Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-810/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužiteljice DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Krešimir Rastij, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, OIB: 16275571737, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jurica Jelinić, odvjetnik u Osijeku, radi zaštite od uznemiravanja i povrede dostojanstva radnika, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-3746/2021-38 od 14. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-3746/2021-38 od 14. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana i ukida rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-3746/2021-38 od 14. svibnja 2024. pod točkama II. i III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.636,14 eura (slovima: šest tisuća šesto trideset šest eura četrnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-3746/2021-38 od 14. svibnja 2024. je pod točkom I. izreke utvrđeno da je povučena tužba u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku, kao poslodavcu da poduzme sve radnje u sprečavanju daljnjeg uznemiravanja i povrede dostojanstva tužiteljice kao i sve radnje radi jednakog postupanja prema svim radnicima po osnovu organizacije radnog vremena.“

U točki II izreke rješenja je odbačena tužba u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je tuženik Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, [adresa], OIB 16275571737, u periodu od siječnja 2013. godine do 20. kolovoza 2021., kao poslodavac počinio radnje uznemiravanja i povrede dostojanstva na radu tužiteljice DL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vrijeđanjem, ponižavanjem i nedoličnim ponašanjem prema tužiteljici nazivajući je „slugom“ uz uporabu drugih nepriličnih izraza i tonova u ophođenju s tužiteljicom, kao i radnje diskriminacije u pogledu organizacije rada i radnog vremena u odnosu na ostale djelatnike tuženika."

Pod točkom III. izreke rješenja je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.113,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

U točki IV. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog.

3. Protiv navedene presude u cijelosti te protiv rješenja pod točkama II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku, dok u odnosu na pobijani dio rješenja ne iznosi prijedlog sadržaja drugostupanjske odluke.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je tuženik u periodu od siječnja 2013. godine do 20. kolovoza 2021., kao poslodavac počinio radnje uznemiravanja i povrede dostojanstva na radu tužiteljice vrijeđanjem, ponižavanjem i nedoličnim ponašanjem prema tužiteljici nazivajući je „slugom“ uz uporabu drugih nepriličnih izraza i tonova u ophođenju s tužiteljicom, kao i radnje diskriminacije u pogledu organizacije rada i radnog vremena u odnosu na ostale djelatnike tuženika i zahtjev za naknadom neimovinske štete po osnovu povrede prava osobnosti zbog povrede časti, dostojanstva i ugleda u iznosu 6.636,14 eura.

7. U odnosu na pravnu osnovu spora, sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi naveo sljedeće.

8. Tužiteljica u tužbi, odnosno do zaključenja prethodnog postupka 28. veljače 2023. nije izričito navela niti jednu osnovu diskriminacije, kako onu propisanu člankom 1. stavkom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", br. 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), tako niti neku drugu, na koju ukazuje članak 14. Ustava RH odnosno članak 14. Konvencije te da činjenični navodi iz tužbe na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev ne predstavljaju činjenice koje opravdavaju sumnju da bi se takvo eventualno ponašanje moglo smatrati diskriminirajućim odnosno uznemiravajućim u smislu odredaba ZSD-a.

9. Iako je tužiteljica 9. ožujka 2021. podnijela tuženiku pritužbu uslijed povrede prava iz radnog odnosa zbog uznemiravanja i diskriminacije, u konkretnom slučaju se ne može raditi o uznemiravanju zaštićenom odredbom članka 134. stavka 1. ZR-a kojim je propisana zaštita od uznemiravanja, jer uznemiravanje po ZR-u uživa zaštitu samo ako je utemeljeno na nekom od osnova diskriminacije (i to ne samo onih taksativno propisanih u ZSD), a što ovdje nije slučaj. Stoga prvostupanjski sud ne nalazi da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužiteljice s osnova diskriminacije odnosno uznemiravanja, a kako su isti uređeni naprijed citiranim odredbama ZSD-a.

10. U konkretnom slučaju ponašanje nadređene, a kako ga opisuje tužiteljica i ukoliko su njeni navodi točni, pri čemu je sud vezan činjeničnim navodima iz tužbe, prvostupanjski sud ocjenjuje da pravnu osnovu predstavlja mobing, odnosno zlostavljanja na radnom mjestu, postupanja kojim je tužiteljica stavljena u neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo radno okruženje što nije prihvatljivo ponašanje jednog radnika prema drugome na radnom mjestu.

11. Nadalje, sud prvog stupnja navodi da mobing nije kategorija koja je definirana Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 12/17 i 98/19 – dalje: ZR) ili kojim drugim zakonom, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Dakle, za pružanje sudske zaštite od mobinga, potrebno je da postoji sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje druge osobe na radnom mjestu, bez obzira da li ga provode nadređeni ili podređeni radnici i bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Uznemiravanje koje se podvodi pod mobing uživa zaštitu po ZR u vezi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje u tekstu: ZOO), ovo jer, prema odredbi čl. 111. st. 1. ZR-a, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

12. U sporovima za zaštitu od mobinga nema mjesta primjeni pravila iz čl. 20. st. 1. ZSD-a, već se ima primijeniti odredba čl. 135. st. 1. ZR-a koja propisuje da je, u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

13. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje kako bi tužiteljica ostvarila pravo na naknadu neimovinske štete, ona je dužna dokazati sve pretpostavke za postojanje odgovornosti tuženika za nastalu joj štetu (štetnik, štetna radnja, šteta, adekvatna uzročna veza, protupravnost), a štetnu radnju predstavljaju pojedini protupravni postupci koji imaju obilježja mobinga.

14. Opisane ocjene i zaključke sud prvog stupnja o pravnoj kvalifikaciji spora prihvaća i ovaj drugostupanjski sud iz razloga koji će biti obrazloženi nastavku ove odluke (točke 17.-19.1 obrazloženja).

15. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno sljedeće:

- da je Nezavisni hrvatski sindikat, Regionalni ured Osijek Pritužbom zbog povrede dostojanstva od 22. siječnja 2013. (list 46-47 spisa), obavijestio intendanta tuženika JL da su mu se obratile tužiteljica i ŠL za pomoć u svezi zaštite od uznemiravanja i zaštite dostojanstva kojem su svakodnevno izložene, odnosno koje dostojanstvo im se svakodnevno narušava tijekom rada u frizerskoj službi tuženika, a kojom službom rukovodi UL; da u istoj službi radi i BL, koja, iako je u istom rangu s podnositeljicama, prema njima nastupa isključivo kao nadređena osoba, koja im organizira posao i pri tome na sve moguće načine omalovažava njihov rad, ima dana kada ih ignorira, ima dana kada ih drskim tonovima proziva da su bezobrazne, nesposobne, da ništa ne rade, a da i ono što naprave ništa ne valja, da u komunikaciji s ĐL i drugim zaposlenicima tuženika prenosi mnoge neistine o podnositeljicama, u smislu da ne znaju raditi, kako nisu za ništa, širi lažne priče te na sve moguće načine pokušava narušiti njihov odnos prema podnositeljicama; da je tužiteljica već podnosila prijavu protiv BL jer je ista pred klijentima kritizirala njezinu dugotrajnost izrade frizure; da je jednom prilikom BL pred FL u odnosu na dolazak podnositeljica iznijela: „sad opet moram gledat ove odvratne nadrkane face“; da BL vrlo često uzima sredstva za rad za koje odgovaraju podnositeljice, koje nakon toga ne vraća ili vraća tek nakon znatnog proteka vremena, što utječe na organizaciju rada podnositeljica te da su se u vezi ponašanja BL podnositeljice za pomoć obraćale neposredno nadređenima ĐL i tehničkom direktoru GL, koji nisu ništa poduzeli,

- da je u Zahtjevu za zaštitu od uznemiravanja i zaštitu dostojanstva, koji je tužiteljica, po punomoćniku, podnijela tuženiku 9. ožujka 2021., navedeno da ona (kao i ŠL) već duže vrijeme kontinuirano trpi psihičko uznemiravanje, zlostavljanje i verbalno ponižavanje od strane nadređene osobe, voditeljice vlasuljarsko-frizerske radionice, TL,

- da je tuženik u poziv za očitovanje, poslanom 13. ožujka 2021. e-mailom, pozvao tužiteljicu da se u roku od 24 sata, po primitku poziva, očituje o svim okolnostima vezanim za prijavljeni slučaj uznemiravanja i diskriminacije, te da traženo očitovanje dostavi na adresu elektroničke pošte ovlaštene osobe za primanje i rješavanje pritužbi u slučajevima zaštite dostojanstva radnika i zaštite od diskriminacije, HL, uz upozorenje da očitovanje dano izvan ostavljenog roka neće biti uzeto u obzir,

- da je Odlukom od 15. ožujka 2021. tuženik odbio Zahtjev za zaštitu od uznemiravanja i zaštitu dostojanstva tužiteljice, kao neosnovan, navodeći da je tuženik u postupku ispitivanja zahtjeva e-mailom pozvao na očitovanje tužiteljicu, što ista nije učinila, zatim se o podnesenom zahtjevu očitovala BL, koja je navela da su navodi tužiteljice neosnovani, izmišljeni i lažni, kao i da tužiteljica nije mogla biti uznemiravana, diskriminirana, verbalno ponižavana kada zapravo nije niti radila te su u tom postupku saslušane radnice u maskersko-vlasuljarskoj radionici, i to: ŠL, koja je iskazala: „Dugi vremenski period sam prisutna ponižavanju, maltretiranju, neetičnoj komunikaciji, pred radnim kolegama, isto kao i glumcima, diskriminaciji i omalovažavanju nas kao osoba i našeg rada“, te ŽL i IL, koje su u biti iznijele da navodi tužiteljice nisu točni pa pošto tuženik temeljem izvedenih dokaza nije mogao utvrditi osnovanim Zahtjev tužiteljice, to ga je odbio,

- da iz Otpusnog pisma od 9. veljače 2021. i nalaza od 13. listopada 2020. proizlazi da je tužiteljica zaprimljena odnosno pregledana u Klinici za psihijatriju, Kliničkog bolničkog centra Osijek, opisujući tada da je izložena svakodnevnim stresnim, frustratornim okolnostima na radnom mjestu što je prisutno već duži niz godina te je dovelo do iscrpljenja prilagodbenih kapaciteta,

- da je tužiteljici rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 15. studenoga 2016. priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja roditeljskog dopusta u trajanju od 10. studenoga 2016. do 8. svibnja 2017. te od 9. svibnja 2017. do 28. travnja 2019.,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 23. kolovoza 2018. tužiteljici priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja preostalog dijela roditeljskog dopusta u trajanju u razdoblju od 3. rujna 2018. do 30. srpnja 2020.,

- da je tužiteljica bila privremeno nesposobna za rad od 18. rujna 2020. do 21. rujna 2020., od 9. listopada 2020. do 31. listopada 2020., od 20. studenoga 2020. do 30 studenoga 2020., od 1. prosinca 2020. do 31. prosinca 2020., od 1. siječnja 2021. do 31. siječnja 2021. od 1. veljače 2021. do 20. veljače 2021., od 24. ožujka 2021. do 31. ožujka 2021., od 1. travnja 2021. do 2. travnja 2021., od 3. travnja 2021. do 30. travnja 2021. te od 27. svibnja 2021. do 31. svibnja 2021.,

- da je vođen prekršajni postupak protiv 1. okr. pravne osobe Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i 2. okr. BL kao odgovorne osobe u pravnoj osobi zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 20. i stavka 2. Zakona o radu te da su presudom Općinskog suda u Osijeku, posl. br. Pp-2159/2021-6 od 2. veljače 2022. oslobođene optužbe da kao poslodavci u sjedištu pravne osobe na adresi u [adresa] radnicu DL nisu u propisanom roku najmanje tjedan dana prije obavijestili o rasporedu radnog vremena za razdoblje rada od 3. svibnja 2021. do 9. svibnja 2021. sukladno čl. 66. st. 15. Zakona o radu već su je obavijestili o rasporedu rada za predmetni tjedan 3. svibnja 2021.,

- da je svjedokinja BL iskazala da od 1985. radi u HNK u Osijeku na radnom mjestu frizer-vlasuljar-masker, da je 2018. postala voditeljica frizersko- maskerske radionice, da je njezin odnos prema tužiteljici bio korektan, da je tužiteljica vrlo malo radila jer je veći dio vremena bila na porodiljnom, na održavanju trudnoće, pa i zbog zdravstvenih tegoba dobar dio vremena je bila na bolovanju; da se nikada nije nedolično ponašala prema tužiteljici, koja je došla raditi u kazalište na njezinu preporuku, a misli da je tužiteljica počela raditi negdje od 2004., a od 2018. joj je svjedokinja bila nadređena,

- da je svjedokinja ŠL iskazala kako je bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu vlasuljar – frizer 25 godina od 1995., da je pet do šest godine poslije nje na isto takvo radno mjesto došla i tužiteljica; da je od samog starta postojalo neetično ponašanje i verbalno vrijeđanje od strane BL prema njima objema; da je BL izjavila da je ona dovela DL i da s njom može raditi što hoće; da je bila prisutna u situaciji kad je BL rekla DL da je ona njezina sluga i bacila joj šminku na pod; da je i nju i DL je BL vrijeđala govoreći da su nesposobne, da ne znaju počešljati običnu periku, a vremenom si je uzela toliko maha da ih je znala gurnuti, izbeljiti im se, vikati za njima " muu"; da nikada nisu imale radno vrijeme, da nisu znale kako rade, npr. ako se radilo dvokratno i navečer je bio koncert, trebale su raditi do 11, a ona ih je držala do 12, a nakon toga im je rekla da ostaju i do 3 sata, a njima objema je to bio problem jer su imale malu djecu,

- da je svjedokinja IL iskazala kako je u HNK Osijek počela raditi u rujnu 2015. kao frizerka u vlasuljarsko frizerskoj radionici, tada je šefica bila UL, dok je BL postala šefica frizersko vlasuljarske radionice 1. siječnja 2018.; da od kada je došla raditi konstantno su postojali problemi između ŠL i BL i svi ostali su bili uvučeni u to; da je DL konstantno bila zlostavljana od BL koja ju je ponižavala kao radnicu, nije je upućivala u njezine radne obveze; da ako je došlo do promjene radnog vremena, nije joj javila; da se BL obraćala DL riječima da je neradnica, nesposobna, mali govnarko, potrčko, psić; da je BL sve pokušala zavaditi u čemu je i uspjela, a na kraju je i svjedokinja zbog međuljudskih odnosa otišla u ožujku 2022.,

- da je svjedokinja ML je iskazala da je u kazalište došla 1982. godine, 9 godina je radila na blagajni, 27 kao poslovna tajnica, a trenutno radi kao stručni suradnik na urudžbenom zapisniku; da Sukobi u vlasuljarskoj radionici traju godinama, a te sukobe inicira šefica vlasuljarske radionice BL; da je šefica BL govorila da je ML nesposobna, neradnik; da svjedokinja nikada nije čula od drugih djelatnika, pri čemu misli na članove zbora, soliste s kojima frizerke i vlasuljarke najviše surađuju, šminkaju ih, uređuju frizure, da bi bili nezadovoljni, da bi izrekli i jednu ružnu riječ ML, a pogotovo da je neradnica i da ne zna svoj posao,

- da je svjedok JL iskazao kako je u HNK radio od 1985. do 2019., s time da je prvotno bio 20 godina pomoćnik intendanta, a potom je od 2009. do 2019. u dva mandata intendant kazališta; da je za cijelo vrijeme svog mandata najviše problema imao s frizerajem, odnosi tamo su bili više nego loši, užasni, stalno su se odvijale svađe, svi protiv svih, pisali su prijave, vladao je košmar; da je BL pisala prijave protiv DL i ŠL pa i drugih, navodeći da ne rade, da su glupave, da se na njih žale solisti opere, glumci, a kada je navode prijave BL provjeravao kod solista, glumaca, isti su rekli da oni nemaju nikakvih primjedbi na rad DL i ŠL; da u kazalištu nema fiksnog radnog vremena, već se ono određuje prema planu i programu na mjesečnoj i tjednoj bazi, a vezano za raspored proba i predstava; da BL nije obavještavala DL i ŠL o promjenama rasporeda, a to je bila dužna i to obavijestiti ih telefonom, a na njegovo pitanje zašto ne obavještava ŠL i DL o promjeni radnog vremena, ona se pravdala da nema njihove brojeve telefona, a što nije točno jer su brojevi telefona svih djelatnika pohranjeni u vratarnici i dostupni od 0-24 sata; kada je svjedok znao nenajavljeno doći u frizeraj, tamo je bila "tiha misa", svi su šutjeli, situacija „D sačuvaj“; da mu je bilo zato i žao tužiteljice kad mu je došla i rekla da je zbog predstave organizirala čuvanje djece, došla na posao, a predstava ili proba je bila odgođena, a nju nitko nije obavijestio,

- da je svjedok RL iskazao da kod tuženika radi neprestano od 1988. godine, i sva njegova radna mjesta su vezana za rad na pozornici; da je iz priče tužiteljice i njezinih kolegica saznao da je postojao sukob između DL i BL, kako u vrijeme dok BL nije bila šefica frizeraja, tako i u vrijeme kada je BL postala šefica frizeraja kada su se ti sukobi intenzivirali; da su u frizeraju uvijek bile konfliktne situacije, ali ne zna tko je što kome rekao te mu je poznato da je zbog situacije u frizeraju DL pila tablete, a nije bio u dobrim odnosima sa BL, tako da nikada nije čuo njezinu stranu priče,

- da je svjedok OL iskazao da od 1994. radi kod tuženika, i to na različitim radnim mjestima, na pozornici; da je u prosincu 2020. stupio na radno mjesto rukovoditelja tehnike, a radi se o radnom mjestu po kojem je bio nadređen frizeraju; da kada je stupio na radno mjesto u prosincu 2020. tužiteljica je bila na bolovanju te je došla raditi krajem veljače 2021., da je nekoliko dana nakon povratka na posao tužiteljica otišla u izolaciju zbog korone; da je u svibnju 2021. tužiteljica otišla na bolovanje, a nakon toga tužiteljica i on se više nisu vidjeli te je tužiteljica u kolovozu 2021. potpisala sporazumni otkaz ugovora o radu, s time da u razdoblju prije prosinca 2020., a obzirom na svoje tadašnje radno mjesto, nije bio u kontaktu s djelatnicama frizeraja,

- da je svjedokinja ŽL iskazala da je kod tuženika zaposlena unazad 27 godina, na radnom mjestu frizer – vlasuljar, a sada i šminker, da poznaje tužiteljicu, radile su na istim poslovima, unazad 6–7 godina; da im je gđa. BL bila šefica; da nikada nije prisustvovala osobnom ili verbalnom sukobu tužiteljice i BL te da se u radnji normalno komuniciralo, tužiteljica je samo pozdravljala kad bi došla, a ukoliko je ne bi bilo jasno nešto u vezi posla pitala bi BL i ova bi joj objasnila; da su u pogledu organizacije rada svi znali kada trebaju doći, imali su svoj raspored, a šefica BL jednako se odnosila prema svima,

- da je svjedokinja LL iskazala da kod tuženika radi od 1998. na radnim mjestima kao samostalni organizator, voditelj prodaje i dr., a od 2019. pa nadalje kao poslovni ravnatelj; da tužiteljicu malo zna; da ne zna koliko dugo je radila kod tuženika, ali zna da je bila dugo na porodiljnom; da nikada nije čula da bi se netko žalio na Marijin rad niti je bilo pritužbi na njezin rad; da zna da je bilo problema u frizeraju u odnosu na rad djelatnice ŠL jer su o tome razgovarali na kolegijima; da su jedini sukobi koji su bili u kazalištu bili u radionici frizeraja; da su tužiteljica i gđa. ŠL su otišle, ali ne zna da li se radilo o otkazu ili sporazumnom raskidu ugovora o radu te ne zna zbog kojih su razloga DL i ŠL otišle,

- da je svjedokinja ČL iskazala da je bila zaposlena kod tuženika 48 godina i 3 mjeseca, sve do umirovljenja 3. siječnja 2018., da je nekih 13 do 15 godina radila na radnom mjestu voditeljice frizersko vlasuljarske radionice, odnosno sve do umirovljenja, da je prije nego što je postala voditeljica frizersko vlasuljarske radionice počela u toj radionici raditi tužiteljica; da ju je dovela BL jer su njihovi roditelji bili kućni prijatelji; da se nitko svjedokinji nije žalio na rad tužiteljice, niti ima saznanja da bi se nekom drugom bilo tko žalio na rad tužiteljice; da dok je svjedokinja bila u radionici nije bilo nikakvih sukoba u vrijeme kad je u radionici radila i BL kao njezina zamjena,

- da je svjedokinja AL je iskazala da se 2010. zaposlila kod tuženika na radnom mjestu frizera vlasuljara, i na tom radnom mjestu radila je do 2020., s time da je kroz cijelo to vrijeme radila na određeno vrijeme, po zamjenama; da joj je na početku šefica bila ĐL, a pred kraj i BL; da kada je počela raditi kod tuženika, BL joj je rekla da je došla kao na mjesto gđe. DL kao njena zamjena; da je BL svjedokinji znala govoriti da je DL jedna mala nezahvalna glupačica, vještica, koristila se pogrdnim imenima, koja se spetljala s ŠL zabila joj nož u leđa; da tada nije poznavala DL, dok je od drugih zaposlenih kod tuženika, pri tom misli na članove zbora, baleta, opere, o DL čula samo lijepe riječi, da je dobra osoba, dobar radnik; da je čak i u slučajevima kada je došlo do sukoba između ĐL i BL, ĐL znala reći da DL jako dobro radi; da je samo BL pogrdno govorila o DL, a svjedokinja je DL upoznala nakon njezinog povratka s bolovanja, s time da ne može precizirati vremenski kada je to bilo i zajedno su radile na 2 predstave, da ih BL nije obavještavala kad imaju predstavu, kad nemaju, a ono što ju je najviše pogodilo u vezi ponašanja BL je situacija kada je ista otuđila svjedokinjin mobitel iz torbice koja je bila odložena u garderobi te je čitala njezine poruke i to prepričavala s EL, s time da je BL rekla da što ima veze što je čitala poruke svjedokinje; da je to učinila u trenutku kad je saznala da svjedokinja više ne želi sudjelovati u njezinim provokacijama u odnosu na ŠL; da je IL, koja je također radila kao frizer, svjedokinji jednom prilikom priznala da je po napucima BL skrivala perike, šminku, rekvizite, ključić od ormarića gdje se nalaze stvari za rad i sve što je potrebno za rad na predstavama, a to je činila kako bi ih prikazala zaboravnima, ludima,

- da je svjedok ĆL iskazao da je u HNK Osijek radio od 2000. - 2020, s time da je od 2000 do 2015. bio šef pozornice, a od kraja 2015. pa do 2020. vršitelj dužnosti upravitelja tehnike; da je kao v.d. upravitelja tehnike bio je nadređen pododjelima, bilo ih je 5 ili 6, a jedan od tih pododjela bio je i frizeraj, odnosno vlasuljarsko maskerska radionica; da su njemu bili odgovorni šefovi pododjela, a ne djelatnici pododjela; da su za vrijeme dok je bio v.d. upravitelja tehnike šefice vlasuljarsko maskerske radionice bile najprije ĐL, a potom BL, da je imao razgovor sa gđom DL u vezi nekih problema, ali više ne zna kojih te da zna da je bilo sukoba u vlasuljarsko maskerskoj radionici između djelatnice ŠL i J,

- da je tužiteljica DL iskazala da je u HNK počela raditi u rujnu 2003. na radnom mjestu frizer vlasuljar, s time da je od 1. siječnja 2004. počela raditi u stalnom radnom odnosu; da je tada šef vlasuljarsko frizerske radione bile ĐL, a BL je bila njezin zamjenik; da su u početku odnosi u radioni bili u redu, ali da do promjene dolazi u trenutku kada se ŠL vratila s porodiljnog; da prije nego što se ŠL vratila s porodiljnog, BL je tužiteljici govorila protiv ŠL, da ona nije dobra osoba, da nije dobar radnik i da sve što joj ŠL kaže prenese njoj; da je tužiteljica nakon povratka ŠL na posao vidjela da ne stoji ono što joj je rekla BL; da nije bilo nikakvih napada niti vrijeđanja od strane ŠL, pa je tada BL počela nju napadati, govorila joj da je jadnica, sirotica, da ne bi imala što jesti da joj ona nije dala kruh, govorila joj je da joj se ne obraća, da ju ne pozdravlja, da se nikome ne žali, da će vidjeti kad ona bude šefica; da su se 2013. ŠL i ona obratile sindikatu, gđi. Š koja ih je saslušala i sve prijavila kazalištu; da je po prijavi gđe. Š održan sastanak na kojem su bili prisutni JL, GL, BL, svi iz frizeraja, i gđa ML te je na tom sastanku BL je rekla da je ona zaposlila tužiteljicu i da ona može sa njom raditi što hoće, a na toj joj je JL odvratio da je i on mnoge zaposlio i da mu to ne daje pravo da s njima radi što hoće; da je **.**.2018. BL postala šef radione i odmah je rekla da se za vrijeme radnog vremena oni u radioni ne smiju koristiti mobitelom i da ne smiju slati poruke ni zvati; da je tužiteljica ubrzo shvatila da svi u radioni, osim nje i ŠL, koriste mobitel za vrijeme radnog vremena, a da samo ŠL i ona to ne smiju, pa da se ta zabrana odnosila samo na njih dvije, a ne i na IL, ŽL i druge; da je počeo i problem s radnim vremenom; da nisu znali do kada rade, s time da se to odnosilo na sve zaposlene u radioni, čekali su da im BL kaže da mogu ići; da ju BL nije pozdravljala, vikala je za njom "muu"; da kada su radili na predstavi Unterstade, tada je BL sakrila umetak, stavila ga je u džep svojeg radnog mantila pa su se morali snalaziti s nekim priručnim umecima, a kad su ju pitali zašto im nije dala umetak, rekla je da nije znala da ga ima u džepu, a što nije bilo točno; da ne zna zašto se BL prema njoj ponašala na opisani način, a jedini razlog vidi u tome što nije htjela podmetati ŠL, a što je činila IL; da je čak u jednom razgovoru pred g. JL, BL je rekla da joj tužiteljica nije nikad ništa loše napravila; da se zbog opisanog ponašanja BL prema njoj osjećala grozno, strašno joj je bilo kad je ujutro morala doći na radno mjesto pa je svako jutro popila tabletu za smirenje da bi mogla izdržati ta dva sata od 9,00 do 11,00 te da je popodnevni dio smjene njoj bio lakši jer je radila na ženskoj strani pa nije dolazila u kontakt sa BL koja je radila na muškoj strani; da je od 2005., 2006. počela piti tablete za smirenje i bolove u želucu, i to Helex, Dijazepan, koje joj je prepisao liječnik, a kojem se obraćala u vezi problema na poslu te je lijekove trošila do 2020.

16. Također je sud prvog stupnja utvrdio kako slijedi:

- da se BL, za vrijeme dok je bila nadređena tužiteljici, odnosila prema njoj na način da ju je verbalno zlostavljala kao osobu obraćajući joj se na način da joj je govorila da je jadna, glupava, glupaćica, vještica, bolesna, sluga, potrčko, koristila se drugim pogrdnim imenima, vikala je za njom „muu“, beljila joj se, nije ju pozdravljala, što proizlazi, kako iz iskaza tužiteljice, tako iz iskaza svjedokinja ŠL i IL, koje su imale neposrednih saznanja o tome jer su radile s tužiteljicom u istoj radionici, kao i iz iskaza svjedoka JL i AL, dok iz iskaza ŠL proizlazi da je BL izjavila da je ona dovela DL i da njom može raditi što hoće,

- da je BL kritizirala rad tužiteljice na način da joj je govorila da je neradnik, da je nesposobna, da ne zna raditi, da se na nju svi žale, solisti opere, baletani, glumci; da je BL na opisani način o tužiteljici govorila i pred drugim kazališnim radnicima odnosno s takvim prijavama se obraćala intendantu JL, a JL je te navode BL provjeravao i utvrdio da nitko od ostalih zaposlenike u Vlasuljarsko–maskerskoj radionici ni od glumaca niti solista, nije imao primjedbi na rad tužiteljice te da iz iskaza svjedoka ML, IL, AL, ĆL, LL, proizlazi da je tužiteljica bila dobar radnik i da se nitko nije žalio na nju u svezi njezinog rada, osim BL, iz čega proizlazi da je BL na opisani način unutar tuženika svjesno iznosila neistine o radu tužiteljice,

- da je BL skrivala sredstva za rad za koji je bila zadužena tužiteljica ili druge zaposlenice radionice, pri čemu je tužiteljica opisala situaciju kada su radili na predstavi Unterstade, tada je BL sakrila umetak, stavila ga je u džep svojeg radnog mantila pa su se morali snalaziti sa nekim priručnim umecima, dok je svjedok NL iznio da mu se tužiteljica žalila na BL jer da joj nisu dostupni materijali za rad, pri čemu treba dodati da to proizlazi i iz iskaza svjedoka AL,

- da je BL, iako je to bila dužna učiniti, nije o iznenadnim promjenama radnog vremena obavještavala tužiteljicu, zbog čega je tužiteljica ranije došla na posao, za razliku od drugih zaposlenica koje su obaviještene o promjeni,

- da je BL zadavala tužiteljici poslove koje ona nije znala, na tzv. muškoj strani, budući je na tu okolnost tužiteljica također iskazivala logično, uvjerljivo, opisujući do u detalja kako rad na ženskoj strani, tako i rad na muškoj strani, kao i činjenicu da su u radionici svi učili od svih, ali da nju nitko nije naučio rad na "muškoj strani", s time da je ČL htjela naučiti tužiteljicu nanošenje muške šminke, a to je sabotirala upravo BL, koja joj je kasnije zadavala upravo te poslove.

17. Polazeći od svih naprijed opisanih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio da je tužiteljica dokazala da su radnje BL kojima je bila podvrgnuta tužiteljica za vrijeme dok je radila kod tuženika, a to je stalno i uporno kritiziranje njezinog rada, uzimanje radne opreme, podcjenjivanje nje kao osobe i kao radnice, širenje neistina o njezinu radu, nazivanje pogrdnim izrazima, imale za cilj omalovažavanje i izazivanje straha kod tužiteljice, da se radilo o ponašanju koje je sustavno trajalo duže vrijeme, i to kako za vrijeme dok je BL bila nadređena tužiteljici, tj. od 1. siječnja 2018. pa do otkazivanja tužiteljice, tako i za vrijeme kada BL kada nije bila nadređena tužiteljici, odnosno još od siječnja 2013. kada je tužiteljica tražila zaštitu od sindikata te iako tužiteljica nakon povratka s rodiljnog dopusta često izbivala s radnog mjesta, to ne dovodi do prekida kontinuiteta i dugotrajnosti, budući da je BL nastojala iskoristiti svaku prisutnost tužiteljice ne bi li se okomila na nju. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da postupanje djelatnice tuženika BL prema tužiteljici ima obilježje mobinga te da je tužiteljici počinjena šteta povrede prava osobnosti i da tužiteljica ima pravo na novčanu naknadu u skladu s člankom 1100. stavkom 2. ZOO-a.

To iz razloga što je tužiteljica zbog opisanog ponašanja nadređene BL osjećala grozno, strašno joj je bilo kad je ujutro morala doći na radnom mjesto pa je svako jutro popila tabletu za smirenje da bi mogla izdržati, bojala se što će zateći na poslu, da se obraćala u više navrata tuženiku podnoseći usmene ili pismene prijave, a zatim je podnijela tuženiku Zahtjev za zaštitu od uznemiravanja i dostojanstva, pa kako unatoč svemu tome nije dobila odgovarajuću zaštitu, na kraju je pokrenula i ovaj postupak, sve u nastojanju iznalaženja vida satisfakcije narušenih osobnih vrijednosti. Stoga sud prvog stupnja ocjenjuje da je iznos od 6.636,14 eura primjerena novčana naknada tužiteljici zbog povrede prava osobnosti, a na koji iznos je dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od dana podnošenja tužbe 1. travnja 2021. pa do isplate.

18. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća pravnu kvalifikaciju spora koju je dao sud prvog stupnja ocijenivši da se u konkretnom slučaju radi o mobingu, a ne diskriminaciji (koja je samo jednom riječju spomenuta u točki 4. tužbe) te zaključak da postupanje BL, zaposlenice tuženika, predstavlja mobing prema tužiteljici kao i ocjenu visine pravične novčane naknade koja pripada tužiteljica zbog uznemiravanja i povrede dostojanstva kao prava osobnosti, a u odnosu na koju visinu tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod.

19. Na žalbeni navode tuženika kako on i dalje ustraje u tome da u slučaju kada poslodavac samo inzistira na radnoj disciplini i rezultatima rada te izvršavanju radnih obveza sukladno ugovoru o radu i opisu poslova radnog mjesta, ne može se govoriti o diskriminaciji niti o uznemiravanju, pa ni o mobingu jer radnik ne može sam određivati koje bi to poslove po osobnoj procjeni stručnosti i osobnom mišljenju o značaju i potrebi pojedinog posla trebao obavljati, već je dužan posao obavljati prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, treba odgovoriti slijedeće.

19.1. Vrijeđanje i omalovažavanje radnika, koje je u konkretnom slučaju nedvojbeno činila radnica tuženika BL, nije prihvatljivo i ne može predstavljati sredstvo za postizanje radne discipline te takvo ponašanje nije dužan trpjeti niti jedan radnik. Naime, da bi postigao radnu disciplinu i tražene rezultate rada, poslodavac je dužan osigurati pristojno i poticajno ponašanje nadređenih radnika koji će davati jasne i određene upute za rad i radno vrijeme, bez skrivanja informacija i sredstava rada koji su bitni za obavljanje radnih zadataka te uložiti trud u održavanje kvalitetnih međuljudskih odnosa među suradnicima koji će se temeljiti na međusobnom poštovanju i uvažavanju, a radnica tuženika BL je postupala upravo suprotno civiliziranom, pristojnom i poticajnom načinu ophođenja, koje se očekuje od nadređenih radnika kod svakog poslodavca. Korištenje uvredljivih, pogrdnih i ponižavajućih naziva za radnika (nezahvalna glupaćica, glupava, sluga, mali govnarko, potrčko, psić) te namjerno osujećivanje tužiteljice kao radnika u obavljanju radnih zadataka, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta je nedopušteno ponašanje koje treba okvalificirati kao mobing.

20. S obzirom da u skladu s čl. 186. st. 3. ZPP-a sud nije vezan uz pravnu osnovu koju je tužitelj naveo pa u situaciji kada iz činjeničnih tvrdnji u tužbi proizlazi da je postupanje zaposlenice tuženika, koja je bila nadređena radnica tužiteljici, predstavlja mobing zbog kojeg je tužiteljica pretrpjela štetu u vidu povrede pravne osobnosti zbog povrede dostojanstva (čl. 19. ZOO-a), neosnovani su žalbeni navodi da je sud prekoračio tužbeni zahtjev i počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a jer prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije odlučio o nečemu drugome, a ne o onome što je traženo niti je dosuđeno više od onoga što je traženo (čl. 369. st. 3. i 4. ZPP-a).

21. No, osnovani su žalbeni navodi tuženika da u situaciji kada tužitelj ne uspije dokazati postojanje diskriminacije i uznemiravanja prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", br. 85/08 i 112/12) sud ne može donijeti odluku kojom se tužba u dijelu koji se tiče utvrđenja postojanja diskriminacije i uznemiravanja odbacuje, već jedino može donijeti odluku kojom se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija.

22. Stoga su nejasni i proturječni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud odbacuje dio tužbe pod točkom II. izreke obrazloženja, navodeći da se u stvari radi o štetnoj radnoj koju je sud prvog stupnja utvrdio u ovom postupku, radi utvrđenja osnovanosti postavljenog zahtjeva za naknadu štete, a koji deklaratorni zahtjev je dopušten ZSD- om, koji se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje. Naime, ocjena suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe određenog zakona (ZSD-a) ne predstavlja razlog za odbacivanje tužbe u tom dijelu jer ne postoje razlozi iz čl. 282. st. 2. i čl. 288. st. 2. ZPP-a zbog kojih bi tužba trebala biti (djelomično) odbačena.

23. S obzirom da je u tom dijelu prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, valjalo je u skladu s odredbama čl. 369. st. 1., čl. 380. t. 3. i čl. 381. ZPP-a ukinuti prvostupanjsko rješenje pod točkom II. izreke te u tom dijelu vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

24. Budući da je zbog djelomičnog ukidanja prvostupanjske presude neizvjestan omjer uspjeha stranaka u sporu, to je na temelju odredbe čl. 166. t. 4. ZPP-a ukinuta i odluka o troškovima postupka pod točkom III. izreke pobijanog rješenja.

25. Na kraju, sudu prvog stupnja se skreće pozornost na odredbu čl. 338. st. 4. ZPP- a kojom je propisano da će u obrazloženju sud sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.

26. Dakle, u skladu s citiranom zakonskom odredom prvostupanjski sud treba navesti i obrazložiti koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio, zašto i kako ih je ocijenio, dok je u odredbi čl. čl. 59. st. 1. Sudskog poslovnika ("Narodne novine" br. 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21 i 145/21 i 23/22 i 12/23) propisano da tekst sudskih odluka i ostalih pismena mora biti jasan i sažet, dok je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud iskaze tužiteljice i svjedoka reproducirao na 18 stranica (str. 12 – 30 presude) što se ne može smatrati ni sumarnim niti sažetim.

27. U ponovnom suđenju će sud prvog stupnja otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom te donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku u pogledu osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je tužitelj počinio opisane radnje uznemiravanja i povrede dostojanstva (pri čemu mobing zapravo predstavlja uznemiravanje i povredu dostojanstva u sferi komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa), a nakon toga donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva kao i u odnosu na troškove postupka.

28. Slijedom svega navedenoga i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude, a temeljem odredbe čl. 369. ZPP-a u svezi s čl. 380. t. 3. ZPP-a kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac