Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-500/2024-2

U I M E R E P U B L I K R H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CĐ iz [adresa], C [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Nikica Bojkić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Škovacin d.o.o., Rogoznica, Obala kneza Domagoja 54, OIB: 46637054013, kojega zastupa punomoćnik, Krešimir Lušić, odvjetnik u Šibeniku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-14/2023-42 od 9. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr- 14/2023-42 od 9. travnja 2024. u dijelu pod točkama I.1. izreke i sudi:

Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka tuženika od 03. travnja 2018. kojom je tužitelj raspoređen na radno mjesto Zamjenik voditelja parkirališne službe u [adresa] i kojom je određeno da tužitelj na tom radnom mjestu započinje sa radom danom donošenja te odluke.

II. Odbija se žalba tužitelja CĐ iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr- 14/2023-42 od 9. travnja 2024. u dijelu pod točkom I.2. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-14/2023-42 od 9. travnja 2024. u dijelu pod točkama I.3. do 1.6. izreke i pod točkom II. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

II. Ostavljeno je da se o troškovima nastalim strankama u žalbenoj fazi postupka odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, koji glasi:

"1. Utvrđuje se nedopuštenom Odluka tuženika od 03. travnja 2018. kojom je tužitelj raspoređen na radno mjesto Zamjenik voditelja parkirališne službe u [adresa] i kojom je određeno da tužitelj na tom radnom mjestu započinje sa radom danom donošenja te odluke.

2. Utvrđuje se da je tuženik bio dužan tužitelja rasporediti i sa tužiteljem sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja tehničko-kadrovskih poslova (sa koeficijentom 1,40) s tim da su tužiteljeva mjesečna neto primanja morala biti minimalno 8.000,00 kn sve do njegove navršene 65-e godine starosti, odnosno punog radnog staža, a u slučaju ukidanja tog radnog mjesta tuženik je bio dužan rasporediti tužitelja i sklopiti sa njim ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto koje odgovara tužiteljevoj stručnoj spremi te mu je bio dužan isplaćivati plaću i mjesečnu naknadu do punog iznosa mjesečne plaće koju bi ostvarivao za radno mjesto koeficijenta 1,40, koja bi se povećavala povećanjem prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, sve u minimalnom neto iznosu od 8.000,00 kn,

3. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe i na ime razlike do punog iznosa mjesečne plaće za radno mjesto koeficijenta 1,40 za period od travnja 2018 do ožujka 2022, isplatiti tužitelju iznos od 20.419,13 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od:- 46,85 eura teče od 5.9.2018. - 80,82 eura teče od 4.10.2018. - 140,56 eura teče od 7.11.2018. - 34,87 eura teče od 13.12.2018. - 7,84 eura teče od 10.1.2019. - 70,28 eura teče od 10.06.2019. - 515,74 eura teče od 3.7.2019. - 481,44 eura teče od 7.8.2019. - 516,76 eura teče od 05.09.2019. - 289,24 eura teče od 4.10.2019. - 540,31 eura teče od 6.11.2019. - 518,48 eura teče od 9.12.2019. - 401,18 eura teče od 10.1.2020. - 217,40 eura teče od 7.2.2020. - 154,81 eura teče od 9.4.2020. - 567,63 eura teče od 12.5.2020. - 589,00 eura teče od 15.6.2020. - 591,61 eura teče od 15.07.2020. - 591,61 eura teče od 15.8.2020. - 591,61 eura teče od 15.9.2020. - 591,61 eura teče od 15.10.2020. - 591,61 eura teče od 15.11.2020. - 591,61 eura teče od 15.12.2020. - 376,48 eura teče od 15.1.2021. - 249,23 eura teče od 11.1.2021. - 636,92 eura teče od 4.2.2021. - 731,41 eura teče od 8.3.2021. - 731,41 eura teče od 9.4.2021. - 731,41 eura teče od 7.5.2021. - 731,41 eura teče od 7.6.2021. - 734,64 eura teče od 8.7.2021. - 734,64 eura teče od 4.8.2021 - 734,64 eura teče od 6.9.2021 - 734,64 eura teče od 7.10.2021. - 734,64 eura teče od 8.11.2021. - 734,64 eura teče od 3.12.2021. - 734,64 eura teče od 5.1.2022. - 734,64 eura teče od 4.2.2022. - 815,42 eura teče od 03.03.2022. - 815,42 eura teče od 07.04.2022. do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01.01.2023 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

4. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe ina ime razlike do punog iznosa mjesečne plaće za radno mjesto koeficijenta 1,40 za period od travnja 2022 do studenog 2022. isplatiti tužitelju iznos od 4.759,71 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji na iznos od - za travanj 2022. u iznosu od 815,42 eura, teče od 03.05.2022. - za svibanj 2022. u iznosu od 810,09 eura, teče od 02.06.2022. - za lipanj 2022. u iznosu od 124,04 eura, teče od 04.07.2022. - za srpanj 2022. u iznosu od 446,00 eura, teče od 04.08.2022. - za kolovoz 2022. u iznosu od 559,73 eura, teče od 05.09.2022 - za rujan 2022. u iznosu od 462,96 eura, teče od 04.10.2022. - za listopad 2022. u iznosu od 819,01 eura, teče od 02.11.2022. - za studeni 2022. u iznosu od 722,46 eura, teče od 02.12.2022. do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01.01.2023 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

5. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime mjesečne naknade određene čl.16. Ugovora o radu od 10. prosinca 2010. u visini osnovne plaće direktora tuženika pomnoženo s koeficijentom 1,70 koja se povećava povećanjem prosječne plaće u Hrvatskoj za period od 03.04.2018. do 20.12.2020., isplatiti tužitelju iznos od 60.701,45 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od - 2.035,53 eura teče od 5.9.2018. - 2.035,53 eura teče od 4.10.2018. - 2.035,53 eura teče od 7.11.2018. - 2.035,53 eura teče od 13.12.2018. - 2.035,53 eura teče od 10.1.2019. - 2.035,53 eura teče od 8.2.2019. - 2.035,53 eura teče od 15.3.2019. - 2.035,53 eura teče od 11.4.2019. - 2.035,53 eura teče od 15.5.2019. - 2.035,53 eura teče od 10.6.2019. - 2.044,62 eura teče od 3.7.2019. - 2.044,62 eura teče od 7.8.2019. - 2.044,62 eura teče od 5.9.2019 - 2.144,38 eura teče od 4.10.2019. - 2.144,38 eura teče od 6.11.2019. - 2.144,38 eura teče od 9.12.2019. - 2.144,38 eura teče od 10.1.2020. - 2.144,38 eura teče od 7.2.2020. - 2.144,38 eura teče od 4.3.2020 - 2.144,38 eura teče od 9.4.2020. - 2.144,38 eura teče od 15.5.2020. - 2.225,10 eura teče od 15.6.2020. - 2.234,98 eura teče od 15.7.2020. - 2.234,98 eura teče od 15.8.2020. - 2.234,98 eura teče od 15.9.2020. - 2.234,98 eura teče od 15.10.2020. - 2.234,98 eura teče od 15.11.2020. - 2.234,98 eura teče od 15.12.2020. - 1.422,26 eura teče od 15.1.2021. po stopi koja se do 31.12.2022 određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01.01.2023 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

6. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 20.620,63 Eura, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“.

2. Protiv te presude žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak, a traži i trošak nastao mu podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbe tužitelja i predlaže da sud drugog stupnja potvrdi prvostupanjsku presudu te traži trošak nastao mu sastavljanjem odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Sud prvoga stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz obrazloženje (točka 20.) da je ocjenom dokaza u skladu s čl. 8. ZPP-a (iako se obrazloženja u najvećem dijelu svodi samo na prepisivanje sadržaja provedenih dokaza) te čitanjem sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva s posebnim razumijevanjem utvrdio:

- da je tužitelj bio direktor tuženika na temelju Ugovora o radu od 20. prosinca 2010., s mandatom od 5 godina,

- da do isteka njegova mandata, 20. prosinca 2015. nije izabran novi direktor, pa da je tužitelj, sukladno ugovorenom Ugovorom o radu, automatizmom postao direktor na novi mandat od 5 godina, 20. prosinca 2020., na temelju istog ugovora o radu,

- da je mandat tužitelja prestao donošenjem Odluke o opozivu - razrješenju dosadašnjeg i imenovanju novog člana Uprave - direktora Društva ŠKOVACIN d.o.o. od 3. travnja 2018., kojom je (uz opoziv)

- odlučeno i da tužiteljev mandat prestaje s danom donošenja te Odluke, da tužitelj ostaje u radnom odnosu na neodređeno vrijeme uz raspored na poslove i zadatke koje odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i iskustvu,

- u vezi s čim je donesena i Odluka od 3. travnja 2018. (pobijana Odluka) kojom je tužitelj raspoređen, s danom donošenja te Odluke, na radno mjesto Zamjenika voditelja parkirališne službe [adresa], do donošenja nove odluke,

- da tužitelj ima potrebnu stručnu spremu za to radno mjesto i da je primao i plaću tog radnog mjesta koje je po sistematizaciji bilo slobodno i odgovarajuće,

- te da je opozivom tužitelj izgubio pravo voditi poslove tuženika i zastupati ga, a da je tuženik, zadržavanjem tužitelja u radnom odnosu, sukladno ugovorenom, ispoštovao ugovornu obvezu zadržavanja tužitelja u radnom odnosu odgovarajućem njegovoj stručnoj spremi, slijedom čega da tužbeni zahtjev u cijelosti nije osnovan.

5.1. S obzirom na takav zaključak sud ne cijeni dokaze koji se tiču osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, ne daje u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nikakve posebne razloge, niti u smislu primjene materijalnog prava u odnosu na taj zahtjev išta navodi.

6. Žalitelj navodima žalbe osporava pravilnost prvostupanjske odluke sadržane pod točkama I.1. i I.2. izreke ističući da sud zanemaruje da je Odluka tuženika od 3. travnja 2018. donesena od strane neovlaštene osobe (smatra da ju je trebala donijeti uprava, a ne IĐ, kao privremena ili v.d. direktorica), da je, osim toga, u vrijeme donošenja te Odluke, kao i sada, još uvijek na snazi Ugovor o radu koji je tužitelj sklopio s tuženikom, uz što da nije utvrđeno da tuženik nije odlučio hoće li se pristupiti izmjeni tog ugovora ili će tužitelju biti ponuđen novi ugovor o radu, niti su utvrđene činjenice koje se tiču stručne spreme tužitelja, koeficijenta radnog mjesta na koje je tužitelj raspoređen, koje mjesto po sistematizaciji odgovara stručnoj spremi tužitelja i koje je po koeficijentu najbliže onom iz Ugovora o radu.

7. U vezi tih navoda valja reći da u žalbenoj fazi postupka nije sporno:

- da su stranke 20. prosinca 2010. sklopile Ugovor o radu kojim je uređen radni odnos tužitelja za vrijeme trajanja direktorskog mandata, ali kojim je ujedno uređen radni status tužitelja i za slučaj završetka ili prekida mandata i to na način da je ugovoreno,

- (čl. 18. Ugovora o radu) da direktor nakon završetka ili prekida mandata automatizmom stječe status radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, tj. Voditelj tehničko-kadrovskih poslova (s koeficijentom 1,40), s time da mu mjesečna neto primanja moraju biti minimalno 8.000,00 kn, sve do njegove navršene 65. godine starosti odnosno do punog radnog staža (40 godina),

- da je Skupština tuženika, 3. travnja 2018., donijela Odluku o opozivi – razrješenju dosadašnjeg i imenovanju novog člana Uprave – direktora društva Škovacin d.o.o. (dalje: Odluka Skupšine), kojom je tužitelj razriješen s mjesta direktora s danom donošenja te Odluke (točka 1. i 2.) i kojom je utvrđeno da tužitelj ostaje u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, uz raspored na poslove i zadaće koje odgovaraju njegovoj stručnoj spremni s skladu s važećim aktima tuženika (točka 3.),

- da je potom, istog dana, donesena i Odluka tuženik (dopuštenost koje je predmet ovog postupka) kojom je tužitelj raspoređen, sukladno Odluci o Sistematizaciji radnih mjesta od 20. srpnja 2017., na radno mjesto Zamjenika voditelja parkirališne službe u [adresa], na vrijeme do donošenja nove Odluke i to jer tuženik prilikom donošenja ove odluke nije imao na uvid Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem te je određeno da će se ova Odluka izmijeniti nakon što tužitelj tuženiku dostavi Ugovor o radu nakon čega će uslijediti sklapanje novog ugovora o radu, koja Odluka je potpisana po novoj direktorici, IĐ,

- da je tuženik tužitelju ponudio i sklapanje Ugovora o radu za radno mjesto Zamjenika voditelja parkirališne službe, koji Ugovor tužitelj nije želio potpisati jer su uvjeti i glede radnog mjesta i glede plaće bili lošiji od onih ugovorenih čl. 18. prethodno citiranog Ugovora o radu.

8. Imajući na umu te činjenice valja reći da je u pravu sud prvoga stupnja da je donošenjem Odluke Skupštine od 3. travnja 2018. prestalo pravo tužitelja voditi poslove i zastupati tuženika (čl. 422. st. 1. i 2. i čl. 426. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, Nar. nov. broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24., dalje: ZTD i zastupati društvo, čl. 426. st. 1. tog Zakona) i da je donošenje takve odluke bilo od utjecaja na prestanak njegova radnopravnog odnosa na mjestu direktora tuženika iz Ugovor o radu od 20. prosinca 2010., ali ne i na prestanka ugovora o radu koji je sadržan u čl. 18. istog tog Ugovora.

9. Sud propušta utvrditi da je Ugovor o radu koji su stranke sklopile 20. prosinca 2010. mješoviti pravni posao koji, s jedne strane, regulira radnopravni odnos tužitelja za vrijeme obavljanja direktorskog mandata, a s druge strane ima i sve elemente (čl. 18. Ugovora o radu) kojima se regulira tužiteljev radnopravni status po prestanku mandata, na način da prestanak mandata automatizmom njegov radnopravni odnos pretvara u radni odnos na neodređeno vrijeme, za točno određeno mjesto rada i s točno ugovorenim iznosom plaće („…na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, tj. Voditelj tehničko-kadrovskih poslova (s koeficijentom 1,40), s time da mu mjesečna neto primanja moraju biti minimalno 8.000,00 kn, sve do njegove navršene 65. godine starosti odnosno do punog radnog staža (40 godina)“).

9.1. Odnosno, sud ispušta iz vida da čl. 18. Ugovora o radu od 20. prosinca 2010. ima sve elemente koje mora imati i „klasični“ ugovor o radu na neodređeno vrijeme (točno određeno radno mjesto, određenu plaću, određen početak rada na tom radnom mjestu, a stranke su nesporno stranke ovog postupka) te da je ispunjenjem uvjeta prestanka direktorskog mandata tužitelja (opoziva na temelju Odluke Skupštine od 3. travnja 2018. koju tužitelj nije pobijao) automatizmom na snagu stupio taj ugovor o radu (čl. 8., čl. 9. st. 1., čl. 12. st. 1., čl. 13. ZR/09-a, što je na isti način regulirano u čl. 10. st. 1., čl. 11. st. 1, čl. 14. st. 1, čl. 15. st. 2. ZR/14, Nar. nov. broj 93/14).

10. Dalje sud prvog stupnja propušta uočiti, na što se također ukazuje navodima žalbe, ali i tijekom postupka, da ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sadržan u čl. 18. Ugovora o radu, tuženik nikada nije otkazao (niti je to tvrdio ili dokazivao, čl. 9. st. 2. ZR/09, odnosno čl. 11. st. 2. ZR/14), čak i unatoč nespornoj činjenici da je radno mjesto za koje je sklopljen ukinuto prije donošenja odluke o opozivu tužitelja s mjesta direktora (iskazi tužitelja, direktorice tuženika IĐ, svjedoka HĐ.

10.1. Naime, u situaciji, kada tužitelj nije pristao na sklapanje ugovora o radu za drugo ponuđeno mu radno mjesto (Zamjenika voditelja parkirališne službe u [adresa]), a sklapanje tog ugovora mu nije ponuđeno uz otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, tuženik je trebao donijeti ili odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu iz čl. 18. Ugovora o radu od 20. prosinca 2010. ili je tužitelju trebao dati otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za još neko drugo radno mjesto. Kako tuženik nije postupio ni na jedan od ovih načina, prije ili nakon što je tužitelj dobrovoljno odbio potpisati ponuđeni mu ugovor o radu za radno mjesto Zamjenika voditelja parkirališne službe u [adresa], to je tužitelj, formalno gledajući, ostao u radnom odnosu na radnom mjestu iz čl. 18. Ugovora o radu od 20. prosinca 2010. sve do odlaska u mirovinu.

11. Upravo ta činjenica, da je tužitelj cijelo vrijeme, od opoziva do odlaska u mirovinu, bio zaposlen na radnom mjestu Voditelja tehničko-kadrovske službe, dovodi do zaključka o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno pod točkom I.1. izreke pobijane presude (dakle suprotno od onoga kako sud prvog stupnja sudi), ali i do neosnovanosti zahtjeva o kojem je odlučeno pod točkom I.2. izreke pobijane presude (a ne razlozi na koje se paušalno poziva sud prvog stupnja u točci 20. obrazloženja).

12. Sukladno čl. 133. st. 1. ZR/14 radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

12.1. Imajući na umu tako propisano, Odluka tuženika od 3. travnja 2018. kojom se tužitelja raspoređuje na radno mjesto Zamjenika voditelja parkirališne službe u [adresa] s danom donošenja te Odluke (točka 1. tužbenog zahtjeva), glede samog mjesta rada, nije za posljedicu imala povredu prava tužitelja na rad na radnom mjestu iz čl. 18. Ugovora o radu od 13. prosinca 2010., ali je za posljedicu imala da je tužitelju na temelju takve Odluke tuženik isplaćivao plaću manju od one na koju ima pravo po Ugovoru o radu.

12.2. Slijedom toga tužitelj je imao pravni interes zahtijevati da se takva Odluka, jer je jednostrano utjecala na njegovo pravo vezano uz visinu plaće, utvrdi nedopuštenom pa je stoga, u tom dijelu, na temelju čl. 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom

I. izreke ove drugostupanjske odluke.

13. Nadalje, činjenica da je tužitelj od opoziva do umirovljenja formalno bio zaposlen na radnom mjestu Voditelja tehničko-kadrovske službe neosnovanim čini njegov zahtjev o kojem je, na taj način, i odlučeno pod točkom I.2. izreke pobijane presude. Tužitelj, osobito jer i sam činjenično tvrdi, a i dokazao je, da je ugovor od 20. prosinca 2010. bio na snazi do njegova umirovljenja, nema osnova niti pravni interes zahtijevati da sud utvrdi da mu je tuženik trebao ponuditi taj posao i sklopiti s njim ugovor o radu upravo za to radnom mjesto. Isto tako, kada je do umirovljenja tužitelj formalno bio zaposlenik tuženika na tom radnom mjestu i kada taj ugovor nije prestao, tužitelj nema osnova tražiti niti da se utvrdi da mu je u slučaju ukidanja tog radnog mjesta tuženik trebao ponuditi sklapanje ugovora o radu za neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i s istom plaćom kakvu je primao kao Voditelj tehničko-kadrovske službe, jer je tako ugovoreno čl. 18.

14. Zbog navedenog je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude na temelju čl. 373.a st. 1. točka 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na druge navode žalbe u ovom dijelu (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

15. Osnovano se, međutim, navodima žalbe pobija zakonitost oduke suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I.3. do I.5. izreke.

15.1. Ograničavajući se samo na obrazlaganje neosnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu zahtjeva iz točki I.1. i I.2. izreke, sud uopće nije ocijenio sadržaj čl. 16. i čl. 18. Ugovora o radu od 20. prosinca 2010., kojim odredbama je između stranaka ugovorena visina naknade plaće na koju tužitelj ima pravo, kao što nije ocijenio niti ostale dokaze kojima se dokazuje osnovanost visine ovog dijela tužbenog zahtjeva, na što se ukazuje i navodima žalbe. Takav propust suda za posljedicu je imao i da sud u odnosu na osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjev nije dao nikakve razloge, posljedično čemu nije obrazlagao niti primjenom kojeg materijalnog prava je odlučivao.

16. Time se osnovano u ovom dijelu ističe postojanje povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a i iz čl. 354. st. 2. točka 11. tog Zakona, zbog čega se ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

17. Prvostupanjski sud, naime, zanemaruje da radnik isplatu plaće ili razlike plaće može zahtijevati uvijek i neovisno od toga je li neisplata plaće ili razlike plaće posljedica neke jednostrane, pisane i time nedopuštene odluke poslodavca. Na radniku je teret dokazati da mu je poslodavac isplatio manju plaću od one na koju ima pravo po ugovoru o radu ili pak da mu ju nije isplatio, a u koliko je takvo postupanje poslodavca posljedica neke jednostrane odluke, radnik ima pravo, uz zahtjev za isplatu dokazivati i nedopuštenost takve odluke (kao u ovom slučaju) i tražiti isplatu.

18. U predmetnom slučaju, u vezi s tim, sud prvoga stupnja sasvim zanemaruje da tužitelj isplatu plaće zahtjeva na temelju dvije različite ugovorne odredbe Ugovora o radu od 20. prosinca 2010. i to:

- one iz čl. 16. koja regulira pitanje prava na plaću, u slučaju prijevremenog opoziva s mjesta direktora (što je nesporno situacija u ovom slučaju), na način da tužitelju pripada pravo na plaću u visini određenoj čl. 5. tog Ugovora, za cijelo vrijeme dok bi mu trajao mandat (čl.1 4. Ugovora o radu) da nije prijevremeno opozvan, sve zavisno od toga je li do opoziva došlo njegovom krivnjom ili nezakonitim putem (tužitelj tvrdi da nije bilo njegove krivnje) i

- one iz čl. 18. Ugovora o radu, kojom je regulirana visina plaće za radno mjesto Voditelja tehničko-kadrovskih poslova, na kojem je radnom mjestu tužitelj radio sve do odlaska u mirovinu, za koju plaću tužitelj tvrdi da mu nije isplaćivana kao posljedica donošenja Odluke tuženika od 3. travnja 2018.

19. Nadalje, sud prvog stupnja zanemaruje i da zahtjev za isplatu koji se odnosi na ugovoreno čl. 16. Ugovora o radu nema nikakve veze s dopuštenošću Odluke tuženika od 3. travnja 2018. Visina naknade plaće i isplata po toj ugovornoj odredbi, u vezi s čl. 5. i čl. 14. istog Ugovora, zavisi od toga je li opoziv s mjesta direktora krivnja tužitelja ili nije (tužitelj tvrdi da nije), a Odluka tuženika od 3. travnja 2018. od utjecaja je na visinu samo u odnosu na plaću koja je ugovorena čl. 18. Ugovora o radu.

19.1. Stoga razlozi zbog kojih je sud odbio dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučio pod točkama I.1. i I.2. nisu valjani razlozi zbog kojih je trebalo odbiti dio tužbenog zahtjeva za isplatu pod točkom I.5. izreke, već je u tom dijelu bilo potrebno ocijeniti proizlazi li iz provedenih dokaza istinitost činjenične tvrdnje tužitelja da opoziv s mjesta direktora nije posljedica njegove krivnje i zašto te ako je tome tako koji iznos plaće (čl. 5. Ugovora o radu) i za koji period (čl. 16. u vezi s čl. 14. Ugovora o radu) tužitelju pripada, što je sve sud propustio učiniti.

20. S druge strane, zbog pogrešnog shvaćanja o nedopuštenosti Odluke tuženika od 3. travnja 2018., a i nerazumijevanja radnopravne situacije tužitelja nakon donošenja te Odluke (o čemu je bilo riječi ranije), sud prvog stupnja ne cijeni niti istinitost činjeničnih tvrdnji tužitelja da mu je tuženik nakon donošenja te Odluke pa do odlaska u mirovinu isplaćivao plaću manju od one koja je ugovorena čl. 18. Ugovora o radu od 20. prosinca 2010. (nalaz i mišljenje vještaka u spisu i druge dokaze), te ne obrazlaže je li tužitelj dokazao istinitost činjeničnih tvrdnji u ovom dijelu, zašto i ako je do koje visine.

21. Ovakvi propusti suda prvog stupnja u donošenju odluke, po shvaćanju ovoga suda su, u konkretnom slučaju, valjani razloga da se u ovom dijelu presuda ponovno ukine, unatoč propisanom čl. 366.a st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 373.a do 373.c toga Zakona.

21.1. Otklanjanje nedostataka zbog koji bi prvostupanjsku odluku trebalo ponovno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u postupku pred ovim sudom, u konkretnom slučaju, svelo bi se na to da se tek u ovoj fazi postupka, po prvi put, utvrđuju odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva, a to nije smisao navedenih odredbi.

21.2. Prvostupanjski sud je taj koji primarno mora provesti i ocijeniti dokaze, dati razloge odlučnim činjenicama i svoju odluku podvesti pod odredbe materijalnog prava, a žalbeni sud ima dužnost otkloniti nedostatke u tako sastavljenoj odluci, između ostalog i kroz primjenu čl. 366.a st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 373.a do 373.c. Kada je sve to izostalo, tada ni žalbeni sud nema mogućnost otkloniti nedostatke jer ne može ispitati ni koje činjenicu nisu ili su pogrešno utvrđeno, koji razlozi jesu ili nisu pravilni i je li ili ne materijalno pravo pravilno primijenjeno. Takvu odluku jednostavno se ne može ispitati, niti se mogu otkloniti nedostatci iste te drugostupanjski sud ne može, u takvoj situaciji, pukim pozivanjem na čl. 366.a st. 2. ZPP-a, preuzeti ulogu prvostupanjskog suda.

21.3. Takvim bi se postupanjem kršilo temeljno pravo stranaka da se pitanje osnovanosti njihovih zahtjeva i prigovora ozbiljno i profesionalno razmotri pred sudom prvog stupnja i da se odluka koja je donesena ispita na način i u okvirima u kojima takvu odluku ispituje žalbeni sud. Postupanje ovoga suda na temelju 366.a st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 373.a do 373.c toga Zakona u takvim situacijama u kojima prvostupanjska presuda nema apsolutno nikakvo obrazloženje o zahtjevu o kojem je odlučeno (ovdje o zahtjevima za isplatu) predstavljalo bi kršenje temeljnih prava na pravično suđenje i pristup sudu jer bi se nezadovoljnoj strani onemogućilo i podnošenje redovnog pravnog lijeka i istovremeno bi ju se stavilo u neizvjesnu poziciju hoće li ili ne revizijski sud odobriti podnošenje revizije, a to sigurnu nije bila intencija zakonodavca kada je u ZPP unio naveden odredbe.

22. Slijedom toga je odluka sadržana pod točkama I.3. do I.5. izreke ukinuta na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a te će u ponovnom suđenju sud otkloniti nedostatke na koje je ukazano u ovom dijelu pod točkama 17. do 20. ovog drugostupanjskog obrazloženja.

23. Odluka o troškovima je ukinuta jer konačni uspjeh stranaka za sada nije poznat (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

24. Odluka o zahtjevu za naknadu troškova nastalih strankama u žalbenoj fazi postupka temelji se na čl. 166. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević