REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-906/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Renate Šantek i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koje zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-721/2024-2 od 16. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5607/2023-26 od 31. srpnja 2024., u sjednici održanoj 1. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu u kojem se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu u kojem se odnosi na povrede temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-721/2024-2 od 16. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5607/2023-26 od 31. srpnja 2024. zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni koja glase:

„1. Može li sud, primjenom čl. 502.c ZPP-a u tužbi tužitelja kao potrošača na kojeg se odnose presude VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti pravno utvrđenje i činjeničnu presumpciju da je tuženik kao banka u konkretnom ugovoru o kreditu donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže, bez obzira što banka, ovdje tuženik, u parnici tvrdi da u spornom ugovoru o kreditu nije donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope, a ako i jest, da promjene kamatne stope nisu dovele do bitne neravnoteže, a za koje tvrdnje predlaže adekvatne materijalne i personalne dokaze, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika?

2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika?

3. Je li pravilna ocjena suda o tome da je odredba ugovora o kreditu kojom se ugovara naknada za obradu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 96. stavaka 1. ZZP/07, koji zaključak sud isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao banka nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva te sve druge mjerodavne okolnosti prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a?

odnosno

Je li dopuštena odredba Ugovora o kreditu kojom se ugovara naknada za obradu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora, sukladno članku 44. st. 1. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17)?

4. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?

5. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja a ne podnošenja zahtjeva?

6. Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?

7. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?

8. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?

9. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinijena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovoranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?“.

2. Nadalje, tuženik podnosi prijedlog i temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s tvrdnjom da su mu osporavanim odlukama povrijeđena prava na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnosti, pravnu sigurnost, odnosno odredbe čl. 29. st. 1. u vezi s čl. 3., čl. 14. st. 2., čl. 26. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da pitanja koja tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.

5. U odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje, navodi se da o odgovoru na ta pitanja ne ovisi odluka u sporu. Naime, tim pitanjima tuženik polazi od toga da sud u tijeku postupka nije proveo sve dokaze predložene po tuženiku. Međutim, iz obrazloženja nižestupanjskih odluka proizlazi, da prvostupanjski sud nije proveo samo predloženi dokaz saslušanja javnoga bilježnika, između ostaloga iz razloga što tuženik nije niti predložio konkretnu osobu imenom i prezimenom koju bi uopće trebalo saslušati, pa ovaj dokaz nije bilo niti moguće provesti.

6. U odnosu na treće postavljeno pitanje, navodi se da je u odluci ovoga suda broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. navedeno:

„Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“.

6.1. Iz obrazloženja pobijanih odluka (točka 17. prvostupanjske odluke i točka 16. drugostupanjske odluke) proizlazi da sporna odredba nije bila razumljiva.

7. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje, navodi se da je pravno shvaćanje u pobijanoj presudi u odnosu na to pitanje, utemeljeno na shvaćanju ovoga suda izraženog primjerice u odluci Revd-574/2024-2 od 16. travnja 2024.

8. Nadalje, u odnosu na peto do osmo postavljeno pitanje, navodi se da pobijana presuda ne odstupa od ranije ustaljene prakse ovoga suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-221/18 od 3. rujna 2018., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima o kojima bi bilo potrebno preispitivati sudsku praksu.

9. Konačno, u odnosu na deveto pitanje iz prijedloga za dopuštenje revizije kojim se ističe prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, za navesti je da isto samo za sebe nije pravno pitanje koje ima u vidu odredba čl. 385.a st. 1. ZPP-a, s time da su u odnosu na to pitanje izostali i razlozi važnosti u smislu odredbe čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

10. Slijedom navedenoga, nisu ispunjene pretpostavke za intervencijom ovoga suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je sud u odnosu na postavljena pitanja temeljem odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a, riješio kao u izreci pod točkom I.

11. U odnosu na navode tuženika da mu je donošenjem nižestupanjskih odluka došlo do povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, navodi se da ovaj sud smatra da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučne navode i da su njihove presude dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima, slijedom čega ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravo na pravično suđenje.

12. Stoga, a kako tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnoga prava, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a te na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP-a odlučeno kao u izreci pod točkom II.

Zagreb, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić