz analizu tužiteljevih IT sustava i potreba tuženik uopće utvrdio kakav hardver mu opće treba te da je isto kao sa nabavom sa nabavom softverskih licenci, tužitelj odlučio nabaviti hardverske komponente prije nego što je to zahtijevala realizacija projekta i da za to tuženik ne može biti odgovoran.
Takvi navodi nemaju nikakva značaj i niti u kojem slučaju niti na jedan način ne oslobađaju tuženika od odgovornosti za štetu nastalu tužitelju, a istovremeno time tužitelj nije kršio odredbe ugovora niti je je na bilo koji način doprinio nastaloj šteti.
49. Naime, iako su stranke ugovorile da će nabava licenci za navedena rješenja biti regulirane zasebnim ugovorima te da kupnja licenci i opreme nije potrebno odmah nabaviti u svrhu realizacije projekta, bitna činjenica je da stranke nisu ugovorile niti da se takva nabava ne smije ili nikako ne može nabaviti prije završetka određene faze po ugovoru jer bi to primjerice moglo imati neke štetne posljedice za posao i slično, dakle, u potpunosti je irelevantno odnosno u potpunosti je neodlučujuća činjenica da tužitelj nije morao to odmah nabaviti ali je to ipak učinio jer ih je tužitelj nedvojbeno nabavio u svrhu realizacije projekta i cjelokupnog posla iz Ugovora od od 01.06.2025. A da je tome svakako govore upravo ponude i preporuke koje je dao tuženik u kojima se regulira nabava licenci i potrebnih komponenti kao i ugovor koji je sklopljen među strankama od 30.12.2013. jer da se to ne smije nabaviti u tom trenutku iz određenog razloga ili da je to protivno ugovoru, takvih ponuda i preporuka ne bi niti bilo ili ne bi smjelo biti, jer u suprotnom to bi upućivalo na nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika pri izvršenju obveza iz ugovora od 01.06.2014.
Odlučna činjenica je da su sve te licence, komponente i oprema nabavljene u svrhu realizacije projekta po Ugovoru od 01.06.2014., da je tužitelj jasno i očekivao da će se ugovor ispuniti pa je u tu svrhu i nabavio predmetne licence i opremu, da stranke nisu ugovorile da se ona ne može ili ne smije nabaviti prije i da ta oprema i licence za tužitelja bez ispunjenja cjelokupnog projekta iz Ugovora od 01.06.2014. za tužitelja nemaju nikakvu korist, niti svrhu niti vrijednost čime je tužitelj pretrpio štetu u vidu umanjenja svoje imovine.
Do ugovorne odgovornosti za štetu dolazi zbog neispunjenja neke obveze iz ugovora.
50. U ovom postupku je utvrđeno da tuženik nije ispunio svoje obveze iz ugovora prema tome tuženik je odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio. Štetnu radnju je počinio tuženik jer nije ispunio svoju obvezu čime je prouzročio štetu tužitelju jer je time njegova imovina umanjena, a za štetu tužitelju odgovora osoba koja je štetu uzrokovala i koja je počinila štetnu radnju.
51. Budući da je tuženik svojim neizvršenjem obveze iz ugovora prouzročio raskid ugovora, tužitelju je nastala šteta u vidu umanjenja tužiteljeve imovine (obična šteta), tuženikovo postupanje protivno ugovoru predstavlja protupravnu radnju, a između tuženikovog protupravnog postupanja i tužiteljevog umanjenja imovine radi raskida ugovora postoji uzročna veza.
Tužitelj je dokazao sve elemente odgovornosti za štetu ( štetu, štetnika, štetnu radnju i uzročnu vezu). Štetna radnja se sastoji u tome što je tuženik kršio odredbe ugovora odnosno nije ispunio svoje obveze, štetu predstavlja iznos koji je tužitelj platio na ime opreme i licenci koja bez ispunjenja obveze tuženika za tužitelja nema svrhu, uzročna veza postoji, jer je nadovezana kao posljedica povrede ugovora i da je tuženik ispunio svoju obvezu iz ugovora ne bi došlo do neosnovanog umanjenje tužiteljeve imovine na ime kupnji licenci i opreme koja bez ispunjenja tuženikove obveze nema svrhu.
Iz isprava koje je dostavio tužitelj računa i ugovora odnosno dokaz o plaćanju vidljiv je način izračuna kao i visina zahtjeva a koja odgovara postavljenom tužbenom zahtjevu. Ovaj sud smatra da su ti računi dovoljan i vjerodostojan dokaz da su svi troškovi na ime usluga i kupnji licenci i opreme plaćeni. Naime, s obzirom na to da je tijekom postupka tuženik paušalno osporio visinu bez posebnog osporavanja samog izračuna tužitelja, valja zaključiti kako su navedene isprave dovoljan dokaz plaćanja i visine tužbenog zahtjeva, a da tuženik nije sa uspjehom osporio visinu tužbenog zahtjeva.
52. Međutim, iako je u ovom postupku sud ocijenio i valjanost raskida ugovora te utvrdio sve ostale pretpostavke odgovornosti za štetu sud je unatoč svemu navedenom ocijenio da je nastupila zastara potraživanja.
53. Naime, vjerovnik koji ne može tražiti ispunjenje ugovora po isteku zastarnog roka ne može tražiti niti raskid ugovora zbog neispunjenja. Tužitelj i nije zahtijevao da sud konstitutivnom presudom raskida predmetne ugovore već samo utvrđenje da je ugovor raskinut, ugovor se raskida izjavom ovlaštene osobe odnosno u ovom slučaju ugovor je raskinut izjavom tužitelja prije podnošenja tužbe, radi se o činjenici i o pravnom odnosu koji je nastao prije, te je stoga sud i odlučio kao točki I izreke presude.
54. Dakle, vjerovnik koji nije u mogućnosti putem suda namiriti svoju tražbinu zbog prigovora zastare istaknutog u parnici ne može se omogućiti niti da raskidom ugovora ishodi vraćanje onog što je dao.
55. Pravo stranke da nakon raskida ugovora zahtijeva vraćanje onog što je dala zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je raskinut ugovor ali samo pod uvjetom da nije isteklo vrijeme određenu za zastaru te obveze.
56. Naime, tužitelj i tuženik sklopili su ugovor o nabavi i implementaciji programskih rješenje (čl.590 ZOO) i ugovorna obveza tuženika je isporučiti uslugu, a kao preduvjet realizacije projekta je fit gap analiza i dizajn sustava( analiza postojećih poslovnih procesa i informatičkog sustava tužitelja). Stoga je u konkretnom slučaju odgovornost tuženika za štetu ugovorna jer je nastala zbog neispunjena njegove ugovorne obveze – isporuke usluge. Odredbe čl. 230. st. 1. i st. 2. ZOO-a odnose se samo na zastaru tražbine po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu pa se ne primjenjuju u ovom slučaju. Stoga nije niti odlučno kada je tužitelj saznao za štetu i štetnika jer su te činjenice važne samo kod utvrđivanja subjektivnog roka zastare za naknadu štete po osnovi izvanugovorne odštetne odgovornosti. Zastara tražbine naknade štete po osnovi ugovorne odgovornosti za štetu uređena je odredbom čl. 230. st. 3. ZOO-a kojom je određeno da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Prema navedenoj odredbi, dakle, na potraživanja naknade štete koja proističe iz povrede ugovorne obveze primjenjuje se samo objektivni rok zastare. Ugovor sklopljen između između stranaka predstavlja ugovor o prometu roba i usluga, a sukladno odredbi čl. 228. ZOO- a međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Stoga i tužiteljeva tražbina po osnovi naknade štete zastarijeva u tom roku. Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Sukladno navedenoj odredbi zastara tražbine počinje teći nastupanjem pravnih posljedica neispunjena preuzete obveze tuženika predati uslugu naručitelju jer je od tog trenutka tužitelj bio ovlašten zahtijevati naknadu štetu.
Na temelju međusobnog ugovornog odnosa tuženik je imao obvezu kao preduvjet realizacije ugovora izvršiti fit – gap analizu i dizajn.
Zastara te tražbine počinje teći nastupanjem pravnih posljedica neispunjenja dužnikove ugovorne obveze.
Ugovor je sklopljen 01.06.2014., a naručitelj je 24.08.2015. teretio tuženika za neisporuku usluge i o tome ga obavijestio toga dana te je tražio povrat plaćenih sredstava dakle prema mišljenju ovoga suda tada je tužitelj, obzirom da nije određen rok za ispunjenje, najkasnije imao pravo od tuženika zahtijevati ispunjenje te obveze. Stoga su pravne posljedice neispunjenja tuženikove ugovorne obveze nastale za tužitelja 24.08.2015. od kada počinje teći zastara pa je zastara tražbina nastupila 24.08.2018., dakle prije nego što je tužitelj podnio tužbu dana 07.06.2019. Zastarom je prestalo pravo tužitelja zahtijevati ispunjenje obveze sukladno odredbi čl. 214. st. 1. ZOO-a.
57. Kao što je već rečeno, vjerovnik koji nije u mogućnosti putem suda namiriti svoju tražbinu zbog prigovora zastare istaknutog u parnici ne može se omogućiti niti da raskidom ugovora ishodi vraćanje onog što je dao.
58. U tom slučaju nije moguće primijeniti čl.1111. ZOO niti je moguće primjenom tog zakonskog propisa obvezati tuženika na vraćanje stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju ne radi o pravnom institutu stjecanja bez osnove, (a to još manje u slučaju plaćanja trećoj osobi koja je stekla iznos, a ne tuženik) jer je tužitelj s tuženikom bio u ugovornom odnosu pa se radi o zahtjevu za naknadu ugovorne štete. Institut iz odredbe čl. 1111.ZOO odnosi se na slučaj kada nastupi zastara prava zahtijevanja izvanugovorne, deliktne štete jer tada, ako je štetnik stekao ono što je oštećeniku trebao isplatiti kao naknadu štete, stekao je to bez osnove i oštećenik može po pravilima koja vrijede u slučaju stjecanja bez osnove zahtijevati da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je uzrokovao štetu. Ta se odredba ne primjenjuje u konkretnom slučaju u kojem je tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu ugovorne štete.
Valja samo reći i da primjenom čl.230.st.1 ZOO ( pitanje saznanja za štetu i štetnika) koji se primjenjuje samo kod subjektivnog roka zastare za naknadu izvanugovorne odštetne odgovornosti i na koji se poziva tuženik, potraživanje tužitelja je u zastari, dakle po jednoj i po drugoj odredbi 230.st.1. i 230. st.3. ZOO-a, potraživanje tužitelja je u zastari.
59. Slijedom navedenog s obzirom da je prigovor zastare osnovan sud je odbio tužbeni zahtjev te odlučio kao pod točkom II izreke presude.
60. S obzirom da je sud odlučne činjenice mogao utvrditi na temelju izvedenih dokaza i s obzirom na zauzeta pravna shvaćanja dana u obrazloženju, sud je izvođenje daljnjih dokaza ocijenio nepotrebnim, a stranke na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena nisu predlagale nikakve daljnje dokaze. Osim toga, kao što je već rečeno kod odlučivanja o urednosti i izvršenosti usluga, sud je polazio od činjenica utvrđenih informatičkim vještačenjem imajući u vidu da saslušanje svjedoka na tu okolnost ne bi bilo svrsishodno jer sud smatra kako se ne može raditi o osobama koje su stručnije od vještaka, a stranke nisu niti predlagale daljnje dokaze. U svakom slučaju potraživanje tužitelja je u zastari pa provođenje daljnjih dokaza nije potrebno.
61. Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ugovor raskinut je osnovan, a tužbeni zahtjev za povratom novčanih sredstava ocijenjen je neosnovanim te je odlučeno kao pod točkom I i II izreke presude.
62. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a pri čemu je sud utvrdio uspjeh obje stranke u parnici, uzimajući u obzir kako tužiteljev tako i tuženikov uspjeh u parnici, a kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (članak 154. stavak 2. ZPP-a) prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ cijenio kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.
63. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III izreke.
U Zagrebu, 01. travnja 2025. godine
SUDAC:
Romina Markovinović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona.
DNA:
1. tužitelju,po pun – NE pozvati na pristojbu za presudu
2. tuženiku, po pun
3. kal. 30 dana
