REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-34/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Požegi, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž R-28/2023-2 od 13. ožujka 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-69/2020-16 od 29. prosinca 2022., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Ukidaju se presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž R-28/2023-2 od 13. ožujka 2024. i presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-69/2020-16 od 29. prosinca 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 5.440,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu 3.125,00 kn / 414,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tužitelja te je preinačena prvostupanjska presuda u toč. II. Izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 kn/66,36 eura, te je u tom dijelu za navedeni iznos odbijen zahtjev za naknadu troška, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-3156/2024-2 od 28. kolovoza 2024. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž R-28/2023-2 od 13. ožujka 2024. u odnosu na pravno pitanje koje glasi:
"Može li se stalno mjesto rada smatrati mjesto rada gdje je državni službenik privremeno raspoređen ili se stalnim mjestom rada, unatoč tome rasporedu, smatra mjesto rada gdje je tužitelj stalno raspoređen na rad rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave, a to je ustrojbena jedinica Kaznionica Požega?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je protiv presude drugostupanjskog suda podnio reviziju na temelju odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 ,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija je osnovana.
7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet ovog postupka je bio zahtjev za isplatu terenskog dodatka za vrijeme od 17. kolovoza 2015. do 17. rujna 2015. kada je tužitelj kao zaposlenik Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Kaznionice u Požegi, na radnom mjestu pravosudni policajac sa službom u Kaznionici u Požegi bio rješenjem
Ministarstva pravosuđa, Klasa: UP/I-112-03/15-01/17, Ur.broj: 514-02-01-01-01-15-02 od 7. kolovoza 2015. privremeno premješten na rad u Zatvor u Zadru.
9. Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja da je tužitelj u spornom razdoblju obavljao iste poslove kao u Kaznionici u Požegi, da mu je bio osiguran smještaj u studentskom domu, da je u smjeni imao topli obrok te da mu je isplaćena naknada za odvojeni život i naknada troškova prijevoza, pa zaključuju da se mjesto rada na koje je tužitelj premješten smatra mjestom rada tužitelja u smislu čl. 56. st. 2. Kolektivnog ugovora ("Narodne novine", broj 93/08, 89/12 i 104/13, Dodatak I - "Narodne novine", broj 104/13, Dodatak II - "Narodne novine", broj 150/13 i Dodatak II
- "Narodne novine", broj 71/16 - dalje: Kolektivni ugovor), pa tako određen rad nema karakter rada na terenu radi kojeg bi tužitelj imao dodatne troškove. Navedeni zaključak potkrijepljuju i pozivom na tumačenja Komisije za tumačenje kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj 11/56 od 21. studenoga 2014. prema kojem službenik koji je rješenjem privremeno premješten u drugo mjesto rada nema pravo na terenski dodatak za vrijeme rada u mjestu koje je rješenjem o premještaju utvrđeno kao novo mjesto rada.
10. O pitanju prava na isplatu terenskog dodatka službenika Ministarstva pravosuđa i uprave, odnosno pravosudnih policajaca ovaj je sud već izrazio pravno shvaćanje u odlukama donesenim povodom revizija po dopuštenju broj Rev-598/2024 od 3. rujna 2024., Rev-1773/2024 od 9. listopada 2024., Rev-1199/2022-2 od 13. ožujka 2024. i Rev-589/2024-2 od 3. rujna 2024., Rev-1289/2021-2 od 24. travnja 2024. i dr.
10.1. U tim je odlukama u bitnom izneseno pravno shvaćanje prema kojem:
"Citirana odredba članka 56. KU-a i Tumačenja Zajedničke komisije broj 12/56 od 12. svibnja 2015., pravo službenika na dodatak za rad na terenu (tzv. terenski dodatak) vezuju uz rad službenika izvan stalnog mjesta rada pa je za ostvarivanje prava službenika na terenski dodatak te je odlučno, je li u određenom razdoblju službenik doista radio izvan stalnog mjesta rada, a nije odlučeno, je li doneseno rješenje o privremenom premještaju da bi od toga zavisilo pravo službenika na isplatu dodatka za rad na terenu.".
11. Slijedom navedenog odgovor na u reviziji postavljeno pitanje glasi: "Stalnim mjestom rada ne može smatrati mjesto gdje je državni službenik privremeno raspoređen, već ono mjesto rada gdje je stalno raspoređen rješenjem poslodavca."
12. Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili osnovanost tužbenog zahtjeva jer tužitelju pripada pravo na isplatu terenskog dodatka kada je upućen na rad izvan svog stalnog mjesta rada (kaznionica u Požegi) u drugo mjesto rada (Zatvor u Zadru), pa zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravili odlučne činjenice o visini tužbenog zahtjeva, niti su raspravili prigovor tuženice po kojem bi taj dodatak trebalo umanjiti za iznos isplaćene naknade za odvojeni život, zbog čega nema mjesta preinaci nižestupanjskih presuda, već je valjalo na temelju čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pa je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 1. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
