REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: U-zpz 29/2022-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić i mr.sc. Dražena Jakovine, članova vijeća, u upravnom sporu tužitelja CTPUG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], CTP [adresa]. 39, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i CTPU, iz [adresa]. 99, OIB: [osobni identifikacijski broj], koje sve zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, kojeg zastupa načelnik sektora, CT, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-118/2022-2 od 6. listopada 2022. za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Upravnog suda u Osijeku broj Usl-962/2021-10 od 30. ožujka 2022., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Upravnog suda u Osijeku broj Usl-962/2021-10 od 30. ožujka 2022. odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Vukovarsko srijemske županije, Upravni odjel za gospodarstvo i održivi razvoj, Klasa: UP/I-943-01/01-01/08, URBROJ: 2196/1-06-20- 10 od 17. prosinca 2020. tužiteljima kao ovlaštenicima naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vraćene su u vlasništvo, svakom u 1/3 dijela, nekretnine pobliže opisane u izreci rješenja.
2. Drugostupanjskim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/21-01/111, URBOJ: 514-04-02-01-01/07-21-04 od 15. lipnja 2021. poništeno je prvostupanjsko rješenje i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je drugostupanjsko rješenje te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak.
4. Protiv pravomoćne prvostupanjske presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude uz tvrdnju da je pobijanom presudom sud pogrešno primijenio odredbu čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 80/02 i 81/02 - dalje: Zakon o naknadi). Predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev, preinači nižestupanjske presude na način da tužbeni zahtjev tužitelja odbije.
5. U odgovoru na zahtjev tužitelji osporavaju njegovu osnovanost i predlažu isti odbiti.
6. Zahtjev nije osnovan.
7. U pobijanom drugostupanjskom rješenju, između ostaloga prihvaćeno je shvaćanje prvostupanjskog tijela da su tužitelji ovlaštenici naknade prema odredbama Zakona o naknadi i da između Savezne Republike Njemačke i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije zaključen međunarodni ugovor u vezi s imovinom njemačkih državljana u Jugoslaviji oduzetom bez odštete. Prvostupanjsko rješenje međutim je poništeno iz drugih razloga i predmet je vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
8. Smatra podnositelj zahtjeva da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio zakon - odredbu čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi, kada je prihvatio shvaćanje upravnih tijela da su tužitelji ovlaštenici naknade, u smislu odredbi toga Zakona.
9. Noveliranom odredbom članka 9. Zakona o naknadi (odnosno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama toga Zakona), koja glasi: "Prava iz ovog zakona priznaju se fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda (u daljnjem tekstu: prijašnji vlasnik), u pogledu prava na naknadu izjednačeni su hrvatski i strani državljani.".
9.1. Novelirana odredba čl. 10. Zakona o naknadi sadržajno je izmijenjena i glasi:
"Prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.
Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu steći i strane fizičke osobe i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima.".
10. S obzirom na sadržaj zahtjeva u ovom postupku je sporno je li pitanje naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koja je konfiscirana prednici tužitelja kao pripadnici njemačkog naroda i njemačkoj državljanki, riješeno međudržavnim sporazumom.
11. Tvrdnja je podnositelja zahtjeva da je pitanje naknade za tu imovinu riješeno međunarodnim sporazumima o reparacijama koje je morala platiti Savezna Republika Njemačka, pa tako Sporazumom o reparacijama Njemačke, o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (dalje: Pariški sporazum iz 1946.), Konvencijom o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i protokolom o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (dalje: Bonska konvencija iz 1955. godine) te Sporazumom između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Vlade Savezne Republike Njemačke o reguliranju zahtjeva za odštetu za restitucije koje se ne mogu ostvariti iz zahtjeva protiv njemačke obračunske kase od 10. ožujka 1956. (dalje: Bonski sporazum iz 1956. godine). Smatra podnositelj zahtjeva da se o postojanju međudržavnog sporazuma koji ima u vidu odredba čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi može zaključiti tumačenjem i povezivanjem odredbi Bonske konvencije iz 1955. i Bonskog sporazuma iz 1956.
12. Bonsku konvenciju iz 1955. sklopile su Savezna Republika Njemačka, s jedne strane te SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska s druge strane, dok bivša Jugoslavija nije bila potpisnica te Konvencije. Bonski sporazum iz 1956. potpisale su bivša Jugoslavija i Savezna Republika Njemačka. Taj Sporazum u točki I. poziva se na odredbe Petog dijela Bonske konvencije iz 1955., i to u odnosu na zahtjeve za niz dobara koja su prema jugoslavenskim navodima bila za vrijeme okupacije Jugoslavije prenesena u Njemački Rajh, a nisu bila restituirana. Sukladno navedenom Sporazumu, Savezna Republika Njemačka obvezala se isplatiti Jugoslaviji iznos od 17 milijuna njemačkih maraka za namirenje potraživanja iz Drugog svjetskog rata, koja je jugoslavenska Narodna banka imala protiv Njemačke obračunske kase. Navedeni Sporazum, suprotno tvrdnji podnositelja zahtjeva, nema odredbe o obeštećenju za imovinu oduzetu njemačkim fizičkim ili pravim osobama.
13. Dakle, pravilno je zaključivanje upravnih tijela i pobijane presude, koje je i u skladu s ustaljenom praksom ovog suda izraženom u većem broju odluka (broj Uzz 29/2010 od 2. svibnja 2012., Uzz 8/2010 od 28. studenog 2013. Uzz 28/2010 od 28. studenog 2013., Uzz 13/2010 od 11. veljače 2015. i U-zpz 7/2019 od 3. veljače 2021.) te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-7166/2021 od 6. veljače 2024., da pitanje naknade tužitelja za oduzetu imovinu nije riješeno međudržavnim sporazumom, stoga da su tužitelji ovlaštenici naknade sukladno odredbi čl. 9. Zakona o naknadi.
14. Budući da slijedom iznesenog nije povrijeđen zakon (odredba čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi) valjalo je na temelju čl. 78. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 29/17 i 110/21) zahtjev odbiti kao neosnovan.
Zagreb, 1. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
