Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-949/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Igoru i Jadranki Kalebić, odvjetnicima iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3573/2019-22 od 10. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3573/2019-22 od 10. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. te pod točkom IV. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.171,88 € sa zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2025. do isplate kao i pod točkom V. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3573/2019- 22 od 10. siječnja 2025. u dijelu izreke pod točkom IV. kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.171,88 € do iznosa od 2.282,70 € (za iznos od 110,82 €) s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 110,82 € s pripadajućom zateznom kamatom.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o [broj kredita] od 12. veljače 2008., zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 24.052,31 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita, kao i u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora za CHF važećoj na dan dospijeća, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu. Nadalje, pod točkom II. izreke je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 2. Ugovora o [broj kredita] od 12. veljače 2008., zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.956,55 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je pobliže navedeno u izreci pobijane odluke, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.282,70 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. do isplate. Nadalje, pod točkom V. izreke odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 418-50-4702380 sklopljenog 12. veljače 2008., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove.

5. Najprije valja reći da osnovano žalitelj navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u konkretnom slučaju presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te nema razloga o odlučnim činjenicama u pogledu istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti jer iako prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut u odgovoru na tužbu, pobijana odluka nema razloga o odlučnim činjenicama. Međutim, primjenom čl. 373. a. st. 3. ZPP prvostupanjsku je odluku moguće potvrditi.

6. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je mjesno nadležan u ovoj pravnoj stvari iako nije izričito odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

7. Naime, u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti, koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika takva da tužiteljica, na koju se kao potrošača primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a/07 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužiteljice iz ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, po ocjeni ovog suda čine odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) nepoštenom, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

8. Slijedom navedenog, kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP te je navedena odredba ništetna, to je pitanje mjesne nadležnosti trebalo odrediti imajući u vidu odredbe iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, odnosno odredbu iz čl. 59. ZPP.

9. Naime, odredbom iz čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Prema odredbi iz čl. 48. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, prema odredbi iz čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinca nalazi.

10. Stoga, upravo podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Splitu, gdje tužiteljica ima prebivalište ([adresa]) kako to proizlazi iz osobne iskaznice koju je priložila prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, to je postupila sukladno odredbi čl. 59. ZPP izabravši sud u Splitu kao nadležan sud za postupanje u predmetnom postupku budući da je Ugovor, kao i sve poslove u vezi toga obrađivala poslovnica (Podružnica) u Splitu, dok su suprotni navodi tuženika neosnovani te je pravilno prvostupanjski sud odbio (prešutno) prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

11. Prema tome, kako je predmetni spor nastao u povodu djelatnosti plasmana kredita po podružnici (poslovnoj jedinici) u Splitu (Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran u Splitu), te kako se nadležnost može zasnovati prema odredbi članka 59. ZPP-a i kad poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru, to je pravilno sud prvog stupnja odlučivao u konkretnoj pravnoj stvari smatrajući da istaknuti prigovor nije osnovan.

12. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

13. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da nije jasno na temelju čega je sud utvrdio ništetnost dijelova odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, a kojim je utvrđen isključivo iznos kredita koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti CHF, valja reći da je tužiteljica u svojim navodima tvrdila da stranke nisu pregovarale o navedenim odredbama te su bile u pitanju unaprijed formulirane odredba Ugovora o kreditu, a te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Stoga, sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007. - dalje: ZZP) na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o takvim odredbama ugovora o kreditu, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o tipskom ugovoru. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedene odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, kako to proizlazi iz njezinih navoda, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Također, neosnovano tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužiteljice proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju novog osobnog vozila marke Opel jer je ugovor sklopljen između tužiteljice kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužiteljica sklopila u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopila u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti pri čemu je i sama tužiteljica u svom iskazu navela da joj je trebao novi automobil za prijevoz djeteta od kuće do vrtića i nazad odnosno u osobne svrhe, slijedom čega nije bilo potrebno pribavljati od Ministarstva financija, Porezne uprave, podatak o tome da li je tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta / društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa jer je tužiteljica podigla kredit radi osobne nekomercijalne svrhe, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani. Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise.

15. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

16. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu: br. 418-50-4702380 od 12. veljače 2008 kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredit u iznosu od 24.052.31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na rok otplate 84 mjeseca radi kupnje osobnog automobila marke Opel;

- da iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je redovna kamata 6,75% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je navedenom presudom utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužiteljica kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platila je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR-o u iznosu od 5.544,60 €a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 5.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa, a zbog promjene kamatne stope, tužiteljica kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platila je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR-o u iznosu od 411,95 €(ukupan zbroj stupca 10. tablice 6.), bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije ni sa kim od bankovnih službenika pričala o kreditu i predmetni ugovor je potpisala u uredu javnog bilježnika u Splitu Milenke Kekez te joj je spomenuta javna bilježnica brzo pročitala tekst tog ugovora, ali to tada nije jasno ni registrirala s obzirom da je tekst bio brzo čitan. Zatim, proizlazi da otplate rata po tom kreditu ispočetka su bile prema očekivanjima, ali kasnije su se značajno povećavale da bi u jednom momentu se neočekivano i značajno povećale skoro do duplog iznosa što je bilo neprihvatljivo i neočekivano s obzirom na tijek očekivanja koji je imala prilikom zaključenja ugovora, da bi naposljetku taj kredit u cijelosti otplatila te ne duguje po tom osnovu ništa banci.

17. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da sukladno odredbi članka 502.c. ZPP, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo te da su tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Dakle, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te su takve odredbe ništetne. Stoga, kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO), prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pod točkom III.

18. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

19. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

20. Isto tako, pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

21. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

22. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da sporne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

23. U odnosu na žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, valja reći da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora oko primjene odredbe članka 502. c ZPP/14, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, u kojem je napisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, tu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, u duhu i cilju te odredbe, olakšanja i ubrzanja parničnih postupaka obeštećenja potrošača, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c ZPP dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo.

24. U odnosu na daljnje žalbene navode, valja reći da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljici jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

25. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredbe u Ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora, tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I., II. i III. izreke.

26. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužiteljice, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

27. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platila dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

28. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.

29. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok.

30. U pogledu odluke o parničnom trošku, valja reći da tuženiku opravdano nije dosuđen zatraženi parnični trošak nakon što je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, jer nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužiteljici kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

31. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.

32. Međutim, osnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 110,82 € iako tužiteljica nije dokazala da je ista uplaćena od strane tužiteljice. Naime, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, a niti je istu platila, slijedom čega joj nije nastao trošak potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP tako da je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika za iznos parničnog troška od 110,82 € (koji se odnosi na sudsku pristojbu na tužbu) i u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanoj presudi pod točkom IV. (toč. II. izreke).

33. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke te pod IV. u pogledu odluke o parničnom trošku za iznos od 2.171,88 € sa pripadajućim zateznim kamatama kao i pod točkom V. izreke te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

34. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom uspio samo u dijelu sporednog traženja te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke.

U Zagrebu 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić