Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3900/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Vukšiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 569/2023-23 od 24. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-569/2023-23 od 24. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranima u izreci odlučeno je:

I. Utvrđuje se da su ništetne slijedeće odredbe Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, zaključenim između tužiteljice IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, dana 11. 05. 2007. godine, i to:

Odredbe iz čl.2.. ugovora koje glase:

Redovna kamata 5,20 % godišnje, promjenljiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora...

Odredbe iz čl.7. st. 1. ugovora koje glase:

„ kredit . se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora CHF važećem na dan dospijeća.........“ Odredbe iz čl.9. st. 3. ugovora koje glase:

„ Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći uvjeti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njegovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535 da tužiteljici IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetnosti odredbi ugovora o [broj kredita] vrati iznos razlike mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), u iznosu od ukupno 3.475,47 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća pa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 0,32 € tekućim od 31. srpnja 2007.g.

- na iznos od 1,18 € tekućim od 31. kolovoz 2007.g.

- na iznos od 0,50 € tekućim od 29. veljače 2008.g.

- na iznos od 3,41 € tekućim od 31. ožujka 2008.g.

- na iznos od 11,19 € tekućim od 31. listopada 2008.g.

- na iznos od 2,00 € tekućim od 30. studenog 2008.g.

- na iznos od 13,98 € tekućim od 31. prosinca 2008.g.

- na iznos od 15,92 € tekućim od 31. siječnja 2009.g.

- na iznos od 16,88 € tekućim od 28. veljače 2009.g.

- na iznos od 12,02 € tekućim od 31. ožujka 2009.g.

- na iznos od 12,68 € tekućim od 30. travnja 2009.g.

- na iznos od 9,34 € tekućim od 31. svibnja 2009.g.

- na iznos od 6,94 € tekućim od 30. lipnja 2009.g.

- na iznos od 7,86 € tekućim od 31. srpnja 2009.g.

- na iznos od 9,46 € tekućim od 31. kolovoza 2009.g.

- na iznos od 9,57 € tekućim od 30. rujna 2009.g.

- na iznos od 8,40 € tekućim od 31. listopada 2009.g.

- na iznos od 11,26 € tekućim od 30. studenog 2009.g.

- na iznos od 13,59 € tekućim od 31. prosinca 2009.g.

- na iznos od 16,81 € tekućim od 31. siječnja 2010.g.

- na iznos od 16,36 € tekućim od 28. veljače 2010.g.

- na iznos od 20,65 € tekućim od 31. ožujka 2010.g.

- na iznos od 20,13 € tekućim od 30. travnja 2010.g.

- na iznos od 21,88 € tekućim od 31. svibnja 2010.g.

- na iznos od 35,09 € tekućim od 30. lipnja 2010.g.

- na iznos od 32,68 € tekućim od 31. srpnja 2010.g.

- na iznos od 41,08 € tekućim od 31. kolovoza 2010.g.

- na iznos od 38,53 € tekućim od 30. rujna 2010.g.

- na iznos od 34,26 € tekućim od 31. listopada 2010.g.

- na iznos od 44,08 € tekućim od 30. studenog 2010.g.

- na iznos od 56,51 € tekućim od 31. prosinca 2010.g.

- na iznos od 48,17 € tekućim od 31. siječnja 2011.g.

- na iznos od 51,46 € tekućim od 28. veljače 2011.g.

- na iznos od 47,90 € tekućim od 31. ožujka 2011.g.

- na iznos od 48,87 € tekućim od 30. travnja 2011.g.

- na iznos od 65,45 € tekućim od 31. svibnja 2011.g.

- na iznos od 67,33 € tekućim od 30. lipnja 2011.g.

- na iznos od 81,44 € tekućim od 31. srpnja 2011.g.

- na iznos od 74,74 € tekućim od 31. kolovoza 2011.g.

- na iznos od 67,38 € tekućim od 30. rujna 2011.g.

- na iznos od 67,60 € tekućim od 31. listopada 2011.g.

- na iznos od 67,21 € tekućim od 30. studenog 2011.g.

- na iznos od 71,01 € tekućim od 31. prosinca 2011.g.

- na iznos od 74,35 € tekućim od 31. siječnja 2012.g.

- na iznos od 74,97 € tekućim od 29. veljače 2012.g.

- na iznos od 73,00 € tekućim od 31. ožujka 2012.g.

- na iznos od 74,67 € tekućim od 30. travnja 2012.g.

- na iznos od 75,88 € tekućim od 31. svibnja 2012.g.

- na iznos od 74,40 € tekućim od 30. lipnja 2012.g.

- na iznos od 75,06 € tekućim od 31. srpnja 2012.g.

- na iznos od 74,00 € tekućim od 31. kolovoza 2012.g.

- na iznos od 71,48 € tekućim od 30. rujna 2012.g.

- na iznos od 74,61 € tekućim od 31. listopada 2012.g.

- na iznos od 76,23 € tekućim od 30. studenog 2012.g.

- na iznos od 75,47 € tekućim od 31. prosinca 2012.g.

- na iznos od 70,19 € tekućim od 31. siječnja 2013.g.

- na iznos od 75,10 € tekućim od 28. veljače 2013.g.

- na iznos od 75,73 € tekućim od 31. ožujka 2013.g.

- na iznos od 74,12 € tekućim od 30. travnja 2013.g.

- na iznos od 68,65 € tekućim od 31. svibnja 2013.g.

- na iznos od 68,74 € tekućim od 30. lipnja 2013.g.

- na iznos od 70,37 € tekućim od 31. srpnja 2013.g.

- na iznos od 72,86 € tekućim od 31. kolovoza 2013.g.

- na iznos od 76,20 € tekućim od 30. rujna 2013.g.

- na iznos od 74,84 € tekućim od 31. listopada 2013.g.

- na iznos od 76,22 € tekućim od 30. studenog 2013.g.

- na iznos od 77,76 € tekućim od 31. prosinca 2013.g.

- na iznos od 78,80 € tekućim od 31. siječnja 2014.g.

- na iznos od 80,75 € tekućim od 28.veljače 2014.g.

- na iznos od 80,44 € tekućim od 31. ožujak 2014.g.

- na iznos od 78,83 € tekućim od 30. travnja 2014.g.

- na iznos od 78,62 € tekućim od 31. svibnja 2014.g.

zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena, tekućem od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.371,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 24. lipnja 2024. godine, do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem, polugodištu za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se ukazuje u žalbi tuženika, jer presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, a kako će nastavno biti obrazloženo.

6. Nadalje, činjenica da je tužitelj nakon provedenog vještačenja djelomično povukao tužbu, čemu se tuženik protivio, nije odlučna u situaciji kada tuženik ne traži donošenje dopunske odluke u tom dijelu (pri čemu se radi o uređenju deklaratornog preambula tužbe iz kojeg su izostavljene riječi „vrati iznos preplaćenih kamata“ koje u kondemnatornom dijelu zahtjeva nisu inicijalno niti bile tražene, pa isto nije od utjecaja na uspjeh stranaka u sporu).

7. U predmetnom postupku tužiteljica traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

8. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 11. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 528-50- 4094947, na iznos od 19.268,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate, a kredit je otplaćen u cijelosti 2014. godine.

9. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je između ostalog utvrđeno da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.1. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.2. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio zaključak Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope, a bez posebnog zaključivanja aneksa predmetnog Ugovoru smatra sastavnim dijelom navedenog Ugovora. Člankom 2. Ugovora utvrđeno je da je visina kamatne stope 5,20 % godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva u smislu odredbe čl. 2. citiranog Ugovora.

12. Budući da su citiranim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 5,20 % godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji je iznosio 1.213,60 kn.

12.1. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad 1.213,60 kn obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

13. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

14. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

15. Neosnovano tuženik prigovara, da nije utvrđeno jesu li iste presude primjenjive u konkretnom slučaju budući da prvostupanjski sud obrazlaže da je ovdje tuženica u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na prednika tuženika, utvrđeno da istu u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

16. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

17. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP pri čemu se u obrazloženju prvostupanjskog suda upućuje i na obrazloženje te, javno objavljene, odluke.

18. Naime, sud ne utvrđuje, kako se prigovara u žalbi, da bi svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, ali tuženik nije predložio dokaze, niti je tvrdio, do ove žalbene faze postupka, da bi tužiteljici bili pojašnjeni rizici kredita u CHF, a što je razlog ništetnosti osporenih odredaba ugovora.

19. Tužiteljica je saslušana kao stranka iskazala, da je realizirala kredit kod tuženika za kupnju osobnog vozila, da joj je osobni bankar preporučio da podigne kredit u CHF jer je za isti kamata manja, da je primjerak ugovora o kreditu potpisala, no da nije pročitala prije potpisa, da sa tuženikom nije pregovarala o ugovornim odredbama kredita, a osobni bankar da joj nije posebno objašnjavao ugovorne odredbe ugovora o kreditu, da je primala obavijesti od tuženika glede promjene kamatne stope, da joj je početna rata u otplati kredita bila 1.200,00 kn, a u konačnici da je ta rata narasla na iznos od 1.900,00 kn, da je osobno vozilo kupljeno realiziranim kreditom kod tuženika koristila isključivo u privatne svrhe, a ne za potrebe nekakvog OPG-a ili trgovačke firme, da joj je osobni bankar rekao kako postoji mogućnost kreditiranja i u EUR, međutim preporučio joj je kredit u CHF.

20. Prvostupanjski sud je iskaz tužiteljice valjano ocijenio, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, a iz istog su utvrđene upravo činjenice relevantne za donošenje odluke u ovom postupku, tj. status tužiteljice kao potrošača i nedostatak informiranja od strane tuženika o rizicima valutne klauzule u CHF.

21. Budući da tužiteljici nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg ugovorne odredbe uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, navedenim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO).

22. Tuženik ističe da se radi o klauzulama koje su jasne, lako razumljive i uočljive te da zato nije bilo niti ocjenjivati radi li se o poštenim odredbama ugovora. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013., donesena u postupcima protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, utvrđeno je da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

22.1. Upravo navedeno je uzrok ništetnosti navedenih odredaba ugovora, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, jer tuženik nije dokazao da bi tuženicu informirao o navedenim činjenicama.

23. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prema kojem je tužiteljica više platila iznos od 3.475,47 Eur pri čemu je vještakinja naznačila točne pojedinačne preplaćene iznose i datum dospijeća.

24. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

24.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

25. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužiteljica ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata.

26. Neosnovano tuženik prigovara i zastari, odnosno ističe da kolektivna tužba ne bi prekidala zastarne rokove za tražbine pojedinačnih potrošača.

27. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, kao što je predmetni, počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) radi čega zastara u konkretnom sporu, pokrenutom 5.6.2023. godine, nije nastupila. Radi toga, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

28. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da su pobijane odredbe ugovora ništetne, te je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

29. Pri tom se sam izračun preplaćenih iznosa određeno ne pobija, kao niti odluka o visini dosuđenih troškova parničnog postupka.

30. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 1. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić