Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-189/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević predsjednice vijeća, Ilijane Petyo članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Vlaste Feuš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tihomiru Boćkaju, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB 66486182714, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Pr-69/2017 od 8. prosinca 2017., dana 1. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Pr-69/2017 od 8. prosinca 2017. u toč. I. izreke osim dosuđenih zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Pr- 69/2017 od 8. prosinca 2017. u dijelu toč. I. izreke kojim su tužitelju priznate zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika sa naknadu troškova postupka povodom žalbe.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove revizije u iznosu od 248,85 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je prihvaćen zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati 62.945,71 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, kako je pobliže navedeno u izreci te presude, i da mu naknadi troškove postupka od 33.776,50 kn.

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da se uvaži žalba i vrati predmet na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

3. Ovaj drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženika, presudom poslovni broj Gž R-418/2018-2 od 10. studenog 2020. preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Povodom dopuštene revizije koju je podnio tužitelj Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-248/2023-4 od 19. studenog 2024. ukinuo je drugostupanjsku presudu te predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje, s tim da se odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja za konačnu odluku.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP).

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatu naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za vrijeme dežurstva u razdoblju od listopada 2006. do travnja 2009. sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

8. U prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da je tužitelj u navedenom razdoblju bio zaposlen kod tužene kao djelatna vojna osoba te da je radio u dežurstvu i za dio tako odrađenih prekovremenih sati koristio tzv. slobodne dane, a da je u okviru svog redovnog rada obnašao dežurstva u postrojbi koja su trajala 24 sata, kao i subotom, nedjeljom i u neradne dane.

9. Uz utvrđenja da je tužitelj u navedenom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao djelatna vojna osoba te je radio u dežurstvu od 24 sata po dva puta mjesečno, ali da nikada nije iskoristio onaj broj slobodnih dana koji bi ga u pravilu pripadao na ime odrađenog dežurstva, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 14. i čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, dalje ZSOSRH), čl. 7. i čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 68/05, 94/09, dalje: ZR) i čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 92/04, 141/04, 150/04, 93/08).

10. Prvostupanjski sud je stava da za ovakvu vrstu dežurstva sukladno naprijed navedenim odredbama tužitelju pripada naknada za prekovremeni rad, jer pravo tužitelja na naknadu za obavljeni prekovremeni rad proizlazi i iz instituta takvog rada koji je uređen odredbama čl. 7. i čl. 92. ZR te da je i odredbom čl. 14. ZSOSRH izjednačen status djelatnih vojnih osoba sa statusom državnih službenika i namještenika u odnosu na sva pitanja koje taj Zakon nije uredio niti su uređeni propisima donesenim na temelju tog Zakona tako i u odnosu na prekovremeni rad; da je tužitelj svoj posao obavljao kao redovni rad koji je trajao 8 sati, a kroz vrijeme dežurstva 24 sata po jedan dan od 8,00 ujutro do 8,00 drugi dan ujutro te da se taj rad obavljao noću, subotom, nedjeljom i blagdanom koji rad mu nije naknađen u cijelosti; da je tuženik kao poslodavac bio u obvezi odgovarajućom organizacijom službe omogućiti svojim djelatnicima preraspodjelu radnog vremena, što nije učinio te da je dežurstvo tužitelja predviđeno kao poseban uvjet rada vezan za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća gdje je on i dužan raditi po zapovjedi svog nadređenog (pismenim koje su postojale u konkretnom slučaju i usmenim koje nije mogao odbiti); da tužitelj ne može snositi posljedice propusta tuženika u svezi organizacije rada pa kako je rad po tužitelju obavljen, a nije mu isplaćena naknada za prekovremeni rad niti mu je isplaćen dodatak za dežurstvo niti je pitanje dežurstva u spornom razdoblju bilo regulirano posebnim propisom, dok tuženik nije dokazao da je tužitelj koristio 8 sati odmora posljedično čemu da svaki rad tužitelja kod tuženika u utuženom razdoblju preko redovnog rada (u trajanju od 8 sati) smatra prekovremenim radom; da je na tuženiku teret dokazivanja činjenice kada (u kojem vremenu) je tužitelj koristio odmor („koliko tijekom noći, koliko tijekom dana, koliko u dane blagdana, neradnih dana i dr.“), na koju okolnost nije predloženo izvođenje dokaza financijskog vještačenja, ali da tuženik svakako nije dokazao da je tužitelj koristio 8 sati odmora.

11. Prihvativši nalaz i mišljenje financijskog vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju manje isplaćena plaća za 63.459,95 kn (pogrešno navedeno 69.945,72 kn) za 904 prekovremenih sati od kojih je koristio 224 slobodnih sati, te je ostalo neisplaćeno 680 ostvarenih sati (i to za rad noću 352, subotom 80, nedjeljom 216 i blagdanom 8 sati). Tužitelj je po prigovoru zastare tuženika za potraživanja koja se odnose na razdoblje prije 28. listopada 2006., za potraživanje za rujan 2006. dospjelo 15. listopada 2006. koje je palo u zastaru, dok za listopad 2006. dospjelo 15. studenog 2006. i za ostala nisu u zastari, smanjio zahtjev za iznos od 514,23 kn, zahtijevajući isplatu 62.945,72 kn (na ročištu 24. veljače 2012., list 114), te je prvostupanjski sud udovoljio tako postavljenom zahtjevu.

12. Ovaj sud prihvaća stav iznesen u rješenju Vrhovnog suda poslovni broj Rev- 248/2023-4 od 19. studenog 2024. u kojem je navedeno da u ovoj pravnoj stvari treba poći od činjenice da se u konkretnom slučaju ne radi o višednevnim uzastopnim dežurstvima već o dežurstvima na koje je tužitelj upućivan dva puta mjesečno po 24 sata u razdoblju od listopada 2006. do travnja 2009., da tužitelj nije obavljao službu dežurstva višednevno uzastopno nego po jedan dan u trajanju od 24 sata, da takav prekovremeni rad tužitelja ima karakteristiku pojedinačnih 24-satnih dežurstava iz toč. 128. Službovnika oružanih snaga Republike Hrvatske iz 1992. i 1993. (koji propis je u cijelosti stavljen izvan tek danom stupanja na snagu Pravilnika o službi u Oružanim snagama 4. kolovoza 2009.), te da se za pojedinačna 24-satna dežurstva svih 24 sata priznaje kao vrijeme provedeno na radu.

13. Toč. 128. Službovnika oružanih snaga Republike Hrvatske iz 1992. i 1993. (dalje Službovnik) propisano je da dežurstvo u pravilu traje 24 sata, da se osoba koja je predala dužnost dežurnog oslobađa svih obveza idućih 24 sata, a istom točkom Službovnika je određeno da se za dežurstva dodjeljuje posebna novčana naknada.

14. U vremenskom periodu do 31. srpnja 2007. bio je na snazi ZSOSRH ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04) koji je u čl. 97. st. 1. toč. 5. izričito propisivao da se kao rad dulji od punog radnog vremena smatra i rad tijekom dežurstva i slične dužnosti, a st. 5. da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, koje pravo mu ne pripada jedino ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena i ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

15. Zakonom o izmjenama i dopunama ZSOSRH ("Narodne novine" broj 76/07) koji je stupio na snagu 31. srpnja 2007. pitanje rada u dežurstvu regulirano je na drugačiji način, jer je brisana u čl. 97. st. 1. toč. 5., dok je st. 6. izmijenjen na način da je navedeno da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te je dodan st. 7. kojim je propisano da se dežurstvo kao rad dulji od redovnog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom uređuje rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, dok će se dodaci za dežurstvo urediti posebnim propisima. No, takav posebni propis, kojim se uređuje pitanje plaćanja naknade za dežurstvo, sve do donošenja Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću („Narodne novine“ broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije donesen.

16. Dakle, sve do 1. listopada 2009. usprkos izloženom normativnom uređenju ZSOSRH (pa i Službovnika) da djelatnoj vojnoj osobi pripada novčana naknada za rad duži od propisanog redovnog radnog vremena, visina te naknade nije bila uređena, a ZSOSRH u čl. 14. upućuje na primjenu općih propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu sa njima.

17. U tom smislu neprihvatljiva su suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika. Iako se prvostupanjski sud nije pozvao i na odredbu čl. 128 Službovnika, pravilnom primjenom odredbi čl. 14. i čl. 97. ZSOSRH, čl. 7. i čl. 92. ZR i čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, utvrdio je da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad u zatraženom iznosu, a prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji je nalaz izradio temeljem predočenih isprava samog tuženika i tužitelja, dok prigovor tuženika da je vještak propustio uzeti u obzir iskorištene slobodne dane nije osnovan jer je iz nalaza i mišljenja vidljivo da su uzeti u obzir slobodni sati (224) i da su pravilno valorizirani.

18. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatezne kamate na cjelokupni iznos bruto plaće koji potražuje prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu.

19. U skladu s odredbama čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04, u daljnjem tekstu: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

20. Odredbama čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 95/05, 96/06 i 68/07, u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. toga Zakona te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

21. S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, tako da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata neosnovan.

22. Žalbeni navod tuženika da je tužitelj naplatio svoje potraživanje na temelju prve prvostupanjske odluke u cijelosti u ovršnom postupku predstavlja novu činjenicu koju u smislu čl. 352 st. 1. ZPP nije dopušteno iznositi u žalbi.

23. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako u pogledu osnova, tako i u pogledu visine. S obzirom da se radi o preinaci samo u neznatnom dijelu (u odnosu na dio sporednog potraživanja) koja nije utjecala na troškove postupka, odluka ostaje neizmijenjena.

24. Stoga je odlučeno kao u izreci na temelju čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. toč. 3. ZPP.

25. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbe, s obzirom da s pretežitim dijelom nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 3 ZPP).

26. O trošku je odlučeno na temelju čl. 166 st. 2. ZPP, te je s obzirom na neuspjeh samo u neznatnom dijelu tužitelju u cijelosti priznat trošak revizije, na koji ima pravo prema Tbr. 10. toč. 6. Tarife, pa je tako dosuđen zatraženi trošak u iznosu od 248,85 eur (protuvrijednost 1.875,00 kn prema tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn).

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević